USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2382

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjed­nica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi koju je podnijela G. Š. iz S., na sjednici održanoj 27. lipnja 2007., jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Županijski sud u Splitu dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod brojem: Gž-1334/07 (OVR-316/03), u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od šest (6) mjeseci, računajući od prvog idućeg dana nakon dana objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02.i 49/02. – pročišćeni tekst), podnositeljici ustavne tužbe, G. Š. iz S., U. s. 26, određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01. – pročišćeni tekst) u iznosu od 5.100,00 kn.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri (3) mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositeljice Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

 

1. Podnositeljica ustavne tužbe, na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnijela je 28. prosinca 2005. ustavnu tužbu smatrajući da joj je nerazumno dugim trajanjem postupka pred nadležnim sudom povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

 

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

 

2. Ustavni sud je u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, primjenom članka 63. Ustavnog zakona, na temelju navoda ustav­ne tužbe i očitovanja Općinskog suda u Splitu, utvrdio činjenice relevantne za odlučivanje o povredi ustavnog prava podnositeljice, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.

M. S., kao predlagatelj osiguranja, podnijela je 7. travnja 1997. prijedlog Općinskom sudu u Splitu radi osiguranja novčane tražbine određivanjem privremene mjere protiv L. K., protivnika osiguranja. Privremenom mjerom tražila se zabrana protivniku osiguranja da otuđi i optereti određene nekretnine i automobil. Postupak se vodio pod poslovnim brojem: I-425/97.

Rješenjem od 9. travnja 1997. sud prvog stupnja odredio je privremenu mjeru, uz zabilježbu navedene zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina i automobila u zemljišnim knjigama.

Županijski sud u Splitu donio je rješenje broj: Gž-981/97 od 18. lipnja 1997., kojim je ukinuo rješenje suda prvog stupnja i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.

Sud prvog stupnja je 29. srpnja 1997. pod brojem: I-809/97 ponovno rješenjem odredio privremenu mjeru.

Županijski sud u Splitu je rješenjem broj: Gž-1624/97 od 10. rujna 1997. odbio žalbu protivnika osiguranja i potvrdio rješenje suda prvog stupnja.

Rješenjem suda prvog stupnja broj: I-809/97 od 29. listopada 1997., treća osoba, B. K., upućen je na pokretanje parničnog postup­ka protiv predlagatelja osiguranja radi proglašenja nedopustivosti ovrhe.

Na temelju prijedloga za ovrhu, koji je podnijela predlagatelj osiguranja, sud prvog stupnja donio je 27. siječnja 1998. rješenje o ovrsi pod brojem: I-809/97.

Rješenjem od 7. travnja 1998. sud je odbacio prijedlog protivnika osiguranja za povrat u prijašnje stanje i odbacio žalbu protivnika osiguranja u vezi rješenja o naknadi troškova postupka, a Županijski sud u Splitu je rješenjem broj: Gž-984/98 od 29. svibnja 1999. odbio žalbu protivnika osiguranja i potvrdio rješenje suda prvog stupnja o naknadi troškova postupka.

Protivnik osiguranja je 9. lipnja i 20. srpnja 1998. predložio promjenu sredstava osiguranja, na način da će na račun banke deponirati traženi iznos novca.

Predlagatelj osiguranja se 3. srpnja i 14. listopada 1998. usprotivio tom prijedlogu.

Sud je 23. rujna 1998. pozvao predlagatelja osiguranja da uplati predujam na ime procjene vrijednosti nekretnina, što je protivnik osiguranja učinio 6. listopada 1998.

Županijski sud u Splitu je rješenjem broj: Gž-1619/99 od 21. svibnja 1999. odbio žalbu ovršenika i potvrdio rješenje o ovrsi od 27. siječnja 1998.

Protivnik osiguranja je podnescima od 18. lipnja i 30. kolovoza 1999. predložio obustavu postupka i ukidanje privremene mjere.

Sud je rješenjem broj: I-809/97 od 23. studenoga 1999. odbio taj prijedlog protivnika osiguranja.

Županijski sud u Splitu je rješenjem broj: Gž-4018/99 od 21. siječnja 2000. preinačio osporeno rješenje suda prvog stupnja, na način da je usvojio prijedlog protivnika osiguranja, obustavio postupak i ukinuo provedene radnje.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je 19. svibnja 2000. podiglo zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv tog rješenja Županijskog suda u Splitu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj: Gzz-85/00 od 4. siječnja 2001. prihvatio zahtjev za zaštitu zakonitosti i preinačio rješenje Županijskog suda u Splitu te odbio žalbu protivnika osiguranja i potvrdio rješenje Općinskog suda u Splitu od 23. studenoga 1999.

Protivnik osiguranja je 21. veljače 2001. podnio prijedlog za ukidanje privremene mjere. Općinski sud u Splitu je rješenjem broj: I-809/97 od 13. travnja 2001. odbio taj prijedlog, a Županijski sud u Splitu je rješenjem broj: Gž-1492/01 od 27. lipnja 2000. odbio žalbu protivnika osiguranja i potvrdio rješenje Općinskog suda u Splitu.

Sud je zaključkom od 23. studenoga 2001. odredio prodaju određene nekretnine, u naravi stan u S., U. s. 26, za dan 16. siječnja 2002.

Podnositeljica ustavne tužbe, G. Š. (udana K.), podnijela je 28. prosinca 2001. i 15. siječnja 2002. sudu podneske u kojima obavještava sud da je protiv ovršenika L. K. podnijela tužbu radi utvrđenja da je polovina stana u S., U. s. 26, njeno vlasništvo po osnovi bračne stečevine i priložila pravomoćnu presudu Općinskog suda u Splitu broj: IP-2230/01 od 15. siječnja 2002., na temelju koje je podnositeljica ustavne tužbe utvrđena vlasnikom tog stana u polovini dijela.

Ovršenik je 16. siječnja 2002. podnio zahtjev za izuzeće uređujućeg suca i sud je zbog toga prekinuo postupak, a rješenjem predsjednika Općinskog suda u Splitu od 23. siječnja 2002. zahtjev za izuzeće je odbijen.

Podnositeljica ustavne tužbe je 27. ožujka 2002. podnijela prijedlog radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, u odnosu na polovinu stana u S., U. s. 26, na kojemu ima pravo vlasništva.

Sud je rješenjem broj: I-809/97 od 16. svibnja 2002. uputio podnositeljicu ustavne tužbe u parnicu radi proglašenja nedopustivosti ovrhe.

Podnositeljica ustavne tužbe podnijela je žalbu protiv tog rješenja i sudu dostavila tužbu kojom je pokrenula parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

Županijski sud u Splitu je rješenjem broj: Gž-2091/02 od 31. siječnja 2003. usvojio žalbu podnositeljice ustavne tužbe i ukinuo rješenje suda prvog stupnja od 16. svibnja 2002., kojim je podnositeljica ustavne tužbe upućena da pokrene parnicu radi proglašenja nedopustivosti ovrhe, te predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovo suđenje.

Općinski sud u Splitu je rješenjem broj: OVR-316/03 od 4. travnja 2003. usvojio prigovor podnositeljice ustavne tužbe te je ovrha djelomično proglašena nedopuštenom u dijelu koji se odnosi na polovinu idealnog dijela stana u S., U. s. 26.

Dana 29. travnja 2003. u zemljišnoj knjizi pod brojem: Z-3630/03upisano je izuzimanje ovrhe na polovini idealnog dijela tog stana.

Ovršenik L. K. podnio je 20. studenoga 2003. zahtjev za brisanje zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja svog automobila.

Općinski sud u Trogiru je 12. rujna 2003. zatražio dostavu spisa broj: I-809/97 (OVR-316/03) za potrebe kaznenog postupka, što je Općinski sud u Splitu i učinio.

Ovrhovoditelj, protivnik osiguranja, obavijestio je 16. travnja 2004. sud o promjeni katastarske oznake predmetne nekretnine.

Podnositeljica ustavne tužbe je 11. kolovoza 2004. zatražila od suda da traži povrat spisa broj: OVR-316/03 radi upisa u zemljišnu knjigu podnositeljičinog prava vlasništva na polovini idealnog dijela spornog stana u Splitu.

Općinski sud u Splitu je 24. rujna 2004. zatražio od Općinskog suda u Trogiru spis broj: OVR-316/03, a taj sud ga je obavijestio da to nije moguće zbog toga što je spis priklopljen kaznenom spisu i bit će dostavljen Županijskom sudu u Splitu radi odlučivanja povodom žalbe.

Protivnik osiguranja je 12. rujna 2005. ponovno podnio zahtjev za ukidanje privremene mjere.

Na ročištu održanom 15. rujna 2005. sud je naložio ovršeniku da dostavi određenu dokumentaciju.

Na ročištu održanom 5. srpnja 2006., punomoćnik ovrhovoditeljice izjavio je da podnositeljica ustavne tužbe više nema pravni interes za sudjelovanje u tom postupku jer je ovršni prijedlog ponovno uređen podneskom od 5. srpnja 2006., na način da ovrhovoditelj sada traži prodaju samo polovine spornog stana.

Ovršenik je 4. srpnja 2006. podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi broj: I-809/97 od 27. siječnja 1998., a 5. srpnja 2006. i prijedlog za odgodu ovrhe.

Sud je treću osobu pozvao na ročišta zakazana za 5. srpnja i 21. rujna 2006., a podnositeljica je od suda zatražila dovršenje postupka ovrhe.

Podnositeljica ustavne tužbe podnescima od 3. i 29. siječnja 2007. traži od suda da se postupak ovrhe dovrši.

Rješenjem suda broj: OVR-316/03 od 18. siječnja 2007. odbijen je prijedlog protivnika osiguranja za ukidanje privremene mjere, određene rješenjem istog suda broj: I-809/97 od 29. srpnja 1997.

Rješenjem suda broj: OVR-316/03 od 19. siječnja 2007. odbijen je ovršenikov prijedlog za odgodu ovrhe.

Spis je od 6. ožujka 2007., povodom žalbi protivnika osiguranja, odnosno ovršenika, na rješavanju kod Županijskog suda u Splitu pod brojem: Gž-1334/07.

Provjerom na dan 13. lipnja 2007., utvrđeno je da je spis u radu kod suda drugog stupnja.

 

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

 

3. Mjerodavno pravo sadržano je u članku 29. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske i članku 63. Ustavnog zakona.

 

Ustavna tužba je osnovana.

 

4. Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

 

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

 

Predlagatelj osiguranja podnio je 7. travnja 1997. prijedlog Općinskom sudu u Splitu radi osiguranja novčane tražbine određivanjem privremene mjere protiv L. K., protivnika osiguranja, odnosno ovršenika u ovršnom postupku.

Podnositeljica ustavne tužbe G. Š. je, kao treća osoba u navedenoj parnici, 27. ožujka 2002. podnijela prijedlog radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u odnosu na polovinu stana u S., U. s. 26, na kojemu ima pravo vlasništva.

Duljina postupka uzima se u obzir od 5. studenoga 1997., kad je Zakonom o potvrđivanju stupila na snagu, u odnosu na Republiku Hrvatsku, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokoli broj: 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak, u daljnjem tekstu: Konvencija). Protokol broj: 12 na snazi je u odnosu na Republiku Hrvatsku od 1. travnja 2005. (Zakon o potvrđivanju Protokola broj: 12 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, »Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 14/02. i Objava o stupanju na snagu Protokola broj: 12 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, »Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 9/05.), a Protokol broj: 13 od 1. srpnja 2003. (Zakon o potvrđivanju Protokola broj: 13 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, o ukidanju smrtne kazne u svim okolnostima, »Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 14/02. i Objava o stupanju na snagu Protokola broj: 13 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, »Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 13/03.).

Iako Ustavni sud, slijedom navedenog, načelno ocjenjuje duljinu postupka od 5. studenoga 1997., u konkretnom slučaju je sudjelovanje podnositeljice ustavne tužbe u spornom postupku započelo 27. ožujka 2002., što je razvidno iz podataka navedenih u točki 2. obrazloženja ove odluke.

Ustavni sud je stoga utvrdio 27. ožujka 2002., kao pravno relevantan datum kojim je započelo sudjelovanje podnositeljice ustavne tužbe u ovršnom postupku, čija duljina trajanja je predmet razmatranja u ovom ustavnosudskom postupku.

Ustavna tužba podnesena je 28. prosinca 2005., a do tog dana postupak nije pravomoćno okončan pa Ustavni sud utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe postupak trajao ukupno tri (3) godine, devet (9) mjeseci i jedan (1) dan.

 

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

 

Ustavni sud je utvrdio da je u razmatranom, pravno relevantnom razdoblju, od radnji koje su relevantne za meritorno odlučivanje o pravima i obvezama podnositeljice, Općinski sud u Splitu održao brojna ročišta i donio brojne akte, no učinkovitost takvog postupanja suda prvog stupnja, koja je proizašla iz rezultata brojnih provedenih radnji i održanih ročišta, nije zadovoljavajuća.

Takvu ocjenu Ustavni sud temelji na hitnoj naravi ovršnog postupka, imajući pri tome u vidu i činjenicu da je cijeli postupak zapravo započeo 7. travnja 1997. prijedlogom Općinskom sudu u Splitu radi osiguranja novčane tražbine određivanjem privremene mjere protiv L. K., protivnika osiguranja, a sada ovršenika.

Predmet je povodom žalbi protivnika osiguranja, sada ovršenika, od 6. ožujka 2007. u radu kod Županijskog suda u Splitu.

4.3. PONAŠANJE PODNOSITELJICE USTAVNE TUŽBE

 

Ustavni sud ocjenjuje da podnositeljica ustavne tužbe svojim ponašanjem nije pridonijela duljini postupka, već je postupala po nalozima suda te podnescima požurivala rad suda.

 

4.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

 

Ustavni sud utvrđuje da je riječ o relativno složenom predmetu, u kojemu je sud podnositeljicu ustavne tužbe uputio u parnicu radi proglašenja nedopustivosti ovrhe.

Međutim, složenost predmeta nije od takvog značenja da bi opravdavala ukupnu duljinu postupka pred sudom prvog stupnja, posebno s obzirom na okolnost da je ovrhovoditelj potom naknad­no, 5. srpnja 2006., uredio ovršni prijedlog na način da je zatražio prodaju samo jedne polovine spornog stana, izuzimajući, dakle, od ovrhe drugu polovinu tog stana, na kojoj je pravomoćnom sudskom presudom podnositeljica ustavne tužbe utvrđena vlasnikom.

 

OCJENA USTAVNOG SUDA

 

5. Ustavni sud utvrđuje da u pravnoj stvari podnositeljice ustav­ne tužbe ovršni postupak ukupno traje preko tri godine te još nije pravomoćno dovršen.

Na temelju činjenica utvrđenih u točki 2. obrazloženja ove odluke, Ustavni sud ocjenjuje da je dugotrajnost postupka u pravnoj stvari podnositeljice posljedica izrazite neučinkovitosti suda prvog stupnja, koja se niti s jednog aspekta prava na suđenje u razumnom roku, a uslijed hitne naravi ovršnog postupka, ne može smatrati prihvatljivom.

Sagledavajući ovršni postupak kao jedinstvenu cjelinu, Ustavni sud utvrđuje da je povrijeđeno ustavno pravo podnositeljice da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njezinim pravima ili obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Stoga je, u smislu članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, odlučeno kao pod točkom I. izreke ove odluke.

6. U skladu s člankom 63. stavkom 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama II. i III. izreke ove odluke.

Visinu naknade, zbog povrede ustavnog prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud utvrđuje uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta, uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

7. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

8. Predsjednik Županijskog suda u Splitu dužan je dostaviti Ustavnom sudu pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme odluke u roku od osam (8) dana od dana njene otpreme, a najkasnije osam (8) dana od isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke. Ovaj nalog temelji se na članku 31. stavcima 4. i 5. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-5216/2005

Zagreb, 27. lipnja 2007.

 

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.