USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2608

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula »A.« d.d. iz Z., koju zastupa V. A., odvjetnica iz Z., na sjednici održanoj 5. srpnja 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-439/03 od 14. travnja 2003. godine, kojom su u pobijanom, dosuđujućem dijelu odbijene žalbe podnositeljice i drugotužene Š. V., dok je žalba tužitelja, I. S., djelomično usvojena, te je preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu broj: P-969/99-24od 15. veljače 2001. godine, u pobijanom odbijajućem dijelu, na način da je podnositeljici naloženo isplatiti tužitelju na ime naknade štete pored dosuđenog iznosa od 35.000,00 kuna i daljnji iznos od 25.000,00 kuna (ukupno 60.000,00 kuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a u preostalom dijelu do zatraženih 100.000,00 kuna tužitelj je odbijen. Istom presudom drugotužena je obvezana isplatiti tužitelju na ime naknade štete pored dosuđenog iznosa od 7.500,00 kuna i daljnji iznos od 22.500,00 kuna (ukupno 30.000,00kuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je s preostalim dijelom zahtjeva do zatraženih 50.000,00 kuna tužitelj odbijen.
Prvostupanjskom presudom podnositeljica je obvezana tužitelju na ime naknade štete isplatiti iznos od 35.000,00 kuna, a drugotuženica iznos od 15.000,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na podnositeljicu s razlikom iznad dosuđenog do zatraženog iznosa od 100.000,00 kuna, a u odnosu na drugotuženu s razlikom iznad dosuđenog do zatraženog iznosa do 50.000,00 kuna.
2. U ustavnoj tužbi podnositeljica ističe spornim pitanje jesu li za uzrokovanu štetu u konkretnom slučaju odgovorne obje tuženice, a ako jesu, o kakvoj se vrsti odgovornosti radi. Smatra i da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je zaključio da se ne radi o autoriziranom intervjuu. Navodi da je drugotuženica dragovoljno i svjesno dala intervju i odobrila njegovo objavljivanje. Prema mišljenju podnositeljice, pojam autorizacije intervjua istovjetan je pojmu odobrenja objavljivanja intervjua, koje, po logici stvari, može biti dano samo i isključivo unaprijed. Smatra da je »dostavljanje intervjuiranome teksta intervjua radi naknadnog ispravljanja/mijenjanja pojedinih izjava i dobivanja nekakve formalne (pisane ili snimljene) suglasnosti za objavljivanje danih izjava samo jedan od načina autorizacije intervjua, odnosno pribavljanja odobrenja za objavljivanje intervjua«.
Smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno ustavno pravo propisano odredbama članka 38. stavkom 1. i 2., te odredbe članaka 3. i 19. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske. Ukazuje i na povredu odredaba članka 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak i 14/02., u daljnjem tekstu: Konvencija).
Predlaže usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporenih presuda.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02.i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.
Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja, povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:
– u tjedniku »A.«, čiji je nakladnik podnositeljica, od 20. svib­nja 1999. godine, objavljen je intervju s drugotuženom koji sadrži neistinite i uvredljive izjave drugotužene, a kojim je izjavama tužitelju teško povrijeđena čast i ugled,
– navedeni intervju nije autoriziran,
– tvrdnje drugotužene u navedenom intervjuu, kojima se tužitelj prikazuje kao nasilna, podla, koristoljubiva, pokvarena osoba, pa čak i kao beskrupulozni ubojica, predstavljaju neistinite i ničim dokazane tvrdnje,
– navodi drugotužene u objavljenom intervjuu prouzročili su kod tužitelja duševne boli zbog neistinitih i uvredljivih tvrdnji o tužitelju kao osobi.
Utvrđujući odgovornost podnositeljice (nakladnika) temeljem članka 22. Zakona o javnom priopćavanju (»Narodne novine«, broj 83/96., 143/98. – ispravak, 20/00., 96/01. i 69/03.– pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: ZJP), prvostupanjski sud je utvrdio da u konkret­nom slučaju na strani podnositeljice nisu ispunjene pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti u skladu s odredbom članka 23. stavka 1. točke 2. ZJP-a, jer se ne radi o autoriziranom intervjuu, s obzirom na zakonsku definiciju tog pojma iz članka 2. stavka 8. ZJP-a, koja propisuje:
Autorizacija je odobrenje za objavljivanje dano u pisanom obliku ili u usmenom obliku, ako postoji tonski zapis o usmenoj autorizaciji.
Drugostupanjski sud odbio je žalbu podnositeljice kao neosnovanu, utvrđujući da podnositeljica ni tijekom postupka, niti u žalbi, ne nudi nikakve dokaze iz kojih bi proizlazio zaključak da je drugotužena svoj intervju autorizirala na način kako je to izričito navedeno u odredbi članka 2. stavka 8. ZJP-a.
U obrazloženju osporene presude taj sud navodi da ZJP izričito utvrđuje da se činjenica autorizacije, kao jedinim dokaznim sredstvom, može dokazati pisanim odobrenjem za objavljivanje, odnosno tonskim zapisom o usmenom odobrenju, te je, s obzirom da podnositeljica nije dokazala postojanje pisanog odobrenja za objavljivanje intervjua, kao ni postojanje tonskog zapisa o usmenom odobrenju za objavu intervjua, ocijenio pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da objavljeni intervju drugotužene nije autoriziran ni na jedan od načina navedenih u odredbi članka 2. stavka 8. ZJP-a, te se stoga podnositeljica ne može pozivati na oslobođenje nakladnika od odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 23. stavka 1. točke 2. ZJP-a.
5. Podnositeljica u ustavnoj tužbi ističe povredu ustavnih prava propisanih odredbama članka 38. stavcima 1. i 2. Ustava, koji propisuju:
Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.
Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.
Ustavom zajamčena sloboda izražavanja misli, koja u sebi sadrži i slobodu tiska, nema značenje apsolutne slobode, već je podložna ograničenjima propisanim Ustavom i zakonom.
Ta ograničenja za javna glasila, primjerice, proizlaze iz odredaba članka 13. ZJP, kojima je zakonodavac, utvrđujući obveze tih glasila, propisao: Javna glasila dužna su objavljivati točne, cjelovite i pravodobne informacije, poštujući pravo javnosti da bude upoznata o događajima, pojavama, osobama, predmetima ili djelatnostima, kao i druga pravila novinarskog zanimanja i etike (stavak 1.); javna glasila dužna su poštovati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana, a poglavito djece, mladeži i obitelji (stavak 2.).
Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ocjenjuje da su u odnosu na podnositeljicu, sudovi pravilno primijenili mjerodavne odredbe ZJP-a, te su svoja stajališta iznijeta u osporenim presudama valjano obrazložili, utvrđujući da je podnositeljica objavljivanjem neautoriziranog intervjua, povrijedila čast i ugled tužitelja, te ju obvezali na naknadu time prouzročene štete.
Stoga Ustavni sud utvrđuje da podnositeljici nisu povrijeđena ustavna prava propisana odredbama članka 38. stavcima 1. i 2. Ustava.
6. Podnositeljica u ustavnoj tužbi ističe da je osporenim presudama došlo do povrede članka 10. Konvencije koji glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.
2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.
U odnosu na navedene odredbe Konvencije, prema kojima ostvarivanje slobode izražavanja obuhvaća dužnosti i odgovornosti, koje može biti podvrgnuto ograničenjima, Ustavni sud navodi:
Sloboda izražavanja predstavlja jedan od bitnih temelja svakog demokratskog društva. Njena zaštita je od posebne važnosti kad se radi o tisku jer je zadaća tiska, pored ostaloga, objava informacija od javnog značenja. Međutim, sloboda objavljivanja informacija u tisku ograničena je zaštitom ugleda i prava drugih osoba.
U konkretnom slučaju sudovi su utvrdili da je članak, odnosno sporni intervju po svom sadržaju takav da je predstavljao napad na oštećenika, te je naštetio njegovom ugledu i pravima. Nadalje, podnositeljica u postupku nije dokazala postojanje pisanog odobrenja za objavljivanje intervjua, kao ni postojanje tonskog zapisa o usmenom odobrenju, kako je to određeno odredbom članka 2. stavka 8. ZJP-a, te je stoga osporenim presudama obvezana tužitelju naknaditi štetu.
Slijedom navedenog, isticanje u ustavnoj tužbi povrede članka 10. Konvencije, Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim.
7. Slijedom utvrđenja iz točaka 5. i 6. obrazloženja ove odluke, Ustavni sud ocjenjuje da navodi podnositeljice u ustavnoj tužbi kojima čini spornim odgovornost obje tuženice za štetu, odnosno postavlja pitanje vrste odgovornosti, nisu relevantni u konkretnom ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom podnositeljice.
Ustavni sud napominje i da navodi podnositeljice u ustavnoj tužbi kojima objašnjava pojam autorizacije, predstavljaju njeno vlastito viđenje i interpretaciju, koja nema uporišta u odredbi članka 2. stavka 8. ZJP-a.
8. Odredbe članaka 3. i 19. stavka 1. Ustava ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode koje se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.
9. Temeljem odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.
Odluka o objavi u Narodnim novinama, točka II. izreke, temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-2256/2003
Zagreb, 5. srpnja 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.