USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2610

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Davor Krapac, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Vice Vukojević, rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 11. srpnja 2007. godine, donio je

RJEŠENJE

I. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 3., 15. stavka 1., 16. stavka 1., 21. stavka 1., 22., 23. stavka 3., 25., 26., 27., 28., 29., 30., 31., 34. stavka 2. i 40. stavka 3. Zakona o sudskim pristojbama (»Narodne novine«, broj 74/95., 57/96. i 137/02.) te tarifnog broja 3. točke 1., 2. i 4. Tarife sudskih pristojbi, koja je sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama.
II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Franjo Zubović iz Fažane podnio je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 3., 15. stavka 1., 16. stavka 1., 21. stavka 1., 22., 23. stavka 3., 25., 26., 27., 28., 29., 30., 31., 34. stavka 2. i 40. stavka 3. Zakona o sudskim pristojbama (»Narodne novine«, broj 74/95., 57/96. i 137/02.) te tarifnog broja 3. točke 1., 2. i 4. Tarife sudskih pristojbi, koja je sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama.
2. Člankom 3. Zakona o sudskim pristojbama propisano je:
Pristojbe propisane ovim Zakonom dužna je platiti osoba na čiji se zahtjev ili u čijem se interesu poduzimaju radnje propisane zakonom.
Pristojbu za podneske ili zapisnike koji ih zamjenjuju, dužna je platiti osoba koja ih podnosi ili osoba na čiji se zahtjev sastavlja zapisnik.
Za odluke prvostupanjskog suda pristojbu je dužan platiti tužitelj ili predlagatelj, a za sudsku nagodbu obje stranke, osim ako se drukčije ne dogovore.
Kada su prema ovom Zakonu dvije ili više osoba obvezne zajedno platiti pristojbu, njihova obveza je solidarna.
Obrazlažući nesuglasnost navedenih odredbi s člancima 3., 31., 48. stavkom 1. i 50. stavkom 1. Ustava predlagatelj, u bitnome, ukazuje na eventualne probleme i »nepravde« prilikom primjene Zakona. Smatra, naime, da se tim odredbama Zakona o sudskim pristojbama uvodi pravna nesigurnost jer se stranci nameće obveza plaćanja pristojbe unaprijed, a još se ne zna hoće li je biti duž­na platiti, s obzirom da, prema odredbama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05. i 2/07.), stranka koja izgubi spor plaća sudske troškove, uključujući i pristojbe. Predlagatelj smatra da je stranka, koja je »unaprijed« platila sudske pristojbe i dobije spor, u »faktičnoj« nesigurnost hoće li novac koji je uplatila za sudske pristojbe ikada dobiti natrag.
Što se tiče solidarne obveze plaćanja pristojbe, predlagatelj smatra da »solidarni« dužnik, kojeg po svojoj »volji« izabere sudac da plati pristojbu, nije u jednakom pravnom položaju s onim umjesto kojeg je morao platiti pristojbu jer postoji mogućnost da se neće moći naplatiti.
3. Člankom 15. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama propisano je:
Sud će osloboditi od plaćanja sudskih pristojbi stranku koja prema svom općem imovnom stanju ne može podmiriti sudsku pristojbu bez štetnih posljedica za nužno uzdržavanje sebe i svoje obitelji.
Predlagatelj smatra da ova odredba nije u suglasnosti s člancima 3. i 14. stavkom 2. Ustava jer je prepušteno sudu da sam odlučuje što je opće imovno stanje, nužno uzdržavanje i što su štetne posljedice te građani nikada ne znaju kad imaju pravo na oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi. Smatra da su građani u nejednakom položaju jer suci imaju različite kriterije.
4. Predlagatelj smatra da članci 21. do 30. Zakona o sudskim pristojbama (kojima je propisano utvrđivanje vrijednosti predmeta spora radi naplate pristojbe u parničnom postupku) također dovode do nejednakosti; ista pristojba plaća se bez obzira na gospodarske mogućnosti; jednaku pristojbu plaćaju oni koji traže uzdržavanje za tri mjeseca i oni koji isto traže za kraće razdoblje; u »lošijem« položaju su oni koji podnesu više zahtjeva istodobno; plaćanje pristojbe prema tržišnoj vrijednosti nekretnine u mjestu gdje se nekretnine nalaze dovodi do nejednakosti zbog različitih tržišnih vrijednosti nekretnina.
5. Članak 31. Zakona o sudskim pristojbama propisuje:
Sud će rješenjem odrediti vrijednost radi naplate pristojbe kada tuženik prigovori previsoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi.
Tuženik može podnijeti prigovor iz stavka 1. ovoga članka najkasnije na pripremnom ročištu ili ako pripremno ročište nije održano, na prvom ročištu za glavnu raspravu prije početka raspravljanja o glavnoj stvari.
Sud će i po službenoj dužnosti najkasnije na pripremnom ročištu ili ako pripremno ročište nije održano, na prvom ročištu za glavnu raspravu prije početka raspravljanja o glavnoj stvari, na brz i prikladan način ispitati pravilnost vrijednosti predmeta spora naznačene u tužbi i ako posumnja da je stranka prenisko naznačila vrijednost predmeta spora zbog izbjegavanja plaćanja pravilne pristojbe, sud će rješenjem utvrditi pravu vrijednost predmeta spora.
Protiv rješenja suda o određivanju vrijednosti predmeta spora radi naplate pristojbe nije dopuštena posebna žalba.
Predlagatelj smatra da nisu jednaki građani kod kojih u nekom sporu tuženik prigovori previsoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora u odnosu na građane u nekom sporu u kojemu tuženik to ne prigovori, odnosno kod kojih sud »posumnja« u naznačenu vrijednost predmeta spora u odnosu na građane kod kojih sud to ne »posumnja«.
6. Članak 34. Zakona o sudskim pristojbama (kojim je propisano plaćanje pristojbe u upravnim sporovima) u stavku 2. propisuje:
Sud odlučuje prema slobodnoj ocjeni, je li vrijednost predmeta spora procjenjiva ili neprocjenjiva.
Predlagatelj smatra da se ne može prepustiti sudu da ocjenjuje nešto po svojoj slobodnoj volji. Budući da osporenom odredbom nisu određene granice slobodne ocjene suca, predlagatelj smatra da to dovodi do pravne nesigurnosti građana.

Prijedlog nije osnovan.

7. Obrazlažući nesuglasnost s Ustavom navedenih odredbi Zakona o sudskim pristojbama predlagatelj, u bitnome, ukazuje na eventualne probleme koji mogu nastati primjenom tog Zakona, odnosno ukazuje na nejednakost među građanima do koje može dovesti primjena Zakona od strane suda u pojedinim slučajevima.
Ustavni sud je ocjenjivao suglasnost Zakona o sudskim pristojbama u cijelosti te u rješenju broj: U-I-949/1995 od 23. studenoga 2005. (www.usud.hr) utvrdio postojanje ustavne ovlasti zakonodavca da propiše obvezu plaćanja sudske pristojbe, vezano uz podnošenje određenog zahtjeva pred sudom ili poduzimanje određenih radnji u sudskom postupku. U tom rješenju Ustavni sud je utvrdio da od Zakonom o sudskim pristojbama propisanog sustava plaćanja sudskih pristojbi (koji prema ocjeni Suda sam po sebi ne predstavlja ograničenje prava na pristup sudu) treba razlikovati točno određenu visinu pristojbe koja u primjeni Zakona na konkretan slučaj može dovesti do ograničenja prava na pristup sudu (ali i do povrede drugih ustavnih prava). No, vezano uz primjenu Zakona, Ustavni sud je u navedenom rješenju ponovio svoje stajalište da primjena zakona ili pojedinih njegovih odredbi može biti predmetom ispitivanja samo u postupku koji se pred Ustavnim sudom pokreće ustavnom tužbom. Ustavni sud, u postupku tzv. apstraktne kontrole suglasnosti zakona s Ustavom, nije nadležan ocjenjivati njegovu primjenu u postupcima pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.
Navedeno stajalište Ustavni sud je izrazio primjerice u rješenju broj: U-I-1455/2001 od 24. studenoga 2004. (»Narodne novine«, broj 175/04.).
Vezano uz navode predlagatelja o nejednakosti do koje može dovesti primjena Zakona o sudskim pristojbama u pojedinačnim slučajevima, Ustavni sud ističe da (ne)plaćanje pristojbe i njezina visina ovise o okolnostima konkretnog slučaja, koje je za svaki pojedini slučaj ovlašten utvrditi sud. Zakonitost i ustavnost odluke suda o pristojbi u pojedinačnom slučaju, odnosno ocjena suda kojim utvrđuje okolnosti važne za utvrđivanje plaćanja sudske pristojbe u pojedinom konkretnom slučaju, podložna je kontroli kroz zakonima predviđene pravne lijekove, a ustavnosudskoj kontroli u postupku pokrenutom ustavnom tužbom.
8. U članku 16. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama navedene su osobe koje su ex lege oslobođene od plaćanja sudskih pristojbi (primjerice: invalidi Domovinskog rata, radnici i namještenici u radnim sporovima, tužitelji u parnicama o pravu na zakonsko uzdržavanje, tužitelji u parnicama o priznanju materinstva i očinstva).
Predlagatelj smatra da je ta odredba u suprotnosti s člankom 26. Ustava. Smatra da nema jednakosti građana i stranaca ako jedni u istom sporu moraju platiti sudsku pristojbu, a drugi ne moraju, odnosno uživaju povlasticu oslobađanja od plaćanja sudskih pristojbi. Pritom se poziva na odluku Ustavnog suda broj: U-I-747/1996 od 1. ožujka 2000. (»Narodne novine«, broj 30/02.). U »posebno« nejednakom položaju, prema mišljenju predlagatelja, građani su i stranci u sporu u kojemu je protivna strana Republika Hrvatska i tijela državne vlasti te osobe i tijela u obavljaju javnih ovlasti. Smatra, naime, da se time omogućava »činovnicima« tih tijela pokretanje i vođenje postupaka bez ikakve kontrole i zaštite od njihove »samovolje«.

Prijedlog nije osnovan.

9. Članak 26. Ustava propisuje:
Svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki su pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.
Ta Ustavom zajamčena procesna garancija, koju Ustav ustanovljava u korist stranaka, obvezuje nadležna tijela da u sudskim, upravnim ili u postupcima pred drugim tijelima koja imaju javne ovlasti prema strankama postupaju jednako, neovisno o njihovoj državljanskoj pripadnosti (stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci broj: U-III-884/2004 od 16. prosinca 2004., »Narodne novine«, broj 2/05.).
U odluci, na koju se poziva predlagatelj, Ustavni sud je ukinuo dio odredbe tarifnog broja 12. Tarife upravnih pristojbi, koja je sastavnim dijelom Zakona o upravnim pristojbama (»Narodne novine«, broj 8/96, Uredba... 77/96, 131/97, 68/98, Uredba... 66/99, Uredba...145/99), i to u dijelu koji glasi: »Pristojbu iz točke 2. ovoga tarifnog broja u postupku stjecanja hrvatskog državljanstva ne plaća pripadnik hrvatskog naroda koji nema hrvatsko državljanstvo«. Ustav­ni sud je, naime, utvrdio da je ta odredba u suprotnosti s člancima 14. stavkom 1. i 26. Ustava budući da je tom odredbom uspostav­ljena razlika u plaćanju pristojbe isključivo prema nacionalnom podrijetlu.
Ustavni sud utvrđuje da se niti jednom odredbom članka 16. Zakona o sudovima ne uspostavlja razlika u plaćanju pristojbe prema državljanskoj pripadnosti.
Polazeći od sadržaja članka 26. Ustava i stajališta Suda izraženog u rješenju U-II-1830/2001 od 18. prosinca 2002. (www.usud.hr), vezano uz mjerodavnost tog članka u postupku tzv. apstraktne kontrole, a imajući u vidu osporenu odredbu i navode predlagatelja kojima obrazlaže nesuglasnost te odredbe s člankom 26. Ustava, Ustavni sud je prijedlog ocijenio neosnovanim.
10. Člankom 40. stavkom 3. Zakona o sudskim pristojbama propisano je:
Nakon što primi obavijest, nadležna ispostava iz stavka 1. ovoga članka donijet će rješenje kojim će pristojbenom obvezniku narediti da u roku osam dana od dana primitka rješenja plati dužnu pristojbu. Ako pristojbeni obveznik u ovom roku ne plati pristojbu, pristupit će se prisilnoj naplati dužne pristojbe. Pristojbe se prisilno naplaćuju po propisima o prisilnoj naplati poreza.
Predlagatelj smatra da je ova odredba u suprotnosti s člancima 3., 14. stavkom 2., 18. stavkom 1. i 29. stavkom 1. Ustava jer stranci nije dana mogućnost da sudjeluje u postupku donošenja rješenja o naredbi, da bude saslušana i iznese činjenice i predlaže dokaze.

Prijedlog nije osnovan.

11. Odredbama Zakona o sudskim pristojbama propisan je postupak utvrđivanja pristojbe (kojeg čine utvrđivanje vrijednosti predmeta spora i postojanja okolnosti za oslobođenje od plaćanja pristojbe, u čemu stranke mogu aktivno sudjelovati, ovisno o vrsti spora).
Zakonom je propisan i postupak radi naplate neplaćene pristojbe. Prema članku 39. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama, sud će upozoriti stranku koja je nazočna sudskoj radnji za koju treba platiti pristojbu, a pristojbu nije odmah platila, da u roku od tri dana plati pristojbu. U upozorenju skrenut će pozornost stranci na posljedice neplaćanja pristojbe u tom roku (članak 40.). Na sudskom spisu naznačit će se da je dano upozorenje.
Ukoliko stranka nije bila nazočna sudskoj radnji za koju mora platiti pristojbu, sud će joj poslati nalog da u roku od osam dana od dostave naloga plati dužnu pristojbu i upozoriti je na posljedice (članak 39. stavak 2.).
Kad putem pošte primi podnesak za koji pristojba nije plaćena ili nije dostatno plaćena, sud će pozvati podnositelja podneska pisanom opomenom da u roku od osam dana od dana dostave opomene plati pristojbu te će ga upozoriti na posljedice (članak 39. stavak 4.).
Prema članku 39a. Zakona o sudskim pristojbama, protiv upozorenja, naloga, odnosno opomene da plati pristojbu stranka može u roku od tri dana od dana kad su joj oni priopćeni, odnosno dostavljeni,podnijeti prigovor prvostupanjskom sudu.
Prvostupanjski sud mora u roku od tri dana dostaviti stranci rješenje o prigovoru, a protiv tog rješenja može se izjaviti žalba u roku od tri dana. Drugostupanjski sud mora u roku od osam dana od dana kad je primio žalbu dostaviti prvostupanjskom sudu rješenje o žalbi.
Ako je stranka podnijela prigovor, rok za plaćanje pristojbe počinje teći od dana pravomoćnosti rješenja o prigovoru (stavak 7. članka 39a.).
Kad pristojbeni obveznik ne plati pristojbu u roku propisanom u članku 39. Zakona o sudskim pristojbama, sud će u daljnjem roku od osam dana obavijestiti o neplaćenoj pristojbi ispostavu Područnog ureda, Porezne uprave, Ministarstva financija na čijem je području prebivalište, odnosno sjedište pristojbenog obveznika radi naplate pristojbe prisilnim putem i naznačiti u čiju korist i na koji račun treba uplatiti pristojbu. Sud će navedenu obavijest istodobno dostaviti i pristojbenom obvezniku (članak 40. stavak 1.).
Ustavni sud utvrđuje, polazeći od članaka 39. i 39a. Zakona o sudskim pristojbama propisane zaštite u postupku radi naplate neplaćene pristojbe, da, unatoč tome što strankama nije osigurano sudjelovanje i u postupku donošenja rješenja nadležne ispostave porezne uprave, osporena odredba nije u nesuglasnosti s ustavnim odredbama koje navodi predlagatelj.
12. Predlagatelj osporava i tarifni broj 3. točke 1., 2. i 4. Tarife sudskih pristojbi, koja je sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama. Tim tarifnim brojem određena je visina pristojbe za izjavljene pravne lijekove.
Predlagatelj smatra da se radi o »kazni« zbog nezakonitog i nestručnog rada suca, bez obzira što zakon daje mogućnost »refundiranja« plaćene pristojbe od stranke koja izgubi spor. Predlagatelj, naime, smatra da je nametanje plaćanja pristojbe na pravne lijekove, ne vodeći računa o tome je li žalba ili revizija usvojena, suprotno člancima 3., 31. stavku 1., 50. stavku 1. i 51. Ustava.
Prijedlog nije osnovan.
13. Obvezu plaćanja pristojbe za pravne lijekove, u trenutku kad se predaju (a za podneske dane na zapisnik kad je zapisnik dovršen) propisuje članak 4. Zakona o sudskim pristojbama. Dužnost da pristojbu plati osoba na čiji se zahtjev ili u čijem se interesu poduzimaju radnje propisane zakonom utvrđena je člankom 3. Zakona o sudskim pristojbama.
Tarifom, koja je sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama, osporenim tarifnim brojem 3. propisana je visina pristojbe koja se plaća na podnijeti pravni lijek.
Polazeći od navedenog, a imajući u vidu razloge koje navodi predlagatelj te stajalište Suda navedeno u točki 7. obrazloženja ovog rješenja (o postojanju ustavne ovlasti zakonodavca da propiše obvezu plaćanja sudske pristojbe, vezano uz podnošenje određenog zahtjeva pred sudom ili poduzimanje određenih radnji u sudskom postupku), Ustavni sud utvrđuje da osporeni tarifni broj 3., točke 1., 2. i 4. Tarife sudskih pristojbi, nije u nesuglasju s odredbama Ustava koje navodi predlagatelj.
14. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 43. Ustav­nog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, riješeno je kao u izreci.
Rješenje o objavi iz točke II. izreke rješenja temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-I-500/2004
Zagreb, 11. srpnja 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Suda
dr. sc. Petar Klarić, v. r.