USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2687

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo D. d.d. S., kojeg zastupa zakonski zastupnik T. B., direktor, na sjednici održanoj 11. srpnja 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukida se rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-461/05-2 od 19. siječnja 2006. godine i predmet vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
IV. Danom objave ove odluke u »Narodnim novinama« prestaje važiti rješenje Ustavnog suda, broj: U-III-2342/2006 od 29. studenoga 2006. godine.

Obrazloženje

1. Pravodobna i dopuštena ustavna tužba podnesena je protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-461/05-2 od 19. siječnja 2006. godine, kojim je prihvaćena revizija tuženika M. V. te su ukinute presuda Županijskog suda u Virovitici, broj: Gž-1082/04 od 28. siječnja 2005. godine, u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke i presuda Općinskog suda u Slatini, broj: P-658/03-13 od 11. svibnja 2004. godine, pod točkom I. izreke, te je tužba podnositelja (tužitelja u tom postupku) odbačena kao nepravovremena.
Istim rješenjem preinačene su navedene prvostupanjska i drugostupanjska presuda u dijelu odluke o trošku te je podnositelju naloženo da tuženiku isplati parnični trošak.
Prvostupanjskom presudom, u dijelu koji je potvrđen drugostupanjskom presudom, prihvaćen je tužbeni zahtjev podnositelja i utvrđeno je da ovrha u predmetu Općinskog suda u Slatini, broj: Ovr-307/03, nije dopuštena, te je određeno brisanje zemljišnoknjižnih upisa nastalih na temelju ovršnog prijedloga tužitelja u z.k. ulošcima u k.o. Slatina.
2. Podnositelj smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.
U ustavnoj tužbi navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske pogrešno primijenio odredbu članka 48. Ovršnog zakona (»Narodne novine«, broj 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03. i 151/04., u nastavku: OZ), jer u vrijeme podnošenja tužbe u ovom postupku nije bilo propisano da će se tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom odbaciti ako se ne podnese u roku koji za njezino podnošenje odredi sud kod kojega se provodi ovršni postupak.
Od Ustavnog suda traži usvajanje ustavne tužbe, te ukidanje osporenog rješenja.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Prema članku 62. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.
Ustavni sud nije ni žalbeni ni revizijski sud, a ustavna tužba nije ni redovno ni izvanredno pravno sredstvo, već poseban ustavnopravni institut za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom (ustavnih prava). Stoga u postupku pokrenutom ustavnom tužbom Ustavni sud ne ispituje samo zakonitost osporenih pojedinačnih akata sudova i drugih nadležnih tijela državne i javne vlasti, već utvrđuje, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja pred sudom ili drugim nadležnim tijelom došlo do povrede podnositeljevih Ustavom zajamčenih prava. Pritom su za Ustavni sud relevantne samo one činjenice o čijem postojanju ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. Činjenice relevantne za ustavnosudski postupak su sljedeće:
U postupcima pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom bilo je utvrđeno da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Slatini, broj: Ovr-303/02 od 9. svibnja 2002. godine, na prijedlog tuženika kao ovrhovoditelja protiv podnositelja ustavne tužbe kao ovršenika određena ovrha radi naplate odgovarajućeg novčanog iznosa na nekretninama, pokretninama i poslovnom udjelu ovršenika kojega ima u A. Povodom prigovora, ovršenik (podnositelj ustavne tužbe) je rješenjem od 11. lipnja 2003. godine broj: Ovr-307/03-51 upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u roku od 15 dana »nakon dostave prijepisa ovog rješenja«.
Podnositelju je rješenje dostavljeno 17. lipnja 2003. godine, a tužbu je podnio 4. kolovoza 2003. godine, dakle prije dovršetka ovršnog postupka, ali dva dana nakon proteka roka koji mu je sud odredio svojim rješenjem.
Prvostupanjski i drugostupanjski sud meritorno su ispitali tužbu podnositelja, ali je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenio nepravilnim stajalište tih sudova da rok za podnošenje tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, koji je odredio ovršni sud, nije prekluzivan. Stoga je ukinuo presude nižestupanjskih sudova i istodobno odbacio kao nepravodobnu tužbu podnositelja radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.
Budući da OZ-om nisu bile određene pravne posljedice propuštanja roka za podnošenje tužbe iz članka 48. stavka 1. OZ-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je da na odgovarajući način treba primijeniti članak 282. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99. i 117/03., u daljnjem tekstu: ZPP), kojim je propisano da će se tužba odbaciti ako se utvrdi da je podnesena nepravodobno i posebnim propisima je određen rok za njezino podnošenje.
Kako je tužba podnositelja podnesena izvan roka koji je odredio sud, to jest nakon proteka 15 dana računajući od dana dostave rješenja kojim je ovršni sud podnositelja uputio na parnicu, Vrhovni sud Republike Hrvatske riješio je da tužbu treba odbaciti kao nepravodobnu na temelju članka 282. stavka 2. ZPP-a. Stoga je ukinuo drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda, kao i prvostupanjsku presudu, te je tužbu podnositelja (tužitelja u tom postupku) odbacio zbog nepravodobnosti.
5. Predmet ovog ustavnosudskog postupka ograničava se na sljedeće pitanje:
– je li podnositelju ustavne tužbe povrijeđeno njegovo »pravo na sud« rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim se ukidaju presude nižestupanjskih sudova i odbacuje njegova tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog činjenice da je tužba podnesena prije dovršetka ovršnog postupka, ali nakon proteka roka koji je odredio ovršni sud, čime je podnositelju ujedno zapriječeno pravo da njegov slučaj pravično ispita neovisni i nepristrani sud u smislu članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99-pročišćeni tekst, 8/99.-ispravak, 14/02., 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija)?
Drugim riječima, u ovom se ustavnosudskom postupku ispituje eventualna povreda podnositeljevog prava na sud vezana uz pitanje prava na pokretanje parničnog postupka (prema rješenju ovršnog suda kojim je podnositelj upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom) do dovršetka ovršnog postupka.
6. Rješenje Općinskog suda u Slatini, broj: Ovr-307/03-51 od 11. lipnja 2003. godine, glasi:
»Upućuje se ovršenik D. d.d. S. na parnicu radi proglašenja ovrhe u ovršnom predmetu nedopuštenom, u roku od 15 dana nakon dostave prijepisa ovog rješenja.«
U vrijeme kad je podnositelj upućen u parnicu, odnosno kad je pokrenut parnični postupak na snazi je bio Ovršni zakon (Narodne novine«, broj 57/96.; u daljnjem tekstu: OZ/96) s izmjenama i dopunama učinjenim Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (»Narodne novine«, broj 29/99.; u daljnjem tekstu: ZID OZ/99) i izmjenama učinjenim odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-510/1996, U-I-717/1996, U-I-1025/1999 od 5. travnja 2000. (»Narodne novine«, broj 42/00.).
7. Institut »pokretanja parnice ili drugog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom nakon proteka roka koji je sud odredio, sve do dovršetka postupka« bio je predmet brojnih izmjena i dopuna u razdoblju od stupanja na snagu OZ-a/96 do danas.
Zakonske odredbe, kojima je taj institut bio uređen u vrijeme mjerodavno za konkretan slučaj, sadržane su u članku 48. u vezi s člankom 52. Ovršnog zakona (»Narodne novine«, broj 57/96., 29/99., 42/00.).
Članak 48. OZ-a/96 izmijenjen je i dopunjen člankom 12. ZID-a OZ/99, na način da je stavak 1. sadržajno izmijenjen, dodani su novi stavci 2. i 3., dotadašnji stavak 2. s nomotehničkim izmjenama postao je članak 4., a dotadašnji stavak 3. u neizmijenjenom sadržaju postao je stavak 5. U vrijeme kad je podnositelj upućen u parnicu i kada je pokrenut parnični postupak, dakle, na snazi je bio članak 48. Ovršnog zakona (»Narodne novine, broj 57/96. i 29/99.), čiji su stavci 1., 2. i 3. glasili:

Upućivanje na parnicu u povodu žalbe

Članak 48. stavci 1. do 3.

(1) Ako je žalba izjavljena zbog razloga iz članka 46. stavka 2. točke 7. i 9. do 11. ovoga Zakona, sud prvoga stupnja dostavit će žalbu ovrhovoditelju radi očitovanja u roku od osam dana. Ako ovrhovoditelj ospori osnovanost tih razloga, odnosno ako se ne očituje u roku od osam dana, sud prvog stupnja prihvatit će žalbu ako ovršenik njenu osnovanost dokaže javnom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom, odnosno ako su činjenice na kojima se temelji općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama. U suprotnom, sud prvoga stupnja donijet će posebno rješenje kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.
(2) Glede parnice iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju pravila o parnici na koju se ovršenik upućuje u povodu žalbe nakon proteka roka (članak 52.).
(3) Okolnost da je ovršenik upućen na parnicu iz stavka 1. ovoga članka ili da ju je pokrenuo ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine, osim ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.
Za razliku od članka 48. koji uređuje »upućivanje na parnicu u povodu žalbe«, a čije su izmjene i dopune učinjene ZID-om OZ/99 nesporne, Ustavni sud utvrđuje da se s aspekta zaštite procesnih prava stranaka i pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka nespornima nikako ne mogu smatrati izmjene i dopune članka 52. stavaka 3. do 8. OZ-a/96, učinjene člankom 14. OZ-a/99.
8. Članak 52. OZ-a nosi naziv »Upućivanje na parnicu ili drugi postupak u povodu žalbe«, a njime se uređuje i institut »pokretanja parnice ili drugog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom nakon proteka roka koji je sud odredio, sve do dovršetka postupka«, koji je predmet ovog ustavnosudskog postupka. U Ovršnom zakonu koji je danas na snazi (»Narodne novine«, broj 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03.-ispravak, 151/04. i 88/05.) taj je institut uređen u članku 51. u vezi s člankom 48. Ovršnog zakona.
Radi lakše usporedbe osnovnog teksta članka 52. stavaka 3. do 8. OZ-a/96 i teksta izmjena i dopuna sadržanih u članku 14. ZID-a OZ/99, koji je bio na snazi u vrijeme mjerodavno za konkretan slučaj koji je predmet ovog ustavnosudskog postupka, u nastavku se ta dva zakonska teksta prikazuju usporedno.
 

Iz navedenog teksta članka 14. ZID-a OZ/99. razvidno je, da je stavak 3. članka 52. OZ-a/96. brisan, pri čemu nije propisano da dotadašnji stavak 4. postaje stavak 3., pa on i dalje ostaje stavak 4. članka 52. Ovršnog zakona (»Narodne novine«, broj 57/96. i 29/99., 42/00.).
Međutim, istodobno je navedeno da će dotadašnji stavak 5. postati stavak 4., tako da članak 52. Ovršnog zakona (»Narodne novine«, broj 57/96., 29/99., 42/00.) nije imao stavak 3., ali je imao dva stavka 4.:
(4) Ovršenik je dužan sve razloge za žalbu koje je mogao istaknuti u određenoj parnici istaknuti u toj parnici.
(4) Ako ovršenik ne postupi u skladu s odredbom stavka 5. ovoga članka, sud će odbaciti tužbu u kojoj će istaknuti razloge koje je ovršenik mogao istaknuti u prijašnjoj parnici.
Osim toga, izmjene prvotnog stavka 5. članka 52. OZ-a/96. (»U dosadašnjem stavku 5. koji postaje stavak 4. riječi: »stavka 4.« zamjenjuju se riječima: »stavka 5.«), izazvale su potpuno nejasne učinke, a u njima su zadržani i pravno besmisleni izričaji (primjerice, da će sud razloge istaknuti u tužbi).
Zbog navedenih razloga, Ustavni sud ocjenjuje da su u tekstu ZID-a OZ/99. učinjene ozbiljne redakcijske pogreške koje dovode u pitanje pravu volju zakonodavca u vezi sa sadržajem izmjena i dopuna članka 52. OZ-a/96, što uključuje i njegovu volju da se briše stavak 3. članka 53. OZ-a/96.
9. Stoga je Ustavni sud razmotrio i posljedice brisanja članka 3. OZ-a/96., jer je ono otvorilo sljedeće pitanje: – je li pravo na »pokretanje parnice nakon proteka roka koji je sud odredio, sve do dovršetka postupka« bilo priznato u nacionalnom ovršnom pravu u vrijeme mjerodavno za konkretan slučaj? Ustavni sud utvrđuje da o odgovoru na to pitanje ovisi i utvrđenje povrede »prava na sud« u konkretnom slučaju koji je predmet ovog ustavnosudskog postupka.
Ustavni sud se ograničava na sljedeća utvrđenja:
– u »Narodnim novinama« nikada nije objavljen službeni ispravak teksta sadržanog u članku 14. ZID-a OZ-a/99.;
– članak 48. OZ-a/99. nije propisivao da je rok za pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom prekluzivan, odnosno da dovodi do odbacivanja tužbe;
– mjerodavne odredbe ZPP-a na taj su se slučaj primjenjivale »odgovarajuće«;
– sudska praksa u tom pitanju nije usuglašena, niti postoji suglasnost u stajalištima izraženim u stručnoj literaturi;
– brisanjem stavka 3. OZ-a/96., kojim se priznavala pravna mogućnost pokretanja parnice ili drugog postupka iz članka 52. stavka 1. OZ-a i nakon proteka roka koji je sud odredio, sve do dovršetka postupka, postao je dvojben smisao članka 48. stavka 2. OZ-a koji se poziva upravo na tu brisanu odredbu (»Glede parnice iz stavka 1. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju pravila o parnici na koju se ovršenik upućuje u povodu žalbe nakon proteka roka (članak 52.)«;
– brisanje članka 52. stavka 3. OZ/96. dovelo je do različitog zakonskog uređenja, odnosno različitog zakonskog položaja ovršenika i položaja treće osobe u pogledu prekluzivnosti rokova za pokretanje parnice, jer članak 56. OZ-a/99, sadržan u Glavi VI. pod nazivom »Prigovor treće osobe«, nije bio izmijenjen u dijelu koji je propisivao mogućnost pokretanja parnice i nakon proteka roka koji je sud odredio sve do dovršetka ovršnoga postupka (uz dužnost snošenja troškova prouzročenih prekoračenjem toga roka), za što se teško može naći razumno obrazloženje;
– uspoređujući sporna rješenja u Ovršnom zakonu, primjerice, s onima u Stečajnom zakonu (»Narodne novine«, broj 44/96., 29/99., 129/00., 123/03., 197/03., 187/04., 82/06.), razlika je odmah uočljiva: članak 178. stavak 6. Stečajnog zakona propisuje da »ako osoba koja je upućena na parnicu ne pokrene parnicu u roku od 8 dana od primitka rješenja o upućivanju na parnicu, smatrat će se da je odustala od prava na vođenje parnice« (v. i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Revt-55/2005-2). Nasuprot tome, u OZ-u/96 i OZ-u/99 nije postojala ni takva ni bilo kakva druga zakonska presumpcija koja bi uz nepokretanje parnice u roku koji odredi ovršni sud vezivala bilo kakve pravne posljedice;
– konačno, u tekstu Ovršnog zakona koji je danas na snazi postoji pravna mogućnost pokretanja parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom do dovršetka postupka (članak 51. u vezi s člankom 48. Ovršnog zakona, »Narodne novine«, broj 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03.-ispravak, 151/04. i 88/05.).
10. Radi eventualnog razjašnjavanja nejasnoća vezanih uz brisanje članka 52. stavka 3. OZ-a/96., Ustavni sud razmotrio je i Obrazloženje pojedinih odredaba Konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona iz 1999. godine, o kojem tekstu je Hrvatski sabor proveo raspravu 1999. godine, vezano uz članak 14. kojim se predlaže izmjena članka 52. OZ-a/96. Obrazloženje glasi:
»Izmjenama članka 52. Zakona nastojalo se ojačati procesnu disciplinu proširenjem primjene načela eventualnosti. Time se ograničavaju dilatorni manevri ovršenika. Također (u st. 5. – dosadašnji st. 6.) otklanja postojeća nelogičnost u redoslijedu postupovnih radnji kod obustave ovrhe.«
Iz navedenog obrazloženja razvidno je da u njemu nije spomenuto brisanje stavka 3. članka 52. OZ-a/96., niti je obrazložena eventualna potreba za uvođenjem razlikovanja procesnog položaja ovršenika i treće osobe u pogledu pravnih posljedica koje se vezuju uz pokretanje parnice nakon roka koji je odredio ovršni sud. Stoga ni na taj način nije moguće utvrditi namjeru zakonodavca u odnosu na pitanje je li podnositelj u konkretnom slučaju imao pravo pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom nakon proteka roka koji je sud odredio, sve do dovršetka ovršnog postupka.
11. Nadležnost Ustavnog suda u ovom se ustavnosudskom postupku ograničava na ispitivanje je li – s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja – osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo podnositelja na sud u smislu članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije.
Uvažavajući sve prethodne navode, Ustavni sud ocjenjuje da se ne može s izvjesnošću ustvrditi je li u vrijeme kada je podnositelj upućen na parnicu Ovršni zakon (»Narodne novine«, broj 57/96., 29/99., 42/00.) dopuštao pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom nakon proteka roka koji je sud odredio, sve do dovršetka postupka.
Ustavni sud prihvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske da kad nije moguće sa sigurnošću utvrditi je li žalba podnesena u roku, treba smatrati da je ona pravodobna (v. Rev-1850/89 od 18. rujna 1990.), koje se na odgovarajući način može primijeniti i na konkretan slučaj koji je predmet ovog ustavnosudskog postupka.
Tim više što Ustavnom sudu nije poznata nijedna druga odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (osim osporavanog rješenja) u kojoj bi taj sud utvrdio da je rok od 15 dana za pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom prekluzivan.
Članak 29. stavak 1. Ustava glasi:
Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
Sadržaj ustavnog prava propisanog navedenom ustavnom odredbom ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja, pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga ocjenjuje je li postupak – razmatran kao jedinstvena cjelina – bio vođen na način koji je podnositelju osigurao pravično suđenje, čiji je važan aspekt i pravo na pristup sudu.
Ustavni sud podsjeća da i Ustav i Konvencija jamče prava koja su praktična i stvarna, a ne prava koja su teoretska ili prividna. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, pravo na sud treba biti stvarno moguće, pa se bilo kakvo ograničenje u tom pravcu mora temeljiti na legitimnom cilju koji se želi postići i mora biti razmjerno tom cilju. Dakle, iako pristup sudu može biti ograničen, pa i rokom, uvijek mora biti zajamčeno da stupanj pristupa sudu, propisan nacionalnim zakonodavstvom, bude dostatan da osigura pojedincima »pravo na sud« uzimajući u obzir vladavinu prava u demokratskom društvu (Ashingdane v. Ujedinjeno Kraljevstvo od 28. svibnja 1985., Series A no. 93 i Labergere v. Francuska od 26. rujna 2006.).
Vrhovni sud Republike Hrvatske u konkretnom je slučaju, primjenom ZPP-a, odbacio podnositeljevu tužbu, s posljedicom da podnositeljeva tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom uopće nije ispitana pred sudom (budući da su istodobno ukinute i presude nižestupanjskih sudova). S obzirom na težinu posljedica koje za sobom povlači osporeno rješenje u odnosu na podnositeljevo ustavno pravo da neovisni i nepristrani sud odluči o njegovim pravima, Ustavni sud ocjenjuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske bio dužan uvažiti sve nejasnoće i proturječnosti teksta Ovršnog zakona koji je primijenjen na konkretan slučaj, a koje je Ustavni sud naznačio u točkama 6. do 10. obrazloženja ove odluke. Izvjesno je da nejasnoće vezane uz podnositeljevo pravo na podnošenje tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i nakon proteka roka koji mu je odredio ovršni sud, sve do dovršetka ovršnog postupka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporenom rješenju nije razmatrao. S druge strane, Ustavnom sudu nije poznata nijedna druga odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (osim osporavanog rješenja) u kojoj bi taj sud utvrdio da je rok od 15 dana za pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom prekluzivan. Stoga Ustavni sud ocjenjuje da je osporeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje je dovelo do toga, da tužba podnositelja radi proglašenja ovrhe nedopuštenom uopće nije ispitana pred sudom, dovelo do prekomjernog ograničavanja ustavnog prava podnositelja na sud u smislu članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije.
12. Iako nije ispitivao druge navode podnositelja, jer je prethodno utvrdio povredu članka 29. stavka 1. Ustava zbog navedenih razloga, Ustavni sud dužan je naglasiti da se Vrhovni sud Republike Hrvatske pozvao na članak 282. stavak 2. ZPP-a kao na pravnu osnovu za odbacivanje tužbe u konkretnom slučaju, koja se u konkretnom slučaju ne bi mogla primijeniti.
Konačno, s obzirom na sadržaj članka 394. ZPP-a, Ustavni sud primjećuje da bi Vrhovni sud Republike Hrvatske trebao preispitati svoje stajalište o tome, da je u konkretnom slučaju bio ovlašten odbaciti tužbu podnositelja.
13. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona odlučeno je kao u izreci. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.
14. Donošenjem ove odluke prestaje važiti privremena mjera odgode ovrhe određena rješenjem Ustavnog suda, broj: U-III-2342/2006 od 29. studenoga 2006. godine, jer su prestali postojati razlozi koji su doveli do odgode ovrhe u ovom postupku na temelju članka 72. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-2342/2006
Zagreb, 11. srpnja 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.