USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2709

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji su ustav­nom tužbom pokrenule A. J., M. M., mr. M. B. i L. Š., iz Z., koje zastupa M. R., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 5. srpnja 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja u dijelu koji se odnosi na podnositeljicu M. M.
II. Ukida se presuda Županijskog suda u Zadru broj: Gž-735/03 od 9. srpnja 2003. godine, u dijelu koji se odnosi na podnositeljicu M. M. i predmet se u tom dijelu vraća Županijskom sudu u Zadru na ponovno odlučivanje.
III. Ustavna tužba se odbija u dijelu koji se odnosi na podnositeljice A. J., M. B. i L. Š.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Zadru broj: Gž-735/03 od 9. srpnja 2003. godine, kojom je uvažena žalba tuženice »N. b.« d.d. Z. i preinačena presuda Općinskog suda u Zadru broj: P-1237/01 od 6. ožujka 2003. godine, na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev podnositeljica kojim su tražile da im tuženica isplati pojedinačne iznose navedene u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
Prvostupanjskom presudom usvojen je tužbeni zahtjev podnositeljica i tuženica je obvezana isplatiti podnositeljicama tražene iznose.
2. U ustavnoj tužbi podnositeljice navode da je Županijski sud u Zadru utvrdio činjenice koje uopće ne proizlaze iz dokumentacije koja prileži spisu. Posebno ističu da svoje potraživanje nisu temeljile na Ugovoru o pravima i obvezama menadžera, kojim su utvrđena prava i obveze menadžera u razdoblju od 27. lipnja 2000. do 27. lipnja 2001. godine, već na ugovorima o pravima i obvezama menadžera koje su podnositeljice potpisale 1995. godine. Navode da Sporazumima koje su potpisale s tuženicom, nisu isključena prava iz ugovora o pravima i obvezama menadžera iz 1995. godine, kako je to zaključio Županijski sud u Zadru. Podnositeljice ističu i da Sporazum koji je podnositeljica M. M. potpisala s tuženicom, ne sadrži klauzulu da između stranaka nema neizmirenih potraživanja. Ukazuju da je zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka počinjenih u drugostupanjskom postupku, došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, pa tako i do nezakonitosti drugostupanjske presude.
Smatraju da su im osporenom presudom povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbama članaka 14. stavka 2. i 29. stavka 1., kao i odredbe članaka 3. i 5. Ustava Republike Hrvatske.
Predlažu Ustavnom sudu usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporene presude.
3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Zadru broj: P-1237/01.

Ustavna tužba u dijelu koji se odnosi na A. J., M. B. i L. Š., nije osnovana.

4. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da su podnositeljice s tuženicom sklopile 10. listopada 1995. godine ugovore o pravima i obvezama menadžera, kojima je bilo predviđeno da menadžer (svaka podnositeljica) ima pravo na godišnju nagradu za postignute rezultate poslovanja kroz sudjelovanje u dobiti (neto profitu) Banke, sukladno odnosu ostvarenog iznosa dobiti prema iznosu knjigovodstvene vrijednosti dioničkog kapitala Banke, u iznosu izraženom u postocima, s time da će Banka izvršiti isplate te nagrade u roku od 8 dana od dana usvajanja godišnjih financijskih izvješća, razmjerno razdoblju obnašanja povjerenih poslova (članak 7. ugovora). Nadalje je utvrđeno da je podnositeljicama na temelju odluke Uprave tuženice od 7. svibnja 2000. godine isplaćeno 50% pripadajuće nagrade, a tužbom traže isplatu preostalog iznosa ugovorene pripadajuće nagrade.
U postupku nije bila prijeporna visina postavljenog tužbenog zahtjeva, već se spornim postavilo pitanje je li tuženica oslobođena od ispunjenja obveze isplate traženog iznosa s obzirom na odredbe »Sporazuma o uređenju međusobnih odnosa na temelju otkaza Ugovora o pravima i obvezama menadžera zaključenog 27. lipnja 2000. godine i o raskidu radnog odnosa« (u daljnjem tekstu: Sporazum), koje su podnositeljice A. J., L. Š. i M. B. sklopile s tuženicom 31. svibnja 2001. godine, a podnositeljica M. M. 7. ožujka 2001. godine.
Prvostupanjski sud je zaključio da se sklapanjem navedenih Sporazuma tuženica nije oslobodila ispunjenja svoje obveze iz menadžerskog ugovora za isplatom nagrade za 1999. godinu, ističući da su sve stranke ugovora dužne ispuniti svoje obveze, pa tako i tuženica i svoju obvezu, što nije u cijelosti učinila. Stoga je usvojio tužbeni zahtjev podnositeljica.
Drugostupanjski sud uvažio je žalbu tuženice i odbio tužbeni zahtjev podnositeljica. U obrazloženju osporene presude taj sud navodi da su činjenični i pravni zaključci prvostupanjskog suda dovedeni u pitanje žalbenim navodima tuženice s obzirom na članak 2. stavak 4. Sporazuma.
Člankom 2. stavkom 4. Sporazuma sklopljenog sa podnositeljicom A. J., odnosno člankom 2.5. Sporazuma sklopljenog s podnositeljicama L. Š. i M. B. određeno je:
Stranke sporazuma suglasno utvrđuju da među njima nema nikakvih neizmirenih potraživanja ili obveza niti će ih biti s osnova Ugovora i radnog odnosa, osim onih koji su utvrđeni ovim Sporazumom.
Sukladno odredbi članka 99. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99.) prema kojoj se jasne ugovorne odredbe primjenjuju i izvršavaju onako kako glase, drugostupanjski sud je ocijenio da je odredba članka 2. točke 4. Sporazuma jasna i ne ostavlja nikakve dvojbe je li tuženica sklapanjem Sporazuma i dalje u obvezi platiti dio nagrade za 1999. godinu, s obzirom da su stranke suglasno utvrdile da takvih potraživanja podnositeljice više nemaju, a nisu predviđeni Sporazumom. Stoga je drugostupanjski sud zaključio da podnositeljice nemaju pravnog temelja za utuženo potraživanje.
5. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenom presudom podnositeljicama A. J., M. B. i L. Š. u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.
Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi nadležnog suda zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da je nadležni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, obrazložio svoja stajališta iznesena u osporenoj presudi, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.
6. Ocjenjujući razloge podnositeljica sa stajališta članka 29. stavka 1. Ustava, kojim se jamči pravo na pravično suđenje, Ustavni sud utvrdio je da osporenom presudom Županijskog suda u Zadru, koji je proveo postupak unutar svoje nadležnosti, podnositeljicama A. J., M. B. i L. Š. to ustavno pravo nije povrijeđeno. Podnositeljicama je omogućeno sudjelovanje u postupku koji je prethodio ustavnosudskom, praćenje tijeka tog postupka, ulaganje pravnog lijeka, odnosno u konkretnom slučaju odgovora na žalbu i poduzimanje drugih zakonom dopuštenih postupovnih radnji, a osporena presuda suda drugog stupnja donesena je u postupku provedenom na temelju i u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03. i 88/05.).
7. U odnosu na istaknute povrede članaka 3. i 5. Ustava, valja reći da te odredbe ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom i stoga nisu osnova za pružanje ustavnosudske zaštite, u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon).
8. Na temelju članka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao pod točkom III. izreke.

Ustavna tužba M. M. je osnovana.

9. Odredbom članka 29. stavka 1. Ustava propisano je:

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

Sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja, pa Ustavni sud ocjenjujući navode ustavne tuž­be sa stajališta tog ustavnog prava ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima te na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji podnositelju osigurava pravično suđenje.
Analizom navoda ustavne tužbe, te uvidom u spis, Ustavni sud je utvrdio da Sporazum koji je podnositeljica M. M. sklopila 7. ožujka 2001. godine (strana 78. do 80. spisa) ne sadrži odredbu kojom stranke utvrđuju da među njima nema nikakvih neizmirenih potraživanja ili obveza niti će ih biti s osnova Ugovora (...), a na kojoj činjeničnoj osnovi je drugostupanjski sud utemeljio osporenu presudu.
Stoga Ustavni sud utvrđuje da je podnositeljici M. M. povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.
10. S obzirom na utvrđenu povredu članka 29. stavka 1. Ustava, Ustavni sud nije razmatrao eventualnu povredu članka 14. stavka 2. Ustava u odnosu na podnositeljicu M. M.
11. Na temelju odredaba 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke.
Odluka o objavi u »Narodnim novinama«, točka IV. izreke, temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-3064/2003
Zagreb, 5. srpnja 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.