USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2712

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Davor Krapac, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Vice Vukojević, u postup­ku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Ž. G. iz S., kojeg zastupa B. V., odvjetnik iz S., na sjednici održanoj 11. srpnja 2007. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja te se ukidaju:
– presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-7649/1995-4 od 16. listopada 1997.;
– rješenje Ministarstva uprave klasa: UP/II-222-02/95-01/5, urbroj: 515-02-03/4-95-2 od 7. kolovoza 1995. i
– rješenje Ureda za opću upravu Split, Županije splitsko-dalmatinske, klasa: UP/I-222-02/94-01/102, urbroj: 2181-10/95-09/RJ od 10. siječnja 1995. godine.
II. Predmet se vraća Uredu za opću upravu Split, Županije splitsko-dalmatinske, na ponovni postupak.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu protiv presude Uprav­nog suda Republike Hrvatske broj: Us-7649/1995-4 od 16. listopada 1997., kojom je odbijena tužba podnositelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva uprave klasa: UP/II-222-02/95-01/5, urbroj: 515-02-03/4-95-2 od 7. kolovoza 1995. godine. Tim rješenjem odbijena je žalba podnositelja izjavljena protiv rješenja Ureda za opću upravu Split, Županije splitsko-dalmatinske klasa: UP/I-222-02/94-01/102, urbroj: 2181-10/95-09/RJ od 10. siječnja 1995. kojim je odbijen zah­tjev podnositelja za promjenu prezimena »G.« u novo prezime»de G.«.
2. Podnositelj smatra da su osporenim rješenjima kao i presudom Upravnog suda, povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 35. Ustava, kao i da su povrijeđene odredbe članaka 3. i 19. stavka 1. Ustava.
Podnositelj smatra da je osporena presuda utemeljena na pogrešnom tumačenju odredbe članka 2. Zakona o osobnom imenu (»Narodne novine«, broj 62/92 i 26/93). Smatra naime pogrešnim stajalište Upravnog suda i upravnih tijela da riječ »de« ne predstavlja riječ pa ne može biti dodana dosadašnjem prezimenu.
U obrazloženju ustavne tužbe ističe razloge zbog kojih je tražio promjenu prezimena: osjećaj poštovanja prema precima koji su u gradu Splitu prisutni nekoliko stoljeća, poštivanje njihova statusa i doprinosa gradu i domovini, nasljedstvo njihove imovine i njihovih vrijednosti i vrlina, pripadnost toj obitelji. Smatra da njima kao potomcima ne bi trebalo biti uskraćivano imati ime i prezime svojih predaka, a koje »njihovim precima svojim djelovanjem na ovom prostoru služi na čast, pa tako isto služi i njihovim potomcima«. Smatra da tražena promjena nije u protivnosti s člankom 8. Zakona o osobnom imenu, te da je njegovom zahtjevu trebalo udovoljiti.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Podnositelj je prvostupanjskom upravnom tijelu podnio zah­tjev da mu se odobri promjena sadašnjeg prezimena »G.« u novo »de G.«. Kao razloge zbog kojih traži promjenu navodi da je prefiks »de« izbačen iz prezimena njegovog oca bez njegove volje poslije II. svjetskog rata, ali da je iz dokumentacije koju prilaže razvodno da su njegov pradjed, djed i otac u krštenicama imali upisano prezime de G. To prezime i danas nosi očeva sestra, što je razvidno iz domovnice.
Rješenjem od 10. siječnja 1995. prvostupanjsko tijelo odbilo je zamolbu podnositelja ocijenivši da zahtjev podnositelja nije oprav­dan. Pritom je istaknulo da Zakon o osobnom imenu dopušta moguć­nost da osoba može u osobnom imenu imati više imena, odnosno prezimena, no ne dopušta mogućnost dodatnih oznaka uz osobno ime (uporabu pseudonima, umjetničkih imena, nadimaka, titula i slično) jer to nisu sastavni dijelovi osobnog imena. Osim toga, prema stajalištu prvostupanjskog tijela, predloženi dodatak »de« uz prezime G. ne smatra se prezimenom, jer po svom značenju nije prezime već označava dodatak koji se u nekim europskim zemljama piše ispred prezimena, a označava plemićko podrijetlo.
Drugostupanjsko tijelo odbilo je žalbu podnositelja zauzevši stajalište da u smislu članka 2. stavka 2. Zakona o osobnom imenu, osobno ime može sadržavati samo riječi kojima se u hrvatskom jeziku označavaju imena odnosno prezimena, a ne i riječi koje po svom karakteru to nisu (od, iz). Prema ocjeni drugostupanjskog tijela oznaka »de« u svom značenju nije ni ime niti prezime već prijedlog u značenju »od«, »iz«, koji se u nekim europskim zemljama piše ispred prezimena kao oznaka plemićkog podrijetla. Drugostupanjsko tijelo smatra da navedeno potvrđuju i isprave koje je podnositelj priložio svom zahtjevu, a iz kojih je razvidno da je »de« u prezimenu njegovih predaka pisano malim početnim slovom a ne velikim početnim slovom.
Cijeneći sve navedene činjenice utvrđene u upravnom postupku, kao i osporeni akt, Upravni sud je odbio tužbu podnositelja istaknuvši da se osobno ime može sastojati samo od riječi koje služe za označavanje pojedinačnog bića (ime), odnosno kao porodično ime, ili ono koje se stiče udajom (prezime).
Upravni sud smatra da se zahtjev podnositelja ne može prihvatiti jer riječ »de« po svom značenju, ne može označavati sama po sebi, prezime bića, pa stoga predložena promjena ne udovoljava zakonskim pretpostavkama iz članka 2. stavka 2. Zakona o osobnom imenu.
Upravni sud je ocijenio da je upravno tijelo pravilno postupilo kada je odbilo žalbu podnositelja navodeći u obrazloženju da osobno ime može sadržavati samo riječi kojima se u našem jeziku označavaju imena odnosno prezime a ne i riječi koje po svom karakteru to nisu.
4. Mjerodavne odredbe Zakona o osobnom imenu propisuju:

Članak 2.

Osobno ime se sastoji od imena i prezimena.
Ime odnosno prezime može se sastojati od više riječi. Osoba čije se ime ili prezime ili ime i prezime sastoji od više riječi, dužna je služiti se istim osobnim imenom u pravnom prometu.
Ime i prezime kojim se osoba služi u pravnom prometu može sadržavati svako za sebe najviše dvije riječi.

Članak 6.

Svaka osoba ima pravo promijeniti osobno ime.
Zahtjev za promjenu osobnog imena mora sadržavati razloge zbog kojih se promjena traži, a prijedlog novog osobnog imena mora ukazivati na opravdanost zahtjeva.

(...)

Članak 8.

Promjena osobnog imena odobrit će se u slučaju utvrđene oprav­danosti zahtjeva uz ocjenu organa da se novo osobno ime ne protivi društvenim pravilima i običajima sredine u kojoj osoba živi.

Članak 9.

Promjena osobnog imena neće se odobriti osobi protiv koje se vodi krivični postupak zbog krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti, niti osobi koja je osuđena za takvo krivično djelo dok kazna nije izvršena ili dok traju pravne posljedice osude kao ni osobi za koju se utvrdi da je zahtjev podnila radi izbjegavanja zakonom utvrđenih obaveza.
5. Iz navedenih odredbi razvidno je da će nadležno tijelo odbiti zahtjev za promjenu osobnog imena ako utvrdi da se radi o osobi iz članka 9. Zakona o osobnom imenu ili da razlozi zbog kojih se promjena traži nisu opravdani, te ako ocijeni da se novo osobno ime protivi društvenim pravilima i običajima sredine u kojoj osoba živi.
U konkretnom slučaju, upravna tijela i Upravni sud odbili su zahtjev podnositelja utvrdivši da riječ »de« po svom značenju, sama za sebe, ne može označavati prezime, odnosno da nije riječ u smislu članka 2. stavka 2. Zakona o osobnom imenu.
6. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da je osporenim rješenjima i presudom Upravnog suda podnositelju povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.
Prema ocjeni Ustavnog suda pravna stajališta navedena u osporenim aktima ne zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Polazeći od, u točki 4. navedenih mjerodavnih odredbi Zakona o osobnom imenu, Ustavni sud utvrđuje da tumačenje upravnih tijela i Upravnog suda da se osobno ime može sastojati samo od riječi koje svaka za sebe može služiti kao oznaka imena ili prezimena, s ustavnopravnog stajališta nije prihvatljivo, jer to ne proizlazi iz sadržaja mjerodavnih odredbi Zakona o osobnom imenu. Iz odredbe članka 2. stavka 2. Zakona o osobnom imenu ne proizlazi da bi se jedino riječ koja sama za sebe može služiti kao oznaka prezimena, mogla dodati uz postojeće prezime. Osim toga, Zakon o osobnom imenu ne ovlašćuje nadležna tijela da, kada odlučuju o zahtjevu za promjenu osobnog imena, utvrđuju i predstavlja li predložena riječ, za koju se predlaže da se doda uz već postojeće prezime, riječ koja sama za sebe može služiti kao oznaka prezimena.
Ustavni sud je, iz navedenih razloga, prihvatio navode podnositelja da mu u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.
7. U ustavnoj tužbi podnositelj je istaknuo i povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 35. Ustava koji propisuje:
Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.
Ocjenjujući je li navedeni članak Ustava mjerodavan u konkret­nom slučaju, budući da ne sadrži izričite odredbe o osobnom imenu, Ustavni sud je pošao od definicije osobnog imena kao oznake identiteta fizičke osobe. Osim oznake identiteta fizičke osobe kao nositelja prava i obveza u pravnom prometu, osobno ime predstavlja i način identificiranja osoba unutar njihovih obitelji i zajednice, a za pojedinca pravo na osobno ime njegovo je osobno pravo.
U tom smislu zaštita osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, zajamčena i zaštićena Ustavom svakako se odnosi i na osobno ime. To znači da svatko ima pravo na osobno ime, da se ono radi zaštite njegovog nositelja i pravne sigurnosti upisuje u određene javne knjige, da svatko može (a i dužan je) njime se služiti, da se nikoga ne može prisiljavati da mijenja osobno ime iz etničkih, jezičnih, političkih, kulturnih ili bilo kojih drugih razloga.
Pravo na promjenu osobnog imena zakonsko je pravo i podliježe zakonom propisanim ograničenjima. Pravo na promjenu osob­nog imena ostvarit će ona osoba koja ispunjava zakonom propisane pretpostavke i čiju opravdanost zahtjeva utvrdi nadležno tijelo uz ocjenu da se novo osobno ime ne protivi društvenim pravilima i običajima sredine u kojoj osoba živi.
Vezano uz razloge zbog kojih se traži promjena osobnog imena, kao u konkretnom slučaju u kojem podnositelj traži vraćanje prezimena koje su njegovi preci imali do drugog svjetskog rata, Ustavni sud utvrđuje da se zaštita osobnog i obiteljskog života zajamčena člankom 35. Ustava, odnosi i na pravo na promjenu osobnog imena, ukoliko se promjena, kao primjerice u konkretnom slučaju, sastoji u vraćanju prezimena predaka podnositelja zahtjeva.
U konkretnom slučaju nadležna tijela, zbog pogrešnog tumačenja i primjene odredbe članka 2. stavka 2. Zakona o osobnom imenu, odbila su zahtjev podnositelja ne očitujući se o opravdanosti podnositeljevog zahtjeva, odnosno ne razmatrajući razloge koje je naveo u zahtjevu (vraćanje prezimena koje su imali njegovi preci). Ustavni sud stoga utvrđuje da je podnositelju osporenim aktima povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 35. Ustava.
8. Utvrdivši u konkretnom slučaju povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava, Ustavni sud je, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), odlučio kao u izreci.
Odluka o objavi u »Narodnim novinama« temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-484/1998
Zagreb, 11. srpnja 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Suda
dr. sc. Petar Klarić, v. r.