UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2902

PRESUDA

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sut­kinja Lidije Rostaš Beroš kao predsjednice vijeća, Jasminke Jenjić i Smiljana Mikuša kao članova vijeća, te više sudske savjetnice Blanše Turić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Adris grupa d.d. iz Rovinja i TDR d.o.o. iz Rovinja, oboje zastupani po Borisu Porobiji i Ivanu Gjurgjanu iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, protiv rješenja tužene Agencije za zaštitu tržišnog natjeca­nja, klasa: UP/I-030-02/99-01/44, ur.broj: 580-02-06-10-187 od 12. travnja 2006. godine, radi zaštite tržišnog natjecanja, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 26. travnja 2007.

presudio je

Tužba se odbija.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženog tijela utvrđeno je da je poduzetnik Tvornica duhana Rovinj d.d. sprječavao pristup tržištu proizvod­nje i prodaje duhanskih proizvoda na području Republike Hrvatske poduzetniku British American Tobacco Investments (BAT), te je time narušio slobodno tržišno natjecanje zlouporabom monopolističkog položaja na tom tržištu, nadalje je utvrđeno da je zlouporaba tog položaja trajala od 15. siječnja do 16. travnja 1999. godine, utvrđeno je da je Tvornica duhana Rovinj d.d. sprječava tužitelj tržištu primarne prerade duhana poduzetniku BAT, te mu je zabranjeno daljnje monopolističko djelovanje, odnosno postupanje kojim bi se mogao zlouporabiti monopolistički vladajući položaj, te je tužitelju naloženo plaćanje troškova postupka poduzetniku BAT-u u iznosu od 103.374,00 kn.
U tužbi kojom osporava rješenja tuženika, tužitelji ističu da je isto nepravilno i nezakonito, jer u pobijanom rješenju nije nikako odnosno nije pravilno primijenjen zakon, odnosno propis utemeljen na zakonu, te se u istom nije postupilo prema pravilima postupka, a osobito nije pravilno utvrđeno činjenično stanje odnosno iz činjenica je izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja. Povredu pravila postupka vidi u povredi načela materijalne istine, te ističu da je pobijano rješenje doneseno u postupku koji je proveden nakon donošenja presude ovog Suda, broj: Us-624/00 od 30. siječnja 2002. godine, kojom je naslovni Sud uvažio tužbu tužitelja i poništio rješenje tuženog tijela od 19. listopada 1999. godine. U postupku koji se vodio nakon donošenja citirane presude, tužitelji su iznosili brojne nove činjenice, a koje tuženo tijelo nije uzelo u razmatranje. Takvim svojim postupanjem tuženo tijelo je povrijedilo procesna prava tužitelja, kao i načelo materijalne istine iz članka 7. Zakona o općem upravnom postupku, radi čega isto nije zakonito. Tuženo tijelo je također postupilo suprotno naprijed citiranoj presudi Uprav­nog suda, jer je bilo vezano pravnim shvaćanjem i primjedbama, a u osporenom rješenju postupalo je čak i suprotno jer je u obzir uzimalo određene činjenice koje su nastupile nakon donošenja prvog poništenog rješenja, pa je tako uzelo u obzir i činjenicu pristupa Republike Hrvatske u Svjetsku trgovinsku organizaciju koji je nastupio 30. studenoga 2000. godine.
Tužitelji nadalje navode da je u izreci osporenog rješenja pot­puno netočno naveden naziv tužitelja, što nije u skladu s ispravama koje su dostavljene u spis. Ističu da je društvo TDR d.o.o. osnovano temeljem izjave o osnivanju od 11. studenog 2003. godine od strane jedinog osnivača, društva Adris grupa d.d. i kao takvo uopće nema pravnog prednika. Tvornica duhana Rovinj d.d. predstavlja bivšu tvrtku društva Adris grupa d.d. koja je izmijenjena odlukom glavne skupštine društva dana 24. prosinca 2003. godine, te slijedom navedenog Tvornica duhana Rovinj d.d. ili njezin pravni slijednik ne može biti dio koncerna Adris grupe d.d., jer su Tvornica duhana Rovinj d.d. i Adris grupa d.d. jedna te ista pravna osoba koja je samo promijenila tvrtku. Zbog toga društvo Adris grupa d.d. nije pravni sljednik Tvornice duhana Rovinj d.d., već se radi o jednom te istom društvu koje je promijenilo tvrtku.
Što se tiče činjeničnog stanja, tužitelji ističu da položaj tužitelja kao poduzetnika s vladajućim položajem na tržištu duhanskih pro­iz­voda u Republici Hrvatskoj nije nikada bio sporan i ostvaren je, između ostalog, i putem koncentracija koje su odobrene od strane tuženog tijela. Tužitelji ističu da vladajući, ili čak monopolistički položaj na određenom tržištu, nije sam po sebi zabranjen, već je zabranjena njegova zloupotreba sukladno članku 15. stavak 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja. Predmet ovog postupka su navodne zlouporabe vladajućeg položaja tužitelja na mjerodavnom tržištu, a ne način kako su tužitelji stekli taj vladajući položaj, stoga je tuženo tijelo trebalo obrazlagati u čemu se sastoje navode zlouporabe koje se tužiteljima stavljaju na teret, a ne način kako je tužitelj stekao vladajući položaj, što je prevladavajući dio obrazloženja osporenog rješenja. Tužiteljima se na teret stavljaju izravna djelovanja, i na teret postupci vezani za poduzetnika Tvornica duhana Zadar d.d., a koji se odnose na kupovanje dionica te tvornice. Preciznije, tužitelju se zamjera da je suprotno rješenju tuženog tijela od 6. listopada 1998. godine nastavio stjecati dionice Tvornice duhana Zadar d.d. bez prethodnog obavještavanja tuženog tijela u istome. Takva utvrđenja su u potpunosti netočna, što je u međuvremenu i potvrđeno pravomoćnim sudskim presudama. Tuženo tijelo ne pruža nikakvo obrazloženje kako je došlo do takvog zaključka, odnosno zašto smatra da je stjecanje udjela bilo usmjereno na sprečavanje donošenja bilo kakvih odluka, odnosno kako zna koje su bile procjene tužitelja. Osporavaju navode tuženog tijela da nije obavještavao Agenciju o namjeri stjecanja udjela u TD Zadar, te takvi navodi tuženog samo službe kako bi se obrazložilo donošenje neosnovanog negativnog rješenja, dok su činjenice koje su čak i potvrđene pravomoćnom sudskom odlukom potpuno drugačije – stjecanje dionica Tvornice duhana Zadar d.d. od strane prvotužitelja bilo je u potpunosti zakonito i u skladu s pravnim propisima, te se njihovim stjecanjem nije prekršilo nikakvo rješenje tuženog tijela. Prvotužitelj je u potpunosti i zakonito stekao dionice Tvornice duhana Zadar d.d., za koje je upisan u knjigu dionica, te je s istima valjano glasao na skupštini. Tužitelj ističe da nije na bilo koji način prekršio mjere tuženog tijela iz rješenja o koncentraciji od 6. listopada 1998. godine, o čemu je već pravomoćno odlučeno u odluci Prekršajnog suda u Rovinju, broj: G-136/99 od 5. listopada 1999. godine, u kojem je Sud obustavio postupak protiv prvotužitelja i Ante Vlahovića da suprotno članku 36. stavak 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i suprotno obvezi iz točke VII. rješenja o koncentraciji, nisu dostavili obavijesti o namjeri izravnog ili posrednog stjecanja udjela u poduzetnicima na područ­ju Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, očito je da je nadležni sud pravomoćno utvrdio da tužitelj nije počinio djelo koje mu se stavlja na teret, iz čega proizlazi, ne samo da je stjecanje dionica Tvornice duhana Zadar d.d. bilo zakonito, već da i tim stjecanjem nije prekršeno niti rješenje o koncentraciji.
Vezano uz navodno namjeravano sprečavanje ulaganja BAT-a u Tvornicu duhana Zadar d.d., a koje se desilo na izvanrednog glavnoj skupštini Tvornice duhana Zadar d.d., iako je ista održana izvan spornog vremenskog razdoblja unutar kojega se tužiteljima stavlja na teret zlouporaba monopolističkog položaja, ističu da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: PŽ-5801/02-4 od 21. prosinca 2004. godine, presuđeno u korist Tvornice duhana Rovinj d.d., te su pravomoćno poništene odluke glavne skupštine dioničara Tvornice duhana Zadar d.d. donesene na glavnoj skupštini, a vezane uz dokapitalizaciju i stjecanje dionica Tvornice duhana Zadar d.d. od strane društva BAT. Budući da poništenje odluke glavne skupštine dioničkog društva djeluje ex tunc, ima se smatrati da se navedena dokapitalizacija i stjecanje dionica Tvornice duhana Zadar d.d. nije nikada ni dogodila. Slijedom navedenog, kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao prethodno pitanje nesporno utvrdio da je dokapitalizacija i stjecanje dionica od strane BAT-a bilo u potpunosti ne zakonito, te se nije nikada ni dogodilo, stajalište je tužitelja da više ne može opstati tvrdnja da je prvotužitelj sprečavao ulaganje BAT-a u Tvornicu duhana Zadar d.d., jer do navedenog ulaganja nije niti došlo, i to ne zbog radnji prvotužitelja već iz razloga što su u Tvornici duhana Zadar d.d ipak proveli dokapitalizaciju i stjecanje dionica protivno pozitivnim propisima Republike Hrvatske.
U odnosu na navodna »neizravna djelovanja« tužiteljima se stavljaju na teret postupci preko povezanog društva Virginia d.d., te u svezi toga ističu da takvih djelovanja nije bilo. Naime, stjecanje potraživanja prema firmi Duhan d.d. nije dalo Viržinii d.d. nikakva dodatna prava u odnosu na bilo kojeg prethodnog vjerovnika Duhana d.d., što je i osnovano načelo cesije kao pravno instrumenta. U takvom odnosu Viržinia d.d. je mogla potraživati samo ono što bi mogao potraživati i svaki drugi vjerovnik – ispunjenje obveze. Nije u potpunosti jasna pravna argumentacija tuženog tijela iz osporenog rješenja, jer je tuženo tijelo smatralo da neki drugi vjerovnik Duhana d.d., osim Viržinije d.d., ne bi zahtijevao ispunjenje obveze i plaćanje dugovanog iznosa. Takvo ponašanje ne bi predstavljalo postupanje s pažnjom dobrog gospodarstvenika, te bi u konačnici moglo povlačiti za sobom odgovornost uprave takvog vjerovnika. Slijedom navedenog, stajalište je tužitelja da potraživanje Viržinia d.d. prema Duhanu d.d. predstavlja čisti obvezno-pravni odnos koji Viržini d.d. nije dao nikakva dodatna prava koja bi joj omogućila izvršavanje prevladavajućeg utjecaja nad poduzetnikom Duhan d.d. Stoga tužitelji smatraju da se ne može zaključiti kao određeni vjerov­nički odnos predstavlja stjecanje prevladavajućeg utjecaja, odnosno koji bi dopuštao ocjenu određenog vjerovničkog odnosa kao osnove za nastajanje koncentracije poduzetnika. Takva mogućnost dana je tek nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja iz 2003. godine, te takvo stjecanje potraživanja prema Duhanu d.d. samo po sebi nema značaj stjecanja prevladavajućeg utjecaja, odnos­no pravi učinak koncentracije poduzetnika, što je tuženo tijelo pokušalo utvrditi u osporenom rješenju.
Što se tiče troškova postupka, tužitelji smatraju da tuženo tijelo nije valjano u smislu odredbe članka 209. stavak 2. ZUP-a obrazložilo iz kojih razloga smatra da su obvezi platiti iste BAT-u. Tužiteljima nikada nije dostavljen zahtjev za naknadu troškova, da bi se na njega mogli očitovati, čime je tuženo tijelo povrijedilo načelo saslušanja stranke, slijedom čega osporeno rješenje i u tom djelu drže nezakonitim.
Temeljem svega iznijetog tužitelji predlažu da se tužba uvaži i osporeni zaključak poništi.
U odgovoru na tužbu tuženo tijelo u cijelosti ostaje kod navoda iz osporenog rješenja, te dodaje da se pri donošenju odluke u postupnosti pridržavalo pravnog shvaćanja ovoga Suda iznijetog u presudi, broj: Us-624/00 od 30. siječnja 2000. godine. S tim u svezi, primjenjujući odredbe Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, kao lex specialis i odredbe Zakona o općem upravnom postupku, kao lex generalisa, Agencija je pravilno utvrdila činjenično stanje u ovom predmetu i na temelju istog odlučila valjanom primjenom materijalnog prava. Što se tiče prigovora da je tuženo tijelo izvršilo pogrešna utvrđenja u dispozitivnu pobijanog rješenja, jer Tvornica duhana Rovinj d.d. nije pravni prednik poduzetnika TDR d.o.o., ističe da nije relevantan za predmetni postupak jer su promjene u organizacijskoj strukturi nastale nakon perioda utvrđenja zlouporabe, a formulacija »pravni prednik poduzetnika TDR d.o.o. za proizvodnju duhanskih proizvoda«, korišten je isključivo iz razloga pojašnjenja sadašnje organizacijske strukture Tvornice duhana Rovinj d.d. odnos­no Adris grupe d.d. Slijedom toga, ovakvi prigovori iznijeti u tužbi su neosnovani, a što se tiče prigovora da društvo Tvornica duhana Rovinj d.o.o., kao što je to navedeno u točki V. izreke pobijanog rješenja, uopće ne postoji u sudskom registru, Agencija prihvaća te naglašava da je u konkretnom slučaju riječ o očiglednoj grešci u pisanju koja je ispravljena donošenjem zaključka o ispravci greške od 13. srpnja 2006. godine, a u smislu odredbe članka 219. ZUP-a. Što se tiče prigovora tužitelja o nadoknadi troškova postupka, tuženo tijelo smatra da je ista u potpunosti donesena u skladu s odredbom članka 117. ZUP-a, a u svezi s odredbom članka 114. stavak 2. i 3. istog Zakona, jer su u postupku sudjelovale stranke sa suprotnim interesima, te jer je bila riječ o troškovima pravnog zastupanja u postupku pred Agencijom, a koji su bili nužni i opravdani.
Temeljem iznijetog, tuženo tijelo predlaže da se tužba kao neosnovana odbije.
Odgovor na tužbu dala je i zainteresirana osoba BAT, zastupan po Ivanu Juriću, odvjetniku iz Zagreba, koja navodi da od dana kada je tuženik pokrenuo postupak ispitivanja monopola tužitelja do ovog upravnog spora, tužitelji su svojim izravnim i neizravnim protupravnim planiranim djelovanjima eliminirali zainteresiranu stranku sa domaćeg duhanskom tržišta. Naime, Tvornica duhana Zadar d.d za koju je zainteresirana stranka sa svojim povezanim društvima uložila preko 50 mil. EUR, je za vrijeme trajanja postup­ka pred tuženikom bankrotirala, a sva ulaganja u TDZ su sudski poništena na zahtjev tužitelja. Ukratko, samo zbog inzistiranja tužitelja na tečajnim razlikama nastalim prilikom uplate sredstava radi povećanja temeljnog kapitala TDZ-a, Sud je pravomoćno utvrdio da je od predviđenih približno 18 mil. kn TDZ-u uplaćeno približno 80.000,00 kn manje sredstava, pa je povećanje temeljnog kapitala TDZ-a poništeno. Zainteresiranoj stranci je teško i zamisliti da bi bilo koji drugi dioničar TDZ-a vodio skupi višegodišnji sudski spor zbog 80.000,00 kn i tako blokirao investiciju u društvo čiji je i sam dioničar koja je vrijedna 50 mil. EUR da posrijedi nije bio interes tužitelja da pod svaku cijenu eliminira konkurenciju.
Nastavno zainteresirana osoba navodi kako je tuženik svojim rješenjem od 6. studenog 1998. godine odobrilo TDR koncentraciju s Tvornicom duhana Zagreb d.d., pod uvjetom da o svakoj namjeri daljnjeg stjecanja dionica zatraži odobrenje tuženika, te TDR d.d. je svim malim dioničarima Tvornice duhana Zadar d.d. ponudio otkup dionica u temeljnom kapitalu. O tome tužitelj nije uopće bio obavijestio tuženika čime je prekršio svoju dužnost iz rješenja od 6. studenog 1998. godine, kojim je tuženik uvjetovao već prije provedenu koncentraciju TDR-a i Tvornice duhana Zagreb d.d. Pored približno 10% dionica stečenih od malih dioničara 14. travnja 1999. godine tužitelj je od dioničara Tvornice duhana Zadar d.d. kupio još 450 dionica nakon čega je imao kontrolu nad približno 20% temeljnog kapitala. O svim tim transakcijama tuženik nije uopće bio obavještavan. Tek donošenjem rješenja o određivanju privremene mjere tuženika od 16. travnja 1999. godine zabranjeno je daljnje izravno protupravno djelovanje tužitelja stjecanjem dionica Tvornice duhana Zadar d.d., ali je tužitelj i tu privremenu mjeru prekršio kada je dostavio prijavu za upis stjecanja i zahtjev za upis u knjigu dionica vlasništva na 450 dionica kupljenih od Auctora d.d. Na taj način tužitelj je izravno i prije ulaska zainteresirane stranke na domaće tržište protupravno i bez obzira na akte tuženika i važeće propise o tržišnom natjecanju, želio steći takav položaj u Tvornici duhana Zadar d.d koji će mu omogućiti da na skupštini spriječi dokapitalizaciju TDZ-a. Ta preventivnost u zaštiti monopola izražena kroz protupravno stjecanje dionica je obilježila upravo onaj oblik zlouporabe monopola tužitelja u ovom slučaju o čemu je tuženo tijelo dalo valjane razloge.
Što se tiče djelovanja koje se odnosi na Duhan d.d. zainteresirana osoba ističe da je tužitelj vrlo eksplicitno ostvarivao svoju vlast nad tom firmom. U tom društvu tužitelj doista nije stekao dionice u smislu Zakona o trgovačkim društvima, ali stjecanje statusa najvećeg vjerovnika Duhana d.d. tužitelju je ipak omogućilo da bira hoće li ga likvidirati ili prisiliti njegove dioničare da na glavnoj skupštini izglasuju pretvaranje potraživanja TDR-a u ulog u temeljnom kapitalu tog društva. Važno je istaknuti da je TDR d.d. sudbinu Duhana d.d. držao u svojim rukama, a to je potvrdio svjedok, bivši direktor Duhana d.d., koji je na raspravi iskazao da je Zagrebačka banka d.d. protivno odluci Vlade Republike Hrvatske o sanaciji Duhana d.d. najprije prijetila stečajem, a potom cedirala svoju tražbinu Viržinije d.d. čime je na posredan način tužitelj stekao prevladavajući utjecaj koji je bio jedini dostupni dobavljač duhana Tvornici duhana Zadar d.d. Tako je protivno odlukama Vlade i uz podršku Zagrebačke banke d.d. objedinjen 100%-tni monopol proizvodnje i prodaje duhanskih proizvoda TDR d.d.
Temeljem iznijetog, zainteresirana osoba predlaže da se tužba kao neosnovana odbije.

Tužba nije osnovana.

Iz spisa predmeta je razvidno da je rješenjem tuženog tijela utvrđeno kako je poduzetnik Tvornica duhana Rovinj d.d. narušio slobodno tržišno natjecanje zlouporabom monopolističkog položaja, a kao što je to naprijed navedeno.
Rješenje tuženog tijela rezultat je njegovog postupanja po presudi ovoga Suda, broj: Us-624/00 od 30. siječnja 2002. godine, kojom presudom je tužba uvažena, te poništeno ranije doneseno rješenje istog tuženog od 19. listopada 1999. godine. U tom rješenju također je utvrđeno da je naprijed navedeni poduzetnik izravno vlastitim djelovanjem i neizravno koristeći svoj udjel u ovisnom društvu Virži­nija d.d. sprečavao pristup tržištu poduzetniku BAT zlouporabom monopolističkog položaja na tržištu.
U narečenoj presudi Sud je obvezao tuženo tijelo da u smislu odredbe članka 62. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj: 53/91, 9/92 i 77/92), da činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdi dopunom dokaznog postupka na način da provede usmenu raspravu na kojoj je potrebno da sudjeluju sve stranke u ovom postupku, a kako je to u prethodnom postupku nije učinjeno, nije ranije doneseno rješenje mogao ocijeniti zakonitim, radi čega je isto poništeno.
U ponovljenom postupku Sud utvrđuje da je tuženo tijelo postupilo po uputi iz naprijed navedene presude, te održalo usmene rasprave 20. listopada 2005. godine, 10. studenog 2005. godine, kao i 6. travnja 2006. godine. Na tim ročištima postupak je nadopunjen tako da su se stranke u ovom upravnom postupku očitovale o svim bitnim činjenicama radi čega Sud smatra da je činjenično stanje u ovom postupku pravilno i potpuno utvrđeno.
Temeljem činjeničnog stanja utvrđenih tijekom postupka pravilno je zaključilo tuženo tijelo da je naprijed navedeni poduzetnik zlouporabio monopolistički položaj, te na taj način narušio slobodno tržišno natjecanje, a u smislu odredbi Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (»Narodne novine«, broj: 48/95, 52/97 i 89/98).
Naime, postupci i djelovanja Tvornice duhana Rovinj d.d., kako izravna tako poduzeta putem povezanih društava, imale su za cilj da spriječe pojavu novog takmaca na tržištu proizvodnje i prodaje cigareta. Ti postupci vezani su za otkup dionica odnosno stjecanje udjela u Tvornici duhana Zadar d.d. u trenutku kada je taj poduzet­nik započeo sa stjecanjem udjela u toj Tvornici. Svojim djelovanjem Tvornica duhana Rovinj d.d. stjecala je udjele u Tvornici duhana Zadar d.d., a o namjeri stjecanja nije obavještavala tuženo tijelo što je bila njegova obveza utvrđena rješenjem od 6. listopada 1998. godine, a što je tuženo tijelo valjano obrazložilo u obrazloženju osporenog rješenja. Na taj način Tvornica duhana Rovinj d.d. je onemogućila tuženom tijelu da joj zabrani stjecanje udjela u Tvornici duhana Zadar d.d., jer je očekivala da će u narečenom društvu steći udjel od 25% koji bi joj na glavnoj skupštini omogućio da spriječi donošenje odluke o povećanju temeljnog kapitala TD Zadar d.d. što je bila namjera BAT-a.
Neizravna djelovanja koja je TD Rovinj d.d. poduzimao preko povezanog društva Viržinije d.d. ogleda se u činjenici da je taj poduzetnik u kojem je TD Rovinj d.d. imatelj većinskog dijela ugovorom o prijenosu cjelokupne tražbine koju je Zagrebačka banka d.d. imala prema Duhanu d.d. stekao mogućnost prevladavajućeg utjecaja nad tim poduzetnikom. Cilj je bio da se taj poduzetnik uključi u sustav TD Rovinj d.d. ili likvidira na koji način bi mu se onemogućilo da prodaje duhan društvu BAT obzirom da je bio jedini neovisni prerađivač primarnog duhana.
Što se tiče prigovora tužitelja glede pogrešnih utvrđenja u dispozitivnu pobijanog rješenja, Sud utvrđuje da je isti neosnovan. Naime, tuženo tijelo je u dispozitivu točke I. točno odredilo je da Tvornica duhana Rovinj d.d. zlouporabila vladajući odnosno monopolistički položaj na mjerodavnom tržištu, a promjene na koje se tužitelji pozivaju nastale su naknadno promjenama u organizacijskoj strukturi u 2003. godini. Kako se nakon poništenja rješenja predmet vraća u ono stanje u kojem se nalazio, to je pravilno postupilo tuženo tijelo kada je kao pravni subjekt označilo Tvornicu duhana d.d., jer je ona u spornom periodu takav naziv imala. Ostale formulacije koje su korištene u dispozitivu osporenog rješenja korištene su isključivo radi objašnjenja sadašnje organizacijske strukture Tvornice duhana Rovinj d.d., te stoga njihovim navođenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
Neosnovan je prigovor tužitelja da je tuženo tijelo trebalo pri donošenju novog rješenja imati u vidu i druge odluke nadležnih sudova kao što je to rješenje Prekršajnog suda u Rovinju, odnosno presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, jer su te odluke donesene nakon donošenja prethodnog rješenja od 19. listopada 1999. godine, pa se kao takve nisu mogle koristiti u ovom postupku jer, obzirom na to da je postupak vraćen u stanje u kojem se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen, naknadno nastale činjenice ne mogu se koristiti pri donošenju novog upravnog akta radi čega je ovaj prigovor iznijet u tužbi kao neosnovan valjalo odbiti.
Što se tiče troškova postupka, odredbom članka 114. stavak 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku propisana je moguć­nost, da kada u postupku sudjeluju dvije stranke ili više stranaka sa suprotnim interesima, stranka koja je izazvala postupak, a na čiju je štetu postupak okončan, dužna je protivnoj stranci nadoknaditi opravdane troškove koji su nastali sudjelovanjem u postupku. Troškovi za pravo zastupanje nadoknađuju se samo u slučajevima kada je takvo zastupanje bilo nužno i opravdano, pa pošto su u konkretnom slučaju u upravnom postupku sudjelovale dvije stranke sa suprotnim interesima, Sud cijeni da je tuženo tijelo imalo osnova obvezati tužitelje na snošenje troškova suprotnoj stranci obzirom da su isti ocijenjeni nužnima i opravdanima u smislu naprijed navedene odredbe ZUP-a.
Temeljem svega iznijetog, Sud nije našao da bi osporenim rješenjem bio povrijeđen zakon na štetu tužitelja, radi čega je valjalo primjenom odredbe članka 42. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj: 53/91, 9/92 i 77/92) tužbu kao neosnovanu odbiti.

Broj: Us-5855/2006-9
Zagreb, 26. travnja 2007.

Predsjednica Vijeća
Lidija Rostaš Beroš, v. r.