USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

3362

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Davor Krapac, Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko Sokol i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo S. Đ. iz K., kojeg zastupa J. S. G., odvjetnica iz Z., na sjednici održanoj 4. listopada 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku, broj: Kž-144/04-7 od 18. srpnja 2005., kojom je odbijena žalba podnositelja ustavne tužbe (okrivljenika) protiv presude Općinskog suda u Korčuli, broj: K-9/04 od 30. srpnja 2004. godine.
Presudom Općinskog suda u Korčuli podnositelj ustavne tužbe utvrđen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine – teške krađe – kažnjivog po članku 217. stavku 2. točki 1., u vezi članka 216. stavka 1. Kaznenog zakona (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-241/2000 od 10. svibnja 2000., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda broj: U-I-2566/2003, U-I-2892/2003 od 27. studenoga 2003., 105/04., 84/05. i 71/06., u daljnjem tekstu: KZ).
Na temelju članka 217. stavka 2. KZ-a, podnositelju je izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.
Na temelju članka 82. stavaka 1. i 2. KZ-a, od podnositelja je oduzeta imovinska korist ostvarena počinjenjem kaznenog djela, u iznosu od 220.000,00 kuna, a na temelju članka 122. stavka 1. KZ-a podnositelj je obvezan nadoknaditi paušalne troškove kaznenog postupka.
2. Obrazlažući navode ustavne tužbe, podnositelj osporava počinjenje kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret i navodi da »odredbe Ustava RH garantiraju okrivljeniku primjenu načela pravičnosti kaznenog postupka i jednakosti strana u procesnom položaju. One garantiraju pravo na predlaganje i izvođenje dokaza obrane. One mu, također, garantiraju da će sud s jednakom pažnjom ispitati i utvrditi činjenice koje ga terete i one koje mu idu u korist«.
Podnositelj je mišljenja da »sud nije mogao odbiti prijedlog obrane da se dozvoli podnositelju ustavne tužbe da dopuni svoju obranu (...) na okolnost načina provođenja istražne radnje pretrage stana, kao i na okolnost da li su svjedoci pretrage čitavo vrijeme aktivno sudjelovali u pretrazi na način da su pratili rad djelatnika policije«. Prema stajalištu podnositelja ustavne tužbe, takvim postupanjem suda povrijeđen je članak 4. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. – pročišćeni tekst, 178/04. i 115/06., u daljnjem tekstu: ZKP), što je uzrokovalo povredu podnositeljevih ustavnih prava propisanih člankom 29. stavcima 2. i 4. Ustava.
Podnositelj također smatra da mu je, zbog odbijanja suda da sasluša svjedoka obrane M. S., povrijeđeno pravo na obranu.
Prema mišljenju podnositelja ustavne tužbe, donoseći rješenje kojim je odbio prijedlog obrane za izdvajanje određenih dokaza iz kaznenog spisa, sud prvog stupnja je »trebao odgoditi glavnu raspravu i omogućiti pravo obrane na podnošenje žalbe temeljem čl. 395. ZKP-a, o kojoj je trebao odlučivati viši sud«, a ne donijeti presudu, i time učiniti, kako navodi podnositelj, suvišnim i bespredmetnim ulaganje žalbe.
Podnositelj smatra da je »sud povrijedio pravo obrane na pravično i nepristrano suđenje i time što je u obrazloženju presude interpretirao iskaz svjedokinje H. F. na način koji ne odgovara njezinom iskazu danom na raspravi«, te da su »i ostali razlozi presude nejasni i neutemeljeni«.
Konačno, podnositelj navodi da tijekom dokaznog postupka sud prvog stupnja »nije izveo niti jedan dokaz« na okolnost da je podnositelj »osumnjičen zbog više provala u Zagrebu«, a koju okolnost je sud prvog stupnja naveo u obrazloženju svoje presude kao indicij krivnje što bi »dovelo u pitanja nepristranost suda« odnosno do utvrđenja krivnje temeljem »ranijih presuda odnosno optužnice«. Podnositelj zbog toga smatra povrijeđenim svoje ustavno pravo propisano člankom 28. Ustava.
Slijedom svega navedenog, podnositelj smatra povrijeđenima i svoje ustavno pravo na pravično suđenje propisano člankom 29. stavkom 1. Ustava, te člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06.), pa predlaže Ustavnom sudu usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporenih presuda i vraćanje predmeta Općinskom sudu u Korčuli na ponovni postupak.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Ustavni sud u postupku u povodu ustavne tužbe, podnijete temeljem odredbi članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja došlo do nedopuštenog posizanja u Ustavom zaštićena ljudska prava i temeljne slobode.
Pri tome se Ustavni sud u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja proglasio je podnositelja ustavne tužbe krivim što je 1. kolovoza 2002. ušao u nezaključanu kuću M. J. u V. L., iz koje je protupravno prisvojio stvari u ukupnoj vrijednosti oko 220.000,00 kuna. Tijekom dokaznog postupka sud je, među ostalim radnjama, neposredno saslušao okrivljenog – podnositelja ustavne tužbe, svjedoke T. i M. J., Z. R. i H. F., pročitao zapisnik o očevidu PP Korčula broj: KU-67/02 od 1. kolovoza 2002., nalog Županijskog suda u Zagrebu broj: Kir-2928/03 od 19. lipnja 2003., zapisnik PU zagrebačke, Odjela općeg kriminaliteta, broj: 511-19-11/2-34-K-859/03 od 19. lipnja 2003., o pretrazi podnositeljevog stana i drugih prostorija, te pribavio izvadak iz podnositeljeve kaznene evidencije.
Obrazlažući svoje stajalište o utvrđenoj krivnji podnositelja ustavne tužbe u odnosu na provedene dokaze, sud prvog stupnja navodi:
»Dokazni prijedlozi obrane izneseni na glavnoj raspravi odbijeni su kao suvišni jer je i bez provođenja takvih dokaza u ovom kaznenom predmetu moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku. Nije bilo osnova pozivati radi saslušanja svjedoke koji su nazočili pretrazi stana (solenitetni svjedoci – opaska Ustavnog suda) prema zapisniku PU zagrebačke od 19. lipnja 2003. Ovo stoga jer ne postoji nijedan valjani razlog zbog kojega bi sud posumnjao u vjerodostojnost zapisnika o pretrazi stana, a svjedoci koji su toj istražnoj radnji bili nazočni nisu imali primjedbi na sadržaj zapisnika kojega su potpisali. Jednako tako nije bilo potrebe odgađati glavnu raspravu i ponovno pozivati svjedoka M. S. koji se, iako uredno pozvan, nije odazvao radi saslušanja na glavnu raspravu održanu dana 30. srpnja 2004. Ovo tim više što se provođenjem takvog dokaza ne bi mogle utvrditi pravno odlučne činjenice«.
O činjenicama koje je utvrdio pravno odlučnim, sud prvog stupnja opširno se očitovao u nastavku obrazloženja osporene presude, navodeći pri tome i razloge zbog kojih nije mogao prihvatiti tvrdnju okrivljenika, podnositelja ustavne tužbe, da se kritičnog dana nalazio u Zagrebu.
Sud prvog stupnja na strani podnositelja ustavne tužbe nije našao olakotne okolnosti, a kao otegotnu okolnost sud prvog stupnja uzeo je podnositeljevu raniju osuđivanost za istovjetno kazneno djelo. Taj sud je utvrdio da nije bilo temelja za izricanje uvjetne osude, jer se u slučaju podnositelja ne radi o manje društveno opasnom kaznenom djelu, pa je zbog kaznenopravne zaštite u konkretnom slučaju nužno primijeniti kaznu.
5. Županijski sud u Dubrovniku odbio je žalbu i potvrdio presudu suda prvog stupnja, utvrdivši da u podnositeljevoj pravnoj stvari nije počinjena niti jedna od apsolutno bitnih povreda odredbi kaznenog postupka, a posebno da nije bila počinjena apsolutno bitna povreda predviđena člankom 367. stavkom 1. točkom 11. ZKP-a, jer je sud drugog stupnja utvrdio da presuda suda prvog stupnja sadrži jasne i neproturječne razloge o činjenicama odlučnim za utvrđivanje i ocjenu podnositeljeve krivnje za počinjenje kaznenog djela teške krađe.
U odnosu na rješenje suda prvog stupnja kojim je taj sud odbio iz spisa izdvojiti zapisnik o pretrazi stana i drugih prostorija, sud drugog stupnja utvrdio je da je to rješenje sud dostavio okrivljenom i njegovoj braniteljici, sa poukom o pravnom lijeku, postupajući time u cijelosti u skladu sa odredbama ZKP-a.
Sud drugog stupnja utvrdio je da okrivljenom tijekom kaznenog postupka nije uskraćeno pravo na obranu time što je sud prvog stupnja odbio provesti određene dokaze predložene po okrivljenom i njegovoj braniteljici. Ispitujući presudu po službenoj dužnosti, sud drugog stupnja nije našao niti jednu od povreda predviđenih člankom 379. ZKP-a.
Sud drugog stupnja također je utvrdio da činjenično stanje u pravnoj stvari podnositelja ustavne tužbe nije ostalo nepotpuno utvrđeno time što je sud prvog stupnja odbio prijedlog obrane da se kao svjedoci saslušaju osobe koje su prisustvovale pretrazi stana. Ovo zbog toga što je, prema stajalištu suda drugog stupnja, sud prvog stupnja utvrdio sve pravno odlučne činjenice u vezi s konkretnim kaznenim djelom i njegovim počiniteljem. Taj je sud utvrdio i da je pretraga stana obavljena na zakonit način uključujući nazočnost solenitetnih svjedoka u pretrazi te njihovu mogućnost neometanog iznošenja primjedbi na tijek pretrage, što je bilo razvidno iz zapisnika o pretrazi stana i iz naloga nadležnog istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu.
6. Podnositelj smatra da je osporenim presudama suda prvog i drugog stupnja povrijeđeno njegovo ustavno pravo propisano člankom 28. Ustava, koji glasi:
Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.
Polazeći od navoda iznesenih u prethodnim točkama obrazloženja ove odluke, Ustavni sud utvrđuje da podnositelj u ustavnoj tužbi nije naveo niti jednu okolnost, niti je Ustavni sud našao okolnost koja bi upućivala da bi osporenim presudama podnositelju bilo povrijeđeno ovo ustavno pravo.
Sud prvog stupnja u osporenoj presudi (strana 6.) iznosi ovu konstataciju:
»Kada se uz to uzme u obzir činjenica da je okrivljenik osumnjičen zbog više provala u tuđe stanove u Zagrebu, da je kod njega prilikom pretrage stana pronađen i privremeno oduzet niz vrijednih predmeta koji su nestali iz tih stanova, onda je očito da je njegova obrana posve neuvjerljiva. Ovo tim više što je on, kako sam tvrdi, osoba bez zaposlenja, bez ikakvih novčanih primanja i bez imovine pa je doista teško povjerovati navodima njegove obrane o tome kako se bavio otkupom zlata.«
Ta konstatacija suda prvog stupnja, suprotno navodima podnositelja ustavne tužbe, izvedena je na glavnoj raspravi iz pročitanog zapisnika o pretrazi stana od 19. lipnja 2003. i ne predstavlja indicij iz kojega bi sud prvog stupnja utvrdio krivnju podnositelja ustavne tužbe već kontrolnu činjenicu koja je tom sudu poslužila za ocjenu vjerodostojnosti obrane. U toj ocjeni, koja prema odredbi članka 8. stavka 2. ZKP-a nije vezana ni ograničena posebnim formalnim dokaznim pravilima, sud prvog stupnja je morao uzeti u obzir sve činjenice koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist.
Isto tako, podaci pribavljeni iz kaznene evidencije, prema kojima je podnositelj već pravomoćno osuđen za počinjenje istovjetnog kaznenog djela (ali činjenično različitog od konkretnog kaznenog djela), ne mogu se smatrati »utvrđivanjem krivnje osumnjičenika temeljem ranijih presuda odnosno optužnica«, kako to pogrešno smatra podnositelj ustavne tužbe. Podaci iz podnositeljeve kaznene evidencije služili su sudu prvog stupnja kao otegotna okolnost kod odmjeravanja vrste i mjere kazne, kako to propisuje članak 56. KZ-a.
Stoga podnositelju ustavne tužbe u postupku pred nadležnim sudom nije povrijeđeno ustavno pravo iz članka 28. Ustava.
7. Jamstvo pravičnog suđenja, zajamčeno člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije, zahtijeva da se cijeli postupak promatra kao jedinstvena cjelina i sagledava kao jedinstveni postupak koji se vodio kod Županijskog suda u Dubrovniku i Općinskog suda u Korčuli, te potom ocijeni je li sudski postupak vođen na način koji je podnositelju ustavne tužbe osigurao pravično suđenje.
Ocjenjujući razloge podnositelja sa stajališta članka 29. stavka 1. Ustava, kojim se jamči pravo na pravično suđenje, Ustavni sud utvrdio je da osporenom presudom Županijskog suda u Dubrovniku, koji je proveo postupak unutar svoje nadležnosti, podnositelju to ustavno pravo nije povrijeđeno, niti je povrijeđen članak 6. Konvencije. Podnositelju je omogućeno sudjelovanje u postupku koji je prethodio ustavnosudskom, praćenje tijeka tog postupka, ulaganje pravnog lijeka i poduzimanje drugih zakonom dopuštenih postupovnih radnji, a osporene presude donesene su u postupku provedenom na temelju i u skladu s mjerodavnim odredbama ZKP-a.
8. Iz sadržaja ustavne tužbe razvidno je da podnositelj smatra kako su osporenim presudama povrijeđena i njegova ustavna prava propisana člankom 29. stavkom 2. točkama 4. i 6. Ustava i člankom 29. stavkom 4. Ustava.
Članak 29. stavak 2. točke 4. i 6. Ustava glase:
U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo: (...)
– da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, (...),
– da ispituje ili dade ispitivati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe.
Ispitujući osporene presude s aspekta navedenih ustavnih prava, Ustavni sud nije našao niti jednu činjenicu ili okolnost koja bi upućivala na povredu navedenih podnositeljevih ustavnih prava u provedenom kaznenom postupku. Podnositelju je omogućeno iznošenje obrane i predlaganje dokaza, a vođenje dokaznog postupka i utvrđivanje pravno relevantnih činjenica u nadležnosti je suda prvog stupnja, koji vodi kazneni postupak.
Članak 29. stavak 4. Ustava glasi:
Dokazi pribavljeni na nezakoniti način ne mogu se uporabiti u sudskom postupku.
Na temelju stanja stvari u kaznenom predmetu, Ustavni sud utvrđuje da je pretraga podnositeljevog stana provedena u skladu s člankom 214. ZKP-a, kojim su propisani uvjeti i način pretrage stana i drugih prostorija, te da stoga nije osnovan podnositeljev navod o nezakonitosti dokaza koji su pribavljeni pretragom njegovog stana.
9. Podnositelj u ustavnoj tužbi osporava da je kazneni postupak bio proveden u skladu s člankom 4. stavkom 2. ZKP-a, koji glasi:
Okrivljeniku se mora omogućiti da se očituje o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
Niti u tom dijelu ustavne tužbe Ustavni sud nije našao razloge koji bi ukazivali na osnovanost podnositeljeve tvrdnje o povredi njegovih ustavnih prava navedenih u točkama 6., 7. i 8. obrazloženja ove odluke. Odbijanje suda prvog stupnja da podnositelj ustavne tužbe na glavnoj raspravi, tijekom dokaznog postupka »dopuni svoju obranu« izlaganjima kojima bi dalje osporavao zakonitost pretrage stana od 19. lipnja 2003., ne predstavlja uskratu prava na obranu. To je pravo podnositelj ustavne tužbe neometano uživao prilikom svojega valjanog očitovanja o osnovanosti optužbe i davanja iskaza pred sudom prvog stupnja, pa je »dopuna obrane« predstavljala samo daljnji dokazni prijedlog podnositelja ustavne tužbe, kojeg je sud prvog stupnja zakonito odbio u skladu s odredbom članka 332. stavka 4. točke 2. ZKP-a.
10. Slijedom iznijetog, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točki I. izreke ove odluke.
11. Odluka o objavi (točka II. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-4130/2005
Zagreb, 4. listopada 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.