UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

3474

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Bože Gagre kao predsjednika vijeća, Lidije Vukičević Gašparović i Marine Kosović Marković kao članica vijeća, te više sudske savjetnice Ljerke Morović Pavić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Tisak d.d. Zagreb, kojeg zastupa direktor Davor Tomašković i tužitelja »Distri – Press« d.o.o. iz Zagreba, kojeg zastupa Vesna Alaburić, odvjetnica iz Zagreba, protiv rješenja tužene Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Hrvatske, klasa: UP/I-030-02/2004-01/70, urbroj: 580-02-05-44-73 od 15. prosinca 2005., radi zaštite tržišnog natjecanja, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 19. srpnja 2007.,

PRESUDIO JE

Tužbe se odbijaju.
Ova presuda objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem utvrđeno je da je Sporazum pod nazivom »Dogovor radi osiguranja uvjeta za unapređenje prodaje tiska, duhanskih proizvoda i robe široke potrošnje koja se uobičajeno prodaje na kioscima«, sklopljen 18. travnja 2000. godine između poduzet­nika Tisak d.d. u stečaju (sada: Tisak d.d.) i Distri – Press d.o.o. za usluge, zabranjen sporazum u smislu odredaba Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i utvrđeno da je sporazum ex lege ništav.
Protiv osporenog rješenja tužbu je podnio Tisak d.d. Zagreb, a tužba je zaprimljena pod brojem Us-533/06 i Distri – Press d.o.o. iz Zagreba, koja tužba je zaprimljena pod brojem Us-763/06. Kako se radi o dvije tužbe protiv istog osporenog akta Sud je odlučio temeljem ovlaštenja iz članka 313. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92, 112/99, 88/01, 117/03) u vezi s člankom 60. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine« br. 53/91, 9/92 i 77/92) o tužbama odlučiti jednom presudom.
Tužitelj Tisak d.d. iz Zagreba u tužbi navodi da pobijano rješenje u točki 1. izreke ne sadrži članak Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja temeljem kojeg se dogovor radi osiguranja uvjeta za unapređenje prodaje tiska, duhanskih proizvoda i robe široke potrošnje koja se uobičajeno prodaje na kioscima od 18. travnja 2000. godine (u daljnjem tekstu: Dogovor) smatra zabranjenim. Drži nejasnim koje je propise Agencija primijenila na činjenično stanje, a nisu navedeni ni razlozi primjene upravo te općenite prakse EU u predmetnom upravnom postupku, te da li su navedeni propisi na snazi u Republici Hrvatskoj. U pogledu činjeničnog stanja tužitelj ističe da je pogrešno utvrđeno, jer se na stranici 5 rješenja navodi da tužitelj obavlja djelatnost prodaje tiska i duhanskih proizvoda na veliko i na malo na vlastitim specijaliziranim prodajnim mjestima i na više od 4500 prodajnih mjesta, što nije točno utvrđeno jer je tužitelj u podnesku od 16. svibnja 2005. godine na zahtjev Agencije dostavio podatke da posjeduje 950 vlastitih prodajnih mjesta, a distribuira tiskovine i ostalu komplementarnu robu na cca 3170 tuđih prodajnih mjesta. Također navodi, da činjenica navedena na stranici 5 nije točna jer Agencija navodi da su veći dioničari kao EPH, Adris, Veltrade i HFP stekli dionice tužitelja prihvaćanjem stečajnog plana, na koju činjenicu je tužitelj dao pismeni odgovor od 23. studenoga 2005. Navedeni dioničari su dionice stekli pretvaranjem potraživanja koja su imali kao stečajni vjerovnici u dionice novog društva Tisak d.d. potpisivanjem izjave o pretvaranju potraživanja u ulog. Netočnim smatra i navod na stranici 13 osporenog rješenja prema kojem je strankama pružena mogućnost da se izjasne o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja, te da su nakon održane dvije rasprave stranke u bitnom izjavile kako ostaju kod navoda iznijetih tijekom postupka. Upravo suprotno na usmenoj raspravi od 23. studenoga 2005. godine predloženo je saslušanje svjedoka, predsjednice stečajnog vijeća Tiska, stečajnog upravitelja Tiska, predsjednika odbora vjerovnika, koji prijedlog je voditelj postupka odbio bez ikakvog obrazloženja. Pobijano rješenje prema mišljenju tužitelja ne sadrži obrazloženje zbog čega nije provedeno utvrđivanje činjenica na okolnosti i namjere ugovornih strana koje su postojale u vrijeme sklapanja Dogovora. Tužitelj smatra da je svjedočenje navedenih svjedoka važno upravo radi dokazivanja cilja sklapanja takvog dogovora, za kojeg Agencija pogrešno smatra da je bio ograničavanje tržišnog natjecanja. Svjedočenje predloženih svjedoka bilo bi značajno radi razjašnjenja okolnosti provođenja stečajnog postupka i primjene Stečajnog zakona, kao i odnosa Stečajnog zakona s ostalim pozitivnim propisima Republike Hrvatske o kojim okolnostima je mogla posvjedočiti predsjednica stečajnog vijeća tužitelja. Agencija obrazlaže utvrđenje da je cilj dogovora bio ograničavanje tržišta (na stranici 17 i 18 rješenja) iako nije utvrdila pravu namjeru ugovornih strana, jer nije saslušala barem jednog potpisnika, a to je stečajni upravitelj tužitelja. Saslušan je drugi potpisnik Ivo Granić i Janja Brkić, a nije obrazloženo zbog čega nisu uvaženi argumenti saslušanih svjedoka u pogledu cilja sklapanja Dogovora.
Nadalje navodi da saslušanje sadašnjeg direktora Davora Tomaškovića na okolnosti sklapanja dogovora nije relevantno, jer je on tek u ožujku 2004. godine preuzeo funkciju direktora društva, ali je relevantno na okolnosti primjene dogovora što su stranke u glavnom postupku uporno isticale, da se dogovor nikad nije primjenjivao. Iz zapisnika usmene rasprave od 23. studenoga 2005. godine vidljivo je da je svjedok Davor Tomašković izjavio kako se nikakav dogovor u vrijeme njegova mandata (od 1. ožujka 2004. godine) nije primjenjivao niti postoji bilo kakvo usklađivanje djelovanja tužitelja i Distri – Pressa kojim bi se ograničavalo postupanje drugih distributera, te se svjedok prvi puta upoznao s dogovorom prilikom poziva Agencije na svjedočenje. Agencija nije obrazložila zbog čega nije uzela u obzir to svjedočenje kao i svjedočenja i pisane izjave predstavnika Distri – Pressa da se dogovor nije nikad primjenjivao. Smatra pogrešnim zaključak naveden na stranici 14 rješenja da je dokazano usklađeno djelovanje iz pisanih podnesaka Distri – Pressa od 12. studenoga 2004. godine i 17. svibnja 2005. godine, jer u podnescima stoji da Distri – Press daje veće rabate komisionarima od Tiska, pa je time navodno dokazano da tužitelj i Distri - Press razmjenjuju informacije. Navodi da Distri – Press i tužitelj imaju saznanja o rabatima od samih komisionara i nije im potrebno razmjenjivati te informacije. Nadalje smatra da Agencija izvodi pogrešan zaključak o sastajanju Uprave Distri – Pressa i stečajnog upravitelja nakon potpisa Dogovora najmanje za vrijeme trajanja stečaja radi razmjene informacija temeljem Dogovora, poglavito imajući u vidu činjenicu da nikada nije u upravnom postupku svjedočio stečajni upravitelj Tiska d.d.
Na stranici 8. i 9. obrazlažu se tržišni udjeli i trend u razvoju od 2000. do 2004. godine u kojem je vidljiv stalan trend i tržišni udio tužitelja i Distri – Pressa, te se pogrešno donosi zaključak kako je trend stabilan i rastući zbog utjecaja dogovora. Agencija je svoju odluku utemeljila na razdoblju nakon sklapanja dogovora, međutim da bi se pokazao bilo kakav utjecaj dogovora na stanje na tržištu trebalo je uzeti u obzir tržišne udjele i trendove i za razdoblje od najmanje 1995. do 2000. godine, prije sklapanja Dogovora, pa nakon toga usporediti na koji je način i da li je uopće Dogovor izvršio bilo kakav utjecaj na tržištu. Navodi da je Agencija sama odredila promatrano razdoblje, iako ne postoji niti jedan drugi dokaz osim teksta Dogovora o usklađenom djelovanju tužitelja i Distri – Pressa. Nije obrazloženo koje odredbe dogovora su se izvršile i na koji način. Tužitelj smatra da je propušteno izvršiti usporedbu s razdobljem prije potpisivanja dogovora i propušteno dokazati vezu između odredbi Dogovara i veličine tržišnog udjela tužitelja i Distri – Pressa. Slijedom iznijetog tužitelj smatra da je Agencija netočno i nepotpuno utvrdila činjenično stanje, da strankama u postupku nije omogućeno izvođenje svih dokaza kao npr. izvođenje dokaza saslušanjem predloženih svjedoka, na usmenoj raspravi od 23. studenoga 2005. te temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja izvela pogrešan zaključak da je dogovor imao za cilj ograničavanje tržišnog natjecanja i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenila praksu i metode nejasnih propisa u obliku prakse EZ, pa predlaže Sudu da tužbu uvaži i poništi osporeni upravni akt u cijelosti, odnosno sukladno članku 17. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima, predlaže da naslovni Sud odgodi pravne učinke rješenja do konačne odluke Suda.
Zainteresirana osoba Distri – Press d.o.o. iz Zagreba koju zastupa odvjetnica Vesna Alaburić iz Zagreba tužbu smatra osnovanom posebice u dijelu kojim se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže Sudu da tužbu uvaži.
Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu tužitelja Tisak d.d. navodi da su razlozi tužbe u cijelosti neosnovani i bez valjanih argumenata. Pored odredbi Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, Agencija je pri ocjeni predmetnih sporazuma podredno na odgovarajući način primjenjivala kriterije i standarde poredbenog prava europskih zajednica (dalje: EZ) i to Obavijest Europske komisije – upute o primjeni članka 81. Ugovora o osnivanju europske zajednice na sporazume o horizontalnoj suradnji, od 6. siječnja 2001. godine i Priopćenje Europske komisije – obavijest – smjernice za primjenu članka 81. stavka 3. Ugovora o osnivanju EZ od 27. travnja 2004. godine, a iste su prevedene na hrvatski jezik i nalaze se na internet-stranici Agencije (http: //www.crocompet.hr ili http: /www.aztn.hr). Ovo iz razloga jer je cjelokupna pravna stečevina EZ-a (acquis communautaire) koju čine primarno i sekundarno zakonodavstvo EZ-a, ali i sudska praksa prvenstveno Suda pravde EZ – a važan interpretativni instrument za primjenu hrvatskih propisa, u slučaju pravnih praznina ili dvojbi u tumačenju tih propisa, a u svezi s člankom 35. stavkom 3. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i člankom 70. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između EZ-a i njihovih država članica i Republike Hrvatske (»Narodne novine«-Međunarodni sporazumi, broj: 14/01 (dalje: SSP), kako je to detaljno obrazloženo u osporenom rješenju.
U predmetnom postupku pravilno su primijenjeni propisi, a neosnovani su navodi tužitelja o propuštanju navođenja relevantnog članka Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja u točki 1. izreke osporenog rješenja, jer je u uvodu rješenja tuženog tijela naveden članak 9. tog Zakona temeljem kojeg je doneseno osporeno rješenje. Dispozitiv rješenja je kratak, jasan i određen sukladno odredbi članka 208. Zakona o općem upravnom postupku, a u njemu je utvrđeno da su tužitelj i poduzetnik Distri – Press d.o.o. sa sjedištem u Zagrebu, sklopili zabranjeni sporazum u smislu odredaba zakona. Sam naslov relevantnog članka 9. Zakona nosi naziv »zabranjeni sporazumi«, te slijedom toga i iz samog dispozitiva jasno proizlazi o povredi koje odredbe je u konkretnom slučaju riječ. Također su u obrazloženju rješenja detaljno navedene relevantne odredbe Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja temeljem kojih je utvrđeno da je u konkretnom slučaju riječ o zabranjenom sporazumu.
Netočno tužitelj navodi da nisu navedeni propisi Europske unije koji su primijenjeni u tumačenju relevantnih odredaba Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i podzakonskih akata. Člankom 35. stavkom 3. tog Zakona propisano je da Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja u ocijeni svih oblika sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja koji mogu utjecati na trgovinu između Republike Hrvatske i EZ-a, u skladu s člankom 70. SSP, primjenjuje na odgovarajući način kriterije koji proizlaze iz pravilne primjene pravila o tržišnom natjecanju EZ. Člankom 70. stavkom 2. SSP-a sklopljenog 29. listopada 2001. godine koji je stupio na snagu 1.veljače 2005. godine određuje se da će se svako ponašanje suprotno pravilima tržišnog natjecanja ocjenjivati na temelju kriterija koji proizlaze iz primjene pravila o tržišnom natjecanju u zajednici, a posebice članka 81., 82. i 86. Ugovora o osnivanju EZ i instrumenata za tumačenja koje su usvojile njezine institucije. Cjelokupna pravna stečevina EZ-a koju čine primarno i sekundarno zakonodavstvo EZ-a, ali i sudska praksa prvenstveno Suda pravde EZ-a, je važan interpretativni instrument za primjenu hrvatskih propisa, u slučaju pravnih praznina ili dvojbi u tumačenju tih propisa, u svezi s člankom 35. stavkom 3. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i člankom 70. SSP-a.
Navodi i to da se u predmetnom rješenju na stranici 4 detaljno obrazlaže koji su propisi Europske unije podredno i to na odgovarajući način primijenjeni, te pravna osnova za njihovu primjenu. Na stranicama 17 i 18 osporenog rješenja tuženog tijela na koje se u tužbi poziva tužitelj naveden je točan naziv propisa Europske unije koji je primijenjen podredno, u svrhu tumačenja relevantnih odredbi Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i podzakonskih akata. Uzimajući u obzir i pravno načelo da nepoznavanje propisa ne opravdava, u konkretnom slučaju nije došlo do propuštanja navođenja pravnih temelja za donošenje rješenja, kako navodi tužitelj, već su pravilno primijenjene odredbe važećeg Zakona i podzakonskih propisa koji su bili na snazi u vrijeme kada se predmetni Sporazum primjenjivao, te na odgovarajući način izvršen uvid u odgovarajuće poredbene propise prakse Europske unije u svrhu ispravnog tumačenja važećih hrvatskih propisa.
Tuženo tijelo smatra da je pravilno utvrđeno činjenično stanje, jer je na stranci 5 rješenja navedeno da tužitelj Tisak d.d. obavlja djelatnost prodaje tiska na više od 4500 prodajnih mjesta, iako je tužitelj u dopisu upućenom Agenciji naveo kako distribuira tisak na cca 3170 tuđih prodajnih mjesta. Međutim, tužitelj je u tužbi propustio navesti da je tijekom postupka Agenciji uz dopis od 16. svibnja 2005. godine dostavio i promotivni materijal u kojem se izričito navodi kako tužitelj obavlja dostavu tiska na 4500 prodajnih mjesta. Prema tome tužitelj je podnio dokaz za utvrđenje navedene činjenice o broju prodajnih mjesta na koja se vrši distribucija tiska, te je stoga pravilno to i navedeno u rješenju.
U svezi s navodima tužitelja o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju koje se odnosi na stjecanje dionica poduzetnika Tisak d.d. o pretvaranjem potraživanja u dionice, a ne prihvaćanjem stečajnog plana, kako se navodi u rješenju, točno je da su veliki dioničari kao stečajni vjerovnici stekli dionice pretvaranjem potraživanja u dionice novog društva. Nadalje, iz sadržaja stečajnog plana i podneska tužitelja od 23. studenoga 2005. nesporno proizlazi da su vjerovnici imali navedenu mogućnost koju su mogli realizirati tek nakon potvrde stečajnog plana i slijedom toga propisivanjem izjave o pretvaranju potraživanja u ulog, te upisu dionica novog društva. Stoga smatra točnim zaključak da su veći dioničari stekli dionice poduzetnika Tisak d.d. prihvaćanjem stečajnog plana, kako je i obrazloženo na stranici 5 rješenja.
U odnosu na tužbeni navod kako je voditelj postupka bez obrazloženja odbio dokazni prijedlog saslušanja stranaka radi utvrđivanja činjenica na okolnosti i namjere ugovornih strana iznesen na usmenoj raspravi održanoj 23. studenoga 2005. godine, tuženo tijelo navodi da je u trenutku kada je navedeni dokazni prijedlog iznesen, činjenično stanje u predmetnom postupku bilo u dovoljnoj mjeri utvrđeno, odnosno nesporno je bilo utvrđeno da je riječ o zabranjenom sporazumu iz članka 9. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, a slijedom toga u svrhu poštivanja načela ekonomičnosti postupka nije bilo potrebno dalje bespotrebno odugovlačiti predmetni postupak, te je izneseni dokazni prijedlog odbijen.
Tuženo tijelo predložilo je Sudu da tužbu odbije kao neosnova­nu.
Tužitelj Distri – Press d.o.o. iz Zagreba kojeg zastupa Vesna Alaburić, odvjetnica iz Zagreba u tužbi navodi propise primijenjene pri ocjeni sporazuma, te iznosi prigovor da je o nedopuštenosti sporazuma tuženo tijelo je odlučilo primjenom prava koje nije bilo na snazi u vrijeme sklapanja sporazuma 18. travnja 2000. godine pa kako retroaktivna primjena prava nije dopuštena, tuženo tijelo je nepravilno primijenilo zakon i druge propise. Zbog toga rješenje je nezakonito i treba ga poništiti kako bi u predmetu upravnog postupka bilo odlučeno primjenom propisa koji su bili na snazi u trenutku sklapanja sporazuma.
Tužitelj smatra da se mjerodavnim tržištem u proizvodnom smislu pravilno utvrđuje tržište distribucije tiska, odnosno trgovine na veliko. Posljedično je o mogućim učincima sporazuma potrebno odlučivati obzirom na to mjerodavno tržište, ali tuženo tijelo postupa drugačije, pa o mogućim učincima sporazuma zaključuje, s obzirom na neko drugo, a ne mjerodavno tržište. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je tuženo tijelo utvrdilo kako su negativni učinci sporazuma nastali ili mogli nastati na tržištu trgovine tiskom na malo, koje nije mjerodavno tržište. Utvrđuje se da je cilj sklapanja sporazuma sprečavanje ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu, nadziranjem i diobom tržišta (točka 2. i 5. sporazuma). Točke 2. i 5. sporazuma uopće se međutim ne odnose na mjerodavno tržište (distribuciju, odnosno trgovinu na veliko) već na tržište trgovine na malo na kojem tužitelj čak nije ni poduzetnik. Nepravilnim smatra zaključak tuženog tijela da je spomenutim točkama sporazuma u potpunosti spriječeno slobodno tržišno natjecanje između tužitelja i Tiska d.d. Tuženo tijelo nadalje utvrđuje da je cilj sklapanja sporazuma sprečavanje ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu (izravnim ili neizravnim utvrđivanjem drugih trgovinskih uvjeta (točka 4. i 7. sporazuma). Ni točka 4. sporazuma ne odnosi se, međutim na mjerodavno tržište – distribuciju, već na tržište trgovine na malo. Ako se sagledaju i mogući učinci dogovora o donjoj granici rabata nesumnjivo će se utvrditi da se radi o zaštiti poduzetnika na tržištu koje nije mjerodavno (trgovina na malo), a da se tržišna utakmica između tužitelja i Tiska d.d. vodi u vezi s gornjom granicom rabata koja nije predmet sporazuma, što tuženo tijelo potpuno previđa. Točke 2., 4. i 5. ne odnose se na mjerodavno tržište, pa tuženo tijelo posljedično ni ne može utvrditi da bi te točke imale bilo kakve učinke na to tržište. Te točke eventualno, kako to obrazlaže tuženo tijelo, mogu imati učinke na drugo tržište – tržište trgovine tiskom na malo. Kako tužitelj nije poduzetnik na tome tržištu, pa se dakle ni sa kime na tom tržištu ni ne može takmičiti, trebalo bi biti nesporno da spomenute odredbe ni na koji način ne utječu niti mogu utjecati na tržišnu utakmicu tužitelja s društvom Tisak d.d. ili bilo kojim distributerom tiska. Točka 7. sporazuma odnosi se na problem istovremenosti isporuke tiska distributerima. Tuženo tijelo u vezi s tom točkom sporazuma zaključuje da je »cilj sklapanja sporazuma sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu izravnim ili neizravnim utvrđivanjem drugih trgovinskih uvjeta (točka 4. i točka 7. sporazuma«). Proizlazi kako tuženom tijelu opće nije poznata činjenica da sva izdanja tiskana u Vjesniku (ranije Hrvatska tiskara) distributeri preuzimaju u poslovnom prostoru društva Tisak d.d. Tužitelj, dakle da bi preuzeo primjerice »Jutarnji list«, »Globus«, »Gloriju« i desetke drugih izdanja što se tiskaju mora svojim kamionima doći na prostor društva Tisak d.d., gdje se vrši otprema svih izdanja tiskanih u toj tiskari. Tisak d.d. je stoga objektivno u situaciji da bi mogao tužitelju onemogućiti pravovremeno preuzimanje tiskanih izdanja i kašnjenje u otpremi na maloprodajna mjesta. Nema sumnje da je istovremena isporuka tiska svim distributerima jedna od temeljnih pretpostavki ravnopravnosti tržišne utakmice distributera, te da istovremenost isporuke tiska nije niti može biti sprečavanje ili ograničavanje tržišnog natjecanja distributera. Bez istovremene isporuke tiska nema ravnopravne tržišne utakmice novinskih distributera, pa se stoga točkom 7. sporazuma po naravi stvari ne utvrđuju nikakvi »trgovinski uvjeti« kojima bi se »sprečavalo, ograničavalo ili narušavalo tržišno natjecanje na mjerodavnom tržištu«, već se osigurava upravo suprotno – da tržišna utakmica distributera u startu bude ravnopravna. U svezi s točkom 1. sporazuma tuženo tijelo utvrđuje da je »cilj sklapanja sporazuma sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu izričitim dogovorom i razmjenom informacija (točka 1. sporazuma)«. Tuženo tijelo međutim previđa da se ta točka sporazuma odnosi samo i isključivo na pitanja važna za pravovremeno i uredno obavljanje poslova distribucije. Polazeći od toga da novinski distributeri nisu samo poduzetnici na koje se primjenjuju propisi o tržišnoj utakmici i koji u svojem poslovanju moraju biti vođeni logikom profita, već da su poduzetnici s posebnim obvezama prema nakladnicima, a posredno i prema čitateljima, odnosno javnosti, da je njihova društvena zadaća svim novinskim nakladnicima koji to žele pod jednakim uvjetima osigurati plasman njihovih izdanja na sve dijelove tržišta, tužitelj smatra da distributeri po naravi stvari moraju surađivati u obavljanju pojedinih zadaća u složenom postupku distribucije tiska. To se prvenstveno odnosi na dijelove tržišta na koje je doprema tiska iznimno skupa, zbog vremenskih ili drugih prilika otežana ili onemogućena. Ako u takvim situacijama distributeri suradnjom uspiju osigurati »pravovremenu i urednu« opskrbu svih maloprodajnih mjesta tiskom, oni su na dobrobit javnosti ispunili svoju društvenu zadaću (pa makar na tome i ostvarili gubitke). Prema tome, točkom 1. sporazuma potpisnici se nisu sporazumjeli o »izričitom dogovoru i razmjeni informacija« radi »sprečavanja«, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu, već su dogovorili obavijestiti se o pitanjima važnim samo i isključivo za »pravovremenu i urednu« distribuciju.
Tuženo tijelo utvrđuje i da je »posljedica takvog sporazuma u potpunosti spriječeno slobodno tržišno natjecanje, odnosno nepostojanje tržišnog natjecanja među rečenim poduzetnicima«. Takav zaključak proturječi međutim drugim činjenicama utvrđenim u upravnom postupku. Iz tablice 2. jasno i nedvojbeno proizlazi da su tužitelj i Tisak d.d. najžešći tržišni takmaci na mjerodavnom tržištu posljednjih pet godina. Udio drugih distributera na mjerodavnom tržištu u proteklih pet godina gotovo je nepromijenjen, a značajno se mijenjao tržišni udio tužitelja i to na štetu tržišnog udjela Tiska d.d. Smatra da je činjenica povećanja tržišnog udjela tužitelja u proteklih pet godina za 50% najbolji dokaz žestoke tržišne utakmice s Tiskom d.d., pa prema tome tuženo tijelo pogrešno zaključuje da između tužitelja i Tiska d.d. proteklih pet godina nije postojala tržišna utakmica.
Nadalje, tuženo tijelo obrazlaže kako na mjerodavno tržište distribucije tiska na veliko tijekom trajanja sporazuma do danas nisu pristupili novi tržišni takmaci značajnije tržišne snage, da su tužitelj i Tisak d.d. »uslijed svoje tržišne snage bili u mogućnosti koordinirati svoje ponašanje na tržištu, a osobito na način da postavljaju zapreke kojima se sprečava ulazak novih tržišnih takmaca na tržište, pa da su slijedom toga rečeni poduzetnici sklapanjem predmetnog sporazuma proizvodili negativne učinke na mjerodavnom tržištu. Tužitelj smatra da tuženo tijelo citiranim zaključkom pokazuje nepoznavanje stanja na mjerodavnom tržištu do 2000. godine. Distribucijom tiska posljednjih 50-tak godina bave se ista trgovačka društva (poduzeća, ranije organizacije udruženog rada) i to novinski nakladnici ili njihova društva-kćeri. Distribucijom tiska nije se bavio ni jedan drugi poduzetnik. Prvi (za sad jedini) novi poduzetnik na mjerodavnom tržištu posljednjih desetljeća jest tužitelj. Tužitelj je značajniju tržišnu snagu osigurao u utakmici upravo s društvom Tisak d.d. što ponajbolje pokazuju i dokazuju podaci tuženog tijela iz tablice 2. Prema tome, tužitelj je jedini novi takmac na mjerodavnom tržištu posljednjih pola stoljeća, pa je činjenično potpuno nejasan zaključak tuženog tijela da su tužitelj i Tisak d.d. svojim sporazumom od 2000. godine »postavljali zapreke kojima se sprečavao ulazak novih tržišnih takmaca na tržište«.
Tuženo tijelo navodi kako većina velikih nakladnika nije mijenjala distributere, što također dokazuje da je cilj odredbe o podjeli tržišta bio ostvaren«. Tuženo tijelo pri tom previđa da svi (veliki i mali nakladnici) u pravilu posluju s tužiteljem i s Tiskom d.d., da tužitelj i Tisak d.d. s tiskom opskrbljuju različita maloprodajna mjesta, pa da niti jedan nakladnik ne može tužitelja zamijeniti s Tiskom d.d. ili obratno, ako želi svoja izdanja plasirati na maloprodajna mjesta. Tuženo tijelo nije od stranaka u upravnom postupku tražilo dokaze o promjeni distributera od strane komisionara, iako je ta činjenica spominjana u upravnom postupku. Štoviše, tuženo tijelo nije prihvatilo dokazni prijedlog da se dostave podaci o komisionarima koji su promijenili distributera. Pogrešnim smatra zaključak kako nedostavljanje dokaza o promjeni distributera dokazuje da je cilj odredbe o podjeli tržišta bio ostvaren. Drži da rješenje, između ostalog, sadrži netočne, odnosno nepotpune tvrdnje da je sporazum trajao od travnja 2000. do prosinca 2004. godine, zato što je prestao znatno ranije, a krajem 2004. godine, to je i deklaratorno utvrđeno u pisanom obliku, te da se tužitelj i Tisak d.d. za vrijeme trajanja sporazuma kao i danas nalazi u zajedničkom visokovladajućem položaju na mjerodavnom tržištu s malim brojem tržišnih takmaca neznatne tržišne snage zato što je potpuno istovjetna situacija postojala i prije sklapanja sporazuma, što tuženom tijelu nije poznato jer nije utvrdilo činjenično stanje na mjerodavnom tržištu do 2000. godine.
Tuženo tijelo u zaključnom dijelu rješenja ustvrđuje da su »sudionici sporazuma ostvarili biće djela iz članka 9. stavka 1. točke 1., 2. i 3. i stavka 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i time počinili prekršaj iz članka 61. stavka 1. točke 1. stavka 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, te tužitelj tim povodom ukazuje da tuženo tijelo nije ovlašteno utvrđivati da li jest ili nije ostvareno biće nekog prekršaja, jer o tome odlučuje sud. Tuženo tijelo ovlašteno je utvrditi postojanje osnovane sumnje da je počinjen prekršaj i podnijeti zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, a s tvrdnjom da je počinjeno djelo prekršaja, izrečenom prije donošenja pravomoćne sudske odluke moguće je počiniti kazneno djelo prisile prema pravosudnom dužnosniku iz članka 309. Kaznenog zakona. Tuženo tijelo previđa da se Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja iz 2003. godine može primijeniti u prekršajnom postupku koji se odnosi na zabranjeni sporazum sklopljen 2000. godine samo ako se radi o pravu povoljnijem za okrivljenika, pa je stoga citirana tvrdnja o počinjenju prekršaja iz članka 61. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja iz 2003. godine dodatno nepravilna zbog nedopuštene retroaktivne primjene prava.
Nadalje, navodi da tuženo tijelo previđa da u trenutku sklapanja sporazuma, Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja nije propisivao da je i samo sklapanje zabranjenog sporazuma prekršaj, već je prekršajem bilo utvrđeno sklapanje zabranjenog sporazuma kojim se značajno ograničava ili sprečava sloboda tržišnog natjecanja, dakle zabranjeni sporazum sa stvarnom posljedicom, a takav prekršaj ne postoji prema sada važećem Zakonu o zaštitu tržišnog natjecanja.
Tužitelj zaključuje da u postupku nisu potpuno i pravilno utvrđene činjenice, a da je to učinjeno utvrdilo bi se da su se distribucijom tiska bavili novinski nakladnici, odnosno rječnikom suvremenog prava povezana društva (Tisak u sastavu novinske kuće Vjesnik), da je tužitelj prvi novi poduzetnik u posljednjih pola stoljeća na mjerodavnom tržištu, da je tužitelj svoj tržišni udjel na mjerodavnom tržištu povećao na štetu tržišnog udjela Tiska d.d., što znači da je tržišna utakmica postojala upravo između ta dva društva, da se trend povećanja tržišnog udjela tužitelja na štetu tržišnog udjela Tiska d.d. koji je postojao do 2000. godine nastavio i nakon sklapanja sporazuma, da sporazum ni na koji način nije promijenio stanje, odnose i trendove na mjerodavnom tržištu, tako da se tržišna utakmica između tužitelja i Tiska d.d. nastavila na istovjetan način u svim segmentima tržišnog nadmetanja, da novinski nakladnici posluju s tužiteljem i Tiskom d.d. istovremeno, da bi prestanak poslovanja s jednim od njih značio smanjenu prodaju i smanjenu dostupnost čitateljstvu na području cijele zemlje, te da i samo pitanje o »promjeni distributera« od strane novinskih nakladnika ukazuje na nedovoljno poznavanje stanja na mjerodavnom tržištu, te da su komisionari proteklih godina mijenjali distributere i da se taj trend nastavlja i danas.
Da je tuženo tijelo na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo propise koji su bili na snazi u trenutku sklapanja sporazuma, utvrdilo bi da sporazum nije zabranjen sporazum u smislu Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, jer nije imao ni cilj ni posljedicu sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu, a i njime posebice nisu utvrđivane cijene usluga distribucije, dijeljeno tržište, uvjetovana, poslovna suradnja, ograničavano ili nadzirano pružanje usluga distribucije, ograničavan pristup tržištu ili pak isključivani poduzetnici s mjerodavnog tržišta. Niti jedan element tržišnog natjecanja koji postoji od trenutka pristupa tužitelja na mjerodavno tržište nije promijenjen sklapanjem sporazuma tako da se nastavlja višegodišnji trend povećanja tržišnog udjela tužitelja na štetu Tiska d.d., dok udjeli drugih distributera na mjerodavnom tržištu, odnosno tržišna utakmica tužitelja i Tiska d.d. traje jednako kao i prije.
Predlaže Sudu da tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.
U odgovoru na tužbu tužitelja Distri – Press d.o.o. Zagreb, tuženo tijelo navodi da je primijenilo odredbe Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, te podzakonske akte kao i to da je pored tih odredbi pri ocjeni predmetnih sporazuma podredno na odgovarajući način primjenjivalo kriterije i standarde poredbenog prava Europskih zajednica (dalje: EZ). Navodi odredbe Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja koje je navelo u odgovoru na tužbu tužitelja Tisak d.d.
Nadalje, navodi da su netočne tvrdnje tužitelja o retroaktivnoj primjeni propisa jer se Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja počeo primjenjivati od 1. listopada 2003. godine kada je sporazum bio na snazi, a taj Zakon također se primjenjivao u trenutku pokretanja prethodnog ispitivanja stanja na tržištu, odnosno prije prvog dopisa u ovom predmetu, kojeg je tuženo tijelo uputilo poduzetniku Tisak d.d. 14. rujna 2004. godine. Navodi da je člankom 66. primijenjenog, novog Zakona izričito propisano da se primjenom odredaba Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (»Narodne novine«, br. 48/95, 52/97 i 89/98) na koji se poziva tužitelj okončavaju samo postupci koji su pokrenuti pred Agencijom do 1. listopada 2003. godine. Budući je zaključak o pokretanju postupka Vijeće za zaštitu tržišnog natjecanja donijelo 6. svibnja 2005. godine kada je na snazi bio važeći Zakon, te da je u tom trenutku predmetni sporazum proizvodio učinke na tržištu u obliku usklađenog djelovanja tužitelja i poduzetnika Tisak d.d. tuženo je tijelo pravilno primijenilo važeći Zakon i navedene propise.
Ujedno navodi da prema sudskoj praksi Europskog suda prvog stupnja (koju je podredno u ovom postupku primjenjivalo tuženo tijelo), čak i kada sporazum više nije na snazi, odnosno kada je formalno raskinut, ponašanje stranaka – sudionika sporazuma u skladu s formalno raskinutim sporazumom predstavlja povredu odredaba članka 81. Ugovora o EZ (odgovarajući članak 9. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja).
Navodi primjer predmeta SCA Holding vs. Comission iz 1998. godine u kojem je utvrđeno da se na kartelni sporazum iako formalno raskinut i dalje primjenjuju odredbe članka 81. Ugovora o Europskoj zajednici o zabranjenim sporazumima ukoliko isti proizvodi negativne učinke na tržišno natjecanje nakon što je raskinut (SCA Holding vs.Comission, 1998 EC-II-1375, para. 95; Petrofina vs. Comission, 1991, ECR-II-1087 para. 212; Acerinox vs. Commission 2001 ECR II-3859, para. 63; Va Bael & Bellis«, Competition Lawot EuropeanCommunity, Kluwer Law International, str. 43-44.).
Smatra tuženo tijelo da je potpuno irelevantno da li je riječ o sporazumu sklopljenom u pisanom obliku ili usklađenom djelovanju. Bitno je, da je navedeni sporazum imao za cilj sprečavanje, ograničavanje i narušavanje tržišnog natjecanja, te stoga nije niti bilo potrebno utvrđivati njegove učinke na mjerodavnom tržištu. Naime, kako je obrazloženo u rješenju tuženog tijela riječ je o vrsti kartelnog sporazuma, kojim je uređen način poslovanja između tržišnih takmaca, koji se na mjerodavnom tržištu nalaze u vladajućem položaju. Tuženo tijelo je u postupku provelo detaljnu pravnu i ekonomsku analizu, temeljem kojih je nesporno utvrdilo da je u konkretnom slučaju navedeni sporazum sve do 1. prosinca 2004. godine proizvodio učinke na tržištu. Također je utvrdilo da usklađeno djelovanje potpisnika sporazuma kao posljedica sporazuma nije prestalo, a navedeno usklađeno djelovanje predstavlja zabranjeni sporazum u smislu članka 9. Zakona. Budući je u predmetnom postupku utvrđeno usklađeno djelovanje koje je trajalo neprekidno, irelevantno je za pravilnu primjenu propisa je li do raskida sporazuma došlo trenutkom zaključivanja stečajnog postupka nad poduzetnikom Tisak d.d. u prosincu 2001. ili formalnim raskidom predmetnog sporazuma 1. prosinca 2004. godine utvrđenog u rješenju tuženog tijela. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir i pravno načelo da nepoznavanje propisa ne opravdava u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene starog zakona kako to navodi tužitelj, već je tuženo tijelo pravilno primijenilo odredbe važećeg zakona i podzakonskih propisa koji su bili na snazi u vrijeme kada je predmetni sporazum primjenjivao, odnosno proizvodio učinke na mjerodavnom tržištu u obliku usklađenog djelovanja.
U odnosu na prigovore o utvrđenom činjeničnom stanju smatra da se tužitelj nepravilno u točki 2.2.1. poziva na nepravilno utvrđeno mjerodavno tržište, jer se tuženo tijelo u rješenju osvrće i na tržište trgovine na malo dok je kao mjerodavno tržište u konkretnom slučaju utvrđeno tržište tiska na veliko. Prema propisima za zaštitu tržišnog natjecanja, Agencija može prilikom provođenja ekonomskih analiza i utvrđivanja mjerodavnog tržišta utvrđivati i učinke koje je predmetni sporazum proizvodio i na susjednim, uzlaznim ili silaznim tržištima. Prema tome, u predmetnom postupku ispravno je utvrđeno mjerodavno tržište, osobito cijeneći činjenicu da se i odredbe točaka 2. i 5. Sporazuma odnose na trgovinu tiskom na malo, a tužitelj kao potpisnik sporazuma ne djeluje na istome. Upravo zbog toga je točan zaključak tuženog tijela da je u konkretnom slučaju riječ o zabranjenom dogovoru između tržišnih takmaca na mjerodavnom tržištu trgovine tiskom na veliko koje proizvodi učinak i na susjednom tržištu trgovine tiska na malo u obliku unapređenja maloprodaje jednog od tržišnih takmaca na mjerodavnom tržištu kako je detaljno obrazloženo na strancima 16. i 17. predmetnog rješenja.
U točki 2.2.2. predmetne tužbe tužitelj osporava točnost utvrđenja tuženog tijela da odredba točke 7. Sporazuma predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja, i navodi kako omogućuje ravnopravno tržišno natjecanje između distributera, a dogovor se odnosi na istovremenu isporuku tiska. Kako je i obrazloženo na stranici 18 predmetnog rješenja cilj je ovakvog dogovora usklađeno djelovanje na način da dvoje od glavnih tržišnih takmaca koji se nalaze u vladajućem položaju na mjerodavnom tržištu utvrđuju međusobnu obvezu načina ugovaranja uvjeta isporuke s nakladnicima. Cilj je navedene odredbe ograničavanje tržišnog natjecanja izravnim ili neizravnim nametanjem trgovinskih uvjeta u smislu članka 9. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja i nadziranjem tržišta u smislu članka 9. stavka 1. točke 2. tog Zakona, a na štetu drugih potencijalnih tržišnih takmaca. U točki 2.2.7. tužbe navodi se kako je činjenično stanje o promjeni distributera od strane komisionara nepotpuno utvrđeno, te je pogrešan zaključak tuženog tijela o tome da je cilj odredbe točke 2. sporazuma bio podjela tržišta. Tijekom dokaznog postupka tuženo tijelo je dopisom od 17. svibnja 2005. godine od nakladnika dnevnih tiskovina zatražilo podatke o promjeni distributera te su isti navedene podatke i dostavili. Tužitelj i poduzetnik Tisak d.d. u nekoliko su se navrata pozivali na navedenu činjenicu, no tuženom tijelu dokaz o tome nisu dostavili. U trenutku kada je navedeni dokazni prijedlog iznesen na usmenoj raspravi održanoj 23. studenoga 2005. godine činjenično stanje u predmetnom postupku bilo je u dovoljnoj mjeri utvrđeno, odnosno nesporno je bilo utvrđeno da je riječ o zabranjenom sporazumu u smislu članka 9. Zakona. Slijedom toga, u svrhu poštivanja načela ekonomičnosti postupka nije bilo potrebno dalje odugovlačiti predmetni postupak, te je izneseni dokazni prijedlog odbijen.
Smatra neosnovanim navod tužitelja da je tuženo tijelo prejudiciralo odluku prekršajnog suda. S tim u vezi tuženo tijelo ističe da nije nadležno za izricanje kazne za povredu propisa o tržišnom natjecanju, već je izricanje kazne u nadležnosti prekršajnih sudova Republike Hrvatske. Na temelju rješenja tuženog tijela kojim je utvrđena povreda odredaba zakona sukladno članku 60. tog Zakona Agencija podnosi prekršajnom sudu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv poduzetnika i odgovorne osobe poduzetnika. Nadležnost prekršajnog suda određuje se prema sjedištu poduzetnika.
Budući je člankom 170. stavkom 2. Zakona o prekršajima (»Narodne novine«, br. 88/02, 122/02, 187/03, 105/04 i 127/04) propisan obvezni sadržaj zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, u kojem između ostalog treba stajati ime i prezime počinitelja s osobnim podacima, tvrtka okrivljenika – pravne osobe, opis djela i ostalo, tuženo tijelo ističe da je upravo pobijanim rješenjem utvrdilo relevantne podatke, odnosno utvrdio da je ostvareno biće djela za koje su člankom 61. Zakona utvrđene novčane kazne, te je temeljem Zakona nadležnom prekršajnom sudu dostavio zahtjev.
Tuženo tijelo se poziva na odredbu članka 61. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja stavka 1. točke 1. te kao bitno naglašava da prekršajni sudovi ni u kojem slučaju ne smiju ulaziti u meritum odluka tuženog tijela, odnosno u konkretnom slučaju odlučivati je li riječ o zabranjenom sporazumu iz članka 9. Takvo pravo odlučivanja o zakonitosti odluka tuženog tijela ima isključivo Upravni sud Republike Hrvatske, budući da su rješenja tuženog tijela konačna u upravnom postupku.
Smatra da nije ni na koji način prejudiciralo odluku prekršajnog suda već pravilno primijenio odredbe članka 60. i 61., a u svezi s člankom 9. Zakona i nadležnom sudu podnijelo zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka.
Predlaže Sudu da tužbu odbije kao neosnovanu.

Tužbe nisu osnovane.

Člankom 9. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (»Narodne novine«, br. 122/03) propisano je da je zabranjen sporazum između poduzetnika, ugovori, pojedine odredbe ugovora, izričiti ili prešutni dogovori, usklađeno djelovanje, odluke, udruženja poduzetnika (u daljnjem tekstu: Sporazum) koji kao cilj ili posljedice imaju sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu, a naročito oni kojima se izravno ili neizravno utvrđuju kupovne ili prodajne cijene, odnosno drugi trgovinski uvjeti, ograničava ili nadzire proizvodnja, tržišta, tehnološki razvoj ili ulaganje; dijela tržišta ili izvori nabave; primjenjuju nejednaki uvjeti za istovrsne poslove različitim poduzetnicima, čime ih se dovodi u nepovoljniji položaj u odnosu na konkurenciju; uvjetuje sklapanje ugovora prihvaćanjem od drugih ugovorenih stranaka, dodatnih obveza, koje po svojoj prirodi ili običajima u trgovini nisu u vezi s predmetom tih ugovora. Sporazumi kojima se sprječava, ograničava ili narušava tržišno natjecanje u smislu stavka 1. ovoga članka, a ne mogu se izuzeti u smislu članka 10. ovoga Zakona, ništavi su.
Člankom 10. tog Zakona propisano je da za određene vrste sporazuma koji pridonose unapređenju proizvodnje ili distribucije robe i/ili usluge, promicanju tehnološkog ili gospodarskog razvoja, koji pružaju potrošačima razmjernu korist Vlada Republike Hrvatske na prijedlog vijeća propisuje uvjete za pojedinačna ili skupna izuzeća tih sporazuma. Sporazumima iz stavka 1. ovog članka ne mogu se poduzetnicima nametati ograničenja koja nisu neophodna za postizanje navedenih ciljeva, te poduzetnicima omogućiti isključivanje znatnog dijela konkurencije tržišta, za robe ili usluge koje su predmetom sporazuma.
Iz spisa predmeta proizlazi da je tuženo tijelo po službenoj dužnosti 6. svibnja 2005. godine, temeljem članka 41. stavka 1. i članka 46. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, donijelo zaključak o pokretanju postupka ocjene sukladnosti sporazuma pod nazivom »Dogovor radi osiguranja uvjeta za unapređenje prodaje tiska, duhanskih proizvoda i robe široke potrošnje koja se uobičajeno prodaje na kioscima«, sklopljen 18. travnja 2000. godine između poduzetnika Tisak d.d. u stečaju (sada: Tisak d.d.) i Distri – Press d.o.o. za usluge.
Utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o vrsti horizontalnog sporazuma i to sporazuma o suradnji između tržišnih takmaca poduzetnika Tisak d.d. i Distri – Press d.o.o. na neodređeno vrijeme.
Tuženo tijelo je utvrdilo da točke 1.2.4.5. i 7. sporazuma sadrže obilježja koja upućuju na teška ograničenja tržišnog natjecanja zabranjena člankom 9. stavkom 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja.
Točka 1. Sporazuma glasi: »Polazeći od toga da je opskrba tržišta tiskom na način i u rokovima ugovorenima s izdavačima od posebnog interesa cjelokupne javnosti, stranke se obvezuju obavještavati o svim pitanjima važnim za pravovremeno i uredno obavljanje poslova distribucije novina, te surađivati u dobroj vjeri, na dobrobit izdavača.
Točka 2. Sporazuma glasi: »Stranke će sve kioske i trgovine mješovitom robom, kao i druga prodajna mjesta primjerena prodaji tiska, redovno, pravovremeno i pod jednakim uvjetima opskrbljivati robom, a radi urednog poslovanja svakog prodajnog mjesta ugovornim će strankama sugerirati da nova prodajna mjesta ne otvaraju u blizini postojećih. Nepostupanje po sugestiji ne može imati štetnih posljedica za ugovorne stranke«.
Točka 4. Sporazuma glasi: »Radi unapređenja prodaje tiska stranke će komisionarima s većim prometom i manjom remitendom odobravati veći rabat, ali se obvezuju da ni jednom komisionaru rabat neće biti manji od 10%«.
Točka 5. Sporazuma glasi: »Stranka će s društvima koja se bave prodajom tiska u kolportaži nastojati dogovoriti da kolpoteri ne prodaju tisak u neposrednoj blizini postojećih prodajnih mjesta«.
Točka 7. Sporazuma glasi: »Kako je istovremena isporuka tiska distributerima kao i istovremena dostava tiska na prodajna mjesta interes obje stranke, stranke se obvezuju da s izdavačima neće ugovarati uvjete isporuke kojima se preferira /diskriminira neka stranka«.
Tuženo tijelo je na temelju rezultata provedenog postupka utvrdilo nespornim da iz cjelokupnog sadržaja sporazuma proizlazi da predstavlja vrstu kartelnog sporazuma, dogovora između tržišnih takmaca, jer uređuje način poslovanja tržišnih takmaca koji se na mjerodavnom tržištu nalaze u vladajućem položaju. Kartel je sporazum između tržišnih takmaca čija je svrha ograničavanje ili potpuno isključivanje tržišnog natjecanja između sudionika sporazuma, te predstavlja jedan od oblika koluzije. Tuženo tijelo zaključuje da svaki izričiti ili prešutni sporazum između dva ili više poduzetnika, izravnih tržišnih takmaca čiji je cilj ili mogući učinak zapreka pristupa tržištu ili isključivanje s tržišta tržišnih takmaca koji nisu sudionici sporazuma, kao i podjela tržišta, predstavlja teško ograničenje tržišnog natjecanja, koje je zabranjeno. Tuženo tijelo nadalje zaključuje da su poduzetnici Tisak d.d. i Distri – Press d.o.o. sklopili tajni sporazum o obvezi razmjene informacija (točka 1. Sporazuma), ugovoranju trgovinskih uvjeta (točka 4. i 7. Sporazuma), i podjeli tržišta (točka 2. i 5. Sporazuma) slijedom čega predmetni Sporazum predstavlja privatni kartel kod kojeg, za razliku od javnog kartela, samo njegovi članovi ostvaruju određene uzajamne koristi. Prema obrazloženju tuženog tijela koluzije i karteli uobičajeno nastaju na oligopolnom tržištu na kojem djeluje mali broj prodavatelja neke robe ili usluge, koji se mogu ponašati neovisno glede utvrđivanja cijena i obujma proizvodnje. U konkretnom slučaju, prema ocjeni tuženog tijela na mjerodavnom tržištu distribucije tiska na veliko postoji duopol kao posebni oblik oligopola na mjerodavnom tržištu, za koji je karakteristično da na tom tržištu djeluju dva glavna prodavatelja jednog proizvoda ili usluge, poduzetnici Tisak d.d. i Distri – Press d.o.o., s velikom tržišnom snagom, što proizlazi iz provedene ekonomske analize (tablica 1., točka I.3. obrazloženja osporenog rješenja). Uz navedene poduzetnike koji se nalaze u vladajućem položaju djeluje određeni broj poduzetnika s neznatnom tržišnom snagom, a ti mali tržišni takmaci moraju svoje tržišno ponašanje neprekidno usklađivati s vladajućim poduzetnicima.
U postupku je dana mogućnost očitovanja tužiteljima na pojedine odredbe Sporazuma te je u svrhu cjelovitog prikupljanja relevantnih podataka temeljem članka 48. stavka 1. točke 3. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja zatraženo pisano očitovanje i zatraženi podaci od drugih distributera i nakladnika, poduzetnika Vjesnik d.d., Slobodna Dalmacija d.d., Europapress Holding d.o.o., Novi list d.d., Glas Istre d.o.o., Večernji list d.d., a radi mogućnosti izjašnjenja o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja. Sukladno odredbi članka 54. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja održana je usmena rasprava 9. studenoga 2005. te 23. studenoga 2005., nakon čega je dokazni postupak okončan.
Prema ocjeni Suda tuženo tijelo je nakon iscrpno provedenog postupka, uz ekonomsku i pravnu analizu, osnovano zaključilo da sporazum predstavlja zabranjeni sporazum u smislu članka 9. stavka 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja. Razlozi koje tužitelji u tužbi iznose radi kojih smatraju da sporazum nije protivan navedenom člankom 9. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja nisu osnovani.
Osnovano je tuženo tijelo zaključilo da predmetni sporazum objektivno nije rezultirao unapređenjem distribucije robe ili usluga, odnosno promicanju tehnološkog ili gospodarskog razvoja, odnosno da je imao bilo kakve koristi za potrošače. Stoga nisu ispunjeni kumulativni uvjeti propisani člankom 10. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja za pojedinačno izuzeće predmetnog sporazuma od primjena odredbi članka 9. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, koja uređuje zabranjene sporazume. Sporazum nije mogao biti obuhvaćen niti skupnim izuzećem od primjene odredbi članka 9. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja koje uređuju zabranjene sporazume i koja su propisana Uredbom o skupnom izuzeću sporazuma između poduzetnika koji djeluju na istoj razini proizvodnje odnosno distribucije (»Narodne novine«, broj 158/04) jer sadrži teška ograničenja tržišnog natjecanja zabranjena tom Uredbom (dogovor o cijenama i podjeli tržišta), a ne ispunjava niti Uredbom propisane uvjete vezane uz visinu tržišnih udjela sudionika sporazuma.
Tužitelji svojim tužbenim navodima nisu doveli u sumnju takvu ocjenu tuženoga tijela.
Stoga Sud ocjenjuje da je pravilno utvrđeno da točka 1. Sporazuma sadrži obostranu obvezu stranaka da se obavještavaju o svim pitanjima relevantnim za pravovremeno i uredno obavljanje poslova distribucije novina, a razmjena informacija među konkurentima ograničava tržišno natjecanje na dva načina, prvo, prema drugim konkurentima koji ne sudjeluju u razmjeni informacija, stavljanjem istih u nepovoljni položaj i stvaranjem većih zapreka pristupa tržištu, a drugo, ograničavanjem tržišnog natjecanja između konkurenata koji razmjenjuju informacije, jer njihova suradnja ima za posljedicu nedostatak aktivnog tržišnog natjecanja. Pri utvrđivanju relevantnosti razmjene informacija relevantan je broj sudionika na tržištu, te njihov zajednički udjel na tržištu. U konkretnom slučaju iz ekonomske analize zaključeno je da se radi o visokokoncentriranom i loše strukturiranom mjerodavnom tržištu na kojem poduzetnici Tisak d.d. i Distri – Press d.o.o. imaju zajednički vladajući položaj sa malim brojem tržišnih takmaca, čiji je udio neznatan u odnosu na udio navedenih poduzetnika. Također, na temelju pisanih očitovanja Distri – Press d.o.o. od 12. studenoga 2004. i 17. svibnja 2005. godine zaključuje da saznanje o rabatima glavnog konkurenta Tiska d.d. upućuje na zabranjenu razmjenu informacija i dogovore o cijenama, jer su rabati koji se odobravaju komisionarima za 2 – 3% veći nego rabati koje odobrava konkurent Tisak d.d. Stoga proizlazi da se tom točkom omogućuje izričiti dogovor između tržišnih takmaca vezanim uz obavljanje distribucije tiska, koji za cilj ima sprečavanje, ograničavanje i narušavanje tržišnog natjecanja.
U odnosu na točku 2. utvrđeno je da upućuje na ograničavanje tržišnog natjecanja podjelom tržišta, te tom odredbom Sporazuma ugovorne strane neizravno dijele tržište i neizravno utječu na poslovanje poduzetnika u maloprodaji na način da se oni ograničeno natječu s maloprodajnim mjestima poduzetnika Tisak d.d. i time pogoduju navedenom poduzetniku koji ima svoja maloprodajna mjesta. Zajedničko dogovaranje i sugeriranje raspodjele prodajnih mjesta od strane 2 najveća tržišna takmaca koja se nalaze u zajedničkom vladajućem položaju na mjerodavnom tržištu i od kojih jedan ima razgranatu maloprodajnu mrežu predstavlja zabranjenu podjelu tržišta. Cilj te odredbe o podjeli tržišta ukazuje se ostvarenim, jer tužitelji nisu dostavili dokaze o promjeni distributera od strane velikog broja komisionara, a iz podnesaka zaprimljenih od nakladnika proizlazi da većina velikih nakladnika nije mijenjala distributera.
Točku 4. tuženo tijelo ocjenjuje protivnom odredbi članka 9. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, jer predstav­lja teško ograničenje tržišnog natjecanja. U situaciji učinkovitog tržišnog natjecanja svaki poduzetnik pojedinačno dogovara rabate s komisionarima, a dogovor glavnih tržišnih takmaca temeljem kojega zajednički nastupaju prema kupcu, odnosno komisionaru i zajednički određuju minimalni rabat predstavlja teško ograničenje tržišnog natjecanja. Pri tome je uzeto u obzir da je sporazum sklopljen između tržišnih takmaca s velikom tržišnom snagom koji zajedno dogovaraju rabate komisionarima.
Točka 5. zajedno s točkom 2. Sporazuma sadrži odredbu koja za posljedicu ima podjelu tržišta, jer proizlazi da je zajednička namjera tržišnih takmaca u vladajućem položaju ograničavanje tržišnog natjecanja podjelom tržišta i teritorijalnom zaštitom prodajnih mjesta poduzetnika Tisak d.d.
Odredba točke 7. sporazuma također prema utvrđenju tuženog tijela predstavlja teško ograničenje tržišnog natjecanja, jer se radi o dogovaranju načina poslovanja između dva distributera koji su međusobni tržišni takmaci, a neosnovanim je ocijenjen prigovor da je ta odredba ugovorena kako bi se spriječilo ugrožavanje poslovanja navedenih distributera.
Nadalje, ocijenjeno je da iako točka 8. Sporazuma predviđa mogućnost da i drugi distributeri tiska pristupe navedenom spora­zumu, prema samom očitovanju stranaka u podnescima od 17. svib­nja 2005. godine, proizlazi da niti jedan drugi poduzetnik nije pristupio niti je navedeni sporazum ponuđen drugim distributerima, koje utvrđenje tuženog tijela tužitelji tužbenim navodima nisu osporili.
Neosnovano tužitelji tijekom postupka kao i u tužbama navode da predmetni Sporazum nije nikad stupio na snagu niti se primjenjivao, te da je Sporazum sklopljen isključivo zato da se poduzetniku Tisak d.d. u stečaju omogući konsolidiranje poslovanja i uspješno okončanje stečajnog postupka. Iz spisa predmeta proizlazi da su tužitelji pisanu Odluku o stavljanju sporazuma van snage dostavili tuženom tijelu 17. svibnja 2005. godine, nakon pokretanja postup­ka ocjene sukladnosti Sporazuma s odredbama Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, iako su na upit tuženog tijela, prethodnim pod­nescima od 5. i 12. studenoga 2004. tvrdili da ne postoji nikakva formalna pisana odluka. Predmetnu Odluku tužitelji su zajednički donijeli 1. prosinca 2004. godine, a navedeni dokaz o stavljanju van snage Sporazuma nije bio dostavljen tijekom postupka do 17. svib­nja 2005. godine.
Tuženo tijelo u odnosu na naveden prigovor, pravilno u obrazloženju osporenog rješenja navodi da je za postojanje zabranjenog sporazuma dovoljno da su poduzetnici izrazili zajedničku namjeru o ponašaju na tržištu na određeni način, radi čega bi se, čak i da nije bilo Sporazuma, radilo o usklađenom djelovanju. Tuženo tijelo se pri tome moglo pozvati na kriterije i standarde poredbenog prava Europske zajednice (dalje: EZ). To stoga što je člankom 35. stavkom 3. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja propisno da u ocjeni oblika sprečavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja koji mogu utjecati na trgovinu između Republike Hrvatske i Europskih zajednica, vijeće u skladu s člankom 70. Sporazuma o stabilizaciji pridruživanju između europskih zajednica i njihovih država članica i Republike Hrvatske (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 14/01), (dalje: SSP) primjenjuje na odgovarajući način kriterije koji proizlaze iz pravilne primjene pravila o tržišnom natjecanju u Europskim zajednicama.
Člankom 70. stavkom 2. SSP-a sklopljenog 29. listopada 2001. godine, koji je stupio na snagu 1.veljače 2005. godine određuje se da će se svako ponašanje suprotno pravilima tržišnog natjecanja ocjenjivati na temelju kriterija koji proizlaze iz primjene pravila o tržišnom natjecanju u Zajednici, posebice članaka 81., 82. i 86. Ugovora o osnivanju EZ i instrumenata za tumačenje koje su usvojile njezin institucije. Za vrijeme trajanja Sporazuma na snazi je bio Zakon o potvrđivanju privremenog sporazuma o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Republike Hrvatske i EZ (»Narodne novine –Međunarodni ugovori«, broj 15/01), sklopljen 29. listopada 2001. godine, koji se privremeno primjenjivao od 1. siječnja 2002. godine, a stupio je na snagu 1. ožujka 2002. godine, te se primjenjivao sve do stupanja na snagu SSP-a, odnosno do 1. veljače 2005. godine.
Tužitelji neosnovano u tužbi ističu da nisu navedene odredbe propisa temeljem kojih je donijeto osporeno rješenje, jer su propisi navedeni u obrazloženju rješenja, a neosnovano tužitelj Distri –Press d.o.o. prigovara retroaktivnoj primjeni prava, smatrajući da je u ovom slučaju bilo potrebno primijeniti ranije važeći Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja. Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu pravilno upućuje na odredbe članka 66. važećeg Zakona prema kojem postupci koji su pokrenuti pred Agencijom do 1. listopada 2003. godine (dan primjene novog Zakona) će se okončat primjenom odredaba Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (»Narodne novine«, br. 48/95, 52/97 i 89/98), pa za primjenu propisa nije odlučno kada je predmetni sporazum zaključen, već kada je pokrenut postupak pred tuženim tijelom.
Sud nalazi neosnovanim prigovor tužitelja Distri – Press d.o.o. koji se odnosi na pogrešno utvrđeno mjerodavno tržište, iz razloga što se prilikom provođenja ekonomske analize i utvrđivanja mjerodavnog tržišta mogu utvrđivati učinci koje Sporazum proizvodi i na susjednim, uzlaznim ili silaznim tržištima. Mjerodavno tržište je utvrđeno cijeneći činjenicu da se odredbe točaka 2. i 5. Sporazuma odnose na trgovinu tiska na malo, a tužitelj je potpisnik Sporazuma, iako ne djeluje na istome. Proizlazi pravilnim zaključak da se radi o dogovoru između tržišnih takmaca na mjerodavnom tržištu trgovine tiskom na veliko koje proizvodi učinak i na susjednom tržištu trgovine tiskom na malo u obliku unapređenja maloprodaje jednog od tržišnih takmaca. Radi se o tzv. prelijevajućem tržištu sukladno uputi o primijenjenosti članka 81. Ugovora o osnivanju Europske zajednice na sporazume o horizontalnoj suradnji od 6. siječnja 2001. godine 2001/C 3/02, 3.2. Mjerodavna tržišta, točka 82. od 6. siječnja 2001. godine.
Sud ocjenjuje da je na temelju rezultata provedenog postupka osnovano tuženo tijelo zaključilo da provođenje daljnjih dokaza nije potrebno, jer je činjenično stanje u odnosu na odlučne činjenice utvrđeno (sukladno članku 160. Zakona o općem upravnom postup­ku koji se temeljem članka 39. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja primjenjuje u postupcima pred tuženim tijelom ukoliko nije drukčije propisano zakonom).
Člankom 60. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja propisano je da na temelju rješenja tuženog tijela, kojim je utvrđena povreda odredaba tog Zakona, tuženo tijelo podnosi prekršajnom sudu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv poduzetnika i odgovorne osobe poduzetnika. Tužitelj, Distri – Press d.o.o. u tuž­bi pravilno navodi da tuženo tijelo nije ovlašteno utvrđivati je li ostvareno biće nekog prekršaja, već za to nadležan sud. Međutim, prema ocjeni ovog Suda, time što je tuženo tijelo, pogrešno iznijelo takvu svoju ocjenu, u obrazloženju rješenja, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja u toj mjeri da bi bilo osnovano poništiti osporeno rješenje, koje je tuženo tijelo donijelo u stvari u kojoj je nadležno odlučivati.
Slijedom iznijetog Sud ocjenjuje da osporenim rješenjem tuženog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
Trebalo je stoga temeljem članka 42. stavka 2. Zakona o uprav­nim sporovima (»Narodne novine«, br. 53/91, 9/92 i 77/92) tužbu odbiti kao neosnovanu, s time da će se ova presuda objaviti u »Narodnim novinama« temeljem odredbe članka 37a. stavka 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja.

Broj: Us-533/2006-7
Zagreb, 19. srpnja 2007.

Predsjednik Vijeća
Božo Gagro, v. r.