USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

3544

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Davor Krapac, Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko Sokol i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom D. M. iz Z., koga zastupa Zajednički odvjetnički ured D. R., M. R. i K. K. iz Z., na sjednici održanoj 18. listopada 2007. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž-4331/03-2 od 23. studenoga 2004. godine.
III. Predmet se vraća Županijskom sudu u Zagrebu na ponovno odlučivanje.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž-4331/03-2 od 23. studenoga 2004. godine.
Tom presudom preinačena je presuda Općinskog suda u Zagrebu, broj: Ps-6/94 od 16. prosinca 2002. godine i odbijen je tužbeni zahtjev podnositelja radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o prodaji stana u Z., površine 67,69 m².
2. Podnositelj ustavne tužbe smatra da je Županijski sud u Zagrebu nepravilno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio propise materijalnog prava. U obrazloženju ustavne tužbe navodi da je sporni stan njegov otac M. M. dobio na korištenje u svojstvu nositelja stanarskog prava, dana 20. rujna 1983. godine, od pravne osobe ZOIL, N. S., temeljem Ugovora o korištenju stana. Podnositelj navodi da se u stan uselio zajedno sa svojim ocem 20. rujna 1983. godine, te da je njegov otac predmetni stan trajno napustio 1991. godine jer se odselio u N. S., u sjedište ZOIL-a, gdje je do umirovljenja 1995. godine stalno radio. U međuvremenu je uzeo i jugoslavensko državljanstvo. Podnositelj ističe da je nastavio koristiti stan o čemu je obavijestio »C. o.« d.d., koje je nakon 1991. godine, kao pravni sljednik, preuzelo sva prava i obveze bivše poslovnice ZOIL N. S. S obzirom da se »C. o.« d.d. oglušilo na njegov zahtjev za suglasnost za kupoprodaju stana, on je tužbom kod Općinskog suda u Zagrebu tražio da se donese presuda kojom se nadomješta Ugovor o kupoprodaji stana. Ističe da je Općinski sud u Zagrebu presudom, broj: Ps-6/94 od 16. prosinca 2002. usvojio njegov tužbeni zahtjev, a Županijski je sud u Zagrebu preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je podnositeljev otac nositelj stanarskog prava koji nema hrvatsko državljanstvo, pa se sporni stan može otkupiti samo pod uvjetom reciprociteta, a taj reciprocitet između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije ne postoji. Drugostupanjski sud smatra da podnositelj nema pravo na otkup stana kako je to presudio prvostupanjski sud. Sve navedeno, po mišljenju podnositelja, ima za posljedicu povredu njegovih ustavnih prava zajamčenih člancima 14. stavkom 2. i 26. Ustava Republike Hrvatske.
Podnositelj predlaže Ustavnom sudu usvajanje ustavne tužbe, ukidanje presude Županijskog suda u Zagrebu i vraćanje predmeta tom sudu na ponovni postupak.
3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Zagrebu, broj: Ps-6/94.

Ustavna tužba je osnovana.

4. U postupku pokrenutom ustavnom tužbom temeljem odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
5. Općinski sud u Zagrebu usvojio je tužbeni zahtjev podnositelja i donio presudu koja nadomješta ugovor o kupoprodaji stana temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, broj 27/91., 33/92., 43/92. – pročišćeni tekst, 69/92., 25/93., 26/93., 48/93., 2/94., 47/94. i 58/95., u daljnjem tekstu: ZPS). U obrazloženju presude prvostupanjski sud ističe da se u konkretnom slučaju kao sporno ukazuje pravno pitanje je li otac podnositelja M. M., kao nositelj stanarskog prava, može dati svoju suglasnost podnositelju za kupnju spornog stana s obzirom da nije hrvatski državljanin. Tijekom postupka utvrđeno je slijedeće:
– podnositelj kao član porodičnog domaćinstva oca M. M. nesmetano koristi sporni stan od useljenja 1983. godine, njegov položaj kao člana obiteljskog domaćinstva nije sporan;
– postoji suglasnost podnositeljevog oca M. M. od 17. veljače 1994. i 24. ožujka 1998. godine kojom on izražava svoju suglasnost da podnositelj otkupi predmetni stan;
– podnositelj je hrvatski državljanin, ima prijavljeno prebivalište na adresi spornog stana, na dan podnošenja zahtjeva ima ukupno 8 godina, 8 mjeseci i 24 dana radnog staža, te da nije podnio zahtjev za otkup stana na području Grada Z. prema odredbama ZPS-a;
– ispunjene su sve zakonske pretpostavke za kupnju spornog stana.
U obrazloženju prvostupanjske presude navodi se sljedeće:
– nije od utjecaja što otac podnositelja, kao nositelj stanarskog prava na spornom stanu, nije hrvatski državljanin, jer je u konkretnom slučaju bitno da je on bio nositelj stanarskog prava i da je u tom svojstvu dao svom sinu (podnositelju), kao članu porodičnog domaćinstva valjanu suglasnost za kupnju tog stana, te da je podnositelj hrvatski državljanin,
– očitovanje Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske od 15. siječnja 2002. godine, vezano uz tumačenje odredbe članka 36. ZPS-a i pitanje reciprociteta u odnosu na osobe koje nemaju hrvatsko državljanstvo nije relevantno, jer je nesporno da podnositelj kao kupac stana ima hrvatsko državljanstvo.
6. Županijski sud u Zagrebu preinačio je presudu prvostupanjskog suda i odbio podnositeljev tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da njegov otac M. M., koji je nositelj stanarskog prava na spornom stanu, nema hrvatsko državljanstvo.
U obrazloženju drugostupanjske presude navodi se sljedeće:
»Kako u smislu čl. 36. ZPS-a stanari i druge osobe iz čl. 6. ZPS-a, koji nemaju hrvatsko državljanstvo, mogu kupiti stanove prema odredbama ovog Zakona, samo pod uvjetima reciprociteta, a kako iz podataka Ministarstva pravosuđa od 15. siječnja 2002. godine proizlazi da između SRJ i Republike Hrvatske ne postoji reciprocitet glede stjecanja vlasništva na nekretninama, to, u konkretnom slučaju, nositelj stanarskog prava nema pravo na otkup stana, pa slijedom toga nije niti mogao dati valjanu suglasnost za otkup stana člana obiteljskog domaćinstva«.
7. Ustavni sud ocjenjuje da su za odlučivanje u konkretnom slučaju mjerodavne odredbe članka 6. stavaka 1. i 5. ZPS-a, te odredbe članka 12. Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, broj 51/85., 42/86., 22/92. i 70/93., u daljnjem tekstu: ZSO).
Prema odredbi članka 6. stavka 1. ZPS-a stan ima pravo kupiti stanar pod uvjetima toga Zakona, a uz njegovu suglasnost i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva, kao i da se stanarom odnosno članom obiteljskog domaćinstva stanara smatraju osobe određene propisima o stanovanju.
Stavak 5. članka 6. ZPS-a propisuje da se suglasnost iz stavka 1. tog članka daje na ugovoru ili posebnoj ispravi uz ovjereni potpis, a u slučaju uskrate suglasnosti odlučuje se u sudskom postupku.
Članak 12. ZSO-a propisuje da se članovima porodičnog domaćinstva stanara smatraju bračni drug, te osobe koje zajedno s njim stanuju posljednje dvije godine, i to: srodnici po krvi u pravoj liniji i njihovi bračni drugovi, braća i sestre, (...)
Podnositelj u spornom stanu stanuje od dana 20. rujna 1983. godine do danas, dakle trajno koristi stan kao član obiteljskog domaćinstva.
Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je Općinski sud u Zagrebu primijenio mjerodavne odredbe materijalnog prava kada je usvojio tužbeni zahtjev podnositelja, s obzirom da su bile ispunjene sve zakonske pretpostavke za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o prodaji stana.
8. Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe povredu jednakosti pred zakonom, zajamčenom člankom 14. stavkom 2. Ustava.
Presuda Županijskog suda u Zagrebu temelji se na odredbi članka 36. ZPS-a koji glasi:
Stanari i druge osobe iz članka 6. ovoga Zakona koji nemaju hrvatsko državljanstvo mogu kupiti stanove prema odredbama ovoga Zakona samo pod uvjetom reciprociteta.
Ustavni sud ocjenjuje da stajalište drugostupanjskog suda o nepostojanju reciprociteta nije ustavnopravno prihvatljivo, jer je kupac predmetnog stana hrvatski državljanin, slijedom čega za odlučivanje u konkretnom slučaju nije mjerodavna odredba članka 36. ZPS-a, koji se odnosi isključivo na strane državljane.
Slijedom izloženog, Ustavni sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju podnositelju povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava s obzirom da je presuda drugostupanjskog suda utemeljena na propisu koji nije mjerodavan za konkretan slučaj i da je obrazložena na ustavnopravno neprihvatljiv način.
9. Odredbom iz članka 26. Ustava propisano je da su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti, te nije mjerodavno u ovom slučaju. Ovakvo stajalište Ustavni sud izrazio je u odluci, broj: U-lll-884/2004 (»Narodne novine«, broj 2/05.).
10. Slijedom iznijetoga, na temelju odredaba članaka 73. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.
11. Objava ove odluke temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-417/2005
Zagreb, 18. listopada 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.