USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

3553

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Davor Krapac, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Vice Vukojević, u postupku kojeg su ustavnim tužbama pokrenuli N. A. d.o.o. P. i A. M. iz Lj., R. S., koje zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., na sjednici održanoj 14. studenoga 2007. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama.«

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv rješenja Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj: Gž-5194/05 od 20. rujna 2005. godine, kojim je odbijena žalba podnositelja i potvrđeno rješenje Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka Republike Hrvatske, Uprave za sigurnost plovidbe i zaštitu mora, Vijeća za prekršaje Luč­ke kapetanije Rijeka klasa: PRI 342-35/05-03/48, urbroj: 530-03-02/03-05-7 od 31. kolovoza 2005. godine.
Prvostupanjskim rješenjem podnositelji su oglašeni krivima za prekršaj iz članka 993. stavka 2. u vezi sa stavkom 3. Pomorskog zakonika (»Narodne novine« broj 181/04.) i kažnjeni novčanim kaznama (podnositelj N. A. d.o.o. P. novčanom kaznom u iznosu od 150.000,00 kn, a podnositelj A. M. novčanom kaznom u iznosu od 7.500,00 kn).
Pored toga, na temelju članka 41. stavaka 1. i 2. Zakona o prekršajima (»Narodne novine« broj 88/02.) i članka 1008. stavka 2. Pomorskog zakonika izrečena je i zaštitna mjera oduzimanja jahti »I. 2«, »H. i »M. 1« kojima je počinjen prekršaj.
2. Podnositelji smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbama članaka 14. stavka 2., 16. stavka 2., 18. stavka 1., 29. stavka 1. i 31. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.
Obrazlažući povrede ustavnih prava, podnositelji u cijelosti ponavljaju žalbene navode ukazujući na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava te na postupovne povrede.
U bitnom ističu sljedeće:
U vrijeme počinjenja djela za koje su oglašeni krivima i kažnjeni (ljeto 2005. godine) nisu bili dužni postupati po članku 9. stavku 4. Pomorskog zakonika, budući da je u to vrijeme način njihovog poslovanja bio uređen člankom 1030. stavkom 7. Pomorskog zakonika. Ističu da nisu obavljali prijevoz putnika, već da su iznajmljivali plovila te da upravno tijelo koje je donijelo prvostupanjsko rješenje i Visoki prekršajni sud neutemeljeno poistovjećuju iznajmljivanje stranih plovila u smislu članka 1030. stavka 7. Pomorskog zakonika s prijevozom osoba iz članka 9. stavka 4. Pomorskog zakonika.
Smatraju da su u vrijeme počinjenja »navodnog« prekršaja ispunjavali uvjete propisane člankom 1030. stavkom 7. Pomorskog zakonika pod kojima je do 30. rujna 2005. godine bila dozvoljena djelatnost iznajmljivanja stranih jahti i brodica u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske, jer su podnositelji u roku propisanom navedenom odredbom Pomorskog zakonika podnijeli zahtjev za upis plovila u hrvatski upisnik ili očevidnik. Polazeći od članka 68. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91. i 103/96. – odluka Ustavnog suda), koji je, prema mišljenju podnositelja, mjerodavan u konkretnom slučaju, činjenica da je zahtjev (u vrijeme njegovog podnošenja) bio nepotpun, ne može, prema mišljenju podnositelja, dovesti do tumačenja da zahtjev nije niti podnesen.
Slijedom navedenog, a imajući u vidu odredbu članka 993. stavka 2. Pomorskog zakonika koja propisuje da prekršaj čini vlasnik i brodar jahte ili brodice koja obavlja prijevoz osoba jahtom ili brodicom uz naknadu protivno odredbi članka 9. stavka 4. Pomorskog zakonika, podnositelji smatraju da su osporenim prvostupanjskim rješenjem oglašeni krivima i kažnjeni za djelo koje prije nego što je počinjeno nije bilo utvrđeno kao prekršaj, čime im je, prema njihovom mišljenju, povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 31. stavkom 1. Ustava.
Obrazlažući tvrdnju o postupovnim povredama u prekršajnom postupku, podnositelji ističu da je podnositelj A. M. stranac (državljanin R. S.), a da u prekršajnom postupku nije upoznat s pravom davanja iskaza na vlastitom jeziku (preko tumača), odnosno da prati postupak na svom jeziku, te da mu je na taj način povrijeđeno ustavno pravo na obranu. Pored toga ističu da su određene isprave koje su poslužile kao dokaz u prekršajnom postupku sastavljene na stranim jezicima, te stoga podnositelji izražavaju sumnju u činjenicu da su članovi Vijeća za prekršaje u prvom stupnju i vijeća Visokog prekršajnog suda koje je odlučivalo o žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, bili upoznati sa sadržajem tih dokumenata.
Slijedom iznijetog, predlažu usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporenih rješenja.
Na temelju članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) predlažu odgodu ovrhe osporenog rješenja.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Odredbom članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona, propisano je da svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.
Ustavni sud tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, u pravilu, unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama pojedinca došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode građana.
4. Odredbe članka 993. stavaka 2. i 3. Pomorskog zakonika glase:
(2) Novčanom kaznom od 10.000,00 do 500.000,00 kuna kaznit će se vlasnik i brodar jahte ili brodice koja obavlja prijevoz osoba jahtom ili brodicom uz naknadu protivno odredbi članka 9. stavak 4. ovog Zakonika.
(3) Novčanom kaznom od 3.000,00 do 15.000,00 kuna kaznit će se za pomorski prekršaj odgovorna osoba u pravnoj osobi pomorski prekršaj iz stavka 1. i 2. ovoga članka.
Članak 9. stavak 4. Pomorskog zakonika glasi:
(4) Prijevoz osoba jahtom ili brodicom uz naknadu u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske može se obavljati samo brodicom ili jahtom hrvatske državne pripadnosti, koja je u vlasništvu domaće fizičke ili pravne osobe i koja ispunjava uvjete utvrđene posebnim propisom koji donosi ministar.
5. U prekršajnom postupku utvrđeno je da sporne jahte nisu hrvatske državne pripadnosti već su vlasništvo stranih fizičkih i pravnih osoba. Podnositelj N. A. d.o.o. P. bio je brodar jahti, a podnositelj A. M. odgovorna osoba u toj pravnoj osobi.
Jednu od spornih jahti podnositelji su dali u najam određenim osobama u razdoblju od 2. do 16. srpnja 2005., a ostale dvije jahte u razdoblju od 9. do 16. srpnja 2005., te po osnovi tog pravnog posla naplatili određeni novčani iznos. Na dan inspekcijskog nadzora jahtama se obavljao prijevoz osoba u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske.
Polazeći od navedenog, kao i mjerodavnih odredaba Pomorskog zakonika, prvostupanjsko tijelo je utvrdilo da su podnositelji počinili prekršaj iz članka 993. stavka 2. u vezi sa stavkom 3. Pomorskog zakonika, te ih je oglasilo krivim i izreklo prekršajne sankcije.
Pored toga, izrečena je i zaštitna mjera oduzimanja jahti kojima je počinjen prekršaj.
Visoki prekršajni sud je utvrdio da je Vijeće za prekršaje Lučke kapetanije Rijeka provelo postupak sukladno mjerodavnim odred­bama postupovnog prava, pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, te na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenilo materijalno pravo. Stoga je odbio žalbu podnositelja i potvrdio prvostupanjsko rješenje navodeći valjane razloge za svoja utvrđenja i stajališta i odgovorivši na sve žalbene navode podnositelja.
6. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, valja istaknuti sljedeće:
Polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u prekršajnom postupku, kao i mjerodavnih odredaba Pomorskog zakonika, Ustavni sud utvrđuje da se pravna stajališta navedena u osporenim rješenjima zasnivaju na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava. Nadležno upravno tijelo i sud koji su proveli prekršajni postupak i donijeli osporena rješenja obrazložili su svoja stajališta iznesena u osporenim rješenjima, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.
Iz navedenih razloga Ustavni sud nije prihvatio navode podnositelja da im u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.
7. Članak 18. stavak 1. Ustava propisuje:
Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.
Ustavno pravo na žalbu ne iscrpljuje se u strogo formalnom smislu u (ne)mogućnosti njezina izjavljivanja, već podrazumijeva ostvarivanje učinkovite pravne zaštite putem žalbe. Pritom je stajalište ustaljene ustavnosudske prakse da se pravo na žalbu, odnosno drugu pravnu zaštitu može učinkovito ostvarivati samo ako prvostupanjsko tijelo ili sud u svojoj odluci navedu razloge za njezino donošenje, koji se mogu pobijati u obrani žaliteljevih prava i na zakonu zasnovanih interesa.
Osim toga, pravo na žalbu može se učinkovito ostvariti ako nadležno drugostupanjsko tijelo ili sud ocijeni sve relevantne žalbene navode.
Razmatrajući navode ustavne tužbe te obrazloženje osporenih rješenja, Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju podnositeljima nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo. Ocjena je Ustavnog suda da je u prvostupanjskom rješenju određeno i potpuno navedeno koje činjenice i iz kojih razloga nadležno upravno tijelo uzima kao dokazane odnosno nedokazane, kojim se razlozima vodilo pri utvrđivanju postoji li prekršaj, te koje okolnosti je cijenilo prilikom odmjeravanja kazne. Također je obrazložilo iz kojih razloga nije prihvatio obranu podnositelja, dok je u odluci Visokog prekršajnog suda odgovoreno na sve žalbene navode podnositelja.
8. Odredbom članka 29. stavka 1. Ustava propisano je:
Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
Sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja, pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima i na temelju tog ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji je podnositelju osiguravao pravično suđenje.
U konkretnoj pravnoj stvari odlučivali su zakonom ustanovljeno upravno tijelo i sud unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom. Iz spisa predmeta razvidno je da je prvostupanjsko upravno tijelo, sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o prekršajima provelo dokazni postupak, dok je Visoki prekršajni sud u cijelosti i meritorno odgovorio na žalbene navode podnositelja. Također je razvidno da je podnositeljima bilo omogućeno pratiti postupak i sudjelovati u njemu, te da su bili u mogućnosti poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulagati pravni lijek, dok su osporene odluke valjano obrazložene te donesene sukladno mjerodavnim odredbama postupovnog prava.
Zbog navedenog, Sud smatra da osporenim odlukama podnositeljima nije povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje.
9. U odnosu na tvrdnju koju u ustavnoj tužbi iznosi podnositelj A. M. da mu je povrijeđeno ustavno pravo na obranu, a koju obrazlaže navodom da on (kao stranac) u prekršajnom postupku nije bio upoznat s pravom davanja iskaza na vlastitom jeziku, odnosno s pravom da prati postupak na svom jeziku, Sud ističe sljedeće:
Člankom 88. stavkom 2. Zakona o prekršajima propisano je:
(2) Okrivljenik, oštećenik, svjedok i drugi sudionici u postupku imaju se pravo služiti svojim jezikom i tijelo koje vodi postupak osigurat će prevođenje njihovih izjava. Ako se radnja u postupku ne vodi na jeziku okrivljenika, osigurat će mu se tumač (...).
Člankom 209. stavkom 1. točkom 2. Zakona o prekršajima propisano je:
(1) Bitna povreda prekršajnog postupka postoji:
2. ako je glavna rasprava održana bez osobe čija je nazočnost na glavnoj raspravi po zakonu obvezna ili je okrivljeniku, branitelju, oštećeniku kao podnositelju zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, protivno njegovu zahtjevu, uskraćeno da se na glavnoj raspravi služi svojim jezikom (članak 88.) i da na svojem jeziku prati tijek rasprave (...).
Polazeći od navedenih odredaba Zakona o prekršajima, a imajući u vidu činjenicu da je iz spisa predmeta razvidno da je podnositelj aktivno sudjelovao u prekršajnom postupku koji se vodio na hrvatskom jeziku, ne dovodeći u sumnju svoje poznavanje hrvatskog jezika i ne postavljajući nikakav zahtjev u tom smislu, kao i činjenicu da je radnje u postupku podnositelj poduzimao u nazočnosti i uz stručnu pomoć svog branitelja, podnositeljevu tvrdnju o povredi ustavnog prava na obranu Ustavni sud ocjenjuje neosnovanom.
10. Podnositelji ukazuju i na povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 31. stavkom 1. Ustava, obrazlažući povredu tvrdnjom da su u vrijeme počinjenja »navodnog« prekršaja ispunjavali uvjete za iznajmljivanje stranih jahti i brodica u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske propisane člankom 1030. stavkom 7. Pomorskog zakonika.
Članak 31. stavak 1. Ustava glasi:
(1) Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom. Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna.
U odnosu na navedenu tvrdnju podnositelja Ustavni sud ističe da su u obrazloženjima osporenih rješenja navedeni jasni i valjani razlozi koji opravdavaju zaključak nadležnog upravnog tijela i Visokog prekršajnog suda da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za iznajmljivanje spornih plovila u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske do 30. rujna 2005. godine, propisane člankom 1030. stavkom 7. Pomorskog zakonika, te da su se stoga u postupanju podnositelja ostvarili svi bitni elementi bića prekršaja iz članka 993. stavka 2. Pomorskog zakonika zbog kojeg su oglašeni krivima i kažnjeni, posebice stoga što su se podnositelji i prije počinjenja tog prekršaja dulje vrijeme bavili prijevozom osoba jahtama u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske te su već tijekom te djelatnosti, na temelju javnih rasprava o predloženom zakonskom preciziranju i ograničenju iznajmljivanja stranih jahti i brodica, mogli steći dovoljno saznanja o smislu i dosegu odredaba članka 993. stavaka 2. i 3. Pomorskog zakonika u vezi s člankom 9. stavkom 4. Pomorskog zakonika.
Polazeći od navedenog, kao i činjenica utvrđenih u prekršajnom postupku, te mjerodavnih odredaba članka 9. stavka 4. i članka 993. stavaka 2. i 3. Pomorskog zakonika, Ustavni sud utvrđuje da su podnositelji osporenim rješenjima oglašeni krivima i kažnjeni za djelo koje je u vrijeme njegovog počinjenja Pomorskim zakonikom bilo utvrđeno kao prekršaj i za koje je tim Zakonom bila propisana kazna.
Stoga Sud ocjenjuje da podnositeljima nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 31. stavkom 1. Ustava.
11. Podnositelji u ustavnoj tužbi ističu da je izrečenom zaštitnom mjerom oduzimanja plovila povrijeđen članak 16. stavak 2. Ustava, kojim je propisano:
(2) Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
Članak 16. stavak 1. Ustava izrijekom dopušta ograničavanje ljudskih prava i temeljnih sloboda (ustavnih prava) zakonom iz Ustavom propisanih razloga.
Člankom 1008. stavkom 2. Pomorskog zakonika propisano je:
Uz kaznu propisanu za pomorski prekršaj iz članka 993. stavak 1. točka 2) i članka 993. stavak 2. izreći će se zaštitna mjera oduzimanja plovnog objekta kojim je prekršaj učinjen bez obzira tko je vlasnik plovnog objekta.
Oduzimanje plovila kojima je počinjen prekršaj izrečeno je na temelju odredbe članka 1008. stavka 2. Pomorskog zakonika koja propisuje obavezno izricanje zaštitne mjere oduzimanja plovila kojim je počinjen prekršaj, pa za ocjenu ustavnosti primjene te mjere nije mjerodavna odredba članka 16. stavka 2. na čiju povredu podnositelji u ustavnoj tužbi ukazuju.
12. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točki I. izreke.
13. Budući da je Sud o ustavnoj tužbi donio meritornu odluku, o prijedlogu podnositelja za odgodu ovrhe nije odlučivao.
14. Objava odluke (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-4584/2005
Zagreb, 14. studenoga 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.

* * *

Na temelju članka 27. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 49/02. – pročišćeni tekst, dalje u tekstu: Ustavni zakon) i članaka 50. i 51. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine« broju 181/03.) prilažem sljedeće

IZDVOJENO MIŠLJENJE
uz Odluku broj: U-III-4584/2005 od 14. studenoga 2007. godine

U ovome sam predmetu glasovao za usvajanje ustavne tužbe. Nisam međutim, suglasan s dijelom obrazloženja u točki 11. Odluke.
Točno je doduše da za ocjenu ustavnosti primjene mjere oduzimanja plovila za prekršaj iz članka 993. stavaka 2. i 3. Pomorskog zakonika prema odredbama članka 41. stavaka 1. i 2. Zakona o prekršajima u svezi s člankom 1008. stavkom 2. Pomorskog zakonika nije mjerodavna, kako se konstatira u Odluci, odredba članka 16. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske, na koju su se povredu pozvali podnositelji ustavne tužbe. Na ovako šturu konstataciju može se nadograditi neprihvatljiva tvrdnja da Ustavni sud na taj način zauzima stajalište po kojem bi se zakonskim odredbama moglo obrazložiti neprimjenjivanje ustavnih odredaba kojima se jamče ljudska prava i temeljne slobode (u ovom slučaju, zakonskim propisivanjem obligatornog izricanja neke kaznenopravne ili prekršajne sankcije isključilo bi se načelo razmjernosti iz članka 16. stavka 2. Ustava u ustavnosudskoj kontroli primjene takve sankcije). Da se ukloni mogućnost takve tvrdnje, u navedeni dio obrazloženja Odluke trebalo bi se pridodati sljedeće:
»Na području kaznenopravnih i prekršajnih sankcija opseg i domet ustavnosudske kontrole ovisi, uz ostalo, o njihovim specifičnostima u odnosu na sankcije drugih pravnih grana. Zbog njihove socijalno-etičke konotacije, vidljive npr. iz članka 50. hrvatskog Kaznenog zakona u kojem, uz ostalo, stoji da je »svrha kažnjavanja da se [...] izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja«, sankcijske norme kaznenog prava ne mogu se izjednačavati sa sankcijama drugih pravnih grana. One predstavljaju singularni aliud koji se može propisati i u praksi primjenjivati za zaštitu nekog društvenog dobra na način koji može biti blaži ali i stroži od načina kojim bi se to dobro zaštićivalo odredbama građanskog ili upravnog prava. Stoga, pri pravilno shvaćenim ovlastima Ustavnog suda na kontrolu propisivanja i primjene kaznenih zakona, načelo razmjernosti, unatoč svoje javnopravne racionalnosti, predstavlja ograničeni instrument ustavnosudske kontrole. Tamo gdje je zakonodavac, potaknut javnim konsenzom (izraženim npr. kroz medije javnog informiranja) o nužnosti reakcije represivnim sredstvima na napade na određena društvena dobra (kao što je npr. sigurnost gospodarskog poslovanja, dobrobit i očuvanje okoliša, kod nas posebice: »more, morska obala i otoci... i druga prirodna bogatstva... od osobitog... gospodarskog značaja... za Republiku Hrvatsku«, članak 52. stavak 1. Ustava), propisao sankcije kao ograničavajuće norme, ti se propisi ne mogu ustavnosudski kontrolirati prema načelu razmjernosti jer je mjerodavni kriterij za njih kriminalna politika na koju je legitimiran zakonodavac. Ona se ne provjerava ustavnosudskom kontrolom nego, kao politika propisivanja kazni, na parlamentarnim izborima. Samo iznimno propisi o kaznenim i prekršajnim sankcijama podliježu ustavnosudskoj ocjeni ustavnosti, na temelju specifičnih, ustavom propisanih načela koja određuju neprekoračive okvire tih sankcija, kao što su zabrana smrtne kazne, mučenja, okrutnog i nečovječnog postupanja ili zlostavljanja te načelo zakonitosti kaznenog djela i kazne.
Drugačija je mogućnost ustavnosudske kontrole propisivanja i primjene drugih odredbi materijalnog i procesnog kaznenog odnosno prekršajnog prava. Ta je kontrola moguća na temelju većeg broja kriterija koji proizlaze iz Ustava. Oni, osim spomenutih načela, uključuju i druga, kao što su zabrana dvostruke osude za isto djelo, pretpostavka nedužnosti, načelo pravičnog postupka pa i načelo razmjernosti. Načelo razmjernosti je ovdje značajno kako u propisivanju tako i u primjeni postupovnih odredbi kaznenog i prekršajnog prava te izvršenju kaznenih i prekršajnih sankcija. No, bez obzira što je načelo razmjernosti i njegove parametre Ustavni sud Republike Hrvatske razvio u svojoj praksi, njegovoj primjeni u konkretnom slučaju nema mjesta. To zato što u užem smislu, povodom ustavne tužbe Ustavni sud odlučuje o povredi ljudskog prava ili temeljne slobode a ne o suglasnosti zakonske norme s Ustavom, ali i zato što u širem smislu, u nekom drugom slučaju, u ispitivanju ustavnosti zakonske odredbe o obaveznom izricanju zaštitne mjere prekršajnog ili sigurnosne mjere kaznenog prava, osim ranije spomenutih okvirnih ustavnih načela, Ustavni sud ne bi mogao primijeniti načelo razmjernosti«.

Zagreb, 15. studenoga 2007.

Sudac
Ustavnog suda Republike Hrvatske
dr. sc. Davor Krapac, v. r.

* * *

Na temelju članka 27. stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, dalje u tekstu: Ustavni zakon) i članaka 50. i 51. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/03.) prilažemo sljedeće

IZDVOJENO MIŠLJENJE
uz Odluku broj: U-III-4584/2005od 14. studenoga 2007.

Protivimo se izreci i obrazloženju Odluke, broj: U-III-4584/2005 od 14. studenoga 2007. (dalje u tekstu: Odluka), razlozi su sljedeći:
1. N. A. d.o.o. P. i A. M. iz Lj., R. S. podnijeli su ustavnu tužbu protiv rješenja Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kojim je odbijena žalba podnositelja i potvrđeno rješenje Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka Republike Hrvatske, Uprave za sigurnost plovidbe i zaštitu mora, Vijeća za prekršaje Lučke kapetanije Rijeka klasa: PRI 342-35/05-03/48, urbroj: 530-03-02/03-05-7 od 31. kolovoza 2005. godine.
Prvostupanjskim rješenjem podnositelji su oglašeni krivima za prekršaj propisan člankom 993. stavkom 2. a u vezi sa stavkom 3. Pomorskog zakonika (»Narodne novine« broj 181/04.) i kažnjeni novčanim kaznama. Podnositelj N. A. d.o.o. P. kažnjen je novčanom kaznom u iznosu od 150.000,00 kn, a podnositelj A. M. novčanom kaznom u iznosu od 7.500,00 kn.
Uz novčanu kaznu izrečena je i zaštitna mjera oduzimanja plovnog objekta – jahte pod nazivom »I. 2«, »H.« i »M 1« kojima je počinjen prekršaj, pozivom na članak 1008. stavak 2. Pomorskog zakonika i članak 41. stavak 1. i 2. Zakona o prekršajima (»Narodne novine« broj 88/02.).
2. U ustavnoj tužbi podnositelji ističu da su im osporenim aktima povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 14. stavkom 2., 16. stavkom 2., 18. stavkom 1., 29. stavkom 1. i člankom 31. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske. U ustavnoj tužbi i dopuni ustavne tužbe opširno obrazlažu razloge zbog kojih smatraju da su im povrijeđena naprijed navedena ustavna prava, predlažu usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporenih akata. Podnositelji ustavne tužbe podnijeli su i prijedlog za odgodu ovrhe.
3. Ustavni sud u Odluci od 14. studenoga 2007. odbio je ustavnu tužbu. Mišljenja smo da je ustavna tužba u konkretnom slučaju djelomično osnovana te da je osporene akte trebalo ukinuti u dijelu koji se odnosi na izricanje zaštitne mjere oduzimanja jahti, a odbiti u dijelu koji se odnosi na izrečenu novčanu kaznu za počinjen prekršaj.
Naše stajalište temeljimo na ustavnoj interpretaciji odnosa članka 48. stavka 1. Ustava (jamči se pravo vlasništva) i članka 16. stavka 2. Ustava koji propisuje načelo razmjernosti (svako ograničenje slobode i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju). U konkretnom slučaju postoji izrazito velika i neprihvatljiva nesrazmjernost između težine počinjenog prekršaja i ostvarene nedozvoljene zarade sa zaštitnom mjerom oduzimanja vlasništva jahti. Utvrđena nedozvoljena zarada za prijevoz osoba za pojedini plovni objekt-jahtu iznosi: »I. 2« 3.300,00 EUR-a. »H.« 2.390,00 EUR-a, jahta »M. 1« 1.863,00 EUR-a. Prema navodu podnositelja ustavne tužbe procijenjena vrijednost plovnih objekata-jahti koje su oduzete iznosi 2.433,443,00 kn.
Posebno smatramo ustavnopravno neprihvatljivim obrazloženje Odluke u točki 11. kojom se utvrđuje da odredba članka 16. stavka 2. Ustava nije mjerodavna na čiju povredu podnositelji u ustavnoj tužbi ukazuju. Obrazloženje Odluke poziva se isključivo na odredbe Pomorskog zakonika, odakle slijedi da je u konkretnom slučaju odlučeno o zakonitosti, a ne povredi ustavnih prava (isto stajalište u istovjetnom predmetu izrazili smo u izdvojenom mišljenju uz Odluku Ustavnog suda broj: U-III-59/2006 od 22. studenoga 2006. (»Narodne novine« broj 132/2006., www.usud.hr)).
4. Ustavnom sudu je podneseno nekoliko prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredaba Pomorskog zakonika, između ostalog, i odredbe članka 1008. stavka 2. tog zakonika.
Stoga je prema našem mišljenju prethodno trebalo provesti ustavnosudski postupak apstraktne kontrole odredbe članka 1008. stavka 2. Pomorskog zakonika (ili pokrenuti postupak), a do okončanja tog postupka donijeti privremenu mjeru pozivom na odredbu članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02., 49/02. – pročišćeni tekst).
U dosadašnjoj praksi Ustavni sud donosio je rješenja o privremenoj mjeri do okončanja ustavnosudskog postupka apstraktne kontrole zakona (Rješenje Ustavnog suda broj: U-VIII-1033/1994 od 14. prosinca 1994.).

Zagreb, 21. studenoga 2007.

Suci
Ustavnog suda Republike Hrvatske
dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.
Agata Račan, v. r.
mr. sc. Ivan Matija, v. r.
Emilija Rajić, v. r.
Mario Kos, v. r.

* * *

Na temelju članka 27. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, dalje u tekstu: Ustavni zakon) i članaka 50. i 51. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 181/03) prilažem sljedeće

IZDVOJENO MIŠLJENJE
uz Odluku, broj: U-III-4584/2005od 14. studenoga 2007. godine

Iako sam u ovom predmetu glasovao za odbijanje ustavne tužbe nisam suglasan s dijelom obrazloženja predmetne odluke iz razloga koje sam podrobno izložio u Izdvojenom mišljenju uz Odluku broj: U-III-59/2006 od 22. studenoga 2006., a koja je objavljena u »Narod­nim novinama«, broj 132 od 6. prosinca 2006.

Zagreb, 16. studenoga 2007.

Sudac
Ustavnog suda Republike Hrvatske
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.