USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

3554

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Davor Krapac, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Vice Vukojević, rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 17. listopada 2007. godine, donio je

RJEŠENJE

I. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 37. i 39. Zakona o knjižnicama (»Narodne novine«, broj 105/97., 5/98., 104/00.).
II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Zvonimir Maštrović iz Zagreba, zastupan po odvjetnici Sanji Artuković iz Zagreba, podnio je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 37. i 39. Zakona o knjižnicama (»Narodne novine«, broj 105/97., 5/98., 104/00., u daljnjem tekstu: Zakon), koji glase:

Članak 37.

Pravna ili fizička osoba koja izdaje ili proizvodi građu iz članka 38. ovoga Zakona namijenjenu javnosti, dužna je od te građe besplatno i o svom trošku, a najkasnije u roku od 30 dana po završetku tiskanja, umnažanja ili proizvodnje, dostaviti Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu osam obveznih primjeraka, od kojih Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu zadržava dva, a po jedan primjerak dostavlja sveučilišnim knjižnicama u Splitu, Rijeci, Puli i Osijeku, kao i u Mostaru te općeznanstvenim knjižnicama u Dubrovniku i Zadru.
Svaki nakladnik dužan je u roku iz stavka 1. ovoga članka dostaviti još po jedan primjerak građe matičnoj knjižnici na području županije na kojoj je njegovo sjedište radi stvaranja zavičajne zbirke. Tiskar s područja jedne županije koji tiska za nakladnika iz druge županije dužan je u istom roku jedan primjerak dostaviti matičnoj knjižnici na području županije na kojoj je njegovo sjedište.
Za tiskanu ili umnoženu, odnosno proizvedenu građu izdanu na više jezika ili raznim pismima, ili u više izdanja, obvezni se primjerci dostavljaju posebno na svakom jeziku, na svakom pismu, za svako novo izdanje.
Novim izdanjem u smislu stavka 3. ovoga članka smatra se izdanje koje se stavlja u promet s promijenjenom naslovnom stranicom, novim omotom, dopunjenim ili promijenjenim tekstom, novim slikama, tablicama i sličnim promjenama.

Članak 39.

Svi nakladnici službenih publikacija dužni su besplatno i o svom trošku dostaviti Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i dva dodatna primjerka, te Hrvatskoj informacijsko-dokumentacijskoj referalnoj agenciji (HIDRA-i) jedan primjerak svojih izdanja.
Nakladnici službenih publikacija županija, Grada Zagreba, gradova i općina dužni su dostaviti jedan primjerak tih publikacija matičnoj knjižnici na području županije na kojoj imaju sjedište, odnosno Grada Zagreba, a nakladnici službenih publikacija gradova i općina i narodnoj knjižnici koje su osnivači.
Službenim publikacijama u smislu ovoga Zakona smatraju se one publikacije što ih izdaju tijela državne vlasti, odnosno tijela lokalne samouprave i tijela lokalne samouprave i uprave kao svoja službena izdanja.
Ispravkom Zakona, objavljenom u »Narodnim novinama«, broj 5 od 16. siječnja 1998., određeno je da u članku 37. stavku 1. Zakona, umjesto riječi »osam« treba stajati riječ »devet«.
2. Obrazlažući razloge prijedloga, predlagatelj navodi da osporene zakonske odredbe »dovode u pitanje neke od najviših vrednota iz članka 3. Ustava, pa je tako predmetnom odredbom povrijeđena jednakost, nepovredivost vlasništva, a time i vladavina prava (...). Naime, ratio legis za donošenje pobijane odredbe Zakona o knjižnicama uopće nije upitan. Međutim, upitno je zbog čega se jedino nakladničku i tiskarsku djelatnost tereti za očuvanje i evidentiranje nacionalne baštine. Naime, u većini drugih slučajeva umjetnička odnosno kulturna djela koja se smatraju nacionalnom odnosno kulturnom baštinom ne pohranjuju se niti evidentiraju na teret, odnosno o trošku pravnih ili fizičkih osoba odnosno građana Republike Hrvatske. Primjerice, nacionalne galerije za potrebe stalnih postava ili očuvanje nacionalne baštine otkupljuju djela po njihovoj tržišnoj cijeni i takva plaćanja financiraju se iz državnog proračuna što znači da u njima ravnopravno sudjeluju svi građani Republike Hrvatske.«
Prema stajalištu predlagatelja »ne postoji razlog zbog kojeg bi odredba članka 37. Zakona o knjižnicama morala u sebi sadržavati i odredbu da je obaveza dostavljanja građe besplatna i o trošku pravne ili fizičke osobe« te smatra da »ne postoji razlog koji bi opravdavao i ograničavao Ustavom zajamčena načela građana i poduzetnika u Republici Hrvatskoj«.
Predlagatelj je mišljenja da bi se za devet obveznih primjeraka građe iz članka 37. Zakona te za službene publikacije iz članka 39. Zakona nakladniku trebala isplatiti naknada po tržišnoj cijeni tih primjeraka.
Pri osporavanju članka 39. Zakona predlagatelj ističe da su nakladnici službenih publikacija pravne ili fizičke osobe koje nisu u vlasništvu države, županije, grada ili općine te se zbog toga ne financiraju iz državnog proračuna.
Zbog svega navedenog, predlagatelj smatra da su članci 37. i 39. Zakona u nesuglasnosti s člancima 3., 16., 48., 49., 50., 68. i 90. Ustava.
3. Na temelju članka 42. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), od Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske zatraženo je i dobiveno očitovanje.

Prijedlog nije osnovan.

4. Razmatrajući predlagateljeve razloge, Ustavni sud je polazio od odredbi Ustava i međunarodnih ugovora, koje su mjerodavne za ocjenu ustavnosti osporenih zakonskih odredbi.
Članak 5. stavak 1. Ustava glasi:
U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom (...).
Članak 48. stavci 1. i 2. Ustava glase:

Jamči se pravo vlasništva

Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru.
Članak 49. stavak 1. i prva rečenica stavka 2. Ustava glase:
Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske.
Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu.
Članak 68. stavci 2., 3. i 4. Ustava propisuju da država potiče i pomaže razvitak znanosti, kulture i umjetnosti, štiti znanstvena, kulturna i umjetnička dobra kao duhovne narodne vrednote i jamči zaštitu moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenog, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva.
Na temelju članka 140. Ustava, međunarodni ugovori koji su valjano sklopljeni, potvrđeni, objavljeni i koji su na snazi čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Među međunarodnim ugovorima, koji su dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, su Opća deklaracija o pravima čovjeka od 10. prosinca 1948. i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966.
Prema članku 27. Opće deklaracije o pravima čovjeka, svatko ima pravo slobodno sudjelovati u kulturnom životu zajednice, uživati u umjetnosti i imati udjela u znanstvenom napretku i njegovim blagodatima.
Prema članku 15. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, države stranke priznaju svakome pravo da sudjeluje u kulturnom životu i da se koristi znanstvenim napretkom, time da mjere koje će države stranke poduzeti za ostvarivanje tog prava moraju obuhvatiti one koje su potrebne za održavanje, razvoj i širenje znanosti i kulture. Pri tome države stranke priznale su blagodati koje trebaju proizaći iz unapređivanja i razvoja međunarodne suradnje i veza na polju znanosti i kulture.
5. Imajući u vidu Ustavom Republike Hrvatske priznatu i utvrđenu važnost razvitka znanosti, kulture i umjetnosti te zaštitu znanstvenih, kulturnih i umjetničkih dobara kao duhovnih narodnih vrednota, Hrvatski sabor, donositelj Zakona, Zakonom o knjižnicama uredio je knjižničnu djelatnost, uvjete i način njezina obavljanja, ustrojstvo i način rada knjižnica, knjižničnu građu i pravni položaj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, dajući u članku 2. Zakona knjižničnoj djelatnosti značaj djelatnosti od interesa za Republiku Hrvatsku, koja se obavlja kao javna služba.
Izmjenama i dopunama Zakona (»Narodne novine«, broj 104 od 20. listopada 2000.) dopunjen je članak 3. Zakona na način da je propisana zadaća knjižnica, prema kojoj u ostvarivanju javne službe knjižnice nastoje zadovoljiti obrazovne, kulturne i informacijske potrebe svih građana na području svoga djelovanja te promiču čitanje i druge kulturne aktivnosti u cilju unapređivanja ukupnog kulturnog života zajednice.
Knjižnična djelatnost, na temelju općih načela utvrđenih Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim dokumentima, omogućava pristupačnost knjižnične građe i informacija korisnicima prema njihovim potrebama i zahtjevima te osigurava korištenje i posudbu knjižnične građe i protok informacija. Općine i gradovi dužni su, na temelju članka 9. Zakona, osnovati narodnu knjižnicu kao javnu ustanovu, osim u slučaju kada djelatnost narodne knjižnice već ne obavlja koja sveučilišna ili općepoznata knjižnica na njihovu području.
Na temelju članka 14. Zakona, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu je javna ustanova od nacionalnog značenja, koja obavlja knjižničnu i informacijsku djelatnost nacionalne knjižnice Republike Hrvatske i središnje knjižnice Sveučilišta u Zagrebu i središte je hrvatskog knjižničnog sustava. Ta Knjižnica izrađuje i organizira hrvatsku nacionalnu zbirku knjižnične građe, obavlja djelatnost nacionalnog bibliografskog ureda, čuva i obnavlja knjižničnu građu u skladu s međunarodnim programom, daje mišljenje o knjižničnoj građi koja ima svojstvo kulturnog dobra te provodi i potiče mjere zaštite takve građe, promiče hrvatsku knjigu i druge publikacije, obavlja bibliografsku i informacijsku djelatnost u sklopu međunarodnih programa i obrađuje tekuću bibliografiju, obavlja znanstvena istraživanja na području knjižnične i informacijske znanosti te obavlja izdavačku, izložbenu i promotivnu djelatnost.
U smislu članka 38. Zakona, pod obveznim primjerkom, bez obzira jesu li namijenjeni prodaji, odnosno besplatnom raspačavanju, podrazumijevaju se tiskovine: knjige, brošure, skripta, posebni otisci, časopisi, novine, magazini, bilteni, zemljopisne i druge karte, reprodukcije slikovnih umjetničkih djela, muzikalije, katalozi, kalendari, kazališni i drugi programi te njihovi dodaci u tiskanom, audiovizualnom i elektroničkom obliku, plakati, letci, kratki oglasi i priopćenja, razglednice, službene i trgovačke tiskanice; audiovizualna građa: gramofonske ploče, audio i videokasete, magnetofonske vrpce, snimljeni mikrofilmovi i kompaktni diskovi te elektroničke publikacije: kompaktni diskovi, magnetske vrpce, diskete, baze podataka i on-line publikacije.
6. U postupku ocjene ustavnosti članaka 37. i 39. Zakona, pred Ustavnim sudom postavila su se ova pitanja:
1. Je li ograničenje poduzetničke slobode i vlasničkih prava, koje se očituje u propisivanju obveze nakladnika i tiskara da o svom trošku i besplatno knjižnicama osiguraju određeni broj obveznih primjeraka knjižnične građe iz članka 38. Zakona, učinjeno radi ostvarenja legitimnog cilja propisanog Ustavom Republike Hrvatske?
2. Ako da, jesu li uvjeti pod kojima je ograničenje poduzetničke slobode te vlasničkih prava nakladnika i tiskara u konkretnom slučaju propisano razmjerni legitimnom cilju koji se Zakonom želi postići?
Razmatrajući odgovor na prvo pitanje, Ustavni sud je zauzeo stajalište da je ograničenje poduzetničke slobode te vlasničkih prava nakladnika i tiskara učinjeno radi ostvarenja legitimnog i Ustavom Republike Hrvatske predviđenog cilja, odnosno radi zaštite knjižnične djelatnosti, kao djelatnosti od interesa za Republiku Hrvatsku i time radi poticanja i razvitka znanosti, kulture i umjetnosti te zaštite znanstvenih, kulturnih i umjetničkih dobara, kao duhovnih narodnih vrednota (članak 68. stavci 2. i 3. Ustava).
U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije našao okolnosti koje bi uputile na nerazmjernost između opsega ograničenja nakladnikovih i tiskarevih poduzetničkih sloboda i vlasničkih prava u odnosu na legitimne ciljeve države da skrbi o razvitku i očuvanju znanstvenih, kulturnih i umjetničkih dobara.
Prema ocjeni Ustavnog suda, mjere koje su u konkretnom slučaju propisane Zakonom nisu restriktivnije no što je potrebno da bi se njima osigurao prethodno navedeni legitiman cilj.
Polazeći od načela razmjernosti, propisanog člankom 16. Ustava, Ustavni sud utvrđuje da člancima 37. i 39. Zakona propisana obveza pravnih ili fizičkih osoba koje izdaju ili proizvode građu iz članka 38. Zakona da o vlastitom trošku i besplatno knjižnicama osiguraju određeni, Zakonom izrijekom propisani broj primjeraka knjižnične građe, ne predstavlja nerazmjerno ograničenje koje bi bilo u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske.
Prema stajalištu Ustavnog suda, nakladnicima i tiskarima time nije nametnut prekomjeran teret pa stoga takvo ograničenje nije nerazmjerno ograničenje poduzetničkih sloboda i vlasničkih prava nakladnika i tiskara.
7. Stajalište je Ustavnog suda da je, razrađujući svoju ustavnu ovlast odlučivanja o očuvanju kulturnog bogatstva i korištenju njime, zakonodavac bio ovlašten odrediti i urediti uvjete davanja obveznog primjerka knjižnične građe iz članka 38. Zakona, bez naknađivanja nakladniku i tiskaru tržišne cijene te građe.
Zakonom propisani broj obveznih primjeraka knjižnične građe i njihova tržišna cijena, prema stajalištu Ustavnog suda, ne dovode u pitanje poslovanje nakladnika i tiskara niti prekomjerno ograničavaju njihova vlasnička prava ili poduzetničke slobode, zajamčene člankom 48. stavkom 1. te člankom 49. stavkom 1. Ustava. Uspješnost nakladničke i tiskarske djelatnosti pri tome ne ovisi niti može ovisiti o ispunjavanju Zakonom propisane obveze davanja besplatnog primjerka određene knjižnične građe ustanovama, navedenim u osporenim člancima 37. i 39. Zakona.
Nakladničke i tiskarske poduzetničke slobode te vlasnička prava koja iz njih proizlaze povezani su i s obvezom doprinosa općem dobru, izrijekom propisanom člankom 48. stavkom 2., rečenicom drugom Ustava. Ustavni sud, stoga, ocjenjuje da članci 37. i 39. Zakona nisu u nesuglasnosti ni s člankom 48. stavkom 1. Ustava, kojim se jamči pravo vlasništva budući da vlasništvo obvezuje i da su vlasnici dužni pridonositi općem dobru.
Ustavni sud napominje da je davanje obveznog primjerka knjižnične građe uvedeno 1810. godine i od tada to kao tradicija ulazi u obvezu nakladnika i tiskara. Zakon o bibliotečnoj djelatnosti i bibliotekama (»Narodne novine«, broj 25/73., 47/86., 26/93., 50/95.), koji je prestao važiti danom stupanja na snagu Zakona, također je propisivao obvezu davanja besplatnih primjeraka knjižnične građe.
8. Promatrano s aspekta mjerodavnih ustavnih odredbi i odredbi mjerodavnih međunarodnih ugovora, nisu osnovani predlagateljevi navodi kojima se obrazlažu tvrdnje o neustavnosti osporenih odredbi Zakona niti je Ustavni sud našao razloge ili okolnosti koji bi neovisno o razlozima predlagatelja upućivali na nesuglasnost osporenih zakonskih odredbi s Ustavom.
9. Na temelju članka 43. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona riješeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja.
10. Odluka o objavi ovog rješenja temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-I-390/2003
Zagreb, 17. listopada 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.