USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

3827

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Davor Krapac, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Vice Vukojević, u postup­ku koji je ustavnom tužbom pokrenula S. B. d.d. S., koju zastupa L. A., odvjetnik u Z., na sjednici održanoj 14. studenoga 2007. godine, donio je

ODLUKU

. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-401/06-2 od 25. travnja 2006. godine te se predmet vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-401/06-2 od 25. travnja 2006., kojom je prihvaćena revizija tužene, Republike Hrvatske, Ministarstva financija, te su preinačene presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-7708/96-2 od 29. rujna 1998. godine i Općinskog suda u Zagrebu broj: P-735/96 od 5. srpnja 1996. godine na način da je odbijen podnositeljičin tužbeni zahtjev kao neosnovan.
Prvostupanjskom presudom prihvaćen je podnositeljičin tužbeni zahtjev za utvrđenje da podnositeljica nije u obvezi po izdanoj garanciji broj 113/94 od 30. prosinca 1994. za osiguranje namirenja dospjelih iznosa carine i drugih opterećenja pri uvozu robe koja je izdana carinskom obvezniku »T.« d.o.o. Z., u korist Ministarstva financija, Carinske uprave Republike Hrvatske, Carinarnice Zagreb, te da se slijedom toga Zavodu za platni promet – Poslovnica 30113 – Samobor zabrani postupanje po zahtjevima za naplatu dospjelih a nepodmirenih carinskih obveza s naslova carinske deklaracije.
2. Podnositeljica smatra da su joj osporenom presudom povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 26. i 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske. Pored toga, ukazuje i na povredu članka 5. stavka 2. Ustava.
Obrazlažući povrede ustavnih prava, podnositeljica u bitnom ističe da je Carinarnica Zagreb podnijela zahtjeve za naplatu po garanciji po proteku roka važenja garancije te da zbog proteka roka važenja garancije podnositeljica nije bila u obvezi po izdanoj garanciji. Ističe da nezakonitost i neustavnost osporene presude Vrhovnog suda leži u činjenici da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju primijenio Uputu o izmjeni Upute o korištenju garancije kao jamstva za namirenje dospjelih carinskih obveza (»Narodne novine« broj 1/95.) koja je stupila na snagu nakon izdavanja sporne garancije.
Predlaže usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
Na temelju članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) predlaže odgodu ovrhe dospjelih a nepodmirenih carinskih obveza s naslova carinskih deklaracija prema garanciji broj 113/94 od 30. prosinca 1994.
Ustavna tužba je osnovana.
3. U tijeku ustavnosudskog postupka zatraženo je i dobiveno stručno mišljenje dr. B. V. iz Z.
4. U postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku utvrđeno je:
– podnositeljica je izdala bankarsku garanciju carinskom obvezniku »T.« d.o.o. Z. broj: 113/94 od 30. prosinca 1994. za osiguranje namirenja dospjelih iznosa carine i drugih opterećenja pri privremenom uvozu robe u carinsko područje Republike Hrvatske,
– u navedenoj garanciji upisan je rok važenja od 1. siječnja 1995. do 31. prosinca 1995.
– datumi proteka privremenog uvoza bili su 16. listopada 1995., 14. rujna 1995., 5. listopada 1995., 1. prosinca 1995., 20. listopada 1995., 20. rujna 1995., 12. rujna 1995., 19. rujna 1995., 14. rujna 1995., 8. rujna 1995., 20. rujna 1995., 10. studenoga 1995., 1. prosinca 1995., 20. listopada 1995., 30. listopada 1995., 31. studenoga 1995., 1. studenoga 1995., 5. listopada 1995. i 10. studenoga 1995. dok su datumi stavljanja robe u promet bili raniji,
– naplata carine i drugih opterećenja za privremeno uvezenu robu po spornoj garanciji zatražena je od podnositeljice u razdoblju od 4. do 16. siječnja 1996. godine, tj. nakon proteka roka važenja garancije.
Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, kao i stajališta da podnositeljica nije u obvezi po izdanoj garanciji, prvostupanjski sud je usvojio podnositeljičin tužbeni zahtjev.
Obrazlažući presudu, prvostupanjski sud, u bitnom ističe da Carinarnica Zagreb, unatoč saznanju da uvoznik nije podmirio svoje carinske obveze, nije postupila prema članku II. Odluke o uvjetima za podizanje robe koja je pod carinskim nadzorom prije obračuna i naplate carine i drugih opterećenja pri uvozu robe (»Narodne novine« broj 62/92.), niti je o odlučnim činjenicama obavijestila podnositeljicu kao izdavatelja garancije. Polazeći od navedenog, kao i činjenice da je zahtjev za naplatu dospjelih a nepodmirenih carinskih obveza s naslova bankarske garancije podnesen nakon proteka toka važenja garancije, prema stajalištu prvostupanjskog suda, Carinarnica Zagreb, odnosno tužena odgovorna je za nastalu štetu.
Prihvaćajući pravna stajališta prvostupanjskog suda, Županijski sud je odbio žalbu tužene i potvrdio prvostupanjsku presudu.
Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio je reviziju tužene i preinačio nižestupanjske presude na način da je odbio podnositeljičin tužbeni zahtjev.
Obrazlažući osporenu presudu, Vrhovni sud je u bitnom istaknuo da je za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva relevantan datum nastanka osnove plaćanja carine na privremeno uvezenu robu, a to je dan podnošenja carinske deklaracije za konačno carinjenje robe, odnosno dan proteka roka za koji je odobren privremeni uvoz. U konkretnom slučaju taj dan je nastao unutar roka važenja garancije (rujan, listopad i studeni 1995.). Stoga, prema stajalištu Vrhovnog suda, nije odlučno kada je zatražena naplata po garanciji, kao što smatraju sudovi prvog i drugog stupnja. S obzirom na utvrđenje da je osnova obveze nastala unutar važenja garancije, Vrhovni sud je ocijenio reviziju tuženice osnovanom te preinačio nižestupanjske presude na način da je podnositeljičin tužbeni zahtjev odbijen.
5. Na temelju analize osporene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i mjerodavnih propisa, Ustavni sud je utvrdio da je osporenom presudom podnositeljici povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.
Razloge na kojima je utemeljena ocjena o povredi ustavnog prava, Ustavni sud nalazi u sljedećem:
Prema stajalištu Vrhovnog suda izraženom u osporenoj presudi, banka je dužna platiti nepodmirene obveze s naslova bankarske garancije i nakon prestanka njezina važenja ako je osnova plaćanja nastala u tijeku važenja garancije.
Bankarska garancija broj: 113/94 od 30. prosinca 1994. izdana je prema obrascu propisanom Odlukom o uvjetima za podizanje robe koja je pod carinskim nadzorom prije obračuna i naplate carine i drugih opterećenja pri uvozu robe i Uputom o korištenju garancija kao jamstva za namirenje dospjelih carinskih obveza (»Narodne novine« broj 63/92., u daljnjem tekstu: Uputa /92.) te s rokom važenja od 1. siječnja do 31. prosinca 1995.
Člankom 1083. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 53/91., 73/91., 111/93. i 3/94.) koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja sporne garancije, propisano je:
(1) Bankarskom garancijom obvezuje se banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treća osoba ne ispuni obvezu o dospjelosti namiriti obvezu ako budu ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji.
Člankom 1087. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je:
(1) Ako bankarska garancija sadrži klauzulu »bez prigovora«, »na prvi poziv« ili sadrži riječi koje imaju isto značenje, banka ne može isticati prema korisniku prigovore koje nalogodavac kao dužnik može isticati prema korisniku po osiguranoj obvezi.
U konkretnom slučaju riječ je o bankarskoj garanciji na »prvi poziv« što znači da je riječ o »apstraktnom« instrumentu kod kojega obveza plaćanja ne proizlazi iz transakcije za koju je garancija izdana, već iz same garancije. Garancija je izdana kao osiguranje za naplatu carine i drugih uvoznih pristojbi ako ih ne podmiri carinski obveznik. Apstraktni karakter tog bankarskog instrumenta ima za posljedicu da banke moraju platiti iznos na koji su pozvane, neovisno o tome je li carinski obveznik platio svoju carinsku obvezu, te u nemogućnosti pozivanja na razloge iz temeljne transakcije.
Prema članku 1083. Zakona o obveznim odnosima, izdavatelj bankarske garancije dužan je namiriti obvezu samo ako su ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji. Ako garancija sadrži rok važenja (kao u konkretnom slučaju), tada je rok unesen u garanciju jedan od bitnih uvjeta garancije, te po proteku roka važenja garancije, korisnik garancije ne može s uspjehom tražiti od izdavatelja namirenje obveze.
Prema Uputi/92. koja je bila na snazi u vrijeme izdavanja sporne bankarske garancije, garancija sadrži rok njezina važenja.
Uputom o izmjeni Upute/92. (»Narodne novine« broj 1/95., u daljem tekstu: Upute/95.) koja je stupila na snagu 13. siječnja 1995., izmijenjen je tekst obrasca bankarske garancije na način:
2. U »Garanciji br. ____ za osiguranje namirenja dospjelih svota carine i drugih opterećenja pri uvozu robe«, koja je otisnuta uz Uputu o korištenju garancije kao jamstva za namirenje dospjelih carinskih obveza:
a) riječi »Ova garancija važi od ___ do _ _ » zamjenjuju se riječima »Ova garancija važi za osiguranje namirenja dospjelih svota carine i drugih opterećenja pri uvozu robe, čiji je osnov nastao u razdoblju od ____ do ____«.
Polazeći od navedenih utvrđenja, kao i činjenice da je sporna bankarska garancija izdana prema Uputi/92, dakle, prije stupanja na snagu Upute/95., valja zaključiti da se na konkretan slučaj ne odnosi Uputa/95, pa se pitanje roka njezina važenja ne može prosuđivati prema tom propisu.
Slijedom iznijetog, ocjena je Ustavnog suda da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, ocjenjujući osnovanost revizije u konkretnom slučaju ispustio iz vida članak 1083. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je izdavatelj bankarske garancije dužan namiriti obvezu samo ako su ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji, te utemeljio svoje stajalište na neprihvatljivom tumačenju i primjeni propisa koji u vrijeme izdavanja sporne bankarske garancije nije bio na snazi, čime je povrijedio podnositeljičino ustavno pravo jednakosti pred zakonom zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.
6. Budući da je Ustavni sud utvrdio povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava, eventualne povrede ostalih odredaba Ustava na koje upućuje podnositeljica u ustavnoj tužbi ovaj Sud nije razmatrao.
7. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke.
8. Objava odluke (točka III. izreke) utemeljena je na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.
9. Budući da je Sud o ustavnoj tužbi donio meritornu odluku, o prijedlogu podnositeljice za odgodu ovrhe nije odlučivao.

Broj: U-III-337/2007
Zagreb, 14. studenoga 2007.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.