USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1695

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom R. P. iz N. S., D. K. iz S. K. i L. P. iz N. S., koje zastupa N. C., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 24. svibnja 2006., jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukidaju se:
– rješenje Županijskog suda u Koprivnici broj: Gž-1088/03
od 16. rujna 2003.
– rješenje Općinskog suda u Koprivnici broj: Ovr-1613/01 od 12. kolovoza 2003.
– rješenje Županijskog suda u Koprivnici broj: Gž-583/03 od 20. svibnja 2003.
– rješenje Općinskog suda u Koprivnici broj: Ovr-1613/01 od 23. siječnja 2003.
– rješenje Županijskog suda u Koprivnici broj: Gž-505/02 od 23. travnja 2002.
te se predmet vraća Općinskom sudu u Koprivnici na ponovni postupak.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv rješenja Županijskog suda u Koprivnici broj: Gž-1088/03 od 16. rujna 2003., kojim je odbijena žalba podnositelja i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Koprivnici broj: Ovr-1613/01 od 12. kolovoza 2003.
Navedenim prvostupanjskim rješenjem podnositelji su, kao ovrhovoditelji, odbijeni s dijelom zahtjeva za isplatu kamata na dosuđene iznose glavnih potraživanja za razdoblje od 3. lipnja 1992. do 5. listopada 1996.
2. U ustavnoj tužbi podnositelji izrijekom ističu da je u konkretnom slučaju došlo do pogrešne primjene materijalnog prava i da im je time povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno odredbom članka 14. stavka 2. Ustava.
Kako navode, ovršna isprava (presuda Općinskog suda u Novom Sadu broj: P-3638/88 od 15. listopada 1990.) postala je pravomoćna 17. srpnja 1991., a ovršna 6. rujna 1991. pa je ovršenik C. o. d.d. Z. već bio u zakašnjenju u vrijeme stupanja na snagu Uredbe Vlade Republike Hrvatske o provođenju Rezolucije Vijeća sigurnosti UN broj: 757 (»Narodne novine«, broj 32/92.), Naredbe za provođenje Rezolucije Vijeća sigurnosti UN broj: 757 u području financija (»Narodne novine«, broj 32/92.) te Uredbe o provođenju rezolucija Vijeća sigurnosti UN u svezi sankcija protiv tzv. SRJ (»Narodne novine«, broj 41/93.).
Smatraju da stoga nije bilo mjesta primjeni navedenih akata. Pored toga, podnositelji ističu da su navedeni akti podzakonske pravne snage i njima se ne može derogirati zakon, a i ne odnose se na tijek zakonskih zateznih kamata kad je dužnik u zakašnjenju s ispunjenjem novčane tražbine.
Predlažu ukidanje prvostupanjskog i drugostupanjskog osporenog rješenja.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojima je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.
Ustavni sud u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja povrijeđeno njegovo ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi ili nadležna tijela pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. Uvidom u sve odluke donesene u konkretnom ovršnom postupku, Ustavni sud je utvrdio sljedeće:
Ovršna isprava – presuda Općinskog suda u Novom Sadu broj: P-3638/88 od 15. listopada 1990., donesena je u parničnom postupku kojeg su vodili podnositelji ustavne tužbe protiv »C. o.« d.d. Z., radi naknade štete.
Presuda je postala pravomoćna 17. srpnja 1991., a ovršna 6. rujna 1991.
Podnositelji, kao ovrhovoditelji, pokrenuli su ovršni postupak ovršnim prijedlogom od 19. listopada 2001., zatraživši isplatu dosuđenih iznosa glavnice s kamatama tekućim kako je to određeno ovršnom ispravom.
Rješenjem o ovrsi broj: Ovr-1613/01 od 4. ožujka 2002. usvojen je ovršni prijedlog i određena ovrha.
Protiv tog rješenja žalbu je izjavio ovršenik te je doneseno drugostupanjsko rješenje od 23. travnja 2002., kojim se rješenje o ovrsi potvrđuje u dijelu koji se odnosi na ovrhu glavnice, a ukida se u dijelu koji se odnosi na ovrhu kamata te se u tom dijelu predmet vraća na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja navedeno je da prvostupanjski sud nije utvrdio okolnosti vezane uz primjenu Uredbe Vlade Republike Hrvatske o provođenju Rezolucije Vijeća sigurnosti UN broj: 757, Naredbe za provođenje Rezolucije Vijeća sigurnosti UN broj: 757 u području financija, Uredbe o provođenju rezolucija Vijeća sigurnosti UN u svezi sankcija protiv tzv. SRJ te Zakona o privremenom neprimjenjivanju Zakona o provođenju rezolucija Vijeća sigurnosti UN u svezi sa sankcijama protiv tzv. SRJ (»Narodne novine«, broj 80/96), to jest da nije utvrdio ima li ovrhovoditelj (podnositelj) pravo na zatezne kamate za razdoblje od 3. lipnja 1992. do 5. listopada 1996., s obzirom na vremensko važenje navedenih propisa, koji zabranjuju, unutar tog razdoblja, bilo kakva plaćanja pravnim i fizičkim osobama u tzv. SRJ.
U ponovljenom prvostupanjskom postupku doneseno je 23. siječnja 2003. novo rješenje broj: Ovr-1613/01, kojim je sud ponovno odredio ovrhu kamata (osim u neznatnom dijelu u kojemu su ovrhovoditelji u međuvremenu odustali) i tijek kamata odredio na istovjetan način kao u rješenju o ovrsi od 4. ožujka 2002., zauzevši stajalište da se zabrana plaćanja ne odnosi na ispunjenje obveza utemeljenih na pravomoćnim i ovršnim sudskim odlukama.
U povodu žalbe ovršenika, novim drugostupanjskim rješenjem od 20. svibnja 2003. ponovno je ukinuto prvostupanjsko rješenje u dijelu koji se odnosi na tijek kamata u razdoblju od 3. lipnja 1992. do 5. listopada 1996.
U ponovljenom postupku doneseno je novo prvostupanjsko rješenje broj: Ovr-1613/01 od 12. kolovoza 2003., koje se osporava ustavnom tužbom. Tim rješenjem prvostupanjski sud je odbio ovrhovoditelje sa zahtjevom za isplatu kamata kroz razdoblje od 3. lipnja 1992. do 5. listopada 1996. Rješenje je, sukladno prethodnom drugostupanjskom ukidnom rješenju, obrazloženo stajalištem da je ovršenik u mogućnosti izvršiti isplatu tek počevši od 5. listopada 1996., kao dana stupanja na snagu Zakona o privremenom neprimjenjivanju Zakona o provođenju rezolucija Vijeća sigurnosti UN u svezi sa sankcijama protiv tzv. SRJ.
Povodom žalbe ovrhovoditelja (podnositelja), navedeno rješenje je potvrđeno s jednakim obrazloženjem te se to drugostupanjsko rješenje od 16. rujna 2003. također osporava ustavnom tužbom.
5. Ustavni sud je na temelju izloženog utvrdio da je prvostupanj­sko rješenje, koje se osporava ustavnom tužbom, broj: Ovr-1613/01 od 12. kolovoza 2003. doneseno protivno postupovnim odred­bama Ovršnog zakona (»Narodne novine«, broj 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04. i 88/05., u daljnjem tekstu: OZ), a drugostupanjski sud osporenim rješenjem broj: Gž-1088/03 od 16. rujna 2003. propustio je tu povredu sankcionirati. Istovjetne povrede sadrže i sva prethodno donesena rješenja u konkretnom ovršnom postupku, izuzevši rješenje o ovrsi broj: Ovr-1613/01 od 4. ožujka 2002.
Odredbama članka 46. OZ (Zakon o izmjenama i dopunama OZ, »Narodne novine«, broj 29/99.), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja svih rješenja u konkretnom ovršnom postupku, bilo je propisano sljedeće:
(1) Protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.
(2) Ovršenik može izjaviti žalbu osobito:
(...)
10. ako je na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik nije više mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno ako je na temelju činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja javnobilježničke isprave, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje tražbine,
(...)
Člankom 48. stavkom 1. OZ bilo je propisano:
Ako je žalba izjavljena zbog razloga iz članka 46. stavka 2. točke 7. i 9. do 11. ovoga Zakona, sud prvoga stupnja dostavit će žalbu ovrhovoditelju radi očitovanja u roku od osam dana. Ako ovrhovoditelj ospori osnovanost tih razloga, odnosno ako se ne očituje u roku od osam dana, sud prvoga stupnja prihvatit će žalbu ako ovršenik njezinu osnovanost dokaže javnom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom, odnosno ako su činjenice na kojima se temelji općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama. U suprotnom, sud prvoga stupnja donijet će posebno rješenje kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.
Sukladno citiranim odredbama OZ, nadležni sud prvog stupnja, koji je donio rješenje o ovrsi broj: Ovr-1613/01 od 4. ožujka 2002., bio je dužan, po zaprimanju žalbe ovršenika, koja je podnesena i iz razloga navedenih u članku 46. stavku 2. točki 10. OZ, postupiti sukladno citiranoj odredbi članka 48. stavka 1. OZ, odnosno uputiti ovršenika na pokretanje parnice radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe u odnosu na sporne zatezne kamate.
Prvostupanjski sud, međutim, nije postupio na zakonom propisani način, a drugostupanjski sud je prvostupanjsko rješenje ukinuo zbog razloga vezanih uz primjenu materijalnog prava, ne osvrćući se pritom na propust prvostupanjskog suda u primjeni mjerodavnih postupovnih odredaba. Na istovjetan način postupljeno je i u dva ponovna postupka koja su uslijedila te je u oba, u okviru ovršnog postupka, odlučivano o dopuštenosti ovrhe kamata, bez upućivanja ovršenika na pokretanje parnice, u kojoj bi nadležni parnični sud meritorno odlučio o utjecaju propisa o zabrani novčanih transakcija prema SRJ na prava, odnosno obveze stranaka.
6. Na navedeni način u konkretnom ovršnom postupku počinjena je bitna povreda postupovnih odredaba, što je imalo za posljedicu da su se sudovi prvog i drugog stupnja, u ovršnom postupku, upustili u primjenu materijalnog prava, koje može biti mjerodavno za odluku o glavnoj stvari, i time djelomično stavili izvan pravne snage ovršnu ispravu.
Ovršni postupak po svojoj pravnoj naravi nije postupak u kojemu se odlučuje o glavnoj stvari pa se u ovršnom postupku odluka o glavnoj stvari, sadržana u pravomoćnoj i ovršnoj sudskoj presudi (ovršnoj ispravi), ne može ni mijenjati niti ukidati u cijelosti ili djelomično, već se mora izvršiti.
7. Slijedom izloženog, ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, na čiju povredu podnositelji ustavne tužbe ukazuju, Ustavni sud je utvrdio da su sudovi, donoseći osporena rješenja, proizvoljno primijenili materijalno pravo. Navedeno je, prema stajalištu Ustavnog suda, posljedica propuštanja primjene mjerodavnog postupovnog prava.
Ustavni sud je iz navedenih razloga prihvatio navode podnositelja da im u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.
Ocijenjeno je da je podnositeljima povrijeđeno i ustavno pravo zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava, prema kojoj svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni, neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama.
8. Zbog izloženog, a na temelju odredaba članaka 73., 74. i 76. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u točkama I. i II. izreke.
9. Objava odluke (točka III. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-4087/2003
Zagreb, 24. svibnja 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.