USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1893

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Jasna Omejec, Agata Račan, Smiljko Sokol i Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo T. S. iz Z., kojeg zastupa M. M., odvjetnik u Z., na sjednici održanoj 8. lipnja 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja te se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-933/02 od 17. siječnja 2006. godine.

II. Predmet se vraća Županijskom sudu u Zagrebu na ponovni postupak.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-933/02 od 17. siječnja 2006. godine. Osporenom presudom odbijena je žalba podnositelja izjavljena protiv presude Općinskog suda u Zagrebu broj: Ps-954/97 od 5. prosinca 2001. godine.

U konkretnom slučaju pravomoćnom presudom odbijen je tužbeni zahtjev podnositelja kojim je od suda, kao nositelj stanarskog prava, zahtijevao donošenje presude kojom se nadomješta ugovor o prodaji stana u Z., N. t. 1/XV, stan broj 3, na kojem »A. A.« d.d. Lj. ima pravo vlasništva.

Tužbeni zahtjev podnositelja odbijen je na temelju pravnog stajališta Županijskog suda u Zagrebu o prekluzivnosti roka sadržanog u članku 4. stavku 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, broj 43/92. – pročišćeni tekst, 69/92., 25/93., 26/93., 48/93., 2/94., 29/94., 44/94., 47/94., 58/95., 11/96., 11/97. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 68/98., 96/99. – Uredba o izmjeni Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, 120/00. – Uredba o produljenju roka iz članka 8. stavka 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i 94/01. – Uredba o produljenju roka iz članka 8. stavka 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Prema ovom pravnom stajalištu propuštanjem podnošenja zahtjeva za kupnju stana do 31. prosinca 1995. godine, gubi se pravo na otkup stana.

2. Iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi kako podnositelj smatra da su osporenom presudom, uslijed pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povreda odredaba postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđena ustavna prava sadržana u članku 14. stavku 2. i članku 26. Ustava.

Obrazlažući ustavnu tužbu podnositelj navodi da zahtjev za kupnju stana na kojem ima stanarsko pravo nije mogao podnijeti unutar zakonskog roka iz razloga što je u tom razdoblju na snazi bila Uredba Vlade Republike Hrvatske o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 36/91.), čijim su mjerodavnim odredbama pravni poslovi sklopljeni u suprotnosti s njezinim odredbama utvrđeni ništavim.

Zaključno, smatrajući osporenu presudu nezakonitom podnositelj predlaže Sudu ustavnu tužbu usvojiti, osporenu presudu ukinuti te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Za potrebe ovosudnog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Zagrebu broj: Ps-954/97 od 5. prosinca 2001. godine.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Prema odredbama članka 62. stavka 1. i stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), svatko može po iscrpljivanju dopuštenog pravnog puta podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova, nego poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima, radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom. Slijedom navedenog, Ustavni sud, tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku iz kojega je proizašla osporavana odluka i unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode.

5. Odredbom članka 4. stavka 1. Zakona o prodaji stanova propisano je:

Svaki nositelj stanarskog prava (u daljnjem tekstu: stanar) može istaći zahtjev za kupnju stana u pisanom obliku nositelju prava raspolaganja stanom odnosno vlasniku koji je to vlasništvo stekao pretvorbom vlasništva izvršenom prema posebnim propisima (u daljnjem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.

Prema članku 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova (»Narodne novine«, broj 44/94.), kojim je izmijenjena odredba članka 4. stavka 2. Zakona o prodaji stanova, zahtjev za kupnju stana podnosi se do 31. prosinca 1995., a sklapanje ugovora o kupoprodaji stana mora kupac zatražiti u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.

6. Ustavni sud ističe da svaki pojedinačni akt nadležnog tijela kojim se odlučuje o pravima i obvezama stranaka mora biti donesen u skladu i sa svrhom zakona koji se na određeni slučaj primjenjuje.

Svrha Zakona o prodaji stanova jest omogućiti stjecanje prava vlasništva na stanu osobama koje su stanove i ranije zakonito koristile na temelju stanarskog prava.

S obzirom na složenost okolnosti vezanih uz njegovu primjenu, Zakon o prodaji stanova višekratno je mijenjan i dopunjavan, pa su se pojedine izmjene odnosile, pored ostalog, i na produljenje rokova u kojima su nositelji stanarskih prava odnosno drugi ovlaštenici imali poduzeti određene radnje radi ostvarivanja prava vezanih uz kupnju stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Stoga je očigledno da je zakonodavac uvažavao objektivne okolnosti koje su u pojedinim situacijama onemogućavale građane da određene radnje poduzmu u predviđenim rokovima, pa je i iz navedenog razvidno da cilj zakonodavca nije bio gubitak prava građana zbog prekluzije rokova, jer bi to bilo suprotno svrsi Zakona.

7. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud ocjenjuje neutemeljenim i suprotnim svrsi Zakona o prodaji stanova pravno stajalište drugostupanjskog suda koji je donio osporenu presudu u konkretnom slučaju.

Taj je sud zauzeo stajalište da su rokovi propisani člankom 4. stavkom 2. Zakona o prodaji stanova prekluzivne prirode, odnosno da njihovim bezuspješnim protekom bezuvjetno nastupa prekluzija prava na strani adresata pravne norme, u konkretnom slučaju podnositelja.

Pritom taj sud nije imao u vidu činjenicu da je u vrijeme dok je tekao rok za podnošenje zahtjeva za kupnju stana naveden u odredbi članka 4. stavka 2. Zakona o prodaji stanova na snazi bila Uredba Vlade Republike Hrvatske o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske, a čiji je članak 3. glasio:

Pravni posao sklopljen ili pravni akt donijet protivno odredbama ove uredbe, ništav je.

Sudovi i drugi organi u Republici Hrvatskoj neće priznati pravne učinke sklopljenih pravnih poslova odnosno donijetih pravnih akata protivno odredbama ove uredbe.

8. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da se pravno stajalište navedeno u osporenoj presudi ne zasniva na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju mjerodavnog materijalnog prava. Prema ocjeni ovog Suda tužbeni zahtjev podnositelja nije mogao biti odbijen isključivo iz razloga što podnositelj nije podnio zahtjev za otkup stana unutar roka propisanog člankom 4. stavkom 2. Zakona o prodaji stanova.

Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je podnositelju osporenom presudom povrijeđeno ustavno pravo na jednakost svih pred zakonom, zajamčeno odredbom članka 14. stavka 2. Ustava.

Utvrdivši povredu ustavnog prava sadržanog u članku 14. stavku 2. Ustava, Ustavni sud ostale osporavajuće razloge podnositelja nije razmatrao.

9. Na temelju članka 73. i članka 76. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke.

Točka III. izreke utemeljena je na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-1244/2006

Zagreb, 8. lipnja 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.