UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

1812

Upravni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Karlovčan – Đurović kao predsjednice Vijeća, Marine Kosović Marković i Ane Berlengi Fellner kao članova Vijeća, te više sudske savjetnice Ljerke Morović-Pavić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Consule d.o.o iz Sv. Nedjelje, kojeg zastupa Mario Carnelutti odvjetnik iz Zagreba, protiv rješenja tužene Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, klasa: UP/I-030-02/99-01/74, urbr: 580-02-01-10-12, od 27. studenog 2001., radi ocjene ugovora, u nejavnoj sjednici Vijeća održanoj 10. svibnja 2006.,

presudio je

Tužba se odbija.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem u točki 1. dispozitiva, ocjenjuje se da nije u suprotnosti s odredbama Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja Ugovor o distribuciji sklopljen 1. srpnja 1996. između poduzetnika Consule d.o.o. sa sjedištem u Sv. Nedjelji, Samoborska 8. i poduzetnika LA CHEMISE LACOSTE S.A. sa sjedištem u Parizu, Francuska.

Točkom 2. dispozitiva rješenja, određeno je da u tipskim Ugovorima o prodaji, sklopljenim između poduzetnika Consule d.o.o. i različitih poduzetnika na području Republike Hrvatske ništave su sljedeće odredbe:

a) Članak 10. Ugovora o prodaji pod nazivom Cijena robe, a glasi:

»Cijene robe formira kupac, ali po uputstvima distributera. Maloprodajna marža može iznositi maksimalno 42%, a minimalno 35%. Kupac je dužan uputiti svoj formirani cijenik na uvid distributeru tj. tvrtki Consule«.

b) Članak 12. Ugovora o prodaji, pod nazivom Količina robe, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kupnje minimalnih količina robe.

Točkom 3. dispozitiva osporenog rješenja, nalaže se poduzetniku Consule d.o.o. da odredbe članaka koje su označene ništavima u točki 2. dispozitiva toga rješenja briše i u roku od 30 dana od dana dostave toga rješenja, Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja dostavi dokaz o izvršenju toga naloga.

Točkom 4. dispozitiva osporenog rješenja, obvezuje se poduzetnik Consule d.o.o. da za slučaj ugovaranja novih odredbi u Ugovorima o prodaji iz točke 2. dispozitiva rješenja, Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja na ponovnu ocjenu, u roku od 30 dana od dana sklapanja, dostavi novi Ugovor o prodaji i/ili aneks ugovora iz točke 2. dispozitiva toga rješenja.

Točkom 5. dispozitiva osporenog rješenja, određeno je da je poduzetnik Consule d.o.o. obveznik plaćanja upravne pristojbe u iznosu od 45.600,00 kn. Upravna pristojba plaća se u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana dostave toga rješenja.

Točkom 6. dispozitiva osporenog rješenja, određeno je da će se to rješenje objaviti u »Narodnim novinama«.

Protiv navedenog rješenja tužene Agencije podnio je tužbu tužitelj Consule d.o.o. iz Sv. Nedjelje u kojoj navodi da su neosnovano proglašene odredbe članka 10. i članka 12. tipskog ugovora ništavim. Ističe da se na odnos tužitelja i njegovih kupaca primjenjuje članak 9. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja. Riječ je o tipskim ugovorima koje tužitelj sklapa isključivo na hrvatskom tržištu. Dakle, tužitelj, kao isključivi distributer stranog proizvođača djeluje samo u Hrvatskoj i svojim tipskim ugovorima uređuje odnose sa svojim kupcima. Promet koji tužitelj ostvaruje godišnje ne približava se ni 10% iznosa od 60.000.000,00 kn propisanog u članku 9. Zakona. Od 50% prometa na domaćem tržištu u istoj djelatnosti da se i ne govori. Tužiteljeva roba ne čini niti 1% prometa tekstilne djelatnosti na domaćem tržištu. Roba koju tužitelj prodaje je luksuzna i skupa roba i u ukupnom prometu tekstilne robe predstavlja zanemarivi udjel. Ističe da tužitelj, a niti njegov strani principal ne žele dozvoliti da se njihova potpuno jednaka roba u različitim trgovinama istog tržišta prodaje po različitim cijenama. Sloboda tržišnog natjecanja je u funkciji zaštite potrošača na jedinstvenom hrvatskom tržištu. U istoj funkciji je i propisivanje iste cijene za istu robu istog proizvođača. Ako bi trgovci na malo konkurirali raznim cijenama za istu robu, time bi upravo potrošači bili dovedeni u nejednak položaj glede cijena, a što je zabranjeno člankom 7. stavak 1. točka 1. Zakona. Niti jedan veliki proizvođač robe široke potrošnje (hrvatski ili inozemni) ne dozvoljava da se njegovi proizvodi značajnije razlikuju po cijeni zavisno o tome kod kojeg su trgovca na malo kupljeni. Što se tiče članka 12. tipskog ugovora ističe da je tužitelj distributer, dakle kupac proizvoda inozemnog principala. On mora kupiti robu i platiti je prije nego je naplati od svojih kupaca. Kako je broj njegovih kupaca ograničen i ne može ga proširivati bez suglasnosti principala on mora znati koliko i kakve robe će njegovi kupci kupiti. Osim toga i tužitelj ima donju granicu vrijednosti narudžbi od principala kojoj mora udovoljiti. Riječ je o modnoj robi koja se sezonski mijenja. Ističe da principalovi distributeri u cijelom svijetu djeluju na jednak način i da se još nigdje nije dogodilo da se od njih traži sloboda formiranja cijene njihovih trgovaca na malo, iako gotovo sve zemlje, a osobito razvijene zemlje, poglavito Europska zajednica, imaju vrlo oštre i djelotvorne propise o zaštiti tržišnog natjecanja. U osporenom rješenju se tvrdi da poduzetnici i sudionici predmetnog ugovora ostvaruju ukupan promet u iznosu većem od 60.000.000 kuna. Tužitelj ne zna i ne zanima ga koliki promet njegov principal ostvaruje u svijetu. Osim toga, to je poslovna tajna. Takvo saznanje nema ni tuženi, što je dokazao taksativno nabrajanjem zemalja u kojima se prodaje principalova roba, a što tek malim dijelom odgovara stvarnosti. Također ističe da se točka 4. obrazloženja osporenog rješenja odnosi na Wulf Sport d.o.o. i nema nikakve veze s osporenim rješenjem niti tužiteljem. Iz stavka 2. te točke moglo bi se samo posredno zaključiti da se pitanje pristojbe odnosi na tužitelja. Rečeno je da je riječ o procjeni vrijednosti ugovora, ali nije rečeno kolika je ta procjena, pa se osnovanost visine propisane pristojbe iz točke 5. dispozitiva ne može ispitati. Predlaže da se poništi točka 2., 3. i 5. dispozitiva osporenog rješenja.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu navodi da je na temelju rezultata provedenog postupka ocjene Ugovora o distribuciji, sklopljenog između poduzetnika LA CHEMISE LACOSTE S.A. i poduzetnika Consule d.o.o. utvrđeno da predmetni ugovor nije u suprotnosti s odredbama Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja.

Međutim, ocjenjujući sadržaj tipskih Ugovora o prodaji, sklopljenih između poduzetnika Consule d.o.o. i različitih poduzetnika na području Republike Hrvatske utvrđeno je da je u ovom slučaju riječ o zabranjenim sporazumima iz članka 7. stavka 1. točke 3. Zakona, čija je posljedica ništavost u smislu odredbe članka 7. stavak 2. Zakona. Također se ističe da je u postupku utvrđeno da je takvo postupanje poduzetnika Consule d.o.o. jedan od oblika narušavanja slobodnog tržišnog natjecanja, odnosno riječ je o zabranjenim sporazumima čija je posljedica ništavost, a koji zaključak je Agencija utemeljila, na odredbama Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja koje su u skladu s važećim propisima Europske unije i to Uredbe Komisije Europskih Zajednica broj: 2790/1999, o primjeni članka 81. (3) Ugovora o osnivanju Europske zajednice na određene kategorije vertikalnih sporazuma i usklađeno djelovanje.

Predlaže da se tužba odbije.

Tužba nije osnovana.

Prema odredbi članka 11. stavak 1. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (»Narodne novine«, broj: 48/95, 52/97 i 89/98) sporazumi poduzetnika, koji po svojoj prirodi i sadržaju odgovaraju nekom od ugovora: o specijalizaciji, o isključivoj distribuciji, o selektivnoj distribuciji, o isključivoj kupnji, o franchisingu i o istraživanju i razvoju, neće se smatrati sporazumima iz članka 7. ovoga Zakona, ako ispunjavaju uvjete utvrđene ovim Zakonom.

Prema članku 12. navedenog Zakona, sporazumi iz članka 10. i 11. ovoga Zakona podnose se na ocjenu Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja u roku od 30 dana od dana zaključenja sporazuma.

Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je LA CHEMISE LACOSTE S.A. sklopio s tužiteljem Ugovor o distribuciji od 1. srpnja 1996. koji po svom sadržaju predstavlja ugovor o isključivoj distribuciji i kojim je tužitelj stekao pravo ekskluzivne distribucije i prodaje pod zaštićenim LACOSTE znakovima, LACOSTE odjevne predmete na području Republike Hrvatske, pravo neisključive distribucije i prodaje, pod zaštićenim LACOSTE znakovima, ostalih LACOSTE proizvoda na području Republike Hrvatske te isključivo pravo uporabe LACOSTE zaštićenih znakova na području Republike Hrvatske, kako to proizlazi iz članka 1.- »Odobrena prava«, navedenog ugovora.

Kako se dakle radi o ugovoru iz članka 11. stavak 1. Zakona, isti je trebao biti podnesen Agenciji na ocjenu.

U postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja pravilno je ocijenjeno da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba članka 9. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja kojom je propisano izuzeće od primjene odredbe članka 7. navedenog Zakona jer sudionici sporazuma ostvaruju ukupan promet u iznosu većem od 60.000.000,00 kn. Neosnovano tužitelj u tužbi ističe da time što tužitelj sklapa tipske ugovore isključivo na hrvatskom tržištu, dakle da je isključivi distributer stranog proizvođača koji djeluje samo u Hrvatskoj pa da isti ne ostvaruje ni približno iznos propisan odredbom članka 9. navedenog Zakona iz kojeg razloga bi se na tužitelja odnosilo izuzeće od primjene odredbe članka 7. Zakona.

Naime, jedan od sudionika predmetnog ugovora je poduzetnik LACOSTE S.A. koji je predmetnim Ugovorom o distribuciji sklopljenim s tužiteljem uredio obvezu obavljanja isključive distribucije proizvoda marke LACOSTE putem selektivne distribucije ili putem unaprijed odabranih ovlaštenih trgovaca na malo s kojima će, kad god to bude moguće, distributer biti povezan ugovorima, ili putem neovisnih trgovaca na malo koje može ugovorom ovlastiti da na teritoriju otvaraju LACOSTE Boutike i/ili LACOSTE »kutiće«. Slijedom navedenog, odredbu članka 9. Zakona treba tumačiti na način da se pri izračunavanju ukupnog prometa uzima u obzir promet svih sudionika sporazuma ostvaren na svjetskoj razini. Ovo iz razloga jer je jedan od sudionika svjetski poznat poduzetnik LACOSTE S.A. koji je prisutan na svjetskom tržištu sa svojim prepoznatljivim proizvodima prodaje odjeće, obuće i sl., i kao takav zasigurno ostvaruje prihod veći od onog određenog u članku 9. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja.

Odredbom članka 7. stavak 1. točka 1. Zakona, propisano je da su zabranjeni sporazumi kojima je cilj, posljedica ili mogući učinak ograničavanje ili sprečavanje slobodnog tržišnog natjecanja, a osobito sporazumi kojima se izravno ili neizravno utvrđuje cijena robe i usluga, visina i vrijeme snižavanja ili povećavanja cijena ili kojima se dovodi potrošače u nejednak položaj glede cijena. Prema točki 3. citiranog članka Zakona, zabranjeni su i oni sporazumi kojima je cilj, posljedica ili mogući učinak ograničavanje ili sprečavanja slobodnog tržišnog natjecanja kojima se uvjetuje sklapanje ugovora kupnjom robe i usluga ili preuzimanjem drugih obveza, koje po svojoj prirodi ili prema običajima u trgovini nemaju neposredne veze s predmetom ugovora.

Prema stavku 2. citiranog članka Zakona, ništavi su sporazumi zabranjeni stavkom 1. ovog članka.

Ugovorom o distribuciji od 1. srpnja 1996. sklopljenim između LA CHEMISE LACOSTE S.A. i tužitelja, uređena je obveza obavljanja isključive distribucije proizvoda marke LACOSTE putem sustava selektivne distribucije ili putem unaprijed odabranih ovlaštenih trgovaca na malo, koje ugovore je tužitelj sklapao s različitim poduzetnicima, koji se također sukladno odredbi članka 11. stavak 1. i članka 12. Zakona, obvezno dostavljaju Agenciji na ocjenu. Ovo iz razloga kako bi Agencija ocijenila radi li se o sporazumima kojima je cilj, posljedica ili mogući učinak ograničavanje ili sprječavanje slobodnog tržišnog natjecanja.

Tipskim ugovorima o prodaji uspostavlja se sustav selektivne distribucije, pa je u postupku, koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, utvrđeno da je odredba članka 10. kojom se za trgovce na malo uređuje obveza formiranja cijene po uputstvima distributera, time da se određuje maksimalni i minimalni postotak maloprodajne marže te da je kupac dužan uputiti svoj formirani cijenik na uvid distributeru, tj. tvrtki Consule, kao i odredba članka 12. tipskih ugovora kojima se u dijelu »Količina robe«, određuje obveza kupca na kupnju minimalnih količina robe, ograničavaju poduzetnici glede određivanja cijene robe i usluga, odnosno poduzetnici preuzimaju obveze koje po svojoj prirodi ili prema običajima u trgovini nemaju neposredne veze s predmetom ugovora, a koji sporazumi su osobito zabranjeni sukladno odredbi članka 7. stavak 1. točka 1. i točka 3. Zakona.

Naime, svako ograničenje s obzirom na kupce kojima može prodavati robu, ili koje bi se odnosilo na slobodu distributera glede određivanja cijena i uvjeta prodaje predstavlja osobito ograničenje slobodnog tržišnog natjecanja koje je zabranjeno odredbom članka 7. stavak 1. točka 1. Zakona. Stoga je pravilno ocijenilo tuženo tijelo da su u tipskim ugovorima o prodaji sklopljenim između tužitelja i različitih poduzetnika na području Republike Hrvatske ništave odredbe članka 10. jer se istima ograničava sloboda tržišnog natjecanja.

Nadalje, obveze koje se odnose na kupnju minimuma količina robe, da bi se postigao određeni godišnji promet proizvoda dobavljača, da bi se održavala zalihe proizvoda, da se promovira proizvod koji je predmet distribucije, nadilaze »kvalitativnu« prirodu kriterija i ograničavaju tržišno natjecanje. Stoga je pravilno zaključilo tuženo tijelo da su odredbe članka 12. ugovora o prodaji sklopljene između tužitelja i različitih poduzetnika na području Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kupnje minimalnih količina robe ništave jer se istima nameće preuzimanje obveze koje po svojoj prirodi ili prema običajima u trgovini nemaju neposredne veze s predmetom ugovora.

Glede točke 4. obrazloženja osporenog rješenja u kojem je navedeno da je poduzetnik Wulf Sport d.o.o. obveznik plaćanja upravne pristojbe, ističe se da se radi o očiglednoj greški u pisanju, budući da je točkom 5. dispozitiva osporenog rješenja tužitelj određen obveznikom plaćanja upravne pristojbe u iznosu od 45.600,00 kn. Upravna pristojba određena je sukladno odredbi članka 14. tarifni broj 106 točka 3. i 107 točka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim pristojbama (»Narodne novine«, broj: 131/97), članka 1. stavak 2. Uredbe o izmjenama tarife Zakona o upravnim pristojbama (»Narodne novine«, broj: 116/00) a u svezi s odredbom članka 5. stavka 2. Zakona o upravnim pristojbama (»Narodne novine«, broj: 8/96). Također tuženo tijelo je u osporenom rješenju dalo valjano obrazloženje glede procjene vrijednosti predmeta temeljem koje je utvrđena upravna pristojba, a imajući u vidu odredbu članka 14. – »Zajamčeni minimumi«, Ugovora o distribuciji sklopljenog između LA CHEMISE LACOSTE S.A. i tužitelja. S obzirom na naprijed citirane odredbe Zakona o upravnim pristojbama, kao i članak 14. Ugovora o distribuciji, pravilno je tuženo tijelo odredilo iznos upravne pristojbe.

Imajući u vidu sve navedeno, osporeno rješenje ne može se ocijeniti nezakonitim.

Trebalo je stoga temeljem članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj: 53/91, 9/92 i 77/92) tužbu odbiti kao neosnovanu.

Broj: Us-1307/2002-8

Zagreb, 10. svibnja 2006.

Predsjednica Vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović, v. r.