USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi I. T. iz K. S., kojeg zastupa M. R., odvjetnik u T., na sjednici održanoj 5. prosinca 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Općinski sud u Splitu dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod poslovnim brojem: O-52/93 u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od deset (10) mjeseci, računajući od prvog idućeg dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), podnositelju ustavne tužbe I. T. iz K. S., određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01. – pročišćeni tekst) u iznosu od 7.800,00 kuna.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelj ustavne tužbe, na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) podnio je 1. rujna 2004. godine ustavnu tužbu radi duljine ostavinskog postupka.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Dana 15. siječnja 1993. Općinski sud u Splitu zaprimio je smrtovnicu za I. T., rođ. K.

Dana 11. veljače 1993. održana je ostavinska rasprava iza tete podnositelja ustavne tužbe, na kojoj je utvrđeno rodoslovlje, sastav ostavinske imovine, proglašena oporuka, dok je sud rješenjem obvezao prisutne nasljednike da u roku od sedam dana dostave sudu adrese zakonskih nasljednika.

Sud je dopisima od 11. ožujka 1993. i 26. travnja 1993. pozvao nasljednike I. B., I. M. i A. B., da postupe po raspravnom rješenju od 11. veljače 1993.

Podneskom iz svibnja 1993. A. B. je obavijestio sud da nije zainteresiran za ostavinski postupak koji se vodi iza smrti I. T. i da nema nikakvih potraživanja.

Podnositelj je podneskom od 5. siječnja 1995. predložio sudu da postavi privremenog zastupnika, odnosno staratelja za poseban slučaj onim nasljednicima kojima se ne može saznati adresa.

Dana 22. listopada 1999. održano je ročište, te je riješeno da će se sljedeće ročište zakazati nakon dostave adresa svih zakonskih nasljednika.

Podnositelj je podneskom od 12. studenoga 1999. obavijestio sud da nije u mogućnosti saznati adrese prebivališta zakonskih nasljednika ostaviteljice, te je ponovo predložio da sud postavi privremenog zastupnika putem Centra za socijalnu skrb u Splitu kako bi se ostavinski postupak mogao nastaviti.

Dana 9. lipnja 2005. održano je ročište, a rješenjem suda od 28. rujna 2005. postavljen je nasljednicima privremeni zastupnik.

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3. Za odlučivanje Ustavnog suda o razumnoj duljini sudskog postupka mjerodavne su odredbe članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 63. Ustavnog zakona.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Ostavinski postupak započeo je 15. siječnja 1993. godine, kada je Općinski sud u Splitu zaprimio smrtovnicu za I. T., rođ. K.

Međutim, duljina postupka ne uzima se u obzir od tog dana već od 5. studenoga 1997. godine kada je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola, broj 1., 4., 6., 7., 11., 12. i 13. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine«– Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak i 14/02., u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije), koja Konvencija u članku 6. stavku 1. jamči i pravo na suđenje u razumnom roku.

Ustavna tužba podnesena je 1. rujna 2004. godine, a do tog dana sudski postupak nije pravomoćno okončan, pa Ustavni sud utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe postupak u ovom predmetu trajao ukupno jedanaest (11) godina, šest (6) mjeseci i šestnaest (16) dana, a nakon stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije pa do dana podnošenja ustavne tužbe postupak je trajao šest (6) godina, devet (9) mjeseci i dvadeset pet (25) dana.

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Ustavni sud je utvrdio da je u razmatranom, pravno relevantnom razdoblju, Općinski sud u Splitu od radnji koje su relevantne za meritorno odlučivanje o pravima i obvezama stranaka u tom sudskom postupku održao samo jedno ročište. Sud je bio neaktivan u razdoblju od 5. studenoga 1997. do 22. listopada 1999. (jednu godinu, jedanaest mjeseci i šestnaest dana), te u razdoblju od 12. studenoga 1999. do 1. rujna 2004. (četiri godine, devet mjeseci i osamnaest dana).

Jedno od osnovnih načela ostavinskog postupka, načelo ekonomičnosti uređeno je u članku 180. stavku 1. Zakona o nasljeđivanju (»Narodne novine«, broj 52/71., 47/78., 48/03. i 163/03.). Prema toj odredbi sud će u tijeku cijelog postupka paziti da prava stranaka budu što prije utvrđena i osigurana.

Polazeći od navedene zakonske odredbe, sud je u svom postupanju morao voditi računa o obvezi hitnog postupanja u predmetu. Međutim, iz spisa predmeta razvidno je da sud nije postupao sukladno zakonskoj obvezi propisanoj odredbom navedenog članka Zakona o nasljeđivanju. Takav zaključak proizlazi iz činjenice da je ostavinski postupak pokrenut pred nepunih dvanaest godina prije podnošenja ustavne tužbe.

4.3. PONAŠANJE PODNOSITELJA USTAVNE TUŽBE(NASLJEDNIKA U OSTAVINSKOM POSTUPKU)

Ocjena je Ustavnog suda da podnositelj nije doprinio duljini postupka.

4.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Ustavni sud utvrđuje da se ne radi o složenom predmetu.

OCJENA USTAVNOG SUDA

5. Ustavni sud utvrđuje da ostavinski postupak pred Općinskim sudom u Splitu, pod brojem: O-52/93 traje više od jedanaest godina. Dugotrajnost postupka je prvenstveno posljedica okolnosti da se nisu mogle utvrditi adrese za pojedine nasljednike. Člankom 148. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03.) propisano je da će sud nastojati od nadležnog organa tijela uprave ili na drugi način dobiti potrebne podatke ako stranka ne može sama saznati adresu osobe kojoj pismeno treba dostaviti. Nadalje, člankom 84. istog Zakona propisano je da će sud postaviti tuženiku privremenog zastupnika, između ostalog, i ako je njegovo boravište nepoznato, a tuženik nema punomoćnika ako se u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženiku trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice. S obzirom na navedeno, proizlazi da Općinski sud u Splitu nije iskoristio sve mogućnosti koje mu pruža Zakon o parničnom postupku, a koje su u konkretnom predmetu, mogle ubrzati postupak.

Osim toga, napominje se da je Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda izrijekom utvrdio da su države-ugovornice obvezne organizirati svoje pravne poretke na način koji omogućava sudovima da ispune zahtjeve propisane člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije, opetovano ističući naročitu važnost tog zahtjeva za pravilno i uredno vođenje sudskih postupaka (v., primjerice, presude Europskog suda u predmetima Bucholoz protiv Njemačke od 6. svibnja 1981., Guincho protiv Portugala od 10. srpnja 1984., Union Alimentaria Sanders SA od 7. srpnja 1989., Brigandi protiv Italije od 19. veljače 1991. i dr.). Sukladno tako izraženom stavu, a s obzirom na okolnosti parničnog postupka, Ustavni sud nalazi da je država dužna organizirati svoj pravni sustav na način da se osigura suđenje u razumnom roku i u predmetima u kojima postoje poteškoće pri utvrđivanju adrese tužene strane.

Imajući u vidu sve navedene činjenice i okolnosti, a posebno značenje postupka za podnositelja, Ustavni sud je utvrdio da je dugim trajanjem ostavinskog postupka, u kojem nije donijeta pravomoćna odluka, podnositelju povrijeđeno ustavno pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima ili obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Stoga je, u smislu odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

6. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

Visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud utvrđuje uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

7. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

8. Predsjednik Općinskog suda u Splitu dužan je dostaviti Ustavnom sudu pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme odluke najkasnije osam (8) dana od dana njene otpreme, a najkasnije osam (8) dana od isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke. Ovaj nalog temelji se na članku 31. stavcima 4. i 5. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-3132/2004

Zagreb, 5. prosinca 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.