USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi B. T., M. H., C. T. i S. P., koje zastupa M. B., odvjetnik u K., na sjednici održanoj 5. prosinca 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Općinski sud u Zagrebu dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod poslovnim brojem: P-4293/97 u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od šest (6) mjeseci, računajući od prvog idućeg dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), određuje se primjerena naknada podnositeljima ustavne tužbe zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01. – pročišćeni tekst), i to:

– B. T. iz B., u iznosu od 7.800,00 kuna;

– M. H. iz K., u iznosu od 7.800,00 kuna;

– C. T. iz K., u iznosu od 7.800,00 kuna;

– S. P. iz K., u iznosu od 7.800,00 kuna.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca, od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) podnositelji su 24. lipnja 1997. godine podnijeli ustavnu tužbu radi duljine parničnog postupka.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. M. T. kao tužiteljica i podnositelj S. P. podnijeli su tužbu Općinskom sudu u Zagrebu 24. lipnja 1997. protiv tuženika Lj. K., radi priznanja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave.

Rješenjem suda od 7. listopada 1997. pozvani su podnositelji da dostave rješenje Centra za socijalni rad o postavljanju staratelja za poseban slučaj tuženiku, jer je isti nepoznatog prebivališta.

Sud je dopisom od 25. ožujka 1998. zatražio od Policijske uprave zagrebačke adresu tuženika, te ponovo dopisom 2. rujna 1998.

Rješenjem suda od 6. travnja 1999. ponovo su pozvani podnositelji da dostave rješenje o postavljenom staratelju.

Podneskom od 30. kolovoza 1999. podnositelji su obavijestili sud da je tuženi umro i da je jedini nasljednik tuženika njegov brat, pa je on označen kao tuženik.

Na ročištu održanom 5. studenoga 1999. tuženi je dao odgovor na tužbu te izjavio da njegov pok. brat ima nasljednike, djecu koja žive u Australiji.

Podnositelji su podneskom od 28. prosinca 1999. zatražili rok od 60 dana radi saznanja zakonskih nasljednika.

Podneskom od 26. ožujka 2001. i 31. kolovoza 2001. podnositelji su predložili da se nepoznatim nasljednicima nepoznatog boravišta postavi privremeni zastupnik.

Rješenjem suda od 6. rujna 2001. naloženo je M. K. da izvijesti sud tko su nasljednici iza njegovog pok. brata, te da dostavi rješenje o nasljeđivanju, te ponovo rješenjem od 27. prosinca 2001.

Podneskom od 29. siječnja 2002. podnositelji požuruju zakazivanje ročišta.

Rješenjem suda od 8. veljače 2002. zatraženo je od Ministarstva unutarnjih poslova podatak o datumu smrti tuženika Lj. K., a koji je podneskom od 14. veljače 2002. obavijestio sud da tuženi nije u njihovim evidencijama odjavljen kao umrla osoba.

Rješenjem suda od 2. listopada 2002. pozvani su podnositelji da dostave pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza pok. Lj. K. i da naznače na koji način su saznali da su njegovi nasljednici M. i M. K.

Podneskom od 16. listopada 2002. podnositelji su obavijestili sud da nisu u mogućnosti dostaviti rješenje o nasljeđivanju, dok su podneskom od 18. lipnja 2004. požurili zakazivanje ročišta.

Podnositelji su podneskom od 11. listopada 2004. obavijestili sud da je podnositeljica M. T. umrla, te da je proveden ostavinski postupak iza kojeg su određeni njezini zakonski nasljednici (B. T., M. H. i C. T.).

Podneskom podnositelja od 21. listopada 2004. sud je obaviješten o tome kada je tuženik umro te tko su njegovi nasljednici, te su predložili da se iza pokojnika postavi privremeni zastupnik u osobi njegova brata.

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3. Za odlučivanje Ustavnog suda o razumnoj duljini sudskog postupka mjerodavne su odredbe članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 63. Ustavnog zakona.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

M. T. kao tužiteljica i podnositelj S. P. podnijeli su tužbu Općinskom sudu u Zagrebu 24. lipnja 1997. protiv tuženika Lj. K., radi priznanja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave.

Međutim, duljina postupka ne uzima se u razmatranje od tog dana, već od 5. studenoga 1997. godine kada je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj: 1, 4, 6, 7, 11, 12 i 13 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine«– Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst 8/99. – ispravak i 14/02., u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije), koja Konvencija u članku 6. stavku 1. jamči, između ostalog, i pravo na suđenje u razumnom roku.

Ustavna tužba podnijeta je 7. listopada 2004. godine, a do tog dana postupak nije pravomoćno okončan pa Ustavni sud utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe postupak trajao ukupno sedam (7) godina, tri (3) mjeseca i dvanaest (12) dana, a nakon stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije pa do dana podnošenja ustavne tužbe postupak je trajao šest (6) godina i dva (2) mjeseca.

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Ustavni sud je utvrdio da se postupak cijelo vrijeme vodi pred sudom prvog stupnja, te da je u razmatranom, pravno relevantnom razdoblju, od radnji koje su relevantne za meritorno odlučivanje o pravima i obvezama stranaka u tom sudskom postupku, Općinski sud u Zagrebu održao jedno ročište. Međutim, sud je unatoč samo jednom održanom ročištu tijekom navedenog razdoblja, uputio brojne dopise nadležnim tijelima kao i parničnim strankama. Predmet se i dalje nalazi pred sudom prvog stupnja.

4.3. PONAŠANJE PODNOSITELJA USTAVNE TUŽBE(TUŽITELJA U PARNIČNOM POSTUPKU)

Podnositelji ustavne tužbe kao tužitelji u parničnom postupku svojim postupanjem prema ocjeni Ustavnog suda nisu pridonijeli duljini sudskog postupka.

4.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Ustavni sud utvrđuje da nije riječ o složenom predmetu.

OCJENA USTAVNOG SUDA

5. Ustavni sud utvrđuje da parnični postupak u kojem su podnositelji podnijeli tužbu radi priznanja prava vlasništva nekretnina te izdavanja tabularne isprave, a koji se vodi pred Općinskim sudom u Zagrebu, traje preko sedam godina. Dugotrajnost postupka je prvenstveno posljedica okolnosti da se nije mogla utvrditi adresa tuženog, a nakon njegove smrti njegovi nasljednici. Sud je sukladno članku 148. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03.) u nekoliko navrata nastojao od nadležnih tijela dobiti potrebne podatke, budući da sama stranka nije mogla saznati adresu osobe kojoj pismeno treba dostaviti, međutim, člankom 84. istog Zakona propisano je da će sud postaviti tuženiku privremenog zastupnika, između ostalog, i ako je njegovo boravište nepoznato, a tuženik nema punomoćnika ako se u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženiku trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice. Općinski sud u Zagrebu nije iskoristio tu mogućnost koju mu pruža Zakon o parničnom postupku, a na koju su ga upozorili i sami podnositelji u tužbi, a koja je u konkretnom predmetu, mogla ubrzati postupak.

Osim toga, napominje se da je Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda izrijekom utvrdio da su države-ugovornice obvezne organizirati svoje pravne poretke na način koji omogućava sudovima da ispune zahtjeve propisane člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije, opetovano ističući naročitu važnost tog zahtjeva za pravilno i uredno vođenje sudskih postupaka (v., primjerice, presude Europskog suda u predmetima Bucholoz protiv Njemačke od 6. svibnja 1981., Guincho protiv Portugala od 10. srpnja 1984., Union Alimentaria Sanders SA od 7. srpnja 1989., Brigandi protiv Italije od 19. veljače 1991. i dr.). Sukladno tako izraženom stavu, a s obzirom na okolnosti parničnog postupka, Ustavni sud nalazi da je država dužna organizirati svoj pravni sustav na način da se osigura suđenje u razumnom roku i u predmetima u kojima postoje poteškoće pri utvrđivanju adrese tužene strane.

Polazeći od navedenog, te činjenice da je pred sudom prvog stupnja u razmatranom, pravno relevantnom razdoblju održano samo jedno ročište Ustavni sud ocjenjuje da je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njihovim pravima ili obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Stoga je, u smislu odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke odluke.

6. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

Visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud utvrđuje uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

7. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

8. Predsjednik Općinskog suda u Zagrebu dužan je dostaviti Ustavnom sudu pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme odluke najkasnije osam (8) dana od dana njene otpreme, a najkasnije osam (8) dana od isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke. Ovaj nalog temelji se na članku 31. stavcima 4. i 5. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-3698/2004

Zagreb, 5. prosinca 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.