USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

752

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi koju je podnijela D. B. iz Z., koju zastupa E. K., odvjetnik u P., na sjednici održanoj 15. veljače 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Općinski sud u Zagrebu dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod poslovnim brojem: Pn-3690/04 (ranije Pn-128/93) u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od šest (6) mjeseci, računajući od prvog idućeg dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), podnositeljici ustavne tužbe, D. B. iz Z., K. 1, određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01. – pročišćeni tekst) u iznosu od 13.650,00 kn.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositeljice Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

 

1. Podnositeljica ustavne tužbe, na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnijela je 28. kolovoza 2004. godine ustavnu tužbu radi duljine parničnog postupka.

 

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Podnositeljica je 11. siječnja 1993. podnijela tužbu Općinskom sudu u Zagrebu protiv tuženika Republike Hrvatske radi naknade štete. Dana 4. studenoga 1991. pripadnik teritorijalne obrane Č. ispalio je rafal prema I. B., suprugu podnositeljice, koji je na licu mjesta preminuo od zadobivenih ozljeda.

Do 5. studenoga 1997. održana su tri ročišta (15. ožujka 1993., 8. veljače 1996. i 25. lipnja 1997.). Tijekom tog razdoblja sud je na prijedlog podnositeljice nekoliko puta zatražio na uvid spis broj: Kio-228/91 od Okružnog suda u Zagrebu.

Na ročištu održanom 26. svibnja 1998. punomoćnik podnositeljice je naznačio točnu adresu podnositeljice, dok je sud riješio da će se od tuženika zatražiti podaci o visini naknade za vojnika, specificirano po mjesecima, dok je na prijedlog podnositeljice da se donese djelomična presuda u odnosu na nematerijalnu štetu odredio da će odluku o tome donijeti naknadno pisanim putem.

Tuženik je podneskom od 5. lipnja 1998. i 22. srpnja 1998 postupio po traženju suda.

Podnositeljica je podneskom od 7. kolovoza 1998. uredila tužbeni zahtjev.

Na ročištu održanom 16. rujna 1998. zaključena je glavna rasprava te ponovno preotvorena rješenjem suda od 14. prosinca 1998.

Nakon toga, održano je ročište 25. ožujka 1999., na koje nije pristupila podnositeljica radi saslušanja, međutim dostava za nju nije uredno iskazana.

Na ročištu 4. lipnja 1999. saslušana je podnositeljica, zaključena glavna rasprava i donijeta presuda broj: Pn-128/93, kojom je odbijen tužbeni zahtjev podnositeljice u cijelosti.

Podnositeljica je protiv navedene presude podnijela žalbu 31. siječnja 2001. te je spis otpremljen Županijskom sudu u Zagrebu 27. veljače 2001.

Županijski sud u Zagrebu, 24. listopada 2002., vratio je spis Općinskom sudu u Zagrebu uz uputu da ocijeni ima li u konkretnom slučaju mjesta primjeni odredbe članka 184a. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima.

Rješenjem suda broj: Pn-128/93 od 4. studenoga 2002. utvrđen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari te je određeno da će se postupak nastaviti na prijedlog bilo koje stranke čim prestanu razlozi prekida.

Rješenjem suda od 5. studenoga 2003. nastavljen je postupak u ovoj pravnoj stvari.

Spis je 11. prosinca 2003. otpremljen Županijskom sudu u Zagrebu radi donošenja odluke o žalbi podnositeljice.

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: Gžn-3618/03-2 od 11. svibnja 2004. ukinuta je prvostupanjska presuda i predmet je vraćen tom sudu na ponovno postupanje 14. lipnja 2004.

Ročište u ovom predmetu zakazano je za 19. siječnja 2006.

Sljedeće ročište zakazano je za 15. ožujka 2006. godine.

 

3. PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3.1. Podnositeljica je pokrenula postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu 11. siječnja 1993. protiv tuženika Republike Hrvatske tužbom podnesenom temeljem članka 180. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 3/94.), koji je glasio:

 

Članak 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.

Zakonom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 7/96.), koji je stupio na snagu 3. veljače 1996. godine, bilo je propisano:

 

Članak 1.

U Zakonu o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 53/91, 73/91. i 3/94.) članak 180. briše se.

 

Članak 2.

Postupci za naknadu štete pokrenuti po odredbama članka 180. Zakona o obveznim odnosima, prekidaju se.

Postupci iz stavka 1. ovoga članka nastavit će se nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata.

Zakonom o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99.), koji je stupio na snagu 6. studenoga 1999. godine, bilo je propisano:

 

Članak 2.

Obvezuje se Vlada Republike Hrvatske da posebne zakone iz članka 1. (članka 184.a. stavka 2. i 184.b. stavka 2.) ovoga Zakona, te članka 2. stavka 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 7/96.) podnese radi donošenja najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

3.2. Hrvatski sabor, na sjednici održanoj 14. srpnja 2003. godine, donio je Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (»Narodne novine«, broj 117/03.), koji je stupio na snagu 31. srpnja 2003. godine, a kojim je propisano:

Članak 4. stavak 1.

Postupci protiv Republike Hrvatske radi naknade štete iz ovoga Zakona, prekinuti stupanjem na snagu Zakona o dopunama zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99) nastavit će se stupanjem na snagu ovoga Zakona.

Iz navedenog slijedi da je Zakonom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima određen prekid postupaka u kojima je odlučivano o naknadi štete uzrokovane od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga do stupanja na snagu Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, odnosno da je navedenim zakonom bilo određeno da se spomenuta vrsta postupaka mora prekinuti tijekom razdoblja duljeg od sedam godina.

3.3. Podnositeljica je podnijela ustavnu tužbu temeljem članka 63. Ustavnog zakona zbog povrede ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

 

Ustavna tužba je osnovana.

 

4. Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

 

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Podnositeljica je 11. siječnja 1993. godine podnijela tužbu radi naknade štete Općinskom sudu u Zagrebu.

Međutim, duljina postupka uzima se u razmatranje od 5. studenoga 1997. godine, kad je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj: 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak, u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije), koja Konvencija u članku 6. stavku 1. jamči, između ostaloga, i pravo na suđenje u razumnom roku.

Ustavna tužba podnijeta je 28. listopada 2004. godine, a do tog dana postupak nije pravomoćno okončan pa Ustavni sud utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe postupak trajao ukupno jedanaest (11) godina, devet (9) mjeseci i šesnaest (16) dana, a nakon stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije pa do dana podnošenja ustavne tužbe postupak je trajao šest (6) godina, jedanaest (11) mjeseci i dvadeset dva (22) dana.

 

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA DO PREKIDAPOSTUPKA

Prema članku 117. stavku 3. Ustava Republike Hrvatske, sudovi sude na temelju Ustava i zakona.

Prekid parničnog postupka u predmetu podnositelja, koji se vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu, nastupio je po sili zakona (ex lege) 3. veljače 1996. godine stupanjem na snagu Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima.

Donoseći rješenje o prekidu postupka 4. studenoga 2002. godine, nadležni Općinski sud u Zagrebu postupio je u skladu sa zakonom, a njegovo rješenje o prekidu postupka imalo je deklaratorno značenje.

Tim Zakonom određeni prekid postupka do donošenja novog propisa onemogućio je nadležni sud da tijekom prekida poduzima radnje usmjerene na rješavanje podnesenog tužbenog zahtjeva te da odluči o tom zahtjevu.

 

4.3. UTJECAJ ZAKONOM ODREĐENOG PREKIDAPOSTUPKA NA POVREDU USTAVNOG PRAVA

U odluci broj: U-IIIA/829/2002 od 24. ožujka 2004. godine Ustavni sud je, u okolnostima identičnim ovom predmetu, utvrdio da je zakonom određenim prekidom postupka povrijeđeno člankom 29. stavkom. 1. Ustava zajamčeno pravo podnositelja da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama te da je tim zakonom određenim prekidom postupka podnositelju povrijeđeno i pravo na pristup sudu, koji je dio prava na sud, također zajamčenog odredbom članka 29. stavka 1. Ustava o temeljnom ljudskom pavu na pravično suđenje.

Ustavni sud ne nalazi razlog za odstupanje od tako izraženog stajališta u ovom predmetu.

 

4.4. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA TIJEKOM ČITAVOG POSTUPKA

U razmatranom, pravno relevantnom razdoblju postupak se najprije vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu, koji je 2000. godine naložio donošenje rješenja o prekidu postupka.

Dana 5. studenoga 2003. prvostupanjski sud je donio rješenje o nastavku postupka, vratio spis na odlučivanje povodom žalbe podnositeljice drugostupanjskom sudu, koji je odluku u ovom predmetu donio 11. svibnja 2004. Predmet je 14. lipnja 2004. predmet vraćen prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje te je i dalje u tijeku.

 

4.5. PONAŠANJE PODNOSITELJICE USTAVNE TUŽBE (TUŽITELJICE U SUDSKOM POSTUPKU)

Podnositeljica ustavne tužbe, kao tužiteljica, nije pridonijela duljini postupka u ovom predmetu.

 

4.6. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Ustavni sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu.

 

OCJENA USTAVNOG SUDA

5. Ustavni sud utvrđuje da se predmet u razmatranom, pravno relevantnom razdoblju ukupno vodio u trajanju duljem od jedanaest godina. Uzimajući u obzir standarde usvojene od ovog Suda u procjenjivanju duljine trajanja sudskog postupka te imajući u vidu pravno stajalište izraženo u odluci broj: U-IIIA-829/2002 te okolnost da postupak još uvijek nije pravomoćno dovršen, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno pravo podnositeljice na suđenje u razumnom roku, kao i pravo na pristup sudu, koja su zajamčena člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Stoga je, u smislu odredbe članka 63. stavaka 1. i 2. Ustavnog za­kona, donesena odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

6. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

Visinu naknade, zbog povrede ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku, Ustavni sud, u pravilu, određuje za razmatrano, pravno relevantno razdoblje.

Pri utvrđivanju visine naknade, temeljem članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, Ustavni sud je uzeo u obzir sve okolnosti slučaja, posebice značaj postupka za podnositelje i ukupnu duljinu postupka do donošenja ove odluke, uz istodobno uvažavanje ukup­nih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

7. Predsjednik Općinskog suda u Zagrebu dužan je dostaviti Ustavnom sudu pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme odluke u roku od osam (8) dana od dana njene otpreme, a najkasnije osam (8) dana od isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke.

Ovaj nalog temelji se na članku 31. stavcima 4. i 5. Ustavnog zakona.

8. Odluka o objavi odluke (točka V. izreke) temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

 

Broj: U-IIIA-4046/2004

Zagreb, 15. veljače 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.