USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1292

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula M. K. iz Z., na sjednici održanoj 6. travnja 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositeljica je podnijela ustavnu tužbu protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-2341/2005-5 od 18. svibnja 2005. godine, kojom je odbijena tužba podnositeljice protiv deklaratornog rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, klasa: 701-01/03-01/17, urbroj: 514-06-01/1-05-7 od 23. veljače 2005. godine, kojim je utvrđeno da podnositeljici, javnoj bilježnici, prestaje služba s danom pravomoćnosti kaznene presude, 28. siječnja 2005. godine.
2. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Pitomači, broj: K-74/03 od 30. rujna 2004. godine, podnositeljica ustavne tužbe proglašena je, kao drugookrivljena, krivom što je 21. ožujka 2000. godine u svom javnobilježničkom uredu u P., u svojstvu javne bilježnice, nakon pristupanja V. M. koji je zatražio ovjeru praznog pismena s naslovom »Punomoć«, potpisanog po oštećeniku I. F., ovjerila svojim potpisom i žigom tu »Punomoć«, potvrđujući time da je oštećenik I. F. u njenoj prisutnosti dao osobnu iskaznicu radi utvrđivanja identiteta, iako nije bio prisutan, nije dao osobnu iskaznicu, niti je dao pristanak.
Iz tako ovjerene lažne »Punomoći«, proizlazilo je da oštećenik I. F. ovlašćuje V. M. da može umjesto njega i u njegovo ime raspolagati njegovim nekretninama, pa je V. M. s navedenom »Punomoći« ostvario kredit u iznosu od 177.750,00 kn, čime je podnositeljica prouzročila štetu I. F. u istom iznosu.
Podnositeljica je utvrđena krivom što je kao službena osoba kršenjem zakona nesavjesno postupala u obavljanju službe, prouzročila znatnu materijalnu štetu i počinila kazneno djelo protiv službene dužnosti – nesavjesnim radom u službi – označeno člankom 339. Kaznenog zakona (»Narodne novine«, broj 110/97, 27/98, 112/99, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 150/04), pa joj je izrečena novčana kazna.
Presudom Županijskog suda u Virovitici, broj: Kž-176/04 od 28. siječnja 2005. godine, odbijena je žalba podnositeljice i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.
3. Podnositeljica ponavlja razloge istaknute u tužbi podnesenoj Upravnom sudu Republike Hrvatske i pri tome ne poriče svoju odgovornost, već ponavlja da se djelo koje je počinila ne može smatrati kaznenim djelom iz koristoljublja, a niti drugim nečasnim kaznenim djelom za koje se goni po službenoj dužnosti. Podnositeljica osporava obrazloženje presude Upravnog suda Republike Hrvatske jer smatra da ono ne sadrži relevantne razloge za odbijanje njezine tužbe. Zbog toga smatra da su joj povrijeđena ustavna prava propisana člankom 16. stavkom 2., člankom 18. stavkom 1., člankom 19. stavkom 2. i člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Ustavna tužba nije osnovana.

4. Prema članku 62. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99, 29/02 i 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (ustavno pravo).
5. Deklaratornim rješenjem Ministarstva pravosuđa, navedenim u točki 1. obrazloženja ove odluke, utvrđuje se da je podnositeljici ustavne tužbe služba javnog bilježnika prestala s danom pravomoćnosti kaznene presude.
Ministarstvo pravosuđa utemeljilo je svoje rješenje na stavku 1. alineji 4., stavku 2. alineji 4. i stavku 3. članka 19. Zakona o javnom bilježništvu (»Narodne novine«, broj 78/93, 29/94), koji glase:
(1) Služba javnog bilježnika prestaje:
4. ako bude osuđen za krivično djelo iz koristoljublja ili zbog drugog nečasnog krivičnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti, ili ako bude osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora preko šest mjeseci, ili ako mu bude izrečena zabrana obavljanja javnobilježničke službe,
(2) Do prestanka službe u slučajevima iz stavka 1. ovog članka dolazi:
4. u slučaju iz točke 4. – pravomoćnošću kaznene presude,
(3) U slučajevima iz stavka 2. točke 1. do 5. ovoga članka Ministarstvo će donijeti rješenje kojim će utvrditi prestanak službe.
6. Upravni sud Republike Hrvatske odbio je tužbu podnositeljice, utvrdivši da osporenim rješenjem Ministarstva pravosuđa nije na njezinu štetu povrijeđen zakon jer su na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene mjerodavne odredbe Zakona o javnom bilježništvu.
Taj sud utvrđuje da je za navedeno kazneno djelo podnositeljica gonjena po službenoj dužnosti, na temelju optužnog prijedloga Općinskog državnog odvjetništva u Virovitici, broj: K-DO-258/03 od 24. studenoga 2003. godine.
U odnosu na navode podnositeljice o tome da djelo koje je počinila nije nečasno kazneno djelo, Upravni sud Republike Hrvatske iznio je stajalište o potpunoj neprihvatljivosti takvog prigovora jer su javni bilježnici osobe javnog povjerenja i stoga moraju biti dostojni te pošteno i savjesno obavljati javnobilježničku službu. Prema stajalištu Upravnog suda Republike Hrvatske, podnositeljica ustavne tužbe svojim je postupkom ugrozila pravnu sigurnost građana, kao fizičkih osoba, i pravnih osoba u pravnom prometu.
Upravni sud Republike Hrvatske odbio je prijedlog podnositeljice za određivanjem privremene mjere zabranom Ministarstvu pravosuđa da poduzme radnje imenovanja jednog javnog bilježnika za područje Općinskog suda u Pitomači.
7. Podnositeljica smatra povrijeđenim svoje ustavno pravo propisano člankom 18. stavkom 1. Ustava, koji glasi:
Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.
Ustavno pravo na žalbu ne iscrpljuje se u strogo formalnom smislu u (ne)mogućnosti njegova izjavljivanja, već podrazumijeva ostvarivanje učinkovite pravne zaštite putem žalbe. Pritom je stajalište ustaljene ustavnosudske prakse da se pravo na žalbu, odnosno drugu pravnu zaštitu može učinkovito ostvarivati samo ako ovlašteno tijelo, koje je donijelo odluku, navede razloge za tu odluku, koji se onda mogu osporavati u obrani žaliteljevih prava i na zakonu zasnovanih interesa.
Osim toga, pravo na žalbu može se učinkovito ostvariti ako nadležni sud ocijeni sve relevantne žalbene, odnosno tužbene navode te obrazloži svoju odluku.
Razmatrajući navode ustavne tužbe, rješenje Ministarstva pravosuđa i obrazloženje presude Upravnog suda Republike Hrvatske, Ustavni sud je utvrdio da u toj pravnoj stvari podnositeljici nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo. Ocjena je Ustavnog suda da je Upravni sud Republike Hrvatske ocijenio sve relevantne navode tužbe podnositeljice i tu svoju ocjenu valjano obrazložio, očitovavši se pritom o svim navodima podnositeljičine tužbe.
8. Člankom 19. stavkom 2. Ustava zajamčena je sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.
Imajući u vidu utvrđenja iznesena u prethodnoj točki obrazloženja, Ustavni sud je utvrdio da podnositeljici nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo. Podnositeljica je, nezadovoljna rješenjem Ministarstva pravosuđa, pokrenula upravni spor pred nadležnim sudom, a Upravni sud Republike Hrvatske je provodeći kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata o tužbi podnositeljice odlučio, ocijenivši da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da nema povrede odredbi postupovnog prava.
9. Ocjenjujući razloge podnositeljice sa stajališta članka 29. stavka 1. Ustava, kojim se jamči pravo na pravično suđenje, Ustavni sud utvrdio je da u konkretnom slučaju presudom Upravnog suda Republike Hrvatske podnositeljici to ustavno pravo nije povrijeđeno. Podnositeljici je omogućeno ulaganje pravnog lijeka i sudjelovanje u postupku koji je prethodio ustavnosudskom. Ustavni sud stoga utvrđuje da je osporena presuda donesena u postupku provedenom na temelju i u skladu sa mjerodavnim odredbama Zakona o javnom bilježništvu, koji je u slučaju podnositeljice ustavne tužbe mjerodavan propis i u postupovnom i u materijalnopravnom smislu, te Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92 i 77/92).
10. Podnositeljica u ustavnoj tužbi ističe povredu članka 16. Ustava, koji propisuje:
Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.
Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
Razvidno je da članak 16. stavak 1. Ustava izrijekom dopušta da se ljudska prava i temeljne slobode (ustavna prava) mogu ograničavati samo zakonom i to samo iz Ustavom propisanih razloga.
Ustavno jamstvo propisano u članku 16. stavku 2. Ustava, Ustavni sud štiti u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom, ali ne kao samostalnu pravnu osnovu. Po naravi stvari, jamstvo razmjernosti ograničenja ustavnih prava ne može se u ustavnoj tužbi isticati samostalno, nego samo u odnosu prema nekom ustavnom pravu sadržanom u drugim odredbama Ustava.
Polazeći od utvrđenja navedenih u točkama 7., 8. i 9. obrazloženja ove odluke, Ustavni sud utvrđuje da osporenom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, koja je donesena na temelju i u skladu sa zakonom, podnositeljici nije povrijeđeno jamstvo razmjernosti ograničenja ustavnih prava.
11. Odluka se temelji na odredbama članaka 73. i 75. Ustavnog zakona.
12. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-3554/2005
Zagreb, 6. travnja 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr.sc. Željko Potočnjak, v. r.