USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

491

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo D. T. iz S., kojega zastupa punomoćnica N. K., odvjetnica iz S., na sjednici održanoj 25. siječnja 2006. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukidaju se:

– presuda Županijskog suda u Sisku broj: Gž-450/03 od 17. travnja 2003. godine

– presuda Općinskog suda u Sisku broj: P-302/01 od 24. rujna 2002. godine.

III. Predmet se vraća Općinskom sudu u Sisku na ponovni postupak.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Sisku broj: Gž-450/03 od 17. travnja 2003. godine, kojom je odbijena žalba podnositelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku broj: P-302/01 od 24. rujna 2002. godine.

Prvostupanjskom presudom odbijen je podnositelj s tužbenim zahtjevom, da se nekretnine upisane u zk. ul. 2436 k.o. Sisak Novi i to: stan broj 6 – dvosobni stan površine 44,60 m2, drvarnice br. 2 i ostava za zimnicu br. 12 u stambenoj kući br. 5 u Ulici S. Ogulinca na čestici br. 512, utvrde kao bračna stečevina podnositelja i tužene Nataše Podunavac.

2. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su utvrdili da sporni stan ne predstavlja bračnu stečevinu u smislu članka 252. Obiteljskog zakona (»Narodne novine« broj 162/98., 17/04. i 136/04.; u daljnjem tekstu: OZ), pa smatra da su mu osporenim presudama sudova povrijeđena ustavna prava propisana odredbama članka 14. stavka 2. i članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

Stoga predlaže ukidanje osporenih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Sisku broj: P-302/01.

 

Ustavna tužba je osnovana.

 

4. Prema članku 62. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02., 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (ustavno pravo).

Ustavni sud, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe. Ustavni sud ne ispituje povrede zakona, nego povrede ustavnih prava. Stoga je pozivanje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i/ili bitne povrede postupka kao polazište za podnošenje ustavne tužbe neosnovano, jer Ustavni sud nije žalbeni sud. Odlučujući o ustavnoj tužbi Ustavni sud ispituje jesu li aktima protiv kojih je ustavna tužba podnesena povrijeđena ustavna prava, a sudska kontrola njihove zakonitosti zajamčena je Ustavom pred redovnim sudovima. Zato bi se takvim razlozima Ustavni sud, odlučujući o ustavnoj tužbi, mogao baviti samo kad bi se oni pojavili kao odrednice sadržaja povrijeđenog ustavnog prava ili kao neki oblik njegove povrede.

Isto tako, u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom Ustavni sud ispituje eventualne povrede samo onih ustavnih prava koja podnositelj navodi u ustavnoj tužbi, istodobno označujući mjerodavne odredbe Ustava u kojima su ta prava zajamčena.

5. Tijekom parničnog postupka koji je podnositelj pokrenuo radi utvrđivanja bračne stečevine utvrđeno je da je podnositelj u travnju 1992. godine podnio zahtjev za otkup stana od I.-r. S. U ožujku 1993. godine podnositelj je napustio Republiku Hrvatsku i otišao živjeti u Južnoafričku Republiku. Na temelju punomoći od 1. rujna 1993. godine podnositelj je opunomoćio tuženu da ga zastupa u imovinskopravnim poslovima, te je tužena stupila na mjesto podnositelja kao tužitelja u sporu oko otkupa stana. Presudom Općinskog suda u Sisku broj: P-987/93 od 21. siječnja 1994. (koja je postala pravomoćna 13. lipnja 1994.), naloženo je tuženiku I. i. n. p.o. Z., R. n. S. da s tužiteljicom N. T. zaključi ugovor o prodaji spornog stana, tako da tuženik prodaje, a tužiteljica kupuje stan na kojem postoji stanarsko pravo. Kako je ta presuda u cijelosti zamijenila ugovor o kupoprodaji stana, njome je određena i cijena spornog stana kao i broj obroka za otplatu.

Tužena je tijekom 1995. godine podnijela tužbu za rastavu braka, te je podnositelju nadležni Centar za socijalnu skrb postavio staratelja za poseban slučaj i brak je razveden 1995. godine.

Odlučujući o tužbenom zahtjevu podnositelja o utvrđivanju bračne stečevine prvostupanjski sud je utvrdio da je bračna zajednica između podnositelja i tužene prestala postojati nakon što je podnositelj u ožujku 1993. godine otišao iz Republike Hrvatske, tako da se imovina koja je stečena nakon 1993. godine prema mišljenju sudova više ne smatra bračnom stečevinom u smislu članka 252. Obiteljskog zakona. U odnosu na stanarsko pravo sud je utvrdio da ono ne predstavlja vlasničko pravo, već se pravo vlasništva stječe tek kupnjom stana, pa je u konkretnom slučaju za sud bilo odlučno tko je kupio stan i čijom imovinom, te je li stan kupljen za vrijeme trajanja bračne zajednice.

S obzirom na navedeno, činjenicu da je brak formalno rastavljen tek 1995. godine prvostupanjski sud nije smatrao odlučujućom u ovom predmetu, te je odbio tužitelja s njegovim zahtjevom.

U žalbenom postupku Županijski sud u Sisku je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje te da je na temelju takvog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Ocjenjujući osnovanost ustavne tužbe, Ustavni sud polazi od sljedećeg:

Za pitanje stjecanja bračne stečevine prema Obiteljskom zakonu (»Narodne novine« broj 162/98.) mjerodavna je odredba članka 252. Obiteljskog zakona, kojom je propisano da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine.

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da su bitna obilježja bračne stečevine, da je stečena radom ili da potječe iz imovine stečene radom, te da je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice.

7. Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine« broj 27/91., 43/92., 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 44/94., 47/94., 58/95., 11/96., 11/97. i 68/98; u daljnjem tekstu: Zakon) propisani su između ostalog uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Tako je odredbom članka 6. stavka 1. propisano da stan ima pravo kupiti stanar (nositelj stanarskog prava) pod uvjetima iz tog Zakona, a uz njegovu suglasnost i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva, dok je stavkom 2. toga članka propisano da kad stanarsko pravo imaju supružnici, stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog.

U konkretnom slučaju podnositelj je bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu koji je dobio na korištenje kao zaposlenik I. R. n. S. 1989. godine, te je u travnju 1992. godine podnio zahtjev za otkup stana, s kojim je odbijen. Prema mišljenju Ustavnog suda time što je odbijen sa zahtjevom za otkup stana podnositelj nije izgubio stanarsko pravo, jer odbijanje zahtjeva za otkup stana nije zakonom predviđeno kao pravni temelj za prestanak stanarskog prava, već je odredbom članka 26. Zakona propisano da danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana, stanaru prestaje stanarsko pravo.

Nakon što je podnositelj odbijen sa zahtjevom za otkup stana, tužena je uz suglasnost podnositelja podnijela zahtjev za otkup stana na svoje ime, te u ovom slučaju ugovor o kupoprodaji stana nije ni bio sklopljen, nego je zamijenjen pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sisku broj: P-987/93 od 21. siječnja 2004. godine. Polazeći od toga da ta presuda zamjenjuje ugovor u svakom pogledu, a tako i u pogledu učinka na stanarsko pravo, Ustavni sud cijeni da je pravomoćnošću te presude prestalo stanarsko pravo podnositelja i tužene na spornom stanu.

Nadalje, Ustavni sud smatra potrebnim istaći da je pravo na otkup stana za podnositelja nastalo na temelju Zakona u vrijeme dok je podnositelj bio nositelj stanarskog prava. To pravo je po svojoj naravi bilo imovinsko pravo, koje je za nositelje stanarskog prava nastalo na temelju Zakona u procesu pretvaranja društvenog vlasništva i koje je postojalo pored stanarskog prava. S obzirom da je pravo na otkup stana svojeg nositelja ovlašćivalo da otkupi stan na kojem je imao stanarsko pravo i da na tom pravnom temelju stekne pravo vlasništva tog stana, pravo na otkup stana bilo je pravo imovinske naravi, koje je ovlašćivalo na stvaranje imovinskog prava – prava vlasništva.

U odnosu na stanarsko pravo sudovi su u osporenim presudama utvrdili da ono ne predstavlja vlasničko pravo, već da se pravo vlasništva stječe tek kupnjom stana. Međutim, s obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud utvrđuje da pravo vlasništva na spornom stanu koji je tužena otkupila na svoje ime, potječe od prava na otkup stana, koje je bilo bračna stečevina podnositelja i tužene (njegove tadašnje supruge).

8. U odnosu na trajanje bračne zajednice sudovi nisu utvrdili stvarni prestanak bračne zajednice već su pošli od utvrđenja da je bračna zajednica prestala postojati u ožujku 1993. godine, kada je podnositelj otišao iz Republike Hrvatske u Južnoafričku Republiku.

Polazeći od utvrđenja da pravo vlasništva na spornom stanu potječe od prava na otkup stana koje je bilo bračna stečevina podnositelja i tužene, razvidno je da je ono za njih nastalo stupanjem na snagu Zakona, dakle u vrijeme u kojem postojanje bračne zajednice u postupku pred nadležnim sudovima nije upitno.

9. Polazeći od toga da je pravo na otkup stana bilo pravo imovinske naravi, koje je ovlašćivalo imatelja tog prava na stvaranje imovinskog prava – prava vlasništva, pravo na otkup stana, kao imovinsko pravo bilo je bračna stečevina podnositelja i tužene, stoga Ustavni sud utvrđuje da su sudovi pogrešno primijenili odredbu članka 252. Obiteljskoga zakona, čime je presudama Općinskog suda u Sisku i Županijskog suda u Sisku povrijeđeno podnositeljevo ustavno pravo jednakosti pred zakonom zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava, te ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

10. Na temelju odredbe članaka 73. i 76. Ustavnog zakona donijeta je odluka kao u izreci.

11. Odluka o objavi (točka IV. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

 

Broj: U-III-3136/2003

Zagreb, 25. siječnja 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik

dr. sc. Petar Klarić, v. r.