USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

494

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi koju je podnio J. K. iz S., na sjednici održanoj 26. siječnja 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Podnositelj ustavne tužbe, na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) podnio je 15. travnja 2003. godine ustavnu tužbu radi duljine parničnog postupka.

 

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Dana 26. kolovoza 1991. godine podnositelj je Općinskom sudu u Zagrebu protiv tuženika »F.« iz Z. podnio tužbu radi poništenja »programa osiguranja prava radnicima za čijim radom je prestala potreba«. Postupak se vodio pod brojem Pr-4033/91.

Do 5. studenoga 1997. godine donijeta je prvostupanjska presuda kojom je tužbeni zahtjev djelomično odbijen, a djelomično usvojen. Ta presuda potvrđena je od strane žalbenog suda, te je nakon toga tuženik dana 12. ožujka 1996. godine podnio reviziju.

Dana 2. rujna 1998. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske usvojio je reviziju odlukom pod brojem: Rev-844/1998-2 i ukinuo nižestupanjske presude.

Općinski sud u Zagrebu u devet je navrata pokušao dostavu revizijske odluke podnositelju na adresu navedenu u tužbi, a zatim i putem Općinskog suda u Samoboru na čijem području podnositelj ima prebivalište. Dostava je izvršena 16. veljače 2000. godine.

Predmet je dobio novi broj: Pr-2262/98. Ročište određeno za 8. ožujka 2000. godine odgođeno je radi neiskazane dostave za podnositelja. Dostavnica je vraćena s napomenom »obaviješten, nije tražio«.

Na ročištu održanom 10. travnja 2000. godine podnositelj je zatražio rok radi očitovanja u svezi daljnjeg tijeka postupka.

Podneskom od 13. travnja 2000. godine podnositelj je zatražio prekid postupka do okončanja jednog drugog parničnog postupka koji se vodi pred istim sudom.

Rješenjem od 26. travnja 2000. godine sud je po prijedlogu podnositelja odredio prekid postupka.

Podnositelju je dostava tog rješenja pokušana u više navrata, no dostavnica je svaki put vraćena s napomenom »obaviješten, nije tražio«.

Dostava je zatim pokušana putem sudskog dostavljača Općinskog sud u Samoboru, te je utvrđeno da je podnositelj odselio na područje Omiša.

Dostava je izvršena i rješenje je postalo pravomoćno 21. travnja 2005. godine.

 

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3. Mjerodavno pravo sadržano je u odredbi članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i odredbama članka 63. Ustavnog zakona.

 

Ustavna tužba nije osnovana.

 

4. Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

 

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Parnični postupak započeo je tužbom podnositelja Općinskom sudu u Zagrebu 26. kolovoza 1991. godine.

Međutim, duljina postupka ne uzima se u obzir od tog dana već od 5. studenoga 1997. godine kada je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola, broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak, u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije), koja Konvencija u članku 6. stavku 1. jamči i pravo na suđenje u razumnom roku.

Ustavna tužba podnesena je 15. travnja 2003. godine, a do tog dana sudski postupak nije pravomoćno okončan, pa Ustavni sud utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe postupak u ovom predmetu trajao ukupno jedanaest (11) godina, sedam (7) mjeseci i devetnaest (19) dana, a nakon stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije pa do dana podnošenja ustavne tužbe postupak je trajao pet (5) godina, pet (5) mjeseci i deset (10) dana.

 

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Ustavni sud je utvrdio da se u pravno relevantnom razdoblju, od 5. studenoga 1997. godine vodio najprije pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske koji je dana 2. rujna 1998. godine ukinuo nižestupanjske presude i predmet vratio na ponovno suđenje Općinskom sudu u Zagrebu.

Nakon toga postupak se vodi pred Općinskim sudom u Zagrebu.

 

4.3. PONAŠANJE PODNOSITELJA USTAVNE TUŽBE(TUŽITELJA U PARNIČNOM POSTUPKU)

Ocjena je Ustavnog suda da je podnositelj u pravno relevantnom razdoblju, od 5. studenoga 1997. godine do podnošenja ustav­ne tužbe 15. travnja 2003. godine, znatno pridonio duljini trajanja postupka. Najprije sud podnositelju nije mogao dostaviti revizijsku odluku jer podnositelj više nije živio na adresi navedenoj u tužbi, a sud nije obavijestio o promjeni adrese, iako je znao da sudjeluje kao stranka u parničnom postupku, te da je obavijest o promjeni adrese sudu koji vodi postupak nužan preduvjet za sudjelovanje u tom postupku. Time je izazvao zastoj u postupku sve do 16. veljače 2000. godine.

Nakon toga podnositelj je podneskom od 13. travnja 2000. godine zatražio prekid postupka do okončanje jedne druge parnice.

 

4.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Iz spisa predmeta razvidno je da dosadašnji tijek sudskog postupka ne ukazuje da se radi o složenom predmetu.

 

OCJENA USTAVNOG SUDA

5. Ustavni sud je utvrdio da je sve zastoje u postupku izazvao sam podnositelj ustavne tužbe. On je nakon donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske onemogućio sud u postupanju sve do veljače 2000. godine jer nije prijavio promjenu adrese sudu koji vodi postupak. Nakon toga sam je zatražio prekid postupka do okončanja jedne druge parnice. Sud je po prijedlogu samog podnositelja donio rješenje o prekidu postupka. Podnositelj nikada nije predložio nastavak postupka prekinutog po njegovom prijedlogu. I nakon donošenja rješenja o prekidu postupka podnositelj je ponovno promijenio adresu, a ni o tome nije obavijestio sud koji vodi postupak, tako da mu se dostava tog rješenja godinama nije mogla izvršiti. Za napomenuti je da je dužnost stranaka u parničnom postupku, a osobito tužitelja o čijem se zahtjevu odlučuje i u čijem je interesu učinkovito postupanje, obavijestiti sudove koji vode postupke o promjeni svoje adrese kako bi im sudovi mogli bez otezanja dostavljati pozive za ročišta, odluke i druge dopise jer je upravo jedan od načina postupanja u parničnim postupcima i pismeno komuniciranje suda sa strankama u tom postupku.

U tom smislu napominje se da je Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda izrijekom utvrdio da povreda prava na suđenje u razumnom roku postoji samo ako je država ugovornica odgovorna za ta odugovlačenja, to jest ako su odugovlačenja uzrokovala državna tijela (v., primjerice, presude Europskog suda u predmetima Monnet protiv Francuske od 27. listopada 1993., te Šoć protiv Hrvatske od 9. svibnja 2003. godine).

Što se tiče prekida postupka, Ustavni sud utvrđuje da je prekid postupka predložio sam podnositelj do okončanja jedne druge parnice. Osim što podnositelj nikada nije predložio nastavak postupka, on se niti ne žali na duljinu tog drugog parničnog postupka, te taj postupak nije niti predmet razmatranja ove ustavne tužbe.

Imajući u vidu sve navedene okolnosti, Ustavni sud ocjenjuje da nije povrijeđeno ustavno pravo podnositelja da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima ili obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Stoga je, u smislu odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, donijeta odluka kao u izreci.

6. Odluka o objavi (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

 

Broj: U-IIIA-1362/2003

Zagreb, 26. siječnja 2006.      

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.