USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

765

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjed­nica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo D. V. iz M., kojeg zastupa Z. C., odvjet­nik u V., na sjednici održanoj 22. veljače 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju:

– presuda Županijskog suda u Vukovaru, broj: Gž-640/03-3 od 4. rujna 2003. godine i

– presuda Općinskog suda u Vinkovcima, broj: P-1450/01-53 od 20. prosinca 2002. godine.

II. Predmet se vraća Općinskom sudu u Vinkovcima na ponovni postupak.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama.«

 

Obrazloženje

 

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, broj: Gž-640/03-3 od 4. rujna 2003. godine, kojom je odbijena podnositeljeva žalba i potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima, broj: P-1450/01-53 od 20. prosinca 2002. godine, donesena u parničnom postupku radi naknade štete.

2. Podnositelj smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava Republike Hrvatske. Pored toga, ukazuje na povredu odredbe članka 19. stavka 1. Ustava.

U obrazloženju ustavne tužbe podnositelj ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Pogrešnim smatra stajalište sudova da se u vrijeme nastanka štetnog događaja, u »Hrvatskom Podunavlju« nisu primjenjivali propisi Republike Hrvatske.

Predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporene presude Županjskog suda u Vukovaru i vraćanje predmeta nadležnom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Ustavna tužba je osnovana.

 

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja došlo do nedopuštenog posizanja u Ustavom zaštićena ljudska prava i temeljne slobode.

4. Iz spisa Općinskog suda u Vinkovcima, broj: P1450/01 razvidno je sljedeće:

Dana 7. svibnja 1998. godine podnositelj je Općinskom sudu u Vinkovcima podnio tužbu protiv prvotuženika, »Hrvatskog ureda za osiguranje« Zagreb, drugotuženika »C. o.« d.d. Z., F. O. i trećetuženika J. L. iz Š. B., radi naknade štete koju je podnositelj pretrpio u prometnoj nezgodi koju je skrivio trećetuženik.

U parničnom postupku utvrđeno je da se 23. siječnja 1997. godine u Š. B. (Županija vukovarsko-srijemska) dogodila prometna nezgoda koju je prouzročio trećetuženik neosiguranim vozilom, zbog čega se pred Općinskim sudom u Vukovaru vodio kazneni postupak protiv trećetuženika. Taj je kazneni postupak obustavljen iz razloga što prema Kaznenom zakonu (»Narodne novine«, broj 110/97.), koji je stupio na snagu u tijeku kaznenog postupka, djelo za koje je J. L. optužen, više nije kazneno djelo.

Presudom Općinskog suda u Vinkovcima, broj: P-617/98-29 od 12. listopada 2000. godine, trećetuženiku je naloženo da podnositelju, na ime naknade štete, isplati iznos od 17.939,99 kn sa zakonskim zateznim kamatama, dok je podnositeljev tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika i drugotuženika odbijen.

Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru, broj: Gž-1080/01-3 od 10. kolovoza 2001. godine djelomično je uvažena podnositeljeva žalba protiv prvostupanjske presude te je prvostupanjska presuda ukinuta u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika i u tom dijelu je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U preostalom dijelu potvrđena je prvostupanjska presuda.

Postupajući prema navedenom rješenju Županijskog suda u Vukovaru, Općinski sud u Vinkovcima donio je osporenu presudu od 20. prosinca 2002. godine, kojom je odbio podnositeljev tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika.

U obrazloženju navedene presude prvostupanjski sud u bitnom ističe da se štetni događaj dogodio na području koje je u vrijeme događaja bio pod prijelaznom upravom UNTAES-a i na kojemu se u to vrijeme (pa sve do 1. studenoga 1997. godine) nisu primjenjivali hrvatski propisi o kretanju vozila u prometu niti propisi o osiguranju od automobilske odgovornosti. Polazeći od navedenog, prvostupanjski sud je zauzeo stajalište da drugotuženik nije obvezan naknaditi štetu podnositelju, te je odbio podnositeljev tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Prihvaćajući činjenična utvrđenja i pravna stajališta prvostupanjskog suda, Županijski sud u Vukovaru je osporenom presudom odbio podnositeljevu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

5. Nakon analize spisa Općinskog suda u Vinkovcima, kao i mjerodavnih propisa, Ustavni sud je utvrdio da su nadležni sudovi u konkretnom slučaju propustili primijeniti mjerodavne propise te da su povrijedili podnositeljevo ustavno pravo jednakosti pred zakonom zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.

Razlozi za navedeno utvrđenje mogu se svesti na sljedeće:

U parničnom postupku utvrđeno je da se štetni događaj dogodio 23. siječnja 1997. godine na području Republike Hrvatske koje je u to vrijeme bilo pod prijelaznom upravom UNTAES-a (Županija vukovarsko-srijemska), te da je štetu prouzročilo neosigurano vozilo.

Sudovi su zauzeli stajalište da drugotuženik nije obvezan nak­naditi štetu, jer je šteta nastala na području na kojemu se u vrijeme nastanka štetnog događaja nisu primjenjivali hrvatski propisi.

Prema Direktivi prijelaznog upravitelja za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem od 29. svibnja 1997. godine, na sve slučajeve koji »dođu pred sud« od 1. lipnja 1997. godine primjenjuju se Ustav i zakoni Republike Hrvatske.

Polazeći od činjenice da je podnositelj podnio tužbu sudu 7. svibnja 1998. godine, Ustavni sud utvrđuje da su sudovi u konkretnom slučaju, sukladno navedenoj Direktivi, trebali primijeniti mjerodavne propise Republike Hrvatske (koji su bili na snazi u vrijeme štetnog događaja).

Slijedom iznijetog, Ustavni sud utvrđuje da su nadležni sudovi podnositelju uskratili pravo da se o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva odlučuje prema mjerodavnim nacionalnim zakonima, što u konkretnom slučaju predstavlja povredu ustavnog prava jednakosti pred zakonom. Stoga Sud osporene presude nadležnih sudova ocjenjuje ustavnopravno neprihvatljivima.

6. Odredba članka 19. stavka 1. Ustava, čiju povredu podnositelj također ističe, ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode koje se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.

7. Slijedom iznijetog, na temelju odredaba članaka 73. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke.

8. Objava odluke (točka III. izreke), temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

 

Broj: U-III-3086/2003

Zagreb, 22. veljače 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.