USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1299

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu sudac Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o ustavnoj tužbi koju je podnio S. d.o.o. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u Z., na sjednici održanoj 5. travnja 2006. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukida se rješenje Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, klasa: UP/I-361-05/05-06/0009, urbroj: 531-04-05-5 od 16. rujna 2005. godine.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelj je 2. studenoga 2005. godine podnio ustavnu tužbu na temelju ovlaštenja sadržanog u posljednjem dijelu rečenice članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02., 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), prije no što je protiv osporenog upravnog akta iscrpljen put pravne zaštite.
Podnositelj osporava rješenje Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, klasa: UP/I-361-05/05-06/0009, urbroj: 531-04-05-5 od 16. rujna 2005. godine (u daljnjem tekstu: osporeno rješenje), kojim je ukinuta po pravu nadzora građevna dozvola što ju je podnositelju izdao Ured državne uprave u Istarskoj županiji, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, Odsjek za graditeljstvo, klasa: UP/I-361-03/03-01/00753, urbroj: 2163-04-03-04-3 od 21. srpnja 2004. godine (u daljnjem tekstu: građevna dozvola).
2. Podnositelj smatra da su mu osporenim rješenjem grubo povrijeđena sljedeća prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske: ustavno pravo jednakosti pred zakonom, osobito u vezi s načelom legitimnih očekivanja stranaka (članak 14. stavak 2.), ustavno pravo na pravično suđenje, osobito u vezi s načelom jednakosti sredstava u postupku (članak 29. stavak 1.), ustavno pravo vlasništva (članak 48. stavak 1.) i ustavno pravo jednakosti pravnog položaja svih poduzetnika na tržištu (članak 49. stavak 2.).
Osporeno rješenje podnositelj smatra nezakonitim »iz formalnih razloga koji su doveli do teških postupovnih povreda prava podnositelja. Stupanj nezakonitosti pobijanog rješenja je takvog intenziteta, a štetne posljedice koje ono proizvodi za stranku su takve težine i opsega, da je potpuno razvidno kako se podnositelju pobijanim rješenjem istodobno krše i temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom«.
Nezakonitost, koja ujedno predstavlja i povredu njegovih ustavnih prava, podnositelj obrazlaže sljedećim razlozima: prema članku 264. stavku 3. rečenici drugoj Zakona o općem upravnom postupku, rješenje o ukidanju po pravu nadzora može se donijeti u roku od jedne godine od dana kad je rješenje postalo konačno u upravnom postupku. Istovjetnu odredbu sadrži i članak 178. Zakona o gradnji. U konkretnom slučaju, građevna dozvola postala je konačna 16. rujna 2004. godine. Osporeno rješenje, kojim se po pravu nadzora ukida građevna dozvola, nosi datum 16. rujna 2005. godine, ali ga je podnositelj primio tek 3. listopada 2005. godine, dakle nakon isteka prekluzivnog roka od godine dana od konačnosti građevne dozvole.
Podnositelj smatra da je relevantan datum za prosuđivanje pravovremenosti pobijanog rješenja dan kad je dostava uredno izvršena, to jest 3. listopada 2005. Ističe da je notifikacija jedno od temeljnih pravila Zakona o općem upravnom postupku, koje se primjenjuje u svakom onom slučaju kad posebnim zakonom nije drugačije određeno. Zakon o gradnji, kao posebni zakon mjerodavan u konkretnom slučaju, nije drugačije odredio, pa je očito da je 3. listopada 2005. već protekao prekluzivni rok od godine dana od dana konačnosti rješenja, jer je građevna dozvola koja je ukinuta po pravu nadzora postala konačna 16. rujna 2004.
Zbog navedenih razloga podnositelj smatra da su mu povrijeđena navedena ustavna prava, a osobito »legitimno očekivanje podnositelja kao stranke u postupku, koje se temeljilo na pozitivnim propisima Republike Hrvatske, da mu protekom roka od godine dana od dana konačnosti rješenja, unutar kojega podnositelju nije dostavljeno nikakvo rješenje o ukidanju po pravu nadzora, država više ne može zadirati u njegovo pravomoćno stečeno pravo na gradnju«.
U ustavnoj tužbi podnositelj navodi da je nadležno upravno tijelo koje je donijelo osporeno rješenje učinilo i druge postupovne propuste. Tako, primjerice, u spisu nema dokaza o tome da je nadzorno tijelo osporeno rješenje uopće otpremilo prvostupanjskom tijelu. U vezi s tim, podnositelj ističe sljedeće: »Naime, u spisu se nalazi samo koverta koja je iz Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, poslana Uredu državne uprave Istarske županije, Ispostava Pula, Pula, Splitska 14, dana 16. 9. 2005. u 15 sati. Međutim, na toj koverti nema oznake broja predmeta niti sadržaja koverte, a kamoli naznake da se u njoj nalazi sporno rješenje o ukidanju po pravu nadzora. Osim toga, ta koverta predstavlja običnu preporučenu pošiljku, bez dostavnice. S gledišta temeljnih načela pravnog poretka, a posebice upravnog postupka, ni na koji način ne može se smatrati da bi se u toj koverti nalazilo rješenje o ukidanju po pravu nadzora, (...). Takav je način dostave protivan prisilnim propisima o dostavi (...), što ujedno dovodi i do neposrednih povreda prava koja su zajamčena podnositelju, kao stranci u upravnom postupku, jer je ona stavljena u položaj potpune pravne neizvjesnosti i nesigurnosti«.
3. Podnositelj na kraju ističe da je 27. listopada 2005. protiv osporenog rješenja pokrenuo upravni spor tužbom Upravnom sudu Republike Hrvatske. Time je iskoristio sva dopuštena sredstva pravne zaštite. Podnositelj ujedno navodi činjenice kojima obrazlaže osnovanost podnošenja ustavne tužbe i prije iscrpljenog pravnog puta, a zbog kojih smatra da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka i prije iscrpljenog pravnog puta za njega nastale teške i nepopravljive posljedice.
Posebno navodi da mu je »poznata sudska praksa Upravnog suda Republike Hrvatske u vezi s računanjem pravodobnosti dostave rješenja o ukidanju po pravu nadzora (a ta je da je rješenje o ukidanju po pravu nadzora pravodobno ako je nadzorno upravno tijelo donijelo i prvostupanjskom tijelu otpremilo svoje rješenje u roku od jedne godine od dana konačnosti rješenja koje se ukida, neovisno o tome kad je dostava tog rješenja izvršena stranci). Ta praksa datira još iz razdoblja socijalizma (oko 1969. godine), ali postoji veliki stupanj vjerojatnosti da će se na tu praksu Upravni sud pozvati i u upravnom sporu koji je podnositelj pokrenuo 27. listopada 2005. Podnositelj tim više smatra osnovanim podnošenje ustavne tužbe na temelju članka 63. stavka 1., posljednji dio rečenice Ustavnog zakona, jer će ishod upravnog spora – s obzirom na dosadašnju praksu Upravnog suda – gotovo izvjesno biti negativan za podnositelja, čime će doći do daljnjeg kršenja njegovih ustavnih prava, konkretno prava zajamčenog člankom 19. stavkom 2. Ustava o (djelotvornoj) sudskoj zaštiti protiv nezakonitih upravnih akata«.
Zaključno, »podnositelj je s tim u vezi slobodan istaknuti da smatra krajnje nedopuštenim i nedopustivim odstupanja od temeljnih načela Zakona o općem upravnom postupku na štetu stranaka, pozivanjem na dugotrajnu i ustaljenu upravnu i upravnosudsku praksu stvorenu u pravnom sustavu suprotnom od poretka utemeljenog Ustavom Republike Hrvatske iz 1990. godine. Drugim riječima, vezati stranku rješenjem prije njegove uredno izvršene dostave, odnosno smatrati da pravni učinci rješenja nastupaju prije no što je dostava stranci uredno izvršena, suprotno je svim pravnim postulatima koji vrijede u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava«.
Iz navedenih razloga podnositelj predlaže da Ustavni sud pokrene postupak na temelju članka 63. stavka 1. (posljednjeg dijela rečenice) Ustavnog zakona i osporeno rješenje ukine.
4. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, klasa: UP/I-361-05/05-06/0009, urbroj: 531-04-06-11.

Ustavna tužba je osnovana.

5. Članak 63. stavak 1. Ustavnog zakona propisuje:
Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju (...) kad se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i nepopravljive posljedice.
Ustavni sud utvrđuje da je ustavna tužba, podnesena na temelju članka 63. stavka 1. (posljednjeg dijela rečenice) Ustavnog zakona, dopuštena. Podnositelj je protiv osporenog rješenja u zakonskom roku podnio tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske, čime je dokazao da je u prethodnom postupku iskoristio sva raspoloživa pravna sredstva zaštite sukladno članku 72. Ustavnog zakona.
Nadalje, imajući u vidu navode o povredama ustavnih prava podnositelja istaknute u ustavnoj tužbi, a uvažavajući posljedice koje bi za podnositelja mogle nastati u slučaju da Ustavni sud ne pokrene ustavnosudski postupak, Ustavni sud utvrđuje da su ispunjene pretpostavke za njegovo pokretanje.
6. Uvidom u osporeno rješenje nadležnog upravnog tijela i spis predmeta Ustavni sud je utvrdio sljedeće činjenice važne za odlučivanje u ovom ustavnosudskom postupku:
– na zahtjev podnositelja kao investitora, Ured državne uprave u Istarskoj županiji, Služba za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, Odsjek za graditeljstvo, izdao je podnositelju građevnu dozvolu za gradnju višestambene građevine u P., zona R. na k.č. 238 K.O. P., klasa: UP/I-361-03/03-01/753, urbroj: 2163-04-03-04-4 od 21. srpnja 2004. godine;
– 16. veljače 2005. godine građevinski inspektor Uprave za inspekcijske poslove Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Područna jedinica – Odjel inspekcijskog nadzora Pazin, pozivom na članak 174. Zakona o gradnji (»Narodne novine«, broj 175/03. i 100/04.), podnio je prijedlog za ukidanje navedene građevne dozvole po pravu nadzora, klasa: 362-02/05-07/921, urbroj:531-07/25-05-3 od 16. veljače 2005. U prijedlogu je navedeno da je građevna dozvola »postala pravomoćna 2. 9. 2004.«;
– nakon primitka prijedloga, nadležno Ministarstvo je dopisom, klasa: UP/I-361-05/05-06/009, urbroj: 531-04-05-2 od 14. travnja 2005. godine, obavijestilo Ured državne uprave u Istarskoj županiji, Službu za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, Odsjek za graditeljstvo u Puli da se »izvanredni pravni lijek može primijeniti samo na konačnu građevnu dozvolu«, pa je potrebno »poništiti spornu klauzulu pravomoćnosti i utvrditi da li je dostava predmetne dozvole izvršena svim imenovanim u dostavnoj naredbi (...), te u svezi s tim utvrditi da li je i kad je građevna dozvola (...) postala konačna«;
– iz preslike dokumentacije koja je dostavljena Ustavnom sudu nije razvidno tko je, kada i na koji način utvrdio da je građevna dozvola postala konačna 16. rujna 2004. godine. U dostavljenom spisu predmeta nalazi se samo dopis nadležnog Ministarstva kojim od Uprave za inspekcijske poslove istog Ministarstva traži mišljenje o prijedlogu za ukidanje po pravu nadzora građevne dozvole, s utvrđenjem da je dozvola postala konačna 16. rujna 2004. godine (dopis od 27. srpnja 2005. s pozivom na klasu upravnog spisa, urbroj:531-04-05-04);
– 16. rujna 2005. Uprava za inspekcijske poslove nadležnog Ministarstva dostavlja Samostalnoj službi za žalbe i upravni nadzor istog Ministarstva pisani nalaz, sastavljen na temelju »uvida u dostavljenu dokumentaciju građevinske dozvole, klasa UP-I-361-03/03-01/753«, radi daljnjeg postupanja;
– 16. rujna 2005. nadležno Ministarstvo donosi osporeno rješenje kojim po pravu nadzora ukida građevnu dozvolu. U tom rješenju je utvrđeno da su navedenom građevnom dozvolom povrijeđene odredbe Zakona o gradnji (»Narodne novine«, broj 52/99., 75/99., 117/01. i 47/03.) na temelju kojih je građevna dozvola izdana podnositelju;
– 16. rujna 2005. osporeno rješenje je otpremljeno prvostupanjskom upravnom tijelu koje je izdalo građevnu dozvolu i podnositelju.
Ustavni sud pritom utvrđuje točnim navod podnositelja da na kuverti dostavljenoj 16. rujna 2005. godine u 15:00 sati Uredu državne uprave Istarske županije, Ispostavi Pula, P.P. 112, čija je preslika dostavljena Ustavnom sudu, nema oznake broja predmeta niti bilo koje druge oznake koja bi mogla upućivati da se u njoj nalazi osporeno rješenje. Ustavni sud također napominje da je iz preslike prijamne knjige – lista broj 1 nadležnog Ministarstva od 16. rujna 2005. razvidno da je broj spisa (»UP/I-361-05/05-06/95«) ispisan olovkom druge boje od ostalih podataka;
– iz preslike spisa predmeta razvidno je da je Ured državne uprave u Istarskoj županiji zaprimio pošiljku 20. rujna 2005. godine, a da dostava podnositelju nije obavljena. Ta je činjenica razvidna iz pečata na kuverti naslovljenoj na podnositelja: »obaviješten – nije podigao pošiljku«;
– konačno, 30. rujna 2005. godine službena osoba nadležnog Ministarstva napisala je zabilješku na samom primjerku osporenog rješenja, prema kojoj je osporeno rješenje potrebno ponovno otpraviti, te je stavljen pečat otpreme s danom 30. rujna 2005. Podnositelj je osporeno rješenje primio 3. listopada 2005. godine, što nije sporno.
7. Za prosudbu osnovanosti navoda istaknutih u ustavnoj tužbi mjerodavne su odredbe Zakona o općem upravnom postupku i Zakona o gradnji.
Člankom 264. stavkom 3. drugom rečenicom Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91. i 103/96.) propisano je:
Rješenje o ukidanju na temelju stavka 2. članka 263. ovog zakona može se donijeti u roku od jedne godine od dana kad je rješenje postalo konačno u upravnom postupku.
Člankom 178. Zakona o gradnji propisano je:
Rješenje o poništenju, odnosno ukidanju po pravu nadzora može se donijeti u roku od godine dana od dana konačnosti akta koji se ukida, odnosno poništava.
U konkretnom slučaju, osporeno rješenje nadležno upravno tijelo donijelo je 16. rujna 2005., te ga je isti dan otpremilo prvostupanjskom tijelu i podnositelju. To je učinjeno posljednji dan roka propisanog člankom 264. stavkom 3. drugom rečenicom Zakona o općem upravnom postupku i člankom 178. Zakona o gradnji.
S obzirom na nejasnoće vezane uz određivanje dana konačnosti građevne dozvole, navedene u točki 6. alinejama 2. do 4. obrazloženja ove odluke, Ustavni sud smatra potrebnim napomenuti da u ovom ustavnosudskom postupku polazi od činjenice da je građevna dozvola, koja je ukinuta osporenim rješenjem, postala konačna 16. rujna 2004. godine. Ustavni sud se nije upustio u ispitivanje pravilnosti i osnovanosti ispravka datuma nastupa konačnosti građevne dozvole (točka 6. alineja 4. obrazloženja ove odluke). Za ocjenu o povredama ustavnih prava podnositelja, naime, nije relevantno je li građevna dozvola postala konačna 16. rujna 2004. ili prije tog datuma. Zbog navedenog razloga, Ustavni sud nije smatrao potrebnim od nadležnog Ministarstva zatražiti dijelove dokumentacije koja u prethodno dostavljenim preslikama spisa nedostaje.
Ustavni sud također smatra potrebnim napomenuti da s aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja nije relevantna ni činjenica što dostava osporenog rješenja, otpremljenog poštom 16. rujna 2005. godine u 15:00 sati, podnositelju nije uredno izvršena, pa je morala biti ponovljena, tako da se dostava smatra uredno izvršenom tek 3. listopada 2005. Za ocjenu o povredama ustavnih prava podnositelja dostatna je činjenica da je osporeno rješenje podnositelju otpremljeno poštom 16. rujna 2005. godine u 15:00 sati, što znači da dostava osporenog rješenja nije mogla po naravi stvari biti uredno izvršena podnositelju u roku od godine dana od dana konačnosti građevne dozvole, to jest do 00:00 sati 16. rujna 2005. godine.
8. Sukladno navedenom, temeljno pitanje o kojem ovisi ocjena o povredama ustavnih prava, koje podnositelj ističe u ustavnoj tužbi, jest sljedeće: – je li u pravnom poretku Republike Hrvatske dopušteno stranke u upravnom postupku vezati upravnim aktima prije uredno izvršene dostave tih akata strankama?
Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno objašnjavati da se u rješenjima (upravnim aktima) uvijek naznačuje datum kad je akt donesen. Datum napisan u rješenju (u konkretnom slučaju, 16. rujna 2005.) označava datum kad je rješenje doneseno, ali se uz njega ne vežu pravne posljedice: one se vežu uz datum provedbe druge procesne radnje koja slijedi nakon donošenja rješenja, pri čemu nije od utjecaja činjenica da se ta radnja načelno može vremenski podudarati s danom njegova donošenja.
Sukladno navedenom, postavlja se sljedeće pitanje: s aspekta poštivanja prava čovjeka u pravnom poretku utemeljenom na načelu vladavine prava (članak 3. Ustava), koja se procesna radnja u upravnom postupku ima smatrati onom koja označava da je rješenje o ukidanju po pravu nadzora pravodobno doneseno u smislu članka 264. stavka 3. druge rečenice Zakona o općem upravnom postupku i članka 178. Zakona o gradnji?
Prema postojećoj pravnoj praksi, rješenje o ukidanju po pravu nadzora smatra se pravodobno donesenim ako je nadzorni organ donio svoje rješenje u roku od jedne godine od dana kad je postalo konačno rješenje koje se ukida ako je to rješenje u tom roku otpremljeno prvostupanjskom organu. Dostava rješenja stranci, prema tome, nije od utjecaja na prosuđivanje pravodobnosti donošenja rješenja o ukidanju po pravu nadzora.
9. Ustavni sud ocjenjuje da je s aspekta zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda navedeno pravno shvaćanje ustavnopravno neprihvatljivo.
Dužnost je svih tijela državne vlasti Republike Hrvatske, pa time i nadležnih upravnih tijela u konkretnom slučaju, tumačiti odredbe Zakona o općem upravnom postupku u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske, propisanim člankom 3. Ustava.
Najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske su vladavina prava i poštivanje prava čovjeka. One su temelj za tumačenje Ustava. Obveza poštivanja navedenih ustavnih vrednota nužno dovodi i do obveze tumačenja mjerodavnih zakona i drugih propisa u skladu s dva važna načela koja su sastavnice navedenih ustavnih vrednota. To su načelo pravne sigurnosti (izvjesnosti) i s njim povezano načelo zaštite legitimnih očekivanja stranaka u postupcima u kojima se odlučuje o njihovim pravima i obvezama.
Ustavni sud je u odluci i rješenju, broj: U-I-659/1994 i dr. od 15. ožujka 2000. (»Narodne novine«, broj 31/00.) ukazao na okvirni sadržaj ta dva načela ističući da »u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Sud također napominje da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje« (toč. 11.1.).
U konkretnom slučaju, osporeno rješenje dostavljeno je podnositelju nakon proteka prekluzivnog roka od godine dana od kada je građevna dozvola, koja je ukinuta osporenim rješenjem po pravu nadzora, postala konačna (to jest, nakon 16. rujna 2005. godine). Ustavni sud utvrđuje da se s aspekta zaštite legitimnih očekivanja podnositelja i zajamčene mu pravne sigurnosti (izvjesnosti) u postupcima u kojima se odlučuje o njegovim pravima i obvezama, ne može smatrati da je osporeno rješenje doneseno pravodobno.
Prethodno utvrđenje osobito je važno ima li se u vidu da je konkretan postupak nadzorno upravno tijelo provelo nad nižestupanjskim upravnim tijelom nakon što je ono već izdalo građevnu dozvolu koja je stekla svojstvo konačnosti (izvršnosti i pravomoćnosti), a da u tom postupku podnositelj nije imao osigurana procesna jamstva koja postupak čini pravičnim u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02.; u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
Prema tome, u pravnoj situaciji u kojoj podnositelj nije znao niti je morao znati da nadzorno upravno tijelo vodi postupak za ukidanje izdanog mu konačnog, izvršnog i pravomoćnog upravnog akta, pravilo o obvezi uredno izvršene osobne dostave rješenja o ukidanju po pravu nadzora podnositelju unutar roka od jedne godine od konačnosti upravnog akta koji je ukinut, kao pretpostavci pravovaljanosti tog rješenja, predstavlja najmanju mjeru zahtjeva koju su nadležna tijela dužna poštivati.
Navedeno pravno stajalište nalazi potvrdu u praksi Vrhovnog suda, koji je zauzeo stajalište da »kao dan kojim prestaju pravne posljedice rješenja ukinutog po pravu nadzora valja uzeti dan kada je stranci dostavljeno rješenje doneseno po pravu nadzora« (U-8420/70 od 10. veljače 1971. godine).
Ustavni sud stoga utvrđuje da dostava osporenog rješenja podnositelju nakon isteka zakonskog roka iz članka 264. stavka 3. druge rečenice Zakona o općem upravnom postupku i članka 178. Zakona o gradnji čini to rješenje nezakonitim, a njegovi učinci, koji se očituju u ukidanju konačne, izvršne i pravomoćne građevne dozvole, izdane podnositelju, predstavljaju neposrednu povredu prava podnositelja na jednakost pred zakonom, zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava, ali i objektivnu povredu načela vladavine prava, kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, propisanog člankom 3. Ustava.
10. Ustavni sud na kraju utvrđuje da obvezna osobna dostava rješenja o ukidanju po pravu nadzora unutar roka od godine dana od dana konačnosti rješenja koje se ukida, kao pretpostavka njegove pravovaljanosti, ujedno predstavlja i važan postupovni instrument u službi zaštite prava koja su upravnim aktom priznata adresatu akta (u konkretnom slučaju, u službi zaštite prava vlasništva podnositelja u smislu članka 48. stavka 1. Ustava, odnosno njegova mirnog uživanja u smislu članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju).
Zadiranje u pravo vlasništva podnositelja zakašnjelom akcijom uprave, na način na koji je to učinjeno u konkretnom slučaju, predstavlja stoga povredu njegova prava vlasništva u smislu članka 48. stavka 1. Ustava, odnosno njegova prava na mirno uživanje vlasništva u smislu članka 1. Prvog protokola uz Europsku konvenciju.
11. Nakon što je utvrdio povrede navedenih ustavnih prava, Ustavni sud nije razmatrao ostale navodne povrede ustavnih prava koje je podnositelj istaknuo u ustavnoj tužbi.
12. Na temelju članaka 69. i 72. u vezi s člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u točkama I. i II. izreke.
13. Objava ove odluke (točka III. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIB-4366/2005
Zagreb, 5. travnja 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.