USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
409
Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić,
Jasna Omejec, Željko Potočnjak,
Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko
Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo V. P.
iz Z., na sjednici održanoj 25. siječnja 2006. godine, donio je
ODLUKU
I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukidaju se:
– presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:
Ur-6/02-2 od 16. siječnja 2003. godine
– rješenje Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke
komore broj: 1531/2001 od 2. veljače 2002. godine
– rješenje Izvršnog odbora Hrvatske odvjetničke
komore broj: 1531/2001 od 17. rujna 2001. godine.
III. Predmet se vraća Hrvatskoj odvjetničkoj
komori na ponovni postupak.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim
novinama.«
Obrazloženje
1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude
Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Ur-6/02-2 od
16. siječnja 2003. godine, kojom je odbijen prigovor podnositelja izjavljen
protiv rješenja Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke komore broj: 1531/2001 od
2. veljače 2002. godine. Tim je rješenjem odbijena žalba podnositelja
izjavljena protiv rješenja Izvršnog odbora Hrvatske odvjetničke komore broj:
1531/2001 od 17. rujna 2001. godine, kojim je odbijen zahtjev podnositelja za
upis u Imenik odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore (u daljnjem tekstu: Imenik
odvjetnika) sa sjedištem ureda u P.
Izvršni odbor Hrvatske odvjetničke komore odbio
je zahtjev podnositelja pozivom na odredbu članka 49. stavka 2. Zakona o
odvjetništvu (»Narodne novine«broj 9/94.), smatrajući da podnositelj, s obzirom
na svoje ranije ponašanje, ne daje jamstvo da će savjesno obavljati odvjetničko
zvanje. Pritom se misli na kaznena djela počinjena 1982. i 1983. godine, koja
ga, s obzirom na vrstu i okolnosti pod kojima su počinjena, diskvalificiraju za
obavljanje dužnosti odvjetnika.
2. Podnositelj ističe da su mu osporenim aktima
povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbama članaka 30., 44. i 54. Ustava
Republike Hrvatske. Pored toga, iz sadržaja ustavne tužbe može se zaključiti da
podnositelj upire i na povredu ustavnog prava jednakosti pred zakonom
zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava.
Obrazlažući povrede, navodi da se osporene
odluke temelje isključivo na događajima od prije 20 godina, te da osim tih
činjenica ne postoje druge zbog kojih bi bio nedostojan za obavljanje
odvjetničkog zvanja. Smatra da je za odlučivanje o njegovom zahtjevu za upis u
Imenik odvjetnika mjerodavna odredba članka 49. stavka 1. Zakona o
odvjetništvu, a ne odredba stavka 2. tog članka. Ističe da mu je osporenim
odlukama, zbog »pogreške« učinjene prije 20 godina, suprotno odredbama članaka
14. stavka 2., 30., 44. i 54. Ustava, onemogućeno pravo na rad, biranje poziva
i primanje u javnu službu.
Ustavna tužba je osnovana.
3. Uvidom u spis Hrvatske odvjetničke komore
utvrđeno je sljedeće:
Dana 21. svibnja 2001. godine podnositelj je
podnio zahtjev za upis u Imenik odvjetnika.
Dopisom od 11. lipnja 2001. godine, Odvjetnički
zbor P. obavijestio je Hrvatsku odvjetničku komoru da nema zapreka za upis
podnositelja u Imenik odvjetnika.
Dopisom od 11. lipnja 2001. godine, Ministarstvo
pravosuđa, uprave i lokalne samouprave obavijestilo je Hrvatsku odvjetničku komoru
da u vrijeme podnositeljevog obnašanja dužnosti suca Općinskog suda u Pakracu
ne postoje činjenice niti razlozi koji bi sprečavali odobravanje njegovog upisa
u Imenik odvjetnika.
Dana 11. rujna 2001. godine Komisija za
ispitivanje dostojnosti kandidata za upis u Imenik odvjetnika i odvjetničkih
vježbenika Hrvatske odvjetničke komore (u daljnjem tekstu: Komisija za
ispitivanje dostojnosti kandidata) donijela je mišljenje da je podnositelj
nedostojan za obavljanje odvjetništva s obzirom »na veliki broj kaznenih djela,
koja su sama po sebi takva da diskvalificiraju kandidata za obavljanje dužnosti
odvjetnika«.
Prihvaćajući mišljenje Komisije za ispitivanje
dostojnosti kandidata, Izvršni odbor Hrvatske odvjetničke komore je osporenim
rješenjem, pozivom na odredbu članka 49. stavka 2. Zakona o odvjetništvu, odbio
zahtjev podnositelja za upis u Imenik odvjetnika.
Upravni odbor Hrvatske odvjetničke komore je
osporenim rješenjem odbio podnositeljevu žalbu protiv prvostupanjskog rješenja
kao neosnovanu priklonivši se mišljenju Komisije za ispitivanje dostojnosti
kandidata.
U obrazloženju presude Vrhovnog suda kojom je
odbijen podnositeljev prigovor protiv drugostupanjskog rješenja navedeno je da
u konkretnom slučaju posebnu težinu ima činjenica da je kaznena djela koja
uvjetuju nedostojnost za obavljanje odvjetništva podnositelj počinio u
razdoblju u kojemu je obnašao dužnost suca. Vrhovni sud smatra da je u takvoj
situaciji, Hrvatska odvjetnička komora ovlaštena procjenjivati moralnu
dostojnost za obavljanje odvjetništva u smislu odredbe članka 49. stavka 2.
Zakona o odvjetništvu i nakon proteka roka iz članka 49. stavka 1. Zakona o
odvjetništvu.
4. Odredbe članka 49. Zakona o odvjetništvu
glase:
(1) Nije
dostojna za obavljanje odvjetništva osoba osuđena za kazneno djelo protiv
Republike Hrvatske, za kazneno djelo protiv službene dužnosti, za kazneno djelo
izvršeno iz koristoljublja ili za drugo kazneno djelo izvršeno iz nečasnih
pobuda ili koje je čini moralno nedostojnom za obavljanje odvjetništva. Takva
osoba nema pravo na upis u Imenik odvjetnika deset godina poslije izdržane,
oproštene ili zastarjele kazne, a ako je osoba osuđena na novčanu kaznu, pet
godina od dana pravomoćnosti presude, osoba kojoj je izrečena uvjetna osuda
nema pravo na upis za vrijeme za koje joj je pravomoćnom odlukom određen rok
kušnje.
(2) Nije
dostojna za obavljanje odvjetništva ni osoba čije ranije ponašanje ili
djelatnost ne jamči da će ona savjesno obavljati odvjetničko zvanje.
(3) Ako je
zahtjev za upis u Imenik odvjetnika odbijen zato što podnositelj zahtjeva nije
dostojan za obavljanje odvjetništva zbog razloga navedenih u stavku 2. ovoga
članka, novi zahtjev za upis ne može se podnijeti prije isteka roka od dvije
godine od pravomoćnosti odluke kojom je zahtjev odbijen.
5. Iz osporenih akata razvidno je da je od dana
kad je podnositelj izdržao kaznu zatvora zbog počinjenih kaznenih djela, pa do
dana donošenja prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za upis
u Imenik odvjetnika, proteklo preko trinaest godina.
Podnositeljev zahtjev za upis u Imenik
odvjetnika odbijen je isključivo zbog kaznenih djela počinjenih u razdoblju od
kraja 1982. do kraja 1983. godine.
Prema članku 49. stavku 1. Zakona o
odvjetništvu, podnositelj nije imao pravo na upis u Imenik odvjetnika deset
godina poslije izdržane kazne.
Ustavni sud smatra potrebnim istaknuti da
odbijanje podnositeljevog zahtjeva nadležna tijela temelje na kaznenim djelima
od čijeg je počinjenja, odnosno izdržane kazne proteklo razdoblje propisano
člankom 49. stavkom 1. Zakona o odvjetništvu, pozivajući se na odredbu članka
49. stavka 2. Zakona o odvjetništvu.
6. Odredbe članka 85. stavaka 4. i 5. Kaznenog
zakona (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/98., 129/00., 51/01. i 111/03.)
glase:
(4)
Protekom rokova određenih u stavku 5. ovoga članka počinitelj kaznenog djela
smatra se neosuđivanim i svaka uporaba podataka o građaninu kao počinitelju
kaznenog djela zabranjena je, a u slučaju uporabe nema pravni učinak.
Rehabilitirani građanin ima pravo nijekati prijašnju osuđivanost
i zbog toga ne može biti pozvan na odgovornost niti može imati bilo kakve
pravne posljedice.
(5) Pod
uvjetom da počinitelj kaznenog djela nije ponovno osuđen zbog novoga kaznenog
djela, rehabilitacija nastupa po sili zakona kad proteknu ovi rokovi:
(...) –
tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne kod osude na kaznu
zatvora do pet godina (...).
Odredbom članka 473. stavka 3. Zakona o kaznenom
postupku (»Narodne novine«broj 110/97., 27/98. – ispravak, 58/99., 112/99.,
58/02., 143/02. – ispravak i 62/03. – pročišćeni tekst) propisano je:
(3) Podaci
o kaznenom djelu za koje je nastupila rehabilitacija ne mogu se davati nikome
na uvid.
7. U vrijeme podnošenja zahtjeva podnositelja za
upis u Imenik odvjetnika, proteklo je razdoblje u kojemu (prema odredbi članka
49. stavka 1. Zakona o odvjetništvu) podnositelj nije imao pravo upisa u Imenik
odvjetnika.
Pored toga, Ustavni sud utvrđuje da je u vrijeme
podnošenja zahtjeva, podnositelj, u smislu članka 85. stavka 5. Kaznenog
zakona, bio rehabilitiran.
Stoga su tijela koja su podnositeljev zahtjev za
upis u Imenik odvjetnika odbila zbog podnositeljeve osuđivanosti
u razdoblju od kraja 1982. do kraja 1983. godine, postupila suprotno izričitoj
zakonskoj zabrani uporabe podataka o kaznenom djelu za koje je nastupila
rehabilitacija.
Postupivši suprotno odredbi članka 85. stavka 4.
Kaznenog zakona, tijela koja su odlučivala o podnositeljevom zahtjevu za upis u
Imenik odvjetnika, povrijedila su podnositeljevo ustavno pravo jednakosti pred
zakonom zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.
8. S obzirom na utvrđenu povredu ustavnog prava
zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava, Sud nije razmatrao eventualne povrede
ostalih ustavnih prava na čiju povredu podnositelj također ukazuje.
9. Stoga je na temelju odredaba članaka 73. i
76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj
99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) odlučeno kao u izreci.
10. Objava odluke (točka IV. izreke) temelji se
na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.
Broj: U-III-1333/2003
Zagreb, 25. siječnja 2006.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Petar Klarić, v. r.
*
* *
Na temelju članka 27. stavaka 4. i 5. Ustavnog
zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske i članaka
50. i 51. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske, dana 1. veljače 2006.
godine, prilažem sljedeće
IZDVOJENO MIŠLJENJE
uz Odluku Ustavnog suda, broj:U-III-1333/2003 od 25. siječnja 2006. godine
I. Donesenom Odlukom usvojena je ustavna tužba
predlagatelja u predmetu njegova zahtjeva za upis u Imenik odvjetnika Hrvatske
odvjetničke komore, te su ukinute: presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske,
broj: Ur-6/02-2 od 16. siječnja 2003. godine,
rješenje Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke komore, broj: 1531/2001 od 2.
veljače 2002. godine i rješenje Izvršnog odbora Hrvatske odvjetničke komore,
broj: 1531/2001 od 17. rujna 2001. godine, te je predmet vraćen Hrvatskoj
odvjetničkoj komori na ponovni postupak.
Na sjednici Ustavnog suda održanoj 25. siječnja
2006. godine usmeno sam obrazložio svoje protivljenje izreci i obrazloženju
navedene odluke i najavio svoje izdvojeno mišljenje.
Sukladno Poslovniku Ustavnog suda Republike
Hrvatske ovime dostavljam svoje pisano obrazloženje i molim da se ono temeljem
članka 51. stavka 2. Poslovnika objavi u »Narodnim novinama«.
II. Smatram da donesena Odluka ima šire
implikacije i dovodi u pitanje pravo autonomnog utvrđivanja i procjene moralne
dostojnosti kandidata za upis ne samo u Imenik odvjetnika, nego i pitanje
moralne dostojnosti diplomiranog pravnika i za još dvije bitne institucije
pravne države: sudačke i državno odvjetničke.
Pitanje prava na procjenu moralne dostojnosti
kandidata kako za odvjetništvo tako i za izbor, odnosno imenovanje na dužnost u
odnosu na suce i državne odvjetnike, izuzetno je važno pitanje, jer za sve tri
spomenute institucije postoje vrlo slični kriteriji za procjenu dostojnosti
svakog od kandidata.
III. Ustavni sud je do danas donio dvije odluke
kojima se usvajaju ustavne tužbe protiv presuda Vrhovnog suda i rješenja
Upravnog i Izvršnog odbora HOK-a, kojima je odbijen zahtjev predlagatelja za
upis u Imenik odvjetnika.
Odlukom broj: U-III-439/1995 od 20. prosinca
1995. godine (»Narodne novine«, broj 106/95.) usvojen je zahtjev predlagatelja
jer mu je odbijen zahtjev za upis u Imenik odvjetnika iz razloga jer kao sudac
nije došao na svoje radno mjesto u trajanju duljem od 5 dana.
U odluci broj: U-III-706/2003 od 8. srpnja 2003.
godine (»Narodne novine«, broj 120/03.) usvojen je tužbeni zahtjev bivšeg
odvjetnika koji je brisan iz Imenika odvjetnika jer svoju dužnost nije obavljao
duže od 6 mjeseci.
U obrazloženju citiranih odluka Ustavni sud je u
bitnom naveo, da se prilikom ocjene dostojnosti neke osobe za obavljanje odvjetništva
treba ocijeniti ukupnost njegovog ranijeg ponašanja i djelatnosti, a ta ocjena
ne može se temeljiti samo na jednom životnom postupku određene osobe u
prošlosti.
Međutim, ponašanje predlagatelja u ovom slučaju
je činjenično i pravno bitno drugačije, od ponašanja predlagatelja u gore
citiranim ranijim odlukama.
Iz spisa Ustavnog suda vidljiva je činjenica,
koju ne osporava niti sam podnositelj, da je kao sudac Općinskog suda tijekom
1982. i 1983. godine »… predujam od troškova uredovanja od stranaka uzimao u
gotovu novcu … i tako naplaćeni novac zadržavao za sebe…«. Nadalje, da je kao
sudac »… sastavio zapisnik iz kojeg proizlazi da je sudu pristupila jedna osoba
… iako ta osoba tog dana nije bila na sudu …«.
Podnositelj je dakle, obavljajući izuzetno važnu
i odgovornu dužnost suca, u vršenju dužnosti u kontinuitetu, i to šesnaest puta
uzastopce, postupao nezakonito.
Navedene činjenice, mogu se utvrditi ne samo
uvidom u krivični spis, nego i uvidom u arhivu suda, nalaz vještaka, uvidom u
arhivu Ministarstva pravosuđa itd.
Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je u
obrazloženju svoje presude kojom odbija žalbu predlagatelja bio sasvim određen
i nedvojben: posebnu težinu ovog predmeta čini činjenica da je predlagatelj
nezakonito postupao tijekom obavljanja dužnosti suca, pa je »… zbog toga
pravilno stajalište da je u takovoj situaciji Hrvatska odvjetnička komora
ovlaštena procjenjivati moralnu dostojnost za obavljanje odvjetništva i u
smislu odredbe članka 49. stavka 2. Zakona o odvjetništvu i nakon proteka roka
iz članka 49. stavka 1. Zakona o odvjetništvu.«.
IV. U obrazloženju donesene Odluke u najmanju
ruku se vrlo slobodno interpretiraju odredbe Kaznenog zakonika i Zakona o
kaznenom postupku u vezi instituta rehabilitacije. Tako se navodi da postoji »…
izričita zakonska zabrana uporabe podataka o kaznenom djelu za koje je
nastupila rehabilitacija«.
Iz citiranog obrazloženja slijedi zaključak, da
se nakon rehabilitacije, nesporne činjenice iz profesionalnog života
okrivljenika više ne smiju razmatrati niti uzeti u obzir kod ocjene njegove
dostojnosti za obavljanje bitnih institucija pravne države: odvjetničke,
sudačke i državno odvjetničke!
U obrazloženju se konačno navodi, da je
povrijeđeno podnositeljevo ustavno pravo na jednakost pred zakonom zajamčeno člankom
14. stavkom 2. Ustava.
U svezi toga postavlja se pitanje: kakva je
pozicija onih kandidata za upis u Imenik odvjetnika koji su, također tijekom
karijere suca postupali protuzakonito, na sličan način kao i predlagatelj, ali
stjecajem određenih okolnosti nisu za to postupanje krivično odgovarali,
primjerice zbog zastare gonjenja?!
Odgovor je sasvim nedvojben, mogli bi reći
gotovo apsurdan. U slučaju da sudac nije krivično odgovarao zbog utvrđenog
nezakonitog postupanja, prilikom njegovog zahtjeva za upis u Imenik odvjetnika
takovo njegovo nezakonito postupanje nadležni organ ima pravo razmatrati i
valorizirati, a u slučaju da je za takovo djelo krivično i odgovarao – ne
može!!
Nije li upravo na taj način povrijeđeno ustavno
pravo takovog kandidata iz članka 14. stavka 2. Ustava, jer očito da navedeni
kandidati nisu pred zakonom jednaki.
V. Temeljem gore istaknutih činjenica smatram da
se nameće zaključak, da ono što se protekom određenog roka i nastupanjem
rehabilitacije briše – jest kazneno djelo – ali samo ponašanje i postupanje
počinitelja tog djela ostaje kao činjenica iz njegovog profesionalnog života,
bez obzira na to da li je tim postupanjem i ponašanjem počinio kazneno djelo i
da li je za to osuđen ili nije.
U konkretnom slučaju činjenica jest da je
podnositelj u jednom razdoblju svog života, u kojem je obavljao dužnost suca,
prisvajao novac koji mu nije pripadao i u službenu ispravu unio neistiniti
podatak.
Treba istaknuti, da je pitanje dostojnosti za
obavljanje dužnosti odvjetnika, a isto tako i suca i državnog odvjetnika,
znatno šire od postojanja kaznenog djela u životopisu. Činjenice o nečijem
ponašanju tijekom njegove profesionalne karijere, jesu i ostaju dijelom
njegovog životopisa, bez obzira je li na temelju tih činjenica bio vođen kazneni
postupak, kao i bez obzira je li nastupila rehabilitacija ili nije.
U suprotnom, evidentni počinitelj kaznenog
djela, po isteku roka rehabilitacije, u povoljnijem je položaju od onog, koji
za svoje nedopušteno postupanje nije nikada bio niti optužen niti suđen, iako
postoje dokumenti koji potvrđuju nezakonito postupanje.
Po toj logici, ako se prihvati pravno stajalište
Odluke, predlagatelj bi nakon rehabilitacije, mogao biti izabran ne samo za
odvjetnika, nego ponovno za suca, pa i za državnog odvjetnika!
Mišljenja sam, što sam na početku istaknuo, da
osporena Odluka ima šire konotacije od jednog upisa u Imenik odvjetnika.
VI. Zbog svega gore navedenog smatram da su
postojali svi činjenični, pravni i napose ustavno pravni osnovi da Ustavni sud
svojom odlukom odbije zahtjev predlagatelja.
Sudac Ustavnog suda
Republike Hrvatske
Mario Kos, v. r.