USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1838

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Smiljko Sokol i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo M. I. iz M., na sjednici održanoj 1. lipnja 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Koprivnici, broj: Gž-594/04-2 od 27. travnja 2004. godine, kojom je odbijena žalba podnositelja izjavljena protiv presude Općinskog suda u Đurđevcu, broj: P-457/03-12 od 28. siječnja 2004. godine. Navedenom presudom suda prvog stupnja usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja, G. P. d.o.o. za izdavačku i tiskarsku djelatnost K., i naloženo je podnositelju, tuženiku u parničnom postupku, da tužitelju plati iznos od 29.133,68 kuna zajedno sa zateznim kamatama od 19. rujna 2003. godine do plateža, te da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 4.164,00 kuna.

2. Podnositelj smatra da su u provedenom postupku učinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka. U obrazloženju ustavne tužbe navodi da je presudom prvostupanjskog suda presuđeno da podnositelj ustavne tužbe ima svojoj bivšoj radnoj organizaciji platiti utuženi iznos, a koji je ona isplatila, ranije tužitelju, predsjedniku Općinskog suda u Koprivnici temeljem presude donesene u parnici u kojoj je i podnositelj ustavne tužbe bio tuženik. Podnositelj smatra da je prvostupanjski sud usvojivši tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu je u cijelosti prihvatio sve navode tužitelja, a nije istodobno razmotrio prigovore podnositelja ustavne tužbe, nejednako postupio prema podnositelju ustavne tužbe u odnosu na tužitelja povrijedivši na taj način ustavna prava zajamčena člancima 14. i 26. Ustava Republike Hrvatske. Smatra da prvostupanjski sud u provedenom postupku nije utvrdio grubu nepažnju ili namjeru podnositelja ustavne tužbe. Također, podnositelj smatra da sudovi koji su presuđivali u konkretnom slučaju nisu bili nepristrani. Ističe da je u prvom stupnju odlučivao sudac koji je prethodno bio savjetnik na Županijskom sudu u Koprivnici, dok su suci Županijskog suda suci koji su prethodno bili suci Općinskog suda u Koprivnici na čelu sa predsjednikom suda, te smatra da su trebali tražiti suđenje kod drugog nepristranog suda.

Iz navedenih razloga, podnositelj smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova ustavna prava, te predlaže da se donesena odluka kojom se ukida presuda Županijskog suda i »...predmet vraća na ponovno rješavanje Županijskom sudu Koprivnica s tim da isti traži delegiranje suda izvan Koprivnice i sudaca bivšeg svojeg suda.«

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Odredbom članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), propisano je da svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.

Ustavni sud, u postupku povodom ustavne tužbe utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja došlo do ustavno nedopuštenog zadiranja u temeljne slobode i ljudska prava to jest je li povrijeđeno ustavno pravo podnositelja.

4. Uvidom u osporene presude i spis predmeta, Ustavni sud je utvrdio da je prvostupanjska presuda donesena po tužbi tužitelja, »G. P.« d.o.o. kojom je od tuženika tražio, kao nakladnik temeljne odredbe članka 27. stavka 1. Zakona o javnom priopćavanju (»Narodne novine«, broj: 83/96., 143/98., 20/00. i 96/01.), a zbog štete iz članka 21. istog zakona. U parničnom postupku kao nesporno je utvrđeno da je podnositelj ustavne tužbe radi sadržaja članka koji je objavljen u lokalnom listu »G. P. i P.« dana 14. siječnja 1994. godine pod naslovom »Hoće li indicije prerasti u aferu«, te članka »Hoće li indicije« koji je 28. siječnja 1994. objavljen u istom listu, presudom Općinskog suda u Varaždinu, broj: K-398/95-44 od 2. svibnja 1997. godine, koja je presudom Županijskog suda u Varaždinu, broj: Kž-313/97-3 od 25. studenoga 1997. godine preinačena u pravnoj oznaci djela, proglašen krivim za kazneno djelo klevete iz članka 71. stavka 2. u svezi članka 1. Kaznenog zakona, te osuđen na kaznu zatvora od jednog mjeseca, uz primjenu uvjetne osude od jedne godine. Također, kao nesporno je utvrđeno da je od strane Općinskog suda u Ludbregu, broj: P-246/02-60 od 1. listopada 2002. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, broj: Gž-197/03-2 od 1. listopada 2003. godine, tužitelj »G. P.« d.o.o. obvezan privatnom tužitelju, M. R., nadoknaditi nematerijalnu štetu za pretrpljenje duševne boli u iznosu od 19.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosu od 5.849,42 kune, te da je u ovršnom predmetu, broj: Ovr-970/03 pokrenuta i provedena ovrha protiv tužitelja. Na temelju tako utvrđenih nespornih činjenica, te nakon provedbe dokaza koje je predložio podnositelj ustavne tužbe, prvostupanjski sud je ocijenio da je upravo podnositelj ustavne tužbe kao autor informacija i glavni urednik prouzročio iz grube nepažnje štetu tužitelju kao nakladniku, tako da suglasno odredbi članka 27. stavka 1. Zakona o javnom priopćavanju, nakladnik ima pravo zahtijevati naknadu isplaćenog iznosa. Slijedom navedenog usvojio je tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan.

5. Odredba članka 27. stavka 1. Zakona o javnom priopćavanju glasi:

Ako je štetu iz članka 21. ovoga Zakona autor informacije ili glavni urednik prouzročio namjerno ili zbog grube nepažnje, nakladnik ima pravo od autora, odnosno glavnoga urednika zahtijevati naknadu isplaćenoga iznosa.

6. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenim presudama podnositelju u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.

Pravna stajališta navedena u osporenim presudama nadležnih sudova zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da su nadležni sudovi, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom postupku, obrazložili svoja stajališta iznesena u osporenim presudama, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

Ustavni sud iz navedenih razloga nije prihvatio navode podnositelja da mu u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.

Vezano za pitanje nepristranosti suda i povrede ustavnog prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, Ustavni sud je u nekoliko svojih odluka istaknuo da se u odnosu na pitanja nepristranosti suda primjenjuje subjektivno i objektivno mjerilo.

Subjektivno mjerilo znači ispitivanje je li sudac imao neki osobni razlog pristranosti u konkretnom predmetu ili osobnu predrasudu. Objektivno mjerilo znači ispitivanje jamči li sud kao takav i njegov sastav dovoljno sigurnosti da bi isključili svaku opravdanu sumnju u pogledu nepristranosti suda.

Polazeći od okolnosti koje podnositelj navodi kao razlog za izuzeće raspravnog suca, a imajući u vidu činjenice da podnositelj nije podnio zahtjev za izuzeće u skladu s odredbama ZPP, već razloge navodi tek u ustavnoj tužbi, Ustavni sud utvrđuje da u ovom predmetu nema činjenica ili okolnosti koje bi ukazivale, bilo na subjektivnu bilo na objektivnu pristranost raspravnog suca.

Sagledavajući postupak koji je prethodio ustavnosudskom kao jedinstvenu cjelinu, Ustavni sud utvrđuje da je isti vođen na način koji podnositelju osigurava pravično suđenje.

7. Odredbom članka 26. Ustava propisano je da su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti te nije mjerodavna u ovom slučaju (stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci broj: U-III-884/2004, objavljenoj u »Narodnim novinama«, broj 2/05.).

8. Temeljem odredbi članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

9. Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-2322/2004

Zagreb, 1. lipnja 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.