USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

502

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi koju je podnio D. V. iz Z., kojeg zastupa M. Lj., odvjetnik u Z., na sjednici održanoj 31. siječnja 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Županijski sud u Zagrebu dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod poslovnim brojem: Gžn-3835/05 u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od šest (6) mjeseci, računajući od prvoga idućeg dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), podnositelju ustavne tužbe, D. V. iz Z., određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 41/01. – pročišćeni tekst) u iznosu od 9.100,00 kuna.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Podnositelj je na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) podnio 15. listopada 2004. godine ustavnu tužbu radi duljine parničnog postupka, koji se vodi pred Općinskim sudom u Zagrebu pod brojem: Pn-2411/91, smatrajući da mu je povrijeđeno ustavno pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku.

 

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Parnični postupak pokrenut je pred Općinskim sudom u Zagrebu tužbom podnositelja od 9. studenoga 1990. protiv I-tuženika »S. o.« i II-tuženika A. P., radi naknade štete. Podnositelj je u prometnoj nesreći koju je izazvao osiguranik tužene zadobio teške tjelesne povrede, te s tog naslova potražuje naknadu materijalne i nematerijalne štete.

Do 5. studenoga 1997. godine održana su četiri ročišta (25. veljače 1991. na kojem je donijeta presuda zbog izostanka, 7. svibnja 1991., 27. lipnja 1991. i 25. ožujka 1993.).

Podnositelj je podnescima od 5. studenoga 1997., 23. lipnja 1998. i 2. listopada 1998. predložio zakazivanje ročišta u ovom predmetu.

Rješenjem suda od 8. prosinca 1998. pozvan je podnositelj da u roku od 15 dana uredi tužbeni zahtjev tako da naznači tuženika s adresom i sjedištem, a što je podnositelj učinio podneskom od 1. veljače 1999. i ujedno predložio provođenje medicinskog vještačenja po vještacima neurološke i okulističke struke, dok je u odnosu na drugotuženika povukao tužbu.

Rješenjem suda od 1. lipnja 1999. riješeno je da će se provesti medicinsko vještačenje, koje je diplomatskim putem dostavljeno tuženom.

Podneskom od 18. lipnja 1999. podnositelj je dostavio medicinsku dokumentaciju, dok je podneskom od 12. svibnja 2000. obavijestio sud o uplati predujma za troškove medicinskog vještačenja.

Vještaci su nalaz i mišljenje dostavili sudu 10. listopada 2000. godine.

Podneskom od 12. travnja 2001. podnositelj potražuje i štetu nastalu s osnove duševne bolesti radi naruženosti, stoga je sud rješenjem od 22. svibnja 2001. odredio vještačenje u pogledu naruženosti.

Vještaci su nalaz i mišljenje dostavili 2. srpnja 2001. godine.

Rješenjem suda od 31. kolovoza 2001. sud je pozvao podnositelja da ukoliko predlaže provođenje dokaza oftamološkim vještačenjem, uplati predujam u iznosu od 1.000,00 kuna.

Podneskom od 17. siječnja 2002. podnositelj je predložio zakazivanje ročišta u ovom predmetu.

Na ročištu 10. svibnja 2002. stranke su predložile odgodu ročišta radi mogućnosti sklapanja izvansudske nagodbe, te im je sud dodijelio rok od 60 dana.

Podneskom od 20. rujna 2002. podnositelj je predložio zakazivanje ročišta, jer da nagodba nije u cijelosti realizirana.

Na ročištu održanom 3. ožujka 2003. podnositelj je izvijestio sud da je došlo do izvansudske nagodbe, ali da je tuženi isplatio samo dio iznosa, te je rješenjem suda strankama dodijeljen daljnji rok od 30 dana radi mirnog rješavanja spora, s napomenom da će se stranke nakon tog roka pozvati na platež predujma za daljnja vještačenja.

Rješenjem suda od 13. ožujka 2003., a nakon uplate podnositelja za vještačenje, određeno je vještačenje po vještaku oftamologu. Nalaz i mišljenje vještak je dostavio sudu 4. svibnja 2004. godine.

Na ročištu 11. studenoga 2004. saslušani su vještaci, dok je rješenjem pozvao stranke da istaknu daljnje prijedloge u odnosu na prigovor suoodgovornosti, a podnositelju je dodijelio rok od 15 dana da dostavi odgovarajuće dokaze u odnosu na materijalnu štetu, a što je podnositelj učinio podneskom od 23. ožujka 2005. godine.

Rješenjem suda od 31. ožujka 2005. pozvan je tuženi da postupi po raspravnom rješenju suda od 11. studenoga 2004., a što je i učinio podneskom od 1. lipnja 2005. godine.

Nakon toga održano je ročište 13. srpnja 2005. i 7. rujna 2005. na kojem je zaključena glavna rasprava, dok je presuda objavljena na ročištu održanom 21. rujna 2005. godine.

Protiv navedene presude podnositelj je podnio žalbu 21. listopada 2005., a tuženik 27. listopada 2005., nakon čega je spis otpremljen Županijskom sudu u Zagrebu na daljnje rješavanje i zaveden pod brojem: GŽN-3835/05.

 

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3. Mjerodavno pravo sadržano je u odredbi članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i odredbama članka 63. Ustavnog zakona.

 

Ustavna tužba je osnovana.

 

4. Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

 

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Tužba Općinskom sudu u Zagrebu podnijeta je 9. studenoga 1990. godine.

Međutim, duljina postupka uzima se u razmatranje od 5. studenoga 1997. godine kada je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj 1, 4, 6, 7, 11, 12 i 13 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak i 14/02.; u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije), koja Konvencija u članku 6. stavku 1. jamči, između ostaloga, i pravo na suđenje u razumnom roku.

Ustavna tužba podnijeta je 15. listopada 2004. godine, a do tog dana postupak nije pravomoćno okončan pa Ustavni sud utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe postupak trajao ukupno trinaest (13) godina, jedanaest (11) mjeseci i šest (6) dana, a nakon stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije pa do dana podnošenja ustavne tužbe postupak je trajao šest (6) godina, jedanaest (11) mjeseci i devet (9) dana.

 

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Postupak se u razmatranom, pravno relevantnom razdoblju, vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu u trajanju od šest godina, jedanaest mjeseci i šest dana. Tijekom tog razdoblja sud je od radnji koje su relevantne za meritorno odlučivanje o pravima i obvezama stranaka u tom sudskom postupku, održao dva ročišta te tri puta odredio provođenje dokaza medicinskim vještačenjem. Sud je bio neaktivan u razdoblju od 5. studenoga 1997. do 8. prosinca 1998. (jednu godinu, jedan mjesec i dva dana). Odluku o ovom predmetu sud je donio 21. rujna 2005., nakon podnošenja ustavne tužbe (15. listopada 2004.).

Trenutno se spis nalazi pred Županijskim sudom u Zagrebu.

 

4.3. PONAŠANJE PODNOSITELJA USTAVNE TUŽBE(TUŽITELJA U PARNIČNOM POSTUPKU)

Podnositelj ustavne tužbe, kao tužitelj u sudskom postupku, prema utvrđenju Ustavnog suda nije pridonio duljini postupka.

 

4.4 SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Ustavni sud utvrđuje da se ne radi o složenom predmetu.

 

OCJENA USTAVNOG SUDA

5. Ustavni sud utvrđuje da se postupak u pravno relevantnom razdoblju vodio pred prvostupanjskim sudom u trajanju od šest godina, jedanaest mjeseci i šest dana, dok je meritornu odluku sud prvog stupnja donio tek nakon podnošenja ustavne tužbe. Dugotrajnost konkretnog parničnog postupka, u ukupnom trajanju od oko četrnaest godina, ukazuje na potrebu da se istakne i razdoblje neaktivnosti suda, koje većim dijelom obuhvaća razdoblje prije 5. studenoga 1997. godine, a koje je trajalo od 25. ožujka 1993. do 5. studenoga 1997. godine u trajanju od četiri godine, sedam mjeseci i deset dana. Imajući u vidu ukupno trajanje postupka, te razdoblje neaktivnosti Općinskog suda u Zagrebu, Ustavni sud ocjenjuje da je povrijeđeno pravo podnositelja na suđenje u razumnom roku, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Stoga je u smislu odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona donijeta odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

6. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

Visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud u pravilu određuje za razmatrano, pravno relevantno razdoblje, uz iznimnu mogućnost uvažavanja nerazumno dugog razdoblja potpune neaktivnosti suda i prije 5. studenoga 1997. godine, što ovisi o osobitim okolnostima svakoga pojedinog slučaja.

7. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

8. Predsjednik Županijskog suda u Zagrebu dužan je dostaviti Ustavnom sudu pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme odluke u roku osam (8) dana od dana njene otpreme, a najkasnije osam (8) dana od isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke. Ovaj nalog temelji se na članku 31. stavcima 4. i 5. Ustavnog zakona.

 

Broj: U-IIIA-3793/2004

Zagreb, 31. siječnja 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.