USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

503

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi koju je podnio D. L. iz N. S. (D. z. S. i C. G.), kojeg zastupa M. S., odvjetnica iz Z., na sjednici održanoj 31. siječnja 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Općinski sud u Zagrebu dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod poslovnim brojem: P-1897/00 (ranije: P- 319/84) u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od deset (10) mjeseci, računajući od prvog idućeg dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), podnositelju ustavne tužbe D. L. iz N. S. (D. z. S. i C. G.), B. K. M. 28, određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01. – pročišćeni tekst) u iznosu od 9.200,00 kn.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Podnositelj je na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) podnio 2. kolovoza 2004. godine ustavnu tužbu radi duljine parničnog postupka, koji se vodi pred Općinskim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1897/00 (ranije: P- 319/84), smatrajući da mu je povrijeđeno ustavno pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku.

 

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Ustavni sud je u postupku pokrenutom ustavnom tužbom primjenom članka 63. Ustavnog zakona, na temelju navoda ustavne tužbe, očitovanja Općinskog suda u Zagrebu te uvida u presliku spisa Općinskog suda u Zagrebu broj: P-1897/00 (ranije: P- 319/84), utvrdio pravno relevantne činjenice za odlučivanje o povredi ustavnog prava podnositelja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Podnositelj je kao prvotužitelj, zajedno s M. L. iz J., kao drugotužiteljicom, 17. siječnja 1984. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Zagrebu protiv tužene, M. I. iz Z., radi utvrđenja i isplate. Tužena je 27. listopada 1986. godine podnijela protutužbu.

Do 5. studenoga 1997. godine održana su ročišta 7. ožujka 1984., 24. svibnja 1984., 25. studenoga 1985., 10. srpnja 1986., 22. siječnja 1987., 23. ožujka 1987., 23. travnja 1987., 15. ožujka 1988., 7. studenoga 1988., 6. veljače 1989., 16. studenoga 1989. i 17. svib­nja 1990. godine. Nakon toga, održan je očevid na licu mjesta 19. travnja 1991. godine te ročišta 12. prosinca 1991., 9. travnja 1992. i 2. prosinca 1992. godine.

Budući da podnositelj i drugotužiteljica nisu dostavili dokaz da su državljani Republike Hrvatske, Općinski sud u Zagrebu se rješenjem broj: P-319/84 od 22. veljače 1993. godine oglasio stvarno nenadležnim i ustupio 29. ožujka 1993. godine predmet Okružnom privrednom sudu u Zagrebu (sada: Trgovački sud u Zagrebu), kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

Trgovački sud u Zagrebu je rješenjem broj: P-2509/93 od 11. veljače 1994. godine pozvao podnositelja i drugotužiteljicu da navedu države čiji su državljani te dostave dokaz o državljanstvu. Podneskom od 16. ožujka 1994. godine podnositelj i drugotužiteljica dostavili su domovnicu za drugotužiteljicu, dok je podnositelj za sebe naveo da se trenutno nalazi u inozemstvu te da i dalje ima prijavljeno prebivalište u Zagrebu.

Na temelju članka 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (»Narodne novine«, broj 100/96.), Trgovački sud u Zagrebu se rješenjem broj: P-2509/93 od 20. prosinca 1996. godine oglasio stvarno nenadležnim i odlučio ustupiti predmet Općinskom sudu u Zagrebu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. Navedeno rješenje Trgovački sud u Zagrebu nije uspio dostaviti punomoćniku tužene, odvjetniku V. Č., ni nakon četiri pokušaja, i to: 8. siječnja 1997., 31. siječnja 1997., 15. lipnja 1998. i 2. srpnja 1998. godine. Stoga je dopisom od 30. srpnja 1998. godine zatražio od Hrvatske odvjetničke komore podatak obavlja li navedeni odvjetnik svoju djelatnost i na kojoj adresi.

Hrvatska odvjetnička komora je dopisom od 14. rujna 1998. godine izvijestila sud da je V. Č. upisan u Imenik odvjetnika, da obavlja svoju djelatnost i to na istoj adresi na kojoj je sud već četiri puta bezuspješno pokušao izvršiti dostavu.

Trgovački sud u Zagrebu je dopisom od 2. veljače 2000. godine, upućenim odvjetniku Z. N., preuzimatelju kancelarije odvjetnika V. Č., brisanog iz Imenika odvjetnika 30. rujna 1999. godine, dostavio rješenje od 20. prosinca 1996. godine. Odvjetnik ga je zaprimio 10. veljače 2000. godine.

Trgovački sud u Zagrebu ustupio je 25. veljače 2000. godine predmet Općinskom sudu u Zagrebu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu, na daljnje postupanje.

Podneskom od 16. listopada 2000. godine odvjetnik Z. N. izvijestio je sud da otkazuje daljnje zastupanje tužene u ovom postupku te predlaže da joj se sva pismena dostavljaju neposredno.

Podneskom od 24. prosinca 2001. godine podnositelj je zamolio sud da zakaže raspravu, te je naveo da mu nije poznata adresa tužene i predložio sudu da njezinu adresu sazna od Ministarstva unutarnjih poslova.

Ročište zakazano za 17. rujna 2002. godine odgođeno je zbog bolesti suca.

Podneskom od 4. studenoga 2002. godine punomoćnica podnositelja je dostavila sudu novu adresu podnositelja: B. K. M. 28, 21000 N. S., D. z. S. i C. G.

Na ročištu 7. travnja 2003. godine sud je prihvatio prijedlog punomoćnice podnositelja da se provede dokaz zamolbenim saslušanjem svjedoka iz podneska podnositelja od 20. listopada 1992. godine. Sud je riješio da će sljedeće ročište zakazati pismenim putem po obavljenom zamolbenom saslušanju.

Rješenjem od 5. svibnja 2003. godine sud je pozvao podnositelja i drugotužiteljicu da u roku od 30 dana preciziraju tužbeni zahtjev te da dostave točne adrese svjedoka.

Podneskom od 31. srpnja 2003. godine podnositelj i drugotužiteljica su okvirno precizirali tužbeni zahtjev te su zbog proteka vremena predložili provođenje vještačenja radi točnog preciziranja tužbenog zahtjeva. Ujedno su povukli prijedlog za saslušanjem svjedoka te predložili provođenje dokaza saslušanjem stranaka.

Podneskom od 20. listopada 2003. godine tužena je izvijestila sud da je zastupa novi punomoćnik i dostavila punomoć.

Podneskom od 19. srpnja 2004. godine podnositelj i drugotužiteljica su zamolili sud da zakaže ročište.

Ročište zakazano za 19. srpnja 2005. godine odgođeno je zbog bolesti punomoćnika tužene.

Na ročištu održanom 8. studenoga 2005. godine sud je odlučio saslušati stranke te je sljedeće ročište zakazao za 4. travnja 2006. godine.

 

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3. Mjerodavno pravo sadržano je u odredbi članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i odredbama članka 63. Ustavnog zakona.

 

Ustavna tužba je osnovana.

 

4. Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

 

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Tužba je Općinskom sudu u Zagrebu podnijeta 17. siječnja 1984. godine.

Međutim, duljina postupka uzima se u razmatranje od 5. studenoga 1997. godine kad je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj: 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine« – Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak i 14/02., u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije), koja Konvencija u članku 6. stavku 1. jamči, između ostalog, i pravo na suđenje u razumnom roku.

Ustavna tužba podnijeta je 2. kolovoza 2004. godine, a do tog dana postupak nije pravomoćno okončan pa Ustavni sud utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe postupak trajao ukupno dvadeset (20) godina, šest (6) mjeseci i šesnaest (16) dana, a nakon stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije pa do dana podnošenja ustavne tužbe postupak je trajao šest (6) godina, osam (8) mjeseci i dvadeset osam (28) dana.

 

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Postupak se u razmatranom, pravno relevantnom razdoblju vodio prvo pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je rješenje od 20. prosinca 1996. godine dostavio 10. veljače 2000. godine te je nakon pravomoćnosti tog rješenja spis otpremio Općinskom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu na daljnje postupanje.

Od 25. veljače 2000. godine postupak se vodi pred Općinskim sudom u Zagrebu, koji je bio neaktivan od 25. veljače 2000. do 7. travnja 2003. godine (tri godine, jedan mjesec i jedanaest dana) i od 31. srpnja 2003. do podnošenja ustavne tužbe 2. prosinca 2004. godine (jedna godina, pet mjeseci i dva dana) te nadalje.

Povrh toga, do sada o tužbenom zahtjevu nije nijednom meritorno odlučeno iako je od podnošenja tužbe u parničnom postupku proteklo više od dvadeset godina.

 

4.3. PONAŠANJE PODNOSITELJA USTAVNE TUŽBE(TUŽITELJA U PARNIČNOM POSTUPKU)

Podnositelj ustavne tužbe, kao tužitelj u parničnom postupku, nije doprinio duljini postupka.

 

4.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Ustavni sud utvrđuje da u predmetu ima elemenata složenosti, ali oni ne opravdavaju duljinu postupka. Naime, tijekom postupka podnositelj je preselio u drugu državu što je utjecalo na urednu komunikaciju između suda i stranaka unatoč činjenici da je podnositelj imao punomoćnicu, a došlo je i do zakonske promjene nadležnosti sudova.

 

OCJENA USTAVNOG SUDA

5. Ustavni sud utvrđuje da se postupak u pravno relevantnom razdoblju vodio u trajanju od šest godina, osam mjeseci i dvadeset osam dana te da je još u tijeku. Imajući u vidu ukupno trajanje postupka od dvadeset godina, šest mjeseci i šesnaest dana, razdoblja neaktivnosti i neučinkovito postupanje sudova, okolnost da o tužbenom zahtjevu nije nijednom meritorno odlučeno te da se postupak cijelo vrijeme vodio pred sudovima prvog stupnja, Ustavni sud ocjenjuje da je povrijeđeno pravo podnositelja na suđenje u razumnom roku, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Stoga je, u smislu odredbe članka 63. Ustavnog zakona, donijeta odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

6. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

Visinu naknade, zbog povrede ustavnog prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud utvrđuje uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

7. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

8. Predsjednik Općinskog suda u Zagrebu dužan je dostaviti Ustavnom sudu pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme odluke u roku od osam (8) dana od dana njene otpreme, a najkasnije osam (8) dana od isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke. Ovaj nalog temelji se na članku 31. stavcima 4. i 5. Ustavnog zakona.

 

Broj: U-IIIA-2914/2004

Zagreb, 31. siječnja 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.