USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

773

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula D. M. iz U., koju zastupa P. J., odvjetnik iz P., na sjednici održanoj 22. veljače 2006., donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukidaju se:

– presuda Županijskog suda u Puli broj: Kž-80/02 od 24. rujna 2002.

– presuda Općinskog suda u Bujama broj: K-8/01 od 9. studenoga 2001.                             

te se predmet vraća Općinskom sudu u Bujama na ponovni postupak.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

 

1. Ustavna tužba je podnesena protiv presude Županijskog suda u Puli broj: Kž-80/02 od 24. rujna 2002., kojom je odbijena žalba podnositeljice i potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama broj: K-8/01 od 9. studenoga 2001.

Prvostupanjskom presudom podnositeljica je, kao direktorica i članica uprave tvrtke »H. I.« d.o.o. B., oglašena krivom te joj je izrečena zatvorska kazna u trajanju od četiri mjeseca, uz primjenu uvjetne osude s rokom kušnje od jedne godine, zbog kaznenog djela protiv slobode i prava čovjeka i građanina, povredom prava na rad i drugih prava iz rada, opisanog i kažnjivog po članku 114. Kaznenog zakona (»Narodne novine«, broj 110/97., u daljnjem tekstu: KZ).

Navedeno kazneno djelo podnositeljica je, prema utvrđenju nadležnog suda, počinila na način da oštećenog D. P. nije vratila na rad na radno mjesto terenskog komercijalista, na kojemu je radio do otkaza 12. travnja 1999., iako je to bilo naloženo presudom Općinskog suda u Bujama broj: P-233/99 od 4. kolovoza 1999., koja je postala pravomoćna 27. rujna 1999., a u namjeri da D. P. uskrati Ustavom utvrđeno pravo na rad i radno mjesto. Podnositeljica je, naprotiv, 8. listopada 1999. sklopila ugovor o radu za isto radno mjesto s drugim djelatnikom, a 18. listopada 1999., u istoj namjeri, novom odlukom ponovno otkazala ugovor o radu D. P., pri čemu je, radi formalnog pokrića, sačinila prijave za zdravstveno i mirovinsko-invalidsko osiguranje D. P., koje su nadležnim tijelima predane 29. listopada, odnosno 4. studenoga 1999. Na navedeni način podnositeljica je spriječila vraćanje na rad oštećenog D. P. u sudskom ovršnom postupku, koji je zbog toga obustavljen.

2. U ustavnoj tužbi podnositeljica, u bitnome, ističe da je u navedenom kaznenom postupku osuđena zbog inkriminacije neizvršavanja sudske odluke o vraćanju radnika na rad. Tvrdi da takva inkriminacija nije postojala u KZ važećem u vrijeme počinjenja djela, već je člankom 307b. Ovršnog zakona (Zakon o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, »Narodne novine«, broj 29/99., stupio je na snagu 4. travnja 1999.) za isti učin (neizvršavanje sudske odluke o vraćanju radnika na rad) bila propisana prekršajna odgovornost poslodavca i odgovorne osobe poslodavca.

Navodi, nadalje, da je kaznenopravna zaštita u odnosu na uskratu prava iz područja zdravstvenog, mirovinsko-invalidskog osiguranja i prava iz rada, utvrđenih sudskom presudom, uvedena tek Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (»Narodne novine«, broj 129/00.). Do tada se kaznenopravna zaštita odnosila na prava utvrđena zakonom i kolektivnim ugovorom, a uvođenje kaznenopravne zaštite od uskrate prava utvrđenih sudskom presudom upravo ukazuje na to da je naknadno uočena nedostatnost prekršajne odgovornosti u ovakvim slučajevima.

Podnositeljica smatra da je osporenom presudom Županijskog suda u Puli povrijeđeno njezino ustavno pravo, zajamčeno odredbom članka 31. stavka 1. Ustava, kao i odredba članka 7. stavka 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Zakon o potvrđivanju Konvencije i Protokola broj: 1, 4., 6 i 11. uz Konvenciju, »Narodne novine«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak i 14/02., u daljnjem tekstu: Europska konvencija), koja sadržajno odgovara odredbi članka 31. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

 

Ustavna tužba je osnovana.

 

3. Uvidom u prvostupanjsku presudu i osporenu drugostupanjsku presudu, Ustavni sud je utvrdio sljedeće:

Presuda, donesena u parničnom postupku – radnom sporu između tvrtke podnositeljice i oštećenog D. P., kojom je, pored ostalog, naloženo njegovo vraćanje na rad, na prijašnje radno mjesto, postala je pravomoćna 27. rujna 1999. godine.

Odredba članka 114. KZ, koja je bila na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, koje je podnositeljici stavljeno na teret, glasila je:

Tko uskrati ili ograniči građaninu pravo na rad, slobodu rada, slobodni izbor zvanja ili zaposlenja, dostupnost radnog mjesta i dužnosti svakome pod jednakim uvjetima, pravo na zaradu, zakonom određeno radno vrijeme i odmor, prava iz socijalnog ili mirovinskog osiguranja, prava na posebnu zaštitu određenih skupina radnika, prava iz nezaposlenosti, prava u svezi s porodom, materinstvom i njegom djece ili druga prava iz rada što su utvrđena zakonom ili kolektivnim ugovorom, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

Citirana odredba izmijenjena je odredbom članka 23. Zakona o izmjenama i dopunama KZ (»Narodne novine«, broj 129/00., u primjeni od 30. prosinca 2000.) na sljedeći način:

U članku 114. riječi »socijalnog i mirovinskog« zamjenjuju se riječima »zdravstvenog ili mirovinsko-invalidskog«, a iza riječi »utvrđena zakonom« stavlja se zarez i dodaju riječi »sudskom odlukom«.

4. Člankom 30. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (»Narodne novine«, broj 29/99., stupio na snagu 4. travnja 1999.), koji je bio na snazi u vrijeme kad je počinjeno djelo stavljeno na teret podnositeljici ustavne tužbe, iza članka 307. Ovršnog zakona dodani su novi članci 307a. i 307b., kojima su propisane kaznene odredbe, odnosno prekršaji, posebno prekršaji poslodavca.

Člankom 307b. propisano je:

(1) Novčanom kaznom od 50.000,00 do 200.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj poslodavac koji ni nakon donošenja rješenja o ovrsi, u skladu s nalogom iz ovršne isprave, ne vrati zaposlenika na rad, odnosno u službu, u roku od osam dana (članak 239. stavak 1.).

(2) Kaznom od 10.000,00 do 50.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj iz stavka 1. ovog članka i odgovorna osoba poslodavca pravne osobe.

5. Prvostupanjskom presudom, donesenom u konkretnom kaznenom postupku, u dijelu u kojemu prvostupanjski sud obrazlaže primjenu članka 114. KZ (»Narodne novine«, broj 110/97.), kao mjerodavnog materijalnog prava, izneseno je stajalište da kasnija izmjena članka 114. KZ (»Narodne novine«, broj 129/00.) nema utjecaja na utvrđivanje kaznene odgovornosti podnositeljice. Ovo stoga, kako navodi prvostupanjski sud, što »...se člankom 114. KZ štite u prvom dijelu teksta točno određena i taksativno nabrojana prava na rad i iz rada utemeljena na člancima 54. do 58. Ustava, a u drugom dijelu teksta ostala prava iz rada što su utvrđena zakonom ili kolektivnim ugovorom, odnosno nakon izmjene Zakona i sudskom odlukom.«.

U daljnjem tekstu obrazloženja prvostupanjske presude navodi se: ».. u konkretnom slučaju ne radi se samo o neizvršavanju sudske odluke o vraćanju radnika na rad, što je po ranijem KZRH predstavljalo kazneno djelo, a nakon donošenja Kaznenog zakona to više ne predstavlja kazneno djelo, već prekršaj iz članka 307b. Ovršnog zakona, jer okrivljenica ne samo da nije izvršila pravomoćnu sudsku presudu o vraćanju na rad radnika, već je novim, navodno poslovno uvjetovanim otkazom i primanjem novog djelatnika nakon pravomoćnosti presude, onemogućila i prisilno izvršenje sudske odluke u ovršnom postupku...«.

Drugostupanjski sud u osporenoj presudi, u bitnome, ponavlja razloge prvostupanjske presude, suglašava se s utvrđenjima i pravnim shvaćanjima prvostupanjskog suda, ističući da iz obrazloženja te presude proizlazi da ponašanje okrivljenice sadrži elemente kaznenog djela iz članka 114. KZ. Obrazlažući namjeru podnositeljice, taj sud zaključuje da je podnositeljica, činjenicom da nije pričekala uručenje drugostupanjske presude, iako je za nju znala i mogla očekivati njezinu dostavu, već je sklopila ugovor o radu s drugim djelatnikom, namjerno onemogućila prisilno izvršenje presude.

6. Ustavni sud je utvrdio da je u slučaju podnositeljice donesena osuđujuća presuda i izrečena kaznena sankcija podnositeljici ustavne tužbe zbog djela koje u vrijeme počinjenja nije bilo zakonom utvrđeno kao kazneno djelo.

Iako se prema mjerodavnom propisu u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu, već o prekršaju, sudovi su ponašanje podnositeljice ocijenili kaznenim djelom, i to ne samo kaznenim djelom »neizvršavanja sudske presude«, već i kaznenim djelom »onemogućavanja prisilnog izvršenja sudske odluke u ovršnom postupku«, koje je počinila primajući novog djelatnika na sporno radno mjesto. Pritom za sudove nije bila relevantna činjenica da »neizvršavanje sudske presude«, kao ni »onemogućavanje prisilnog izvršenja sudske odluke u ovršnom postupku« nisu ponašanja koja su bila inkriminirana odredbom članka 114. KZ.

Odredba članka 114. KZ, koja je bila na snazi u vrijeme počinjenja djela, inkriminira ponašanje i propisuje kazne za onoga tko drugome uskrati ili ograniči pravo na rad, slobodu rada, dostupnost radnog mjesta ili druga prava iz rada što su utvrđena zakonom ili kolektivnim ugovorom. Dakle, u toj odredbi pobrojana su prava iz rada i u svezi s radom koja mogu biti uskraćena, odnosno ograničena, a kao izvor tih prava jasno i određeno su navedeni zakon i kolektivni ugovor (kasnijom izmjenom Zakona dodana je i sudska odluka).

Stoga je pogrešno i neutemeljeno tumačenje odredbe članka 114. KZ na način da bi se ona sastojala od dva odvojena dijela, od kojih prvi sadrži ponašanja kojima se vrijeđaju prava zajamčena Ustavom, a drugi ponašanja kojima se vrijeđaju (neka druga) prava koja proizlaze iz zakona ili kolektivnog ugovora.

7. Odredbom članka 31. stavka 1. Ustava propisano je:

Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom. Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna.

S obzirom na izloženo u točkama 5. i 6. obrazloženja ove odluke i na citirani sadržaj odredbe članka 31. stavka 1. Ustava, Ustavni sud utvrđuje da se pravna stajališta navedena u prvostupanjskoj i osporenoj drugostupanjskoj presudi ne zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Navedena stajališta sudova posljedica su proizvoljnog tumačenja i primjene materijalnog prava, što za daljnju posljedicu ima povredu prava podnositeljice ustavne tužbe zajamčenog odredbom članka 31. stavka 1. Ustava.

8. Slijedom navedenog, a na temelju odredaba članaka 73., 74. i 76. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), donesena je odluka kao u točkama I. i II. izreke.

9. Objava odluke (točka III. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

 

Broj: U-III-3130/2002

Zagreb, 22. veljače 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik

dr. sc. Petar Klarić, v. r.