USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1048

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi koju je podnio M. K. iz B., kojeg zastupa Odvjetnički ured H. K. iz B., na sjednici održanoj 16. ožujka 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, broj: Gž-180/03-3 od 27. veljače 2003. godine.

Tom je presudom usvojena žalba C. b. d.d. Z. kao tuženika i preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, broj: P-1014/02-18 od 19. studenoga 2002. godine, na način da je zahtjev podnositelja kao tužitelja u parničnom postupku radi isplate iznosa od 37.200,00 kn odbijen kao neosnovan.

2. Podnositelj smatra da su mu osporenom presudom Županijskog suda u Bjelovaru povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 48. stavkom 1., 49. stavkom 1., 2. i 4. i 50. Ustava Republike Hrvatske.

Ističe da je od tužene kupio njezine redovne dionice u vrijednosti od 37.200,00 kn, te da je Odlukom Vlade Republike Hrvatske o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Zagreb (»Narodne novine«, broj 98/99. od 27. rujna 1999. godine – u daljnjem tekstu: Odlukom Vlade) prestao biti vlasnikom tih dionica. Podnositelj navodi da je navedenom Odlukom nasilno ostao bez svojih dionica dok je tužena zadržala uplaćeni iznos za kupljene dionice, te smatra da je riječ o čistom primjeru instituta stjecanja bez osnove u smislu članka 210. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. – u daljnjem tekstu: ZOO).

Podnositelj smatra da postoji obveza tužene da mu vrati novac, s obzirom da je Odlukom Vlade »poništen ugovor o prodaji spornih dionica koji je sklopio s C. b. d.d., jer da je osnova na temelju koje joj je isplatio novce, kasnije otpala«. U ustavnoj tužbi podnositelj se poziva i na rješenje Ustavnog suda, broj: U-II-899/1999 i dr. od 30. siječnja 2003., te navodi da je njime obustavljen postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke Vlade zbog određenih formalnih razloga, ali da unatoč tome »dikcija te odluke ukazuje na protuustavnost Odluke Vlade«. Podnositelj ujedno ističe da je navedenim rješenjem Ustavnog suda naznačeno da svaki dioničar C. b. koji smatra da su mu na temelju odredaba Odluke Vlade povrijeđena subjektivna prava, osigurana pravna mogućnost ostvarivanja sudske zaštite, stoga tu zaštitu podnositelj vidi kroz parnični postupak, primjenom mjerodavnih odredbi Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na navedeno, podnositelj ističe da su razlozi zbog kojih je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu neosnovani.

Od Ustavnog suda traži usvajanje ustavne tužbe i ukidanje presude Županijskog suda u Bjelovaru.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustav­nom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojima je odlučeno o njegovima pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Ustavni sud, u postupku povodom ustavne tužbe, ne obnaša nadležnost žalbenog suda već utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja došlo do ustavno nedopuštenog zadiranja u ljudska prava i temeljne slobode, odnosno je li povrijeđeno ustavno pravo podnositelja.

4. Presudom Općinskog suda u Bjelovaru, broj: P-1014/02, usvojen je tužbeni zahtjev podnositelja.

Prvostupanjski sud u obrazloženju presude je utvrdio:

– podnositelj je 28. studenoga 1997. godine u podružnici tužene u B. kupio 186 dionica tužene iz druge emisije redovnih dionica serije A-1 za koje je platio 37.200,00 kuna i upisan je u dioničku knjigu tuženice;

– na temelju odredaba Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (»Narodne novine«, broj 44/94., u daljnjem tekstu: Zakon o sanaciji) Vlada Republike Hrvatske donijela je na sjednici održanoj 23. rujna 1999. godine Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., Zagreb. Odlukom Vlade odlučeno je između ostalog da se danom njene objave (27. rujna 1999. godine) povlače i poništavaju dotadašnje dionice tužene i da istovremeno prestaju funkcije Skupštine, Nadzornog odbora Banke, ovlaštenja Uprave Banke i prava dioničara Banke koja su im pripadala na temelju dotadašnjih dionica;

– tužena je u smislu odredaba članaka 15. i 16. Zakona o sanaciji izdala nove zamjenske dionice koje su prešle u vlasništvo Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, te prema stajalištu prvostupanjskog suda podnositelj više nema mogućnost raspolaganja dionicama koje je kupio od tužene na temelju ugovora o kupoprodaji i koje je platio 37.200,00 kn, jer je prestao biti njihov vlasnik;

– odlukom Vlade poništene su sve podnositeljeve dionice (za koje nije dobio nove zamjenske dionice), te je njihovim poništavanjem došlo do naknadnog nestanka svrhe ugovaranja, tj. osnove ugovora što u smislu odredbe članka 52. ZOO-a dovodi do ništavosti ugovora. Stoga je u konkretnom predmetu zbog naknadnog prestanka osnove ugovora, naknadno prestao postojati i ugovor o kupoprodaji koji predstavlja pravnu osnovu, te je sud usvojio tužbeni zahtjev podnositelja polazeći od odredaba članka 210. stavka 1. a u smislu stavka 3. ZOO-a, utvrdivši da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnova.

5. Drugostupanjski sud usvojio je žalbu tužene i preinačio prvo­stupanjsku presudu, na način da je tužbeni zahtjev podnositelja odbio u cijelosti kao neosnovan.

U obrazloženju presude drugostupanjski sud ističe da je ugovor o prodaji dionica ispunjen samom isplatom cijene i prodajom dionica i da strana koja je ispunila svoju ugovornu obvezu ne može zahtijevati raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti pozivajući se na članak 133. stavak 1. ZOO-a, pa se u konkretnom slučaju ne radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 210. stavka 3. ZOO-a.

U odnosu na utvrđenje prvostupanjskog suda da obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, te da je poništavanjem dionica prestala svrha ugovora, drugostupanjski sud je utvrdio da je pravna osnova bitan element ugovora i da bez nje ugovor ne može niti nastati. Ako ne postoji pravna osnova obvezivanja niti ugovor o kupoprodaji dionica ne može biti valjana osnova za obvezivanje tuženika, a osobito što u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev nije niti postavljen na poništenje predmetnog ugovora, već na isplatu, navodi drugostupanjski sud.

6. Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe povredu odredbe članka 48. stavka 1. Ustava, koja jamči pravo vlasništva, a povredu navedenog ustavnog prava obrazlaže time što mu je Odlukom Vlade prestalo pravo vlasništva spornih dionica.

Ustavni sud pravo vlasništva na ustavnopravnoj razini štiti na način da priječi tijelima državne vlasti ograničavanje ili oduzimanje tog prava, osim ako je ograničavanje ili oduzimanje zasnovano na zakonu.

U konkretnom slučaju danom stupanja na snagu Odluke Vlade povučene su i poništene dotadašnje dionice tužene i istovremeno prestale funkcije Skupštine, Nadzornog odbora Banke, ovlaštenja Uprave Banke i prava dioničara Banke koja su im pripadala na temelju dotadašnjih dionica.

Zakonom o trgovačkim društvima (»Narodne novine«, broj 111/93. i 34/99. – u daljnjem tekstu: ZTD-a) propisano je da je dioničko društvo trgovačko društvo u kojemu članovi (dioničari) sudjeluju s ulozima u temeljnome kapitalu podijeljenom na dionice (članak 159.). U odnosu na dionice propisano je da one mogu glasiti na donositelja ili na ime (članak 165. stavak 1.). Dionica mora glasiti na ime ako se izdaje prije uplate punog nominalnog iznosa ili iznosa koji je viši od nominalnog (članak 165. stavak 2.). S obzirom na sadržaj prava koja dionice daju, one mogu biti redovne i povlaštene (članak 167. stavak 1.). Redovne dionice su dionice koje imatelju daju pravo glasa u glavnoj skupštini društva, pravo na isplatu dijela dobiti društva (dividenda) i pravo na isplatu dijela ostatka likvidacijske, odnosno stečajne mase društva (članak 167. stavak 2.).

Prema odredbama ZTD-a glavna obveza dioničara je da na račun društva uplate iznos koji odgovara nominalnom iznosu dionice. Dionica je ulog, (dio temeljnog kapitala) s kojim dioničar sudjeluje u društvu i na taj način društvo postaje vlasnikom uloga, a dioničar stječe ona prava koja mu u konkretnom dioničkom društvu daje dionica.

Iz navedenih odredaba razvidno je da dionice u dioničkom društvu čine skup članskih prava i obveza koja mogu biti imovinska i upravljačka. U konkretnom slučaju poništavanjem dionica podnositelju su prestala članska prava kojima je raspolagao kao imatelj dionica.

S obzirom na navedeno, te polazeći od činjenice da je Odluka Vlade kojom su poništene dionice podnositelja po svojoj naravi podzakonski općenormativni akt koji je donijet na temelju mjerodavnih odredaba Zakona o sanaciji, a u okviru ovlaštenja propisanih tim Zakonom, Ustavni sud je utvrdio da odredba članka 48. stavka 1. Ustava nije povrijeđena u konkretnom slučaju.

7. Članak 49. stavak 4. Ustava glasi:

Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom.

Članak 50. stavak 2. Ustava glasi:

Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.

Bankarska djelatnost je specifične naravi, jer u odnosu na druge poduzetnike banke za svoje poslovanje, za obavljanje gospodarske djelatnosti s ciljem postizanja dobiti, ne koriste samo svoja sredstva već raspolažu i tuđim sredstvima, što zahtjeva strože uređenje poslovanja i nadzor nad bankama. Banka je dioničko društvo na koje se u statusno-pravnim pitanjima primjenjuju i odredbe Zakona o trgovačkim društvima.

Zakon o sanaciji, na temelju kojega je donesena Odluka Vlade, propisivao je kao jedan od ciljeva sanacije i vlasničku transformaciju banaka, posljedica čega je gubitak prava osnivača banke na osnovi dotadašnjih osnivačkih uloga. Prema Zakonu o sanaciji, danom objavljivanja odluke o sanaciji određene banke povlače se sve dotadašnje dionice te banke. Banka izdaje zamjenske dionice u ukupnom iznosu koji odgovara visini potrebnog temeljnog kapitala za redovno poslovanje banke. Nove zamjenske dionice banke predaju se Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (u daljnjem tekstu: Agencija) u visini izvršene dokapitalizacije banke od strane Agencije. U slučaju da za otpis potencijalnih gubitaka nije iskorišten cijeli temeljni kapital banke, dotadašnji dioničari imaju pravo da im se povučene dionice zamijene novim dionicama u umanjenoj vrijednosti koja odgovara neotpisanom dijelu temeljnog kapitala. Sukladno navedenom, u slučaju da je za otpis potencijalnih gubitaka iskorišten cijeli temeljni kapital banke, povučene dionice dotadašnjih dioničara ne zamjenjuju se, tako da oni gube svoj osnivački ulog i prava koja su na osnovi dotadašnjih osnovačkih uloga imali.

Odredbom članka 90. Zakona o bankama propisano je da Vlada Republike Hrvatske može na prijedlog Hrvatske narodne banke donijeti odluku o provođenju postupaka sanacije banke ako utvrdi da je to od posebnog državnog interesa i ako se utvrdi da su iscrpljene druge mogućnosti sprječavanja narušavanja stabilnosti ukupnog financijskog sustava države.

Odluka Vlade o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. donijeta je na temelju Zakon o sanaciji i prijedloga Hrvatske narodne banke koja je ocijenila da je postupak sanacije moguć i ekonomski opravdan. Postupak sanacije i restrukturiranja banke ne provodi se radi zaštite interesa dioničara, već radi zaštite posebnog državnog interesa i radi sprječavanja narušavanja stabilnosti ukupnog financijskog sustava države.

Polazeći od navedenog, te utvrđenja iznijetih u točki 7. i 8. ove odluke Ustavni sud je utvrdio da osporenom presudom podnositelju nisu povrijeđena prava propisana odredbama članka 49. stavka 4. i članka 50. stavka 2. Ustava.

8. Odredbe članka 49. stavaka 1. i 2. te članka 50. stavka 1. na koje se podnositelj poziva u ustavnoj tužbi, nisu mjerodavne u konkretnom slučaju.

9. Slijedom navedenog, temeljem odredbi članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci odluke.

10. Objava ove odluke u »Narodnim novinama« temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-3471/2003

Zagreb, 16. ožujka 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.