USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

77

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 7. prosinca 2005. godine, donio je

RJEŠENJE

I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 102. stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02. i 143/02.).

II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici održanoj 26. rujna 1997. godine donio je Zakon o kaznenom postupku. Navedeni Zakon objavljen je u »Narodnim novinama«, broj 110 od 21. listopada 1997. godine.

Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora na sjednici održanoj 28. svibnja 1999. godine donio je Zakon o dopuni Zakona o kaznenom postupku. Ovaj Zakon objavljen je u »Narodnim novinama«, broj 58 od 9. lipnja 1999. godine.

Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora na sjednici održanoj 22. listopada 1999. godine donio je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku. Taj Zakon objavljen je u »Narodnim novinama«, broj 112 od 29. listopada 1999. godine.

Hrvatski Sabor na sjednici održanoj 17. svibnja 2002. godine donio je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku. Navedeni Zakon objavljen je u »Narodnim novinama«, broj 58 od 21. svibnja 2002. godine.

Ispravci teksta Zakona o kaznenom postupku objavljeni su u »Narodnim novinama«, broj 27/98. i 143/02.

2. Predrag Jošanović, odvjetnik u Puli, Zajednički odvjetnički ured Radojka Petrović-Ivanišević i Vibor Čulić iz Splita, mr. Dražen Matijević, odvjetnik u Osijeku, Vesna Alaburić, odvjetnica u Zagrebu, Mirko Norac – Kevo, kojeg zastupa Ivan Kern, odvjetnik u Zagrebu i mr. Tomislav Sabljar, odvjetnik u Rijeci (u daljnjem tekstu: predlagatelji) podnijeli su prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 102. stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02. i 143/02. – u nastavku teksta: Zakon).

U vrijeme podnošenja prijedloga predlagatelja i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 58/02.) osporena odredba članka 102. stavka 1. točke 4. glasila je:

Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti:(...)

– ako su u pitanju kaznena djela: ubojstva, razbojništva, silovanja, terorizma, otmice, zlouporabe opojnih droga, iznude ili kojeg drugog kaznenog djela za koje zakon propisuje mogućnost izricanja kazne zatvora u trajanju od osam ili više godina, ako je to opravdano zbog načina izvršenja ili drugih posebno teških okolnosti djela.

Člankom 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 58/02.) osporena odredba je izmijenjena te ona danas glasi:

Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti:(...)

– ako su u pitanju kaznena djela: ubojstva, razbojništva, silovanja, terorizma, otmice, zlouporabe opojnih droga, iznude, zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, zlouporabe položaja ili ovlasti, udruživanja za počinjenje kaznenog djela ili kojeg drugog kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od dvanaest godina ili teža kazna, ako je to neophodno zbog posebno teških okolnosti djela.

3. U svojim prijedlozima predlagatelji ističu da osporena odredba nije u suglasnosti s člancima 3., 5., 16., 18., 22., 24., 28. i 140. Ustava Republike Hrvatske. Navedene ustavne odredbe glase:

 

Članak 3.

Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

 

Članak 5.

U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom.

Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.

 

Članak 16.

Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

 

Članak 18.

Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.

Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenima zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita.

 

Članak 22.

Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva.

Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.

 

Članak 24.

Nitko ne može biti uhićen ili pritvoren bez pisanoga, sudbenog i na zakonu utemeljenog naloga. Takav nalog mora biti pročitan i uručen uhićeniku prilikom oduzimanja slobode.

Bez sudbenoga naloga redarstvo može uz obvezu da je odmah preda sudu uhititi osobu protiv koje postoji osnovana sumnja da je počinila teško kazneno djelo određeno zakonom. Uhićena osoba mora odmah na način njoj razumljiv biti obaviještena o razlozima uhićenja, te o svojim pravima utvrđenima zakonom.

Svaka se osoba koja je uhićena ili pritvorena ima pravo žaliti sudu, koji će bez odgode odlučiti o zakonitosti lišenja slobode.

 

Članak 28.

Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.

 

Članak 140.

Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.

4. Obrazlažući razloge nesuglasnosti s Ustavom osporene zakonske odredbe predlagatelji navode da iz njezinog sadržaja nije jasno vidljivo što je glavni razlog za određivanje pritvora niti je razvidna legitimna svrha njegovog izricanja. Prema mišljenju predlagatelja, pritvor je procesna mjera i kao takva mora imati određeni procesni cilj, pri čemu okolnosti izvršenja djela, način izvršenja djela i druge posebno teške okolnosti izvršenja samog kaznenog djela ne smiju biti od utjecaja pri upotrebi ovog instituta. U osporenoj zakonskoj odredbi predlagatelji nalaze anticipaciju zatvorske kazne i prije pravomoćne presude, a ne iznimnu postupovnu mjeru u cilju zaštite legitimnog osiguranja pravilnog i zakonitog vođenja kaznenog postupka. Predlagatelji navode i da pritvorsku osnovu sadržanu u osporenoj odredbi ne poznaju pravni poreci naprednih demokratskih zemalja.

Nadalje, predlagatelji upozoravaju da se osporenom odredbom u pravni poredak Republike Hrvatske uvodi arbitrarnost kod upotrebe ovog instituta. Smatraju kako nije dovoljno da se neka norma nalazi u zakonu i da čini njegov formalni dio, već takva norma neki društveni odnos mora uređivati na jasan i dovoljno određen način. Navode da se tijelima sudbene vlasti osporenom zakonskom odredbom ostavlja diskrecijsko pravo ocijeniti koje će okolnosti u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi kao posebno teške i pozivom na njih odrediti pritvor. Ovo prema mišljenju predlagatelja omogućava samovoljno postupanje tijela sudbene vlasti i predstavlja latentni izvor opasnosti od teških kršenja temeljnih prava i sloboda građana. Neodređenost osporene odredbe ujedno, kako kažu predlagatelji, dovodi faktično do toga da je pritvorska osnova sadržana u osporenoj odredbi obvezatnog karaktera, što je prema njihovom mišljenju suprotno intencijama Zakona i normama međunarodnog prava. Predlagatelji napominju da osporena zakonska odredba zbog svoje krajnje nedorečenosti ne sadrži primjerena jamstva pravne zaštite osoba kojima se mjera pritvora izriče. Tvrde da su pri izricanju mjere pritvora, na temelju pritvorske osnove sadržane u osporenoj odredbi, njezini adresati lišeni prava na učinkovit pravni lijek podnesen pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.

Sadržaj osporene zakonske odredbe, prema mišljenju predlagatelja u cijelosti je suprotan i ustavnoj predmnjevi nevinosti jer način izvršenja kaznenog djela i okolnosti pod kojima je djelo počinjeno ne mogu biti osnova za određivanje pritvora. Prema mišljenju predlagatelja, to su činjenice i okolnosti o kojima ovisi krivnja okrivljenika i koje se tek trebaju utvrditi u kaznenom postupku.

5. U svojim prijedlozima predlagatelji ističu da osporena odredba nije u suglasnosti ni s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Rim 4. studenoga 1950. godine, u nastavku teksta: Konvencija), koja je potvrđena Zakonom o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj: 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak i 14/02.). Prema mišljenju predlagatelja, Konvencija ograničenje slobode u kaznenom postupku predviđa u tri slučaja, pod koje se ne može podvesti sadržaj osporene odredbe. Napominju kako je prema Konvenciji izričito zabranjeno zemljama potpisnicama dopunjavati ili proširivati u njoj propisane izuzetke od određenog pravila. U svojim prijedlozima predlagatelji posebno ističu nesuglasnost osporene odredbe s člancima 5. i 17. Konvencije, koji glase:

 

Članak 5.

 

PRAVO NA SLOBODU I SIGURNOST

Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom:

a) ako je zatvoren u skladu sa zakonom nakon presude nadležnog suda;

b) ako je zakonito uhićen ili pritvoren zbog nepoštovanja zakonitog sudskog naloga radi osiguranja izvršenja neke zakonom propisane obveze;

c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprječavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja;

d) ako se radi o zakonitom zatvaranju maloljetnika radi izricanja odgojne mjere nadzora ili o njegovu zakonitom pritvoru radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti;

e) ako se radi o zakonitom lišenju slobode osoba radi sprječavanja širenja zaraznih bolesti, o pritvaranju umobolnika, alkoholičara, ovisnika o drogi ili skitnica;

f) ako se radi o zakonitom uhićenju ili pritvoru neke osobe kako bi je se spriječilo da neovlašteno uđe u zemlju ili osobe protiv koje je u tijeku postupak protjerivanja ili izručenja.

Svatko tko je uhićen mora u najkraćem roku biti obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima toga uhićenja i o svakoj optužbi protiv sebe.

Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1.c) ovoga članka mora se u najkraćem roku izvesti pred suca, ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti, i ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju.

Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

Svatko tko je žrtva uhićenja ili pritvaranja suprotno odredbama ovoga članka ima izvršivo pravo na odštetu.

 

Članak 17.

 

ZABRANA ZLOUPOTREBE PRAVA

Ništa se u ovoj Konvenciji ne može tumačiti kao da uključuje za bilo koju državu, skupinu ili pojedinca neko pravo da se upusti u neku djelatnost ili da izvrši neki čin koji bi smjerali na uništenje prava ili sloboda priznatih u ovoj Konvenciji ili na njihovo ograničenje u većoj mjeri nego što se u njoj predviđa.

6. Zaključno, predlagatelji predlažu da Ustavni Sud pokrene postupak za ocjenu suglasnost s Ustavom osporene odredbe i ukine je.

7. Na temelju članka 25. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) prijedlozi predlagatelja dostavljeni su na očitovanje Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave. Na temelju iste pravne osnove zatraženo je i stručno mišljenje dr.sc. Ive Josipovića. Zatraženo očitovanje i mišljenje zaprimljeni su u Sudu tijekom ustavnosudskog postupka.

 

Prijedlozi nisu osnovani.

 

8. Ustav Republike Hrvatske institut pritvora uređuje u sljedećim člancima:

Članak 24. stavak 1. i stavak 3.

Nitko ne može biti uhićen ili pritvoren bez pisanoga, sudbenog i na zakonu utemeljenog naloga. Takav nalog mora biti pročitan i uručen uhićeniku prilikom oduzimanja slobode.(...)

Svaka se osoba koja je uhićena ili pritvorena ima pravo žaliti sudu, koji će bez odgode odlučiti o zakonitosti lišenja slobode.

Članak 25. stavak 2. i stavak 3.

Tko je god pritvoren i optužen zbog kaznenog djela, ima pravo u najkraćem roku, određenom zakonom, biti izveden pred sud i u zakonskom roku oslobođen ili osuđen.

Pritvorenik se, uz zakonsko jamstvo, može pustiti da se brani sa slobode.

Iz navedenih odredaba razvidno je kako Ustav Republike Hrvatske izričito ne propisuje pritvorske osnove, već je to prepušteno na uređivanje zakonodavcu. S ustavnopravnog aspekta bitno je da pri uređivanju kaznenog prava i njegovih instituta te pri uređivanju prava i obveza sudionika u kaznenom postupku zakonodavac uvažava zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav. Ovdje je zakonodavac osobito dužan paziti na ostvarenje načela vladavine prava i zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda utvrđenih Ustavom.

9. U Republici Hrvatskoj institut pritvora, po svojoj pravnoj naravi, predstavlja mjeru dovođenja određene osobe nadležnoj sudbenoj vlasti radi povođenja kaznenog postupka u slučaju kad postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo. To je mjera procesne prisile oduzimanja osobne slobode osumnjičenika, odnosno okrivljenika, koju pod propisanim zakonskim uvjetima određuje nadležno tijelo sudbene vlasti prije ili u tijeku kaznenog postupka. Pritvor je iznimna mjera koja se određuje samo ako se ista svrha ne može ostvariti nekom drugom, blažom mjerom. Pritvor je u pravilu fakultativna mjera koju nadležna tijela sudbene vlasti određuju ocjenjujući postojanje zakonom propisanih mjerila u situacijama kad ne postoji druga blaža mjera kojom bi se postigla određena zakonom propisana svrha. Primarno pritvor ima cilj osigurati prisutnost u kaznenom postupku osoba za koje se osnovano sumnja da su počinile kazneno djelo. Međutim, zakonom se propisuju i neke druge svrhe radi kojih se navedena mjera može izricati, a u cilju provođenja kaznenog progona. Dakle, radi se o postupovnoj mjeri koja se sastoji u privremenom pritvaranju određene osobe radi postizanja svrhe utvrđene zakonom.

Materijalne pretpostavke za određivanje pritvora odnose se na postojanje određenog stupnja vjerojatnosti da je neka osoba počinila kazneno djelo te na postojanju opasnosti koja se pritvorom želi spriječiti. Pri određivanju pritvora ove pretpostavke moraju se kumulativno ispuniti.

Za određivanje mjere pritvora Zakon o kaznenom postupku traži postojanje »osnovane sumnje«, kao visokog stupnja vjerojatnosti, da je određena osoba počinila zakonom utvrđeno kazneno djelo. Uz to nadležna tijela sudbene vlasti moraju utvrditi postojanje nekog od pritvorskih razloga utvrđenih zakonom.

U osporenoj odredbi sadržana je fakultativna causa arresti, koju je zakonodavac predvidio iz preventivnih razloga zaštite javne sigurnosti. Propisujući osporenu odredbu, zakonodavac je odredio da se pritvor može odrediti osobi za koju postoji osnovana sumnja da je počinila jedno od taksativno navedenih kaznenih djela ili drugog kaznenog djela za koje je zakonom predviđena zatvorska kazna u trajanju od dvanaest godina ili teža, uz postojanje posebno teških okolnosti djela. O postojanju tog pritvorskog razloga odlučuje nadležno tijelo sudbene vlasti, pri čemu je ono u primjeni osporene odredbe vezano općim odredbama Zakona o kaznenom postupku, kojima je uređen institut pritvora.

Pritvorska osnova iz osporene odredbe nema obligatorni karakter. Ona se propisuje fakultativno, pri čemi svi zakonski uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni. I za njezinu primjenu važe načela da se pritvor može odrediti samo ako se ista svrha ne može ostvariti nekom drugom blažom mjerom te da se pritvor odmah ukida prestankom pravne osnove utvrđivanja pritvora. Također, trajanje pritvora je vremenski ograničeno, dok je kontrola zakonitosti prvostupanjskog rješenja o pritvoru uređena pravom na izjavljivanje redovnog pravnog lijeka. U svrhu kontrole izrečene mjere pritvora, zakonom je propisana obveza nadležnom tijelu sudbene vlasti da nakon isteka zakonom određenog roka utvrdi opstojnost pritvorskih razloga.

10. Predlagatelji smatraju da osporena zakonska odredba nije dovoljno jasna i određena da bi u svom sadržaju udovoljila zahtjevu vladavine prava. Pozivajući se na kriterije Europskog suda za ljudska prava (slučaj Sunday Times v. UK, Malone v. UK), ističu da osporena zakonska odredba ne udovoljava zahtjevima dostupnosti i preciznosti koje norma mora ispunjavati da bi se mogla smatrati zakonom.

Ustavni sud utvrđuje da je dostupnost osporene odredbe adresatima zajamčena objavom Zakona o kaznenom postupku, na način predviđen mjerodavnom odredbom članka 89. Ustava.

Ocjenjujući odredivost osporene odredbe Ustavni sud pošao je od stajališta da vladavina prava, kao najviša vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, sadrži i pitanje o općim obilježjima koje bi zakoni morali imati kako bi s vladavinom prava bili usklađeni. Sud utvrđuje da je za ocjenu ustavnosti osporene odredbe to pitanje najvažnije, zbog toga što se vladavina prava ne smije poistovjećivati samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti. Premda pretpostavlja punu ustavnost i zakonitost u smislu članka 5. Ustava, vladavina prava je više od samog zahtjeva za postupanjem u skladu sa zakonom. Ona uključuje i zahtjeve koji se tiču sadržaja zakona. Stoga vladavina prava sama po sebi ne može biti pravo u istom smislu u kojemu su to zakoni koje donosi zakonodavac. Vladavina prava nije samo vladavina zakona, već vladavina po pravu koja uz zahtjev za ustavnošću i zakonitošću, kao najvažnijim načelom svakog uređenog pravnog poretka, sadrži i dopunske zahtjeve koji se tiču samih zakona i njihova sadržaja. U tom smislu Sud osobito ističe da u pravnom poretku, utemeljenom na vladavini prava, zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Sud također napominje da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju, u kojemu se zakon na njih neposredno primjenjuje.

Ocjenjujući osporenu odredbu sa stajališta njezine odredivosti, Ustavni sud utvrđuje kako je ona dovoljno jasna i određena i u skladu s legitimnim očekivanjima stranaka. Za određivanje pritvora nužno je ispunjenje općeg uvjeta postojanja osnovane sumnje da je osumnjičenik počinio kazneno djelo, kao i najmanje jedne od zakonom utvrđenih pritvorskih osnova. Pritvorska osnova sadržana u osporenoj odredbi temelji se na težini kaznenog djela čije izvršenje se određenoj osobi stavlja na teret, uz istovremeno uvažavanje činjenice da je određivanje pritvora opravdano zbog drugih teških okolnosti djela. Opći uvjet za određivanje pritvora u konkretnom slučaju određen je jasno i nedvosmisleno i on mora postojati tijekom vođenog kaznenog postupka u cijelosti. Određenost posebnog uvjeta, na način kako je učinjeno osporenom odredbom, Sud cijeni dostatnim s aspekta legitimnog očekivanja stranaka. Osporenom odredbom utvrđena kombinacija taksativno određenih kaznenih djela s općom klauzulom, koja određuje kaznena djela s obzirom na njihovu težinu, dovoljno je određena pri utvrđivanju dosega norme u pogledu težine kaznenog djela kao pritvorske osnove.

Posebno, Sud skreće pozornost na dio osporene zakonske odredbe koji upućuje i na osobite teške okolnosti djela. To je pravni standard čiji sadržaj utvrđuje nadležno tijelo sudbene vlasti prije ili u konkretnom kaznenom postupku. Primjenu i određenost takvih i sličnih pravnih standarda Sud ne ocjenjuje ustavnopravno neprihvatljivim. Sud važnim smatra istaknuti činjenicu da se sama Konvencija u članku 5., uređujući uvjete pod kojima netko može biti lišen slobode, koristi s nekoliko pravnih standarda istovjetne određenosti, kao što su »osnovana sumnja« ili »kada je razumno vjerovati«. Naposljetku, pravne ocjene nadležnog tijela sudbene vlasti o kumulativnom ispunjenju svih uvjeta za izricanje mjere pritvora podliježu kontroli drugostupanjskog suda u povodu redovnog pravnog lijeka, kao i periodičnom ispitivanju osnovanosti pritvora.

11. Predlagatelji ističu kako osporena pritvorska osnova ne sadrži opravdani i legitimni cilj lišavanja slobode te da se ne može smatrati suglasnom taksativno navedenim ciljevima iz Konvencije.

Konvencija u članku 5. stavku 1c. utvrđuje slučajeve u kojima je iznimno moguće određenu osobu lišiti slobode. Navedena odredba sadrži tri osnove za određivanje pritvora u kaznenom postupku. To su: pritvor radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti, zatim situacija kad je razumno vjerovati da je određivanje pritvora nužno radi sprječavanja izvršenja kaznenog djela i situacija kad je pritvor potreban radi sprječavanja bijega osumnjičenika, a nakon izvršenja kaznenog djela.

Prvonavedena pritvorska osnova nedvojbeno je apstraktna i postavlja široke granice za utvrđivanje pritvorskih razloga, pri čemu se termin »dovođenje nadležnoj sudbenoj vlasti« u praksi Europskog suda za ljudska prava tumači i kao »privođenje pravdi« (npr. Wemhof v. Germany, Strogmueller v. Austria, Clooth V. Belgium Quinn V. France). U slučaju Letellier v. France Europski sud za ljudska prava posebno je razmatrao težinu kaznenog djela i njegove posljedice kao mogući razlog za određivanje pritvora. Težinu kaznenog djela, kao konkretni motiv za određivanje pritvora koji treba provjeriti u svakom pojedinačnom slučaju, Europski sud za ljudska prava podvodi pod osnovu za određivanje pritvora, sadržanu u članku 5. stavku 1c. Konvencije (npr. Scott v. Spain, Bozanov V. France, Guzzardi v. Italy).

Uvažavajući posebnu osjetljivost pitanja opravdanosti cilja koji se želi ostvariti određivanjem pritvora, Zakon o kaznenom postup­ku uz opći uvjet za određivanje pritvora, koji odgovara generalnoj pritvorskoj osnovi iz članka 5. stavka 1c. Konvencije, u osporenoj odredbi propisuje dva dodatna uvjeta koji moraju biti ispunjeni da bi određivanje pritvora bilo pravno osnovano u svakom konkretnom slučaju. To su: težina kaznenog djela i druge posebno teške okolnosti samog kaznenog djela. Takvo definiranje pritvorske osnove Sud ocjenjuje važnim radi sužavanja i preciziranja osporene zakonske odredbe, čime se smanjuje mogućnost arbitrarnosti pri njezinoj primjeni.

12. Zakonsko rješenje pritvorske osnove sadržane u osporenoj odredbi sadržajno ne odstupa od onog koje imaju i neke druge demokratske zemlje.

Tako primjerice, njemački Strafprozessordnung, u paragrafu 112. stavku 3., dopušta pritvor zbog težine kaznenog djela, a uređuje ga slično kao u zakonodavstvu Republike Hrvatske. I neke izvan­europske države (pojedine države u okviru SAD-a, koje imaju bitno različit sustav kaznenog progona – tzv. akuzatorni model) težinu kaznenog djela prihvaćaju kao najvažniju pritvorsku osnovu, bilo kao pretpostavljeni motiv za bijeg, bilo kao osnovu za obvezatni pritvor budući da za najteža kaznena djela u tim zemljama ne postoji mogućnost određivanja jamčevine.

13. Predlagatelji ističu da osporena odredba predstavlja anticipaciju kazne zatvora.

Sud utvrđuje da pritvor koji se određenoj osobi izriče na temelju osporene odredbe ne anticipira kaznenu odgovornost osumnjičenika ili okrivljenika. Anticipacija kazne pri izricanju mjere pritvora bila bi u suprotnosti sa sadržajem i svrhom instituta pritvora. Sudovi u kaznenim postupcima prilikom određivanja pritvora dužni su voditi računa o legitimnosti i racionalnosti cilja koji se pritvaranjem određene osobe želi postići u svakom konkretnom slučaju. Takav se pristup u praksi sudova manifestira prije svega u utvrđivanju činjenica na kojima se temelji svako pojedinačno rješenje o određivanju pritvora, a koje mora sadržavati logično i pravno prihvatljivo obrazloženje.

Ako bi sud u tom postupku odredio pritvor kao anticipaciju kazne, to ne bi upućivalo na zaključak da je sadržaj osporene zakonske odredbe nesuglasan Ustavu, već na činjenicu da je sud pogriješio u primjeni i tumačenju mjerodavnog prava. Za navedenu pogrešnu primjenu mjerodavnog prava osiguran je redovni žalbeni postupak, kao i postupak pred Ustavnim sudom u povodu ustavne tužbe zbog povrijeđenih ustavnih prava podnositelja.

14. Nadalje, Ustavni sud neosnovanim cijeni i stajalište predlagatelja da određivanje pritvora, u smislu osporene odredbe, predstavlja lišavanje slobode bez utvrđene krivnje, što bi bilo u nesuglasju s člankom 28. Ustava.

Pritvor, kao postupovna mjera ustanovljena u svrhu provođenja kaznenog postupka, ne utječe na utvrđivanje krivnje određene osobe za počinjenje djela koje joj se stavlja na teret. Pritvor određenoj osobi tijekom postupka može biti određen, a da krajnji ishod kaznenog postupka za nju bude pozitivan. Također, pritvor može biti izrečen određenoj osobi kao posljedica pogreške suda. Za navedene slučajeve sam Ustav u članku 25. stavku 3. jamči pravo na odštetu i javnu ispriku.

Zakonskim uređivanjem kaznenog postupka zakonodavac nastoji ostvariti razmjernost između potrebe društva za efikasnim suzbijanjem kriminaliteta i zaštite prava samog osumnjičenika. Određivanjem pritvora pod zakonom utvrđenim uvjetima predstavlja legitimno i nužno sredstvo u demokratskom društvu. Pri tome načela fakultativnosti i supsidijarnosti određivanja pritvora, u sklopu ostalih postupovnih jamstava, ograničavaju primjenu osporene odredbe.

15. Navod predlagatelja kako osporena odredba nije suglasna s člankom 18. Ustava, Sud također ocjenjuje neosnovanim. Već je na formalnoj razini Zakonom propisano pravo pritvorenika da u različitim fazama postupka podnese redovan pravni lijek protiv rješenja o određivanju pritvora. Ne smije se zanemariti i činjenica da Zakon predviđa i dužnost periodične provjere osnovanosti pritvora, neovisno o volji pritvorenika, a s obzirom na vremensku ograničenost ovog instituta.

Pojedinačno rješenje kojim se određenoj osobi određuje pritvor mora sadržavati sve elemente koje Zakon propisuje. To rješenje mora sadržavati i obrazloženje na temelju kojih činjenica je nadležno tijelo sudbene vlasti utvrdilo kumulativno postojanje pritvorskih razloga utvrđenih zakonom. Obrazloženje pojedinačnog akta, sastavljeno na način utvrđen mjerodavnim odredbama Zakona, jamči žalitelju mogućnost ulaganja žalbe kao učinkovitog pravnog sredstva.

16. U svojim prijedlozima predlagatelji navode da je pritvorska osnova iz osporene odredbe zapravo obligatornog karaktera.

Zakon poznaje samo jedan obligatorni razlog za određivanje pritvora. On je sadržan u stavku 4. članka 102. Zakona. Prema navedenoj zakonskoj odredbi pritvor se uvjek određuje osobi kojoj je izrečena kazna zatvora od pet ili više godina. Sve ostale zakonske osnove za pritvor pa tako i ona sadržana u osporenoj odredbi, fakultativnog su karaktera.

17. Predlagatelji u svojim prijedlozima izražavaju bojazan da će osporena odredba u njezinoj primjeni biti izvor teških povreda temeljnih prava osumnjičenika ili okrivljenika u postupku. Primjenu određene pravne norme Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati niti je to činjenica koja može biti od utjecaja tijekom provođenja ustavnosudskog postupka ocjene suglasnosti određene zakonske norme s Ustavom (stajalište Suda izrečeno npr. u rješenju broj: U-I-2443/2002i U-I-953/2003. od 8. studenoga 2005. godine).

Međutim, neovisno o navedenome ovaj Sud smatra potrebnim istaknuti da ovlasti koje na temelju osporene odredbe nadležna tijela sudbene vlasti imaju prilikom odlučivanja o određivanju pritvora, ovaj Sud ne smatra bitno drugačijim od ovlasti koje sudovi inače imaju u pogledu utvrđivanja ostalih činjenica i njihovog inkorporiranja u cjelokupni dokazni postupak. Arbitrarnost u postupanju nadležnih tijela sudbene vlasti prije i za vrijeme kaznenog postupka pri tome je strogo zabranjena, zbog čega i postoji višestruka kontrola odluke o određivanju pritvora osumnjičeniku ili okrivljeniku.

18. Zaključno, neosnovanim Sud ocjenjuje i prigovor da osporena odredba nije u suglasnosti s mjerodavnim odredbama Konvencije.

Konvencija utvrđuje institut pritvora kao mjeru ograničavanja slobode određenih osoba radi njihovog dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti u slučaju postojanja osnovane sumnje da su počinile kazneno djelo. Konvencija ne ograničava izricanje mjere pritvora samo za slučaj osiguranja sudjelovanja okrivljenika u kaznenom postupku. Ona taksativno ne navodi pravne osnove za određivanje pritvora, već naglasak stavlja na njihovu zakonitost. Mogućnost ograničavanja slobode određenih osoba i prije pravomoćnog utvrđenja krivnje Konvencija dopušta radi ostarivanja legitimne zakonom utvrđene svrhe. Pri tome legitimna svrha i uvjeti za određivanje mjere pritvora moraju biti u zakonu određeni, dok pojedinačne odluke nadležnih tijela sudbene vlasti u konkretnim slučajevima moraju biti donesene u zakonom utvrđenom postupku. Iz odredaba Konvencije ne proizlazi da bi ona uskraćivala pravo i ovlast nacionalnog zakonodavca samostalno razraditi pravne osnove za određivanje pritvora, ukoliko one služe za ostarivanje cilja kaznenog progona.

19. Slijedom svega iznijetoga, Ustavni sud utvrđuje da osporena odredba nije u nasuglasnosti s odredbama Ustava, na koje u svojim prijedlozima predlagatelji upućuju. Također, Sud utvrđuje da osporena odredba nije u nesuglasnosti niti s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Točka I. ovog rješenja utemeljena je na odredbama članka 43. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Točka II. izreke utemeljena je na odredbama članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj:    U-I-906/2000

            U-I-1214/2000

            U-I-1488/2000

            U-I-116/2001

            U-I-6/2002

 

Zagreb, 7. prosinca 2005.       

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda

dr. sc. Petar Klarić, v. r.