USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

354

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo S. B. iz R., kojeg zastupa M. Z., odvjetnik iz Rijeke, te rješavajući o prijedlogu S. B. za povrat u prijašnje stanje ili naknadu štete na temelju članka 56. stavaka 5. i 6. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99.), na sjednici održanoj 11. siječnja 2006. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

i

RJEŠENJE

II. Prijedlog podnositelja od 17. srpnja 1999. podnesen na temelju članka 56. stavaka 5. i 6. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99.) se odbacuje.

III. Ova odluka i rješenje objavit će se u Narodnim novinama.

 

Obrazloženje

1. Podnositelj je 4. srpnja 2002. podnio ustavnu tužbu protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-7267/1999-4 od 29. studenoga 2001. kojom je odbijena tužba podnositelja podnijeta protiv zaključka Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja Republike Hrvatske, klasa: UP/II-371-01/99-06/67, urbroj: 531-05/2-99-2 od 5. lipnja 1999. godine. Tim zaključkom odbačen je prijedlog podnositelja za obnovu postupka podnijet na temelju članka 23. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 13/91., u daljnjem tekstu: UZUS/91.).

2. Podnositelj je podnio prijedlog za obnovu postupka nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-631/1994 od 8. listopada 1997. kojom je usvojena ustavna tužba podnositelja te su ukinuti presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-2216/1993-6 od 24. studenoga 1993., rješenje Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša Republike Hrvatske, klasa: UP/II-371-01/92-06/2142, urbroj: 531-06/3-93-3 od 8. veljače 1993. i rješenje Sekretarijata za komunalno-stambene poslove, promet i veze, Odjela za upravnopravne poslove Općine Rijeka, klasa: UP/I-371-03/92-03/389, urbroj: 2170-02-31-92-3 od 28. rujna 1992. godine, kojima je na temelju članka 94. Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, broj 51/85., 42/86., 22/92. i 70/93.) podnositelju bilo naloženo iseliti iz stana u R., ulica D. G. 6, uz obrazloženje da se u taj stan uselio bez valjane pravne osnove.

Ustavni sud je ukinuo navedene akte pozvavši se na odluku Suda broj: U-I-892/1994 od 20. studenoga 1996. (»Narodne novine«, broj 99 od 26. studenoga 1996.) kojom je Sud ukinuo odredbe članka 94. Zakona o stambenim odnosima u dijelu u kojem je ostao na snazi na temelju stavka 1. članka 52. Zakona o najmu stanova (»Narodne novine«, broj 91/96.). Ustavni sud je u odluci broj: U-I-892/1994 ocijenio da upravni postupak za iseljenje »bespravno useljenih« osoba propisan tim člankom ne odgovara razini pravnih standarda za zaštitu spornih građanskih prava, kao što to strankama omogućuje vođenje sudskog parničnog postupka koji daje veće garancije za obranu prava stranaka i zakonito rješenje spora.

Iako su akti osporeni ustavnom tužbom u predmetu broj: U-III-631/1994 donijeti prije navedene odluke Suda broj: U-I-892/1994, u odluci broj: U-III-631/1994 od 8. listopada 1997., Sud je ocijenio da je članak 94. Zakona o stambenim odnosima u cijelosti protivan Ustavu i u vrijeme kad je ustavna tužba podnesena, odnosno u vrijeme kad je doneseno prvostupanjsko rješenje upravnog tijela o iseljenju podnositelja iz stana.

Nakon odluke Suda broj: U-III-631/1994 kojom je usvojena ustavna tužba i ukinuti osporeni akti, podnositelj je 9. ožujka 1998. pozivom na članak 23. stavke 2. i 3. USUZ/91. podnio upravnom tijelu prijedlog za izmjenu rješenja odgovarajućom primjenom odredaba o ponavljanju postupka, tražeći da mu se ponovo omogući useljenje u stan iz kojeg je iseljen. Nadležno Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja, zaključkom od 9. lipnja 1999. osporenim ovom ustavnom tužbom, odbacilo je taj podnositeljev prijedlog. Upravno tijelo je utvrdilo da je izvršenje na temelju akata (kasnije ukinutih odlukom Suda U-III-631/1994) provedeno 18. veljače 1993. godine. S obzirom na obrazloženje Ustavnog suda u navedenim odlukama, Ministarstvo je ocijenilo da nema uvjeta za obnovu postupka okončanog rješenjem koje je ukinuto zbog nenadležnosti. Ovo iz razloga jer se ukidanjem rješenja onemogućava daljnje proizvođenje pravnih posljedica ukinutog rješenja pa se postupak ne može obnoviti. Ministarstvo je nadalje ocijenilo da ne postoji ni uvjet za protuizvršenje u smislu članka 288. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91. i 103/96. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZUP) »jer kako upravna tijela nisu nadležna za odlučivanje o zahtjevu za iseljenje, tako nisu nadležna ni za odlučivanje o zahtjevu za protuizvršenje«.

Upravni sud je osporenom presudom broj: Us-7267/1999-4 od 29. studenoga 2001. godine odbio tužbu podnositelja ocijenivši da je upravno tijelo pravilno postupilo kada je prijedlog podnositelja za ponavljanje postupka odbacilo jer nakon odluke Ustavnog suda broj: U-III-631/1994 od 8. listopada 1997. više ne postoji nikakav pojedinačan akt čiju bi izmjenu podnositelj mogao tražiti odgovarajućom primjenom odredaba o ponavljanju postupka »jer je prvostupanjsko tijelo nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske trebalo postupak obustaviti«.

Upravni sud nadalje napominje, a s obzirom na zahtjev podnositelja iz prijedloga od 9. ožujka 1998. da mu se omogući useljenje u stan iz kojeg je deložiran, da ako se radi o reizvršenju u smislu članka 288. stavka 1. ZUP-a, zbog odluke Ustavnog suda da odlučivanje o stambeno-pravnim odnosima spada u nadležnost sudbene vlasti, uspostava prijašnjeg stanja može se tražiti samo kod nadležnog redovnog suda, a ako postoji faktična nemogućnost uspostave prijašnjeg stanja, tada dolazi u pitanje samo naknada štete.

3. Podnositelj je 17. srpnja 1999. Ustavnom sudu podnio i prijedlog za donošenje odluke o uklanjanju posljedica neustavnog propisa na temelju članka 23. stavaka 5. i 6. USUZ/91. ističući da je postupak za izmjenu pojedinačnog akta pravomoćno okončan ali da posljedice nastale primjenom neustavnog akta nisu otklonjene, a s obzirom da nema riješeno stambeno pitanje predlaže da Sud prvenstveno donese odluku o povratu u prijašnje stanje, tj. useljenje u sporni stan.

4. Člankom 23. USUZ/91. godine bilo je propisano:

(...)

(2) Svatko kome je povrijeđeno pravo pravomoćnim pojedinačnim aktom donijetim na osnovi ukinutog zakona ili drugog ukinutog ili poništenog propisa ima pravo tražiti od nadležnog tijela izmjenu tog pojedinačnog akta odgovarajućom primjenom odredaba o ponav­ljanju postupka.

(3) Prijedlog za izmjenu pojedinačnog akta iz stavka 2. može se podnijeti u roku od šest mjeseci od dana objave odluke Ustavnog suda u službenom glasilu Republike Hrvatske. Taj se prijedlog može podnijeti ako od dostave pojedinačnog akta, kojim je postupak pravomoćno okončan, do podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga u povodu kojeg je ukinut zakon ili drugi propis, nije proteklo više od godine dana. Ako je odlukom Ustavnog suda propis poništen, prijedlog se može podnijeti ako od dostave pojedinačnog akta, kojim je postupak pravomoćno okončan, do podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga Ustavnom sudu, nije proteklo više od dvije godine.

(...)

(5) Ako se utvrdi da se izmjenom pojedinačnog akta ne mogu otkloniti posljedice nastale primjenom propisa koji je neustavan odnosno nezakonit, Ustavni sud može odrediti da se te posljedice uklone povratom u prijašnje stanje, naknadom štete ili na drugi način.

(6) Ustavni sud će odluku iz prethodnog stavka donijeti na prijedlog osobe koja za to ima pravni interes. Prijedlog se podnosi u roku od 30 dana po pravomoćnom okončanju postupka za izmjenu pojedinačnog akta.

USUZ/91. prestao je važiti danom proglašenja Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., u daljnjem tekstu: USUZ/99.) to jest 24. rujna 1999. godine. USUZ/99. zadržao je navedene odredbe uz izmjene koje u kon­kretnom slučaju nisu relevantne (radi se o članku 56. USUZ/99.). Člankom 95. USUZ/99. propisano je da će se postupci u predmetima koji su započeti do stupanja na snagu tog Ustavnog zakona dovršiti po odredbama tog novog Ustavnog zakona.

Odredbe članka 56. bitnije su izmijenjene stupanjem na snagu Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 29/02.) to jest 15. ožujka 2002. godine. Nakon tih izmjena i dopuna Ustavni zakon ne sadrži odredbu sadržaja jednakog ili sličnog sadržaju citiranih odredbi članka 23. USUZ/91., odnosno članka 56. USUZ/99.

Unatoč tome što Sud više nije nadležan odlučivati o uklanjanju posljedica neustavnog propisa, Ustavni sud ocjenjuje u svakom pojedinom slučaju postoje li opravdani razlozi za pružanje ustavnosudske zaštite primjenom mjerodavnih odredaba Ustavnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja prijedloga.

Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje ili naknadu štete na temelju članka 56. stavaka 5. i 6. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99.)

5. Prijedlog nadležnom tijelu za izmjenu pojedinačnog akta u smislu članka 56. stavaka 2. i 3. USUZ/99. mogao se podnijeti u roku od 6 mjeseci od dana objave odluke Ustavnog suda kojom se ukida neustavni zakon ili drugi propis odnosno kojom se drugi propis poništava. Dakle, svaka fizička i pravna osoba kojoj je povrijeđeno pravo pojedinačnim aktom donijetim na osnovi ukinutog zakona imala je pravo tražiti izmjenu tog pojedinačnog akta u navedenom roku računajući od dana objave odluke Suda donijete u apstraktnoj kontroli, kojom se ukida neustavni zakon ili drugi propis odnosno kojom se drugi propis poništava.

Postupak za izmjenu pojedinačnog akta pred nadležnim tijelima proveden sukladno članku 56. stavcima 2. i 3. USUZ/99. jedna je od pretpostavki za podnošenje prijedloga Ustavnom sudu za otklanjanje posljedica nastalih primjenom propisa koji je neustavan odnosno nezakonit (stavci 5. i 6. članka 56.). Uz ispunjenje te pret­postavke kao i uz poštivanje roka za podnošenje prijedloga od 30 dana po pravomoćnom okončanju postupka za izmjenu pojedinačnog akta, ukoliko Ustavni sud utvrdi da se izmjenom pojedinačnog akta ne mogu otkloniti posljedice nastale primjenom propisa koji je neustavan, Sud može odrediti da se te posljedice otklone povratom u prijašnje stanje, naknadom štete ili na drugi način.

Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj Ustavni sud ocjenjuje da je podnositelj izmjenu pojedinačnog akta odgovarajućom primjenom odredaba o ponavljanju postupka trebao od nadležnog tijela zatražiti u roku od šest mjeseci od dana objave odluke Suda broj: U-I-892/1994 od 20. studenoga 1996. godine, kojom je ukinut članak 94. Zakona o stambenim odnosima. Izmjenu pojedinačnog akta na temelju članka 23. USUZ/91. podnositelj je zatražio 9. ožujka 1998. godine, nakon odluke Suda broj: U-III-631/1994 kojom je njegova ustavna tužba usvojena i ukinuti pojedinačni akti donijeti na temelju članka 94. Zakona o stambenim odnosima.

Ustavni sud ocjenjuje da podnositelj nije pravodobno zatražio od nadležnog tijela izmjenu pojedinačnog akta donesenog na temelju neustavnog zakona. Budući da nije proveden postupak za izmjenu pojedinačnog akta pred nadležnim tijelom sukladno članku 23. USUZ/91. odnosno članku 56. USUZ/99. ne može se od Suda tražiti niti primjena stavaka 5. i 6. članka 56. USUZ/99.

Nadalje, nema mjesta primjeni tih odredbi ako se posljedice nastale primjenom ukinutog zakona mogu otkloniti u redovnom pravnom putu koji je strankama otvoren. Polazeći od toga da je prvostupanjsko upravno tijelo donijelo 31. kolovoza 1999. zaključak kojim se odbacuje zahtjev Republike Hrvatske za iseljenje podnositelja, a imajući u vidu mogućnost »reizvršenja« u smislu članka 288. ZUP-a, za čije rješavanje bi u smislu odluke Suda broj: U-I-892/1994 i prema »uputi« Upravnog suda iz presude osporene predmetnom ustavnom tužbom, nadležan bio redovni sud, Ustavni sud ocjenjuje da podnositelj nije koristio sva dopuštena sredstva kako bi otklonio posljedice primjene ukinutog propisa.

Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da ne postoje oprav­dani razlozi za pružanje ustavnosudske zaštite primjenom mjerodavnih odredaba Ustavnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja prijedloga podnositelja, a koje razloge je Sud našao u predmetu broj: U-VIII-1271/2000 na koji se podnositelj poziva u podnesku od 29. rujna 2005. godine.

6. Člankom 32. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) propisano je:

Ustavni sud će rješenjem odbaciti zahtjev, prijedlog i ustavnu tužbu ako nije nadležan za odlučivanje, ako su nepravodobni, i u drugim slučajevima kad ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.

Budući da u Ustavnom zakonu više ne postoji odredba kojom bi bila utvrđena nadležnost Ustavnog suda za otklanjanje posljedica nastalih primjenom propisa koji je neustavan, na temelju članka 32. tog Ustavnog zakona riješeno je kao u izreci.

7. Podnositelj smatra da su mu osporenom presudom Upravnog suda i zaključkom Ministarstva povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 26. i 48. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Podnositelj smatra da je nadležno upravno tijelo trebalo meritorno odlučiti o njegovom prijedlogu za obnovu postupka te ga vratiti u sporni stan »kroz reizvršenje u smislu čl. 288. st. 1. ZUP-a«, a ako to ne bi bilo moguće trebalo mu je isplatiti naknadu štete. Ukoliko je ocijenilo da nije nadležno za postupanje, upravno tijelo je, prema mišljenju podnositelja, trebalo predmet ustupiti nadležnom sudu.

Nadalje, podnositelj smatra da ne bi bilo pravično legalizirati posljedice koje su nastale primjenom neustavnog propisa i da podnositelj, koji se nalazi u teškoj situaciji, ostane bez stana, a time i egzistencijalnog pitanja. Pritom ističe da je za vrijeme službe u bivšoj JNA od 1986. do kraja 1990. izdvajao doprinos za stambenu izgradnju.

Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu, ukine presudu Upravnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak.

 

Ustavna tužba nije osnovana.

 

8. Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe podnijete na temelju članka 62. Ustavnog zakona, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelju povrijeđeno ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i pot­puno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

9. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenom presudom Upravnog suda podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.

Pravna stajališta navedena u presudi Upravnog suda zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da je Upravni sud obrazložio svoja stajališta iznesena u osporenoj presudi, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog prava.

Pravilno ističe Upravni sud da u konkretnom slučaju, u situaciji kada je Ustavni sud usvojio raniju ustavnu tužbu i ukinuo pojedinačne akte, više ne postoji nikakav pojedinačni akt čiju izmjenu bi podnositelj mogao tražiti odgovarajućom primjenom odredaba o ponavljanju postupka na temelju članka 56. USUZ/99.

10. Odredbom članka 26. Ustava propisano je da su svi držav­ljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti, te nije mjerodavna u ovom slučaju (stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci, broj:U-III-884/2004, objavljenoj u »Narodnim novinama«, broj 2/05.).

11. U ustavnoj tužbi podnositelj je istaknuo povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 48. stavkom 1. Ustava koji propisuje:

 

Jamči se pravo vlasništva.

 

Ustavni sud, na temelju te odredbe, štiti pravo vlasništva na ustavnopravnoj razini na način da priječi tijelima državne vlasti ograničavanje ili oduzimanje tog prava, osim ako je ograničavanje ili oduzimanje zasnovano na zakonu.

Razmatrajući osporene akte, okolnosti konkretnog slučaja te primijenjeno materijalno i postupovno pravo, Ustavni sud je utvrdio da su nadležno upravno tijelo i Upravni sud donijeli odluke u postupku provedenom sukladno odredbama Ustavnog zakona, ZUP-a i Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91., 9/92. i 77/92.). Ujedno su za svoja utvrđenja i stajališta naveli valjane pravne razloge.

Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava.

12. Iz navedenih razloga je, na temelju članaka 73. i 75. Ustav­nog zakona, odlučeno kao u izreci.

Odluka o objavi u »Narodnim novinama« temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.

 

Broj: U-III-1542/2002

Zagreb, 11. siječnja 2006.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.