 |
 |
 |
 |
 |
|
|
|
|
|
|
|||||||||||||||
 
 NOVI PREGLED PROPISA Ugovori Banke Biljno zdravstvo Zdravstveno osiguranje Državne potpore Državni službenici Elektronička isprava Elektronička trgovina Elektronički mediji Financijsko osiguranje Gradnja Hrana Informacijska sigurnost Investicijski fondovi Izmjera i katastar Kazneni postupak Kazneni zakon Kemikalije Kreditne unije Kvaliteta zdravstvene zaštite Lijekovi Nasljeđivanje Obavljanje djelatnosti Obiteljski zakon Obrazovanje odraslih Obrt Obvezni odnosi (ZOO) Obvezno zdravstveno osiguranje Opći upravni postupak Oružje Osiguranje Osiguranje u prometu Ovrha - Ovršni zakon Parnični postupak Primjeri ugovora Porez na dobit Porez na dohodak Porez na kavu Posredovanje u prometu nekretnina Poticanje ulaganja Predmeti opće uporabe Prekršajni zakon Prijevoz - linijski Prijevoz opasnih tvari Prostorno uređenje i gradnja Rad - Zakon o radu Računovodstvo Revizija Stranci Sudovi Šport Šume Tajnost podataka Trgovačka društva Udomiteljstvo Udžbenici za školu Ugostiteljska djelatnost Umirovljenički fond Usluge u turizmu Veterinarstvo Volonterstvo Zabrane u zakonima Zakon o leasingu Zaštita bilja Zakon o radu Zaštita na radu Zaštita okoliša Zaštita potrošača Zaštita prirode Zaštita pučanstva Zaštita životinja Javna nabava NOVI PREGLED PROPISA 
|
 |
 PREGLED ZAKONA IZ PODRUČJA ZAŠTITE OKOLIŠA I PRIRODE HRVATSKI SABOR Na temelju članka 80. Ustava Republike Hrvatske i članka 18. stavka 4. Zakona o zaštiti okoliša ("Narodne novine", br. 82/94. i 128/99.), Hrvatski sabor na sjednici 25. siječnja 2002., donio je NACIONALNU STRATEGIJU ZAŠTITE OKOLIŠA [ 2 ] [ 3 ] (NN 46/02) UVOD Ova je Strategija izraz nastojanja da se rastuća svijest o potrebi zaštite okoliša Republike Hrvatske pretvori u jasan, cjelovit i dugoročan koncept. Ona polazi od nedvojbene potrebe da se stanje okoliša u Republici Hrvatskoj unaprijedi, te opredjeljenja da se to može ostvariti dogradnjom postojećeg sustava zaštite okoliša i pripravljanjem za krupne izazove koji su pred nama: Republiku Hrvatsku valja usmjeriti k održivom razvoju; predvidivi je ulazak Republike Hrvatske u dugotrajan i zamršen proces europskih integracija; mora se uspostaviti cjelovit sustav praćenja i ocjene stanja okoliša; valja posebno zaštiti neke dijelove teritorija, a osobito Jadranskog mora; u Republici Hrvatskoj valja učiniti sve što je potrebno da se prilagodimo klimatskim promjenama i uvođenju novih tehnologija... Dvije su teme posebno važne i dugoročno će imati veliki utjecaj na zaštitu okoliša u Republici Hrvatskoj pa i na oblikovanje ove Strategije: (1) prilagodba Republike Hrvatske konceptu održivog razvoja; i (2) približavanje i priključenje Republike Hrvatske Europskoj uniji (EU). Iako su obje teme znatno šire od zaštite okoliša i odnose se na cjelinu startegije razvoja Republike Hrvatske, u obje je zaštita okoliša važan dio. Koncept održivog razvoja mora postati dominantna odrednica strategije razvoja Republike Hrvatske. S njim se na budućnost zaštite okoliša gleda drugačije i u znatno širem kontekstu nego ranije. Republika Hrvatska želi nastojanjem da se usmjeri k održivom razvoju, ciljeve zaštite okoliša uskladiti s dugoročnim nacionalnim socijalnim i ekonomskim interesima. I obrnuto: želi ostvariti gospodarski i socijalni napredak, ali uz dugoročno očuvanje stanja okoliša. Polazeći od koncepta održivog razvoja ova se Strategija zalaže za uvođenje zaštite okoliša u sve druge strateške planove Republike Hrvatske i posljedično, integraciju zaštite okoliša u sve sektorske segmente cjelovite strategije Republike Hrvatske, a kasnije u cjelokupnu politiku, programe i sve razvojne planove, te projekte. To znači uvođenje okoliša kao jedne od dimenzija u sve velike teme ekonomskog i socijalnog razvoja koje su u 21. stoljeću pred nama: od gradnje prometne infrastrukture, restrukturiranja i privatizacije energetskog sektora, do drugačijeg oblikovanja turističkog proizvoda, prilagodbe poljoprivrede, očuvanja Jadranske obale, otoka i mora te politike zapošljavanja. Okoliš se nikada ne smije zaboraviti, okoliš se ne smije ni zbog čega zanemariti. Želimo li ispuniti sve pretpostavke u odnosu na okoliš, a koje se zemlji kandidatu za priključenje EU nameću, onda moramo s obzirom na opsežnost posla, osim želje i jasno izražene političke volje, za taj korak imati program i plan, kojima je Strategija polazište. Naime, eventualna integracija nije samo puko prepisivanje legislative EU; ona nadasve traži implementaciju europskih standarda i kriterija u zaštiti okoliša. To znači velike promjene u sadašnjim institucionalnim odnosima te angažman ljudskih i financijskih resursa u onoj mjeri u kojoj ih može osigurati samo dugoročno usmjeravanje kroz starteško opredjeljenje i pažljivo planiranje. Iako je proces integracije tek predvidiv, njega treba pri gledanju u budućnost uzeti u obzir s punom ozbiljnošću. Poslovi koje kroz proces prilagođavanja EU u dijelu koji se odnosi na zaštitu okoliša, treba planirati, organizirati, financirati i obaviti, u najvećem su dijelu takve prirode, i od našeg su dugoročnog interesa, da ih Republika Hrvatska, želi li unaprijediti stanje okoliša, mora napraviti bez obzira na to hoće li se, kada i kako donijeti politička odluka o kandidaturi za EU, i bez obzira na to kako će EU u pregovorima vidjeti dinamiku našega približavanja. Što ranije, odlučnije, organiziranije i samostalnije krenemo putem koji je već skiciran - i označen nizom potpornih dokumenata za deset srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja koje su već u čekaonici - to lakše ćemo taj put svladati. Razmotre li se uvjeti za priključenje EU postavljeni sadašnjim kandidatima, vidljivi napredak u zaštiti okoliša na kritičnom je putu prema priključenju. Prilagodba u procesu približavanja koja završava priključenjem EU, traži detaljno uređenje svih pitanja zaštite okoliša i promjenu odnosa prema okolišu uz zakonodavne, administrativne i financijske promjene, s krupnim promjenama u organizaciji ljudskih resursa. U kontekstu naših nacionalnih posebnosti - bez obzira na to želimo li u EU ili ne, bez obzira na to smatramo li stanje okoliša u Republici Hrvatskoj boljim ili znatno boljim od onoga u EU - mi ne možemo više čekati i žaliti se na povijesne okolnosti. Bez ciljeva, bez analize stanja i bez strategije, a osobito bez djelovanja, stanje okoliša u Republici Hrvatskoj samo će se pogoršavati. Ono što se od nas procesom približavanja EU traži da učinimo u zaštiti okoliša, unapređuje sustav zaštite i stanje okoliša u Republici Hrvatskoj, pa ova Strategija polazi od toga da su predložene promjene i izbor prioriteta u zaštiti okoliša prema europskoj recepturi i standardima, uz europsku pomoć - u našem dugoročnom nacionalnom interesu. Primjerice, prije se načelno prihvaćalo kako je svaki ekonomski rast mjeren nacionalnim brutodohotkom (BND) čvrsto vezan, i jedino moguć, uz rast potrošnje materijala i energije, s neugodnim posljedicama – proporcionalnim rastom emisija i zagađenjem svih vrsta. Mi možemo učiniti korak koji se ne mora ostvariti uz razmjerni porast pritisaka na okoliš. Naime, ravnanje prema sadašnjim standardima EU i potpuno otvaranje prema svjetskom tržištu omogućit će nam preskakanje jedne generacije zastarjelih, nečistih i energetski neučinkovitih tehnologija. To bi, u našem slučaju, moglo oslabiti povijesnu spregu BND-a i potrošnje primarne energije. Strategija zaštite okoliša Republike Hrvatske raščlanjuje putovanje koje je pred nama: ona govori o okolnostima u kojima se nalazimo (stanju okoliša i obvezama), o preprekama (postojećim i budućim pritiscima na okoliš te zahtjevima koje moramo ispuniti), i o smjeru (odgovorima na pritiske) koji valja izabrati, želimo li očuvati okoliš. Kao i uvijek kad se govori o okolišu važno je naglasiti kako su sve teme o kojima govori ova Strategija od osobitog značenja za kvalitetu života svih nas, sada i ovdje, ovog naraštaja. Svaka je od dotaknutih tema naša i ovovremena, ali je, isto tako, i globalna i jednako važna za kvalitetu života svih naraštaja koji dolaze iza nas. Strategija zaštite okoliša pokušava odgovoriti na pitanje ŠTO valja činiti da se postavljeni ciljevi ostvare s postojećim resursima? Samo Program zaštite okoliša Republike Hrvatske, utemeljen na nekoj dogovorenoj strategiji, može tu strategiju oživjeti i ponuditi odgovore na druga važna pitanja: KAKO to ostvariti, ČIME i do KADA?U oblikovanju KONTEKST Stanje u Republici Hrvatskoj Opće stanje Temeljne značajke su: A. pad broja stanovnika i njihova nejednolika prostorna raspodjela, B. stabilizacija političkog sustava, C. deficiti u institucijama, a posebice u sudstvu, D. visoka nezaposlenost, E. kriza obrazovnog sustava i "odljev mozgova", F. maleno tržište s elementima predatornog kapitalizma, G. stagnacija i pad industrijske proizvodnje, stagnacija u gradnji novih energetskih kapaciteta, H. kriza u poljoprivredi i ribarstvu (morskom i slatkovodnom), I. rast turističke privrede, te pritisak na brzu gradnju infrastrukture. Stanje okoliša Za cjelovitu informaciju o stanju okoliša čitatelj se upućuje na posljednje Izvješće o stanju okoliša[1], dokument propisan Zakonom o zaštiti okoliša ("Narodne novine, br.82/94.)[2]. Izvješće iz godine 1998. usklađeno je s međunarodnom matricom pokazatelja (indikatora) i okvirom izvješćivanja o stanju okoliša, kako bi se pojednostavila i ubrzala međunarodna razmjena informacija te razmjena unutar Republike Hrvatske. S obzirom na to da se oslanja na rudimentarni i manjkavi sustav motrenja okoliša i postojeće neujednačene baze podataka, analiza stanja okoliša u tom izvješću nije kvantitativna i cjelovita. Izvješće je pripremljeno prema metodologiji pritisak-stanje-odgovor, te je podijeljeno u tri skupine poglavlja: A. stanje okoliša, koje je raščlanjeno na četiri osnovne sastavnice: atmosferu, pedosferu, hidrosferu i biosferu. Unutar tih cjelina svaka od sastavnica obrađena je po obrascu stanje-pritisci-odgovori društva na stanje i pritiske, B. opći pritisci na okoliš koji su podijeljeni na dvije skupine izabranih pokazatelja pritisaka: društveni (stanovništvo i domaćinstva) i gospodarski (energija, industrija, otpad, gospodarenje kemijskim proizvodima, promet, turizam i rekreacija, morsko i slatkovodno ribarstvo te akvakultura, neželjeni događaji s posljedicama po okoliš, te rat i okoliš). U ovom dijelu Izvješća prikazani su osnovni pritisci koje ljudske djelatnosti imaju na okoliš kao temeljno razvojno dobro Republike Hrvatske, C. posljednja skupina poglavlja jesu odgovori društva s poduzetim mjerama očuvanja okoliša koji prikazuju osnovne odgovore na pritiske i stanje okoliša kako ih je u proteklom razdoblju poduzimala Republika Hrvatska. Sagledamo li opće stanje prirode i okoliša u Republici Hrvatskoj kroz Izvješće, ne možemo, zbog manjkavosti u prikupljanju informacija i sustavu pokazatelja stanja, ništa reći o tome kakve se promjene zbivaju u okolišu Republike Hrvatske, niti ga možemo pouzdano usporediti sa stanjem u drugim europskim zemljama. O tome kakvo je stvarno stanje, postoje različita kvalitativna mišljenja, iako postoji koncenzus o tome da je ukupno stanje okoliša u Republici Hrvatskoj nešto bolje no stanje u industrijskim zemljama EU. Sustav zaštite okoliša Upravni i stručni sustav zaštite okoliša ponikao je u Hrvatskoj iz djelatnosti prostornog uređenja, jer je djelatnost prostornog planiranja i uređivanja prostora bila već sedamdesetih godina institucionalno, pravno i metodološki visoko razvijena. Institucionalni ustroj zaštite okoliša u Hrvatskoj započinje 1980. godine uspostavljanjem Zavoda za prostorno uređenje i zaštitu okoliša pri Ministarstvu graditeljstva. Od tada, pa sve do 1994. godine, kada se odvaja u zasebnu državnu upravnu organizaciju, zaštita okoliša je organizacijski bila vezana uz prostorno uređenje. Od 1994. godine pa do nedavno, odnosi prostornog uređenja i zaštite okoliša bili su više usmjereni na međusobno razgraničavanje djelokruga, nego na dogovaranje i održavanje suradnje. No, u traganju za najprimjerenijim modelima očuvanja okoliša i prostora, svijest o potrebi stručne i institucionalne suradnje tih dvaju djelokruga, kao bliskih, odnosno komplementarnih sektora, rezultirala je u 2000. godine uspostavljanjem Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja. Ono je nastalo spajanjem Državne uprave za zaštitu prirode i okoliša i Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja, tako da su neki dijelovi ovog Ministarstva, koji su se bavili poslovima vezanim uz građenje i stambeno-komunalne poslove, izdvojeni i pripojeni nekim drugim tijelima državne uprave. Zaštita prirode, kao posebna tema, bila je u proteklih dvadesetak godina predmet raznovrsnih organizacijskih shema: od samostalnoga republičkog zavoda, preko zavoda u okviru raznih ministarstava, da bi 1997. godine postala sastavni dio Državne uprave za zaštitu prirode i okoliša i kao takva ušla u sastav novog Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja. Kao što je okoliš, prema definiciji, kompleksna kategorija sastavljena od više pojedinačnih tematskih područja, tako se i zaštita pojedinih sastavnih dijelova okoliša, kao što su: voda, more, šume, poljoprivredno zemljište, kulturna baština, ljudsko zdravlje, provodi putem određenih ovlaštenih sektora. U sadašnjoj institucionalnoj organizaciji, ovlast Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja ne pokriva cjelovitu problematiku zaštite okoliša pa bi, za cjelovitu sliku zaštite okoliša u Hrvatskoj, dio poslova u zaštiti okoliša, koji obavljaju druge institucije i organizacije, trebalo pridodati poslovima koji se obavljaju u okviru Ministarstva. Tijela i ustanove u čijem su djelokrugu poslovi zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj Zaštita okoliša nesumnjivo je jedna od najzahtjevnijih i najsloženijih aktivnosti, koja zadire u sve dijelove organizacije ljudskoga društva. To se posebice odnosi na međudjelovanje zaštite okoliša i primjerenog razvoja društva koje danas nazivamo održivi razvoj. Stoga je učinkovito institucionalno ustrojavanje sustava zaštite okoliša na razini državne uprave te lokalne samouprave i uprave od iznimne važnosti za Republiku HrvatskuRepubliku Hrvatsku. Sustav zakonodavne vlasti Sabor Republike Hrvatski sabor e A. Odbor za prostorno uređenje i zaštitu okoliša, B. Odbor za poljodjelstvo, selo i seljaštvo, C. Odbor za pomorstvo, promet i veze, D. Odbor za turizam. Sustav izvršne vlasti Vlada Republike Hrvatske Tijela državne uprave Ministarstva A. Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, B. Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, C. Ministarstvo pomorstva, prometa i veza, D. Ministarstvo zdravstva, E. Ministarstvo kulture F. Ministarstvo unutarnjih poslova G. Ministarstvo gospodarstva (energetika, industrija, nuklearna sigurnost...). Državne upravne organizacije A. Državna uprava za vode, B. Državni hidrometeorološki zavod, C. Državni hidrografski institut. Županijski uredi A. Uredi za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša, B. Gradske ispostave županijskih ureda. Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja u svojoj ovlasti ima poslove provedbe zakona, donošenje propisa za njihovu provedbu te druge upravne i stručne poslove koji se odnose na opću politiku zaštite okoliša u ostvarivanju uvjeta za održivi razvoj, te pokriva općenita pitanja zaštite zraka, tla, voda, mora te biljnog i životinjskog svijeta u ukupnosti njihova uzajanmnog djelovanja. Ministarstvo je ustrojeno u više upravnih organizacija od kojih su izravno za zaštitu okoliša odgovorne: A. Uprava za opću politiku zaštite okoliša, B. Uprava za zaštitu okoliša, C. Uprava za zaštitu prirode. I ostale jedinice ministarstva u službi su zaštite prostora i okoliša: A. Uprava za prostorno uređenje, B. Uprava za graditeljstvo, C. Zavod za prostorno planiranje, D. Uprava za inspekcijske poslove (zajednička). Zakonodavstvo u zaštiti okoliša Županijski i gradski uredi za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša obavljaju poslove zaštite okoliša na području županije/grada, provodeći obveze iz Zakona o zaštiti okoliša i Zakona o prostornom uređenju[3] te inspekcijski nadzor. Očuvanje prirode i okoliša svrstani su u kategoriju najviših vrednota ustavnog poretka Republike HtvatskeRepublike Hrvatske. Ustav Republike Hrvatske odredio je, također, da Sabor RHHrvatski sabor i narod neposredno odlučuju o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i o njegovom korištenju, a Deklaracija o zaštiti okoliša u Republici Hrvatskoj[4], koju je Sabor RH donio 1992. godine, čvrsto je opredijeljenje za izgradnju pravnog sustava koji je sukladanno međunarodnim ugovorima i standardima europske i svjetske zajednice., kojima će seOn mora u potpunosti osigurati trajnua, sustavnua i učinkovitua zaštitua okoliša. Zakon o zaštiti okoliša (1994.)Nekoliko temeljnih zakona postavljaio je načela, određujedio instrumente i mehanizme zaštite okoliša te , propisujeao praćenje stanja okoliša i informiranje o okolišu. Njima se , uvodieo odgovornost za narušavanje kakvoće okoliša, uspostavljaio nadzor, sankcije i poticaje u zaštiti okoliša. Također, Zakon o zaštiti prirode, Zakon o zaštiti zraka i Zakon o otpadu te Zakon o prostornom uređenju, svi u nadležnosti Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja reguliraju, zajedno sa svojim podzakonskim aktima, veliko i značajno područje problematike zaštite okoliša kroz očuvanje vrijednih djelova prirode i prirodne baštine, kroz zaštitu zraka od onečišćenja, kroz odgovorno gospodarenje i zbinjavanje otpada te kroz zaštitu i uređenje prostora. Ujedno, donošenjem drugih zakona, kojima se uređuju pitanja u odnosu na druge sastavnice okoliša, a koje su pripremila druga nadležna ministarstva i državne uprave, osigurana je potpunija zaštita tih pojedinih sastavnica okoliša. Skup svih zakona i propisa koji u Republici Hrvatskoj reguliraju vrlo široki spektar zaštite okoliša iznosi oko stotinjak propisa[5], a njima se uređuju, osim prije navedenih, pitanja zaštite: voda, mora, šume, poljoprivrednog zemljišta, tla; način iskorištavanja mineralnih sirovina; način lova i ribolova; zaštita kulturne baštine; zaštita od buke, vibracija i od ionizirajućeg zračćenja, zaštita od požara; zaštita zdravlja; način postupanja s tvarima i robom pod posebnim režimom (otrovi, zapaljive i eksplozivne tvari) te pitanja standardizacije, mjeriteljstva, statistike, informatike, te koncesijae i još poneka pitanja. Neki od zakona i propisa (osobito oni o moru) nisu na potrebnoj stručnoj razini, što je rezultat nepostojanja koordinacije stručnih i znanstvenih institucija pri donošenju podzakonskih akata[6]. Republika Hrvatska i preuzete međunarodne obveze u zaštiti okoliša Republika Hrvatska u zaštiti okoliša surađuje na više razina: multilateralno, regionalno, subregionalno i bilateralno. Ta se suradnja temelji na nizu međunarodnih legalnih instrumenata (konvencija, sporazuma, ugovora i dr.) i programa kojima je Republika Hrvatska stranka ili sudionik. Jedan broj međunarodnih i obvezujućih dokumenata je potpisan i čeka potvrdu Hrvatskoga državnog sSabora. Opseg i vrsta te dugoročnost preuzetih obveza takvi su da ih se u oblikovanju strategije zaštite okoliša mora uzeti u obzir. Za većinu međunarodnih dokumenata o zaštiti okoliša kojima je potpisnik, i za većinu programa koje provodi, Republika Hrvatska mora učiniti promjene u zakonodavnom sustavu, osigurati resurse za implementaciju (budući da se često odnose na ograničavanje emisija u pojedinim tehnološkim procesima, prilagodbu novim tehnologijama, a najčešće na adaptaciju tehnoloških sustava modernijim i zahtjevnijim načinima proizvodnje), a često i inicirati administrativno-institucionalne promjene u postojećem sustavu zaštite okoliša, kako bi se obveze moglo provesti. Od osobite je važnosti da se Republika Hrvatska u brojnim odredbama međunarodnih ugovora kojima je pristupila, bilo da se radi o onima na globalnoj ili o onima na regionalnoj razini, obvezala da pristup informacijama o stanju okoliša i sudjelovanje javnosti u postizanju ciljeva zaštite okoliša budu važan segment društvenog i gospodarskog okruženja. Različita pitanja u vezi s međunarodnom suradnjom koordinirana su u okviru više ministarstava i državnih uprava, podijeljena s obzirom na ovlasti pojedinih državnih tijela, što se odnosi i na financijska sredstva, odnosno, projekte u vezi sa zaštitom okoliša te na izradu pojedinih akcijskih programa i smjernica na temelju međunarodne suradnje. Međunarodne konvencije i ugovori Od tridesetak takvih dokumenata[7] s različitim implikacijama spominjemo samo neke. Na primjer, u vezi s primjenom Montrealskog protokola, Republika Hrvatska je svrstana pod članak 5., dakle među zemlje kojima je omogućeno desetogodišnje razdoblje poštede tj. kojima je dozvoljena odgoda u uvođenju novih tehnologija, odnosno upotreba neštetnih tvari u proizvodnji rashladnih uređaja, klima-uređaja, kozmetike i sl. U tijeku je provedbeni projekt pod nazivom "Omogućavanje Hrvatskoj da pripremi svoje prvo nacionalno izvješće sukladno s obvezama prema Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda o promjeni klime", koji se priprema u suradnji s UNDP-om[8] i Uredom Ujedinjenih naroda za potporu programima (UNOPS). Protokol-Kyoto[9] za Hrvatsku predviđa obvezu smanjenja ukupnih emisija šest ključnih stakleničkih plinova za 5%. Od temeljne godine do 2005. godine mora se postići "uočljiv" napredak. Regionalna suradnja Na razini regionalne suradnje tijekom 1998. godine Republika Hrvatska je potvrdila izmjenu "Konvencije o zaštiti morskog okoliša i obalnog područja Sredozemlja" i "Izmjene i dopune Protokola o sprječavanju onečišćenja Sredozemnog mora potapanjem otpadnih i drugih tvari s brodova i zrakoplova". U pripremi je potvrđivanje "Protokola o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćenja uslijed istraživanja i iskorištavanja epikontinentalnog pojasa, morskog dna i podzemlja" iz 1994. godine. Osim toga, Republika Hrvatska je od početka 1992. godine aktivno uključena u "Program zaštite okoliša Dunavskog slivnog područja". Glavni cilj programa je da se akcijama potakne razvoj zaštite okoliša u dunavskom slijevu, prije svega zaštite voda, te da se ojača upravljanje slijevom rijeke Dunav, kako je to definirano u "Konvenciji o suradnji na zaštiti i održivoj uporabi rijeke Dunav". Subregionalna i bilateralna suradnja Republika Hrvatska je aktivna u radu hrvatsko-talijansko-slovenske komisije o zaštiti Jadrana, u Paktu za stabilnost[10], a sa susjednim zemljama osobito u zaštiti voda[11]. Pitanja bitna za zaštitu okoliša dobivaju osobito na značenju u bilaterlanim oblicima suradnje, jer se rješavaju izravno. EU i zaštita okoliša Akcijski programi EU u zaštiti okoliša Za nas je - zbog temeljnih ideja i prioriteta, a osobito zbog strukturiranog pristupa problemu zaštite okoliša – od osobite važnosti posljednji, Peti akcijski program za okoliš EU[12]. Pripravljen je paralelno s Konferencijom u Riju i promocijom Agende 21. On predstavlja prvo obvezivanje EU da kreće putem održivog razvoja. Program je trebao započeti taj proces unutar EU, na taj način što bi se definirali ciljevi koji traže djelovanje na razini EU, te na nacionalnoj i lokalnoj razini. Središnja ideja programa polazi od konstatacije da zakonodavstvo za okoliš nije samo po sebi dostatno da se stanje okoliša poboljša, budući da brzi razvoj u područjima koja stvaraju pritisak na okoliš (na primjer u sektorima prometa, energije ili poljoprivrede) često preteže nad pozitivnim učinkom nove regulative. Stoga i sama gospodarska aktivnost mora biti takva da vodi računa o ciljevima zaštite okoliša. Elementi zaštite okoliša moraju biti integrirani u svaki sektor. Takav pristup traži sudjelovanje građana te regionalnih i lokalnih vlasti. Program se fokusira na prioritetne teme i ciljeve koje je EU htjela ostvariti do 2000. godine, a identificira i ključne sektore u kojima je trebalo napraviti najveće pomake. Pet je glavnih ciljeva Petog akcijskog programa za okoliš EU: A. formuliranje strategija za sedam prioritetnih problema (klimatske promjene, acidifikacija, biološka raznolikost, vode, urbani okoliš, priobalne zone i otpad), B. djelovanje u prioritetnim (ciljanim) sektorima u kojima se zaštita okoliša mora integrirati (industrija, energija, promet, poljoprivreda i turizam), C. širenje broja i svih vrsta instrumenata kojima se smanjuju pritisci na okoliš, D. cjelovito informiranje, transparentnost pristupa i razvoj koncepata dijeljene odgovornosti, E. stavljanje naglaska na međunarodnu dimenziju zaštite okoliša, zbog globalnih problema i Konferencije u Riju. Njegovi su razvojni rezultati 1998. godine raspravljeni na svim razinama upravljanja EU, on je ocijenjen i dopunjen novim idejama i preporukama za korištenje dodatnih instrumenata kako bi se potaklo ostvarenje postavljenih ciljeva. Napravljena je globalna ocjena implementacije i uspjeha Petog akcijskog programa za okoliš, na zahtjev Savjeta i Europskog parlamenta[13]. Cilj je bio potaknuti raspravu različitih institucija, svih dionika[14] i građana o prioritetima za Šesti akcijski program EU koji je započeo krajem 2000. godine[15]. Proces približavanja u području zaštite okoliša i zemlje kandidati za priključenje U slučaju odluke o početku procesa priključenja Republike Hrvatske Europskoj uniji, slijed se događanja, zahtjevi Unije i koraci koje ćemo morati napraviti tijekom približavanja, a odnose se na zaštitu okoliša, mogu predvidjeti. Oni, vrlo vjerojatno, neće biti različiti od uvjeta koje je EU tražila od deset aktualnih kandidata koji su već započeli pregovore, a koji dolaze iz područja srednje i istočne Europe. Ono što se traži od njih[16], a predstavlja sve elemente na kojima bi zemlje-kandidati trebale graditi svoju strategiju zaštite okoliša u razdoblju pripreme i približavanja, do priključenja i kasnije do potpune integracije, bit će najmanje što će se tražiti od nas. Govorimo o tome koliko opsežno EU gleda na nove kandidate, jer je proces približavanja u području zaštite okoliša detaljno zacrtan: izdvojeni su glavni izazovi, odabrani su prioriteti, a raspravljena je i mogućnost pomoći koju EU može pružiti zemljama kandidatima. Precizna shema prilagođavanja rezultat je prognoze da će za zemlje srednje i istočne Europe priključenje biti osobito složeno u području okoliša, jer su upravo u pitanjima odnosa prema okolišu i zaštiti razlike u standardima, zakonodavnom korpusu, strukturi sustava zaštite i samom stanju okoliša tolike da se neće moći prevladati bez posebnih nacionalnih programa. "U partnerstvu s Unijom, u svim zemljama kandidatima moraju se prije pridruživanja koncipirati i implementirati dugoročne, realistične nacionalne strategije za postupnu i učinkovito prilagodbu, a osobito za rješavanje zagađenja voda i zraka. Te strategije moraju identificirati ključna prioritetna područja i ciljeve koje valja ostvariti do dana pristupanja, kao i raspored punog usuglašavanja; slijed obveza mora biti uključen u ugovore o pridruživanju. Sve nove investicije moraju biti usklađene sa zakonodavnim korpusom EU."[17] Kako su ključni elementi o kojima ovisi oblikovanje nacionalnih strategija za sadašnje zemlje-kandidate iz srednje i istočne Europe, analizirani i prezentirani kandidatima, ovdje ćemo napraviti njihov pregled, budući da bi mogli biti važni u oblikovanju strategije zaštite okoliša Republike Hrvatske. Glavni izazovi Temeljnim se kamenom integracije smatra usuglašavanje ili harmonizacija s korpusom zakonodavstva za okoliš EU[18], uključujući i legalne i institucionalne aspekte. Smatra se da zemlja-kandidat prvo mora napraviti temeljitu analizu razlika između postojećeg nacionalnog zakonodavstva i onoga u EU, a zatim mora ustanoviti prioritete i realni vremenski raspored transpozicije, ovisan o nacionalnim parlamentarnim procedurama. Monumentalnost posla koji zemlja kandidat treba učiniti na putu prilagođavanja europskom korpusu zakonodavsta u području zaštite okoliša, može se samo naslutiti. Korpus europskog zakonodavstva za okoliš čini oko 300 pravnih dokumenata (direktiva, propisa, i odluka) razvrstanih u 9 skupina, koje navodimo stoga da bismo naznačili dvije stvari: (1) opseg koji legislativa pokriva i (2) razgraničenja glavnih segmenata: A. horizontalna legislativa (integracija zaštite okoliša u sve gospodarske sektore, procjena utjecaja na okoliš, pristup informacijama, izvješćivanje o primjeni direktiva o okolišu); B. kakvoća zraka, C. gospodarenje otpadom, D. kakvoća voda, E. zaštita prirode, F. kontrola industrijskog zagađenja i procjena rizika, G. kemikalije i genetički modificirani organizmi, H. buka, I. nuklearna sigurnost i zaštita od zračenja. U institucionalnom smislu, približavanje traži prilagodbu i jačanje administrativne strukture koja je potrebna za upravljanje okolišem. Ovo je osobito vezano s položajem Ministarstava za zaštitu okoliša koja bi, tijekom procesa približavanja, trebala izraditi prijedloge novog legislativnog korpusa, što je vezano uz znatan rast troškova rada i reorganizaciju. Isto tako, sve ono što kao kategorija spada u probleme okoliša, a uređeno je postojećim legislativnim korpusom za okoliš EU, zbog različitih tradicija i administrativnih podjela u zemljama srednje i istočne Europe, može biti u ovlasti drugih ministarstava, a ne ministarstva zaštite okoliša. Primjerice, u našem slučaju, nuklearna sigurnost i zaštita od zračenja, u ovlasti su Ministarstva gospodarstva i Ministarstva zdravstva. Postojeći dokumenti EU temelj su za orijentaciju u načinu približavanja[19] (ključni problemi i koraci), i određivanju prioriteta[20]. EU smatra da je uvjet priključenja ostvarenje dobrih rezultata u procesu približavanja, ali se u svakom dokumentu svim zemljama kandidatima naglašava - a osobito onima u jugoistočnoj Europi - da je, isto tako, za priključenje ključno ostvariti dobru regionalnu suradnju, a posebice suradnju sa susjedima. Osobito valja naglasiti kako se od zemlje koja započinje pregovore o pridruživanju očekuje da će sve nove investicije, u cijelom periodu pregovaranja i približavanja do priključenja, voditi u punom suglasju s legislativnim korpusom za okoliš EU. Ključni sektori Sektori koji utječu ili su povezani s kakvoćom zraka, upravljanjem komunalnog i opasnog otpada te kakvoćom pitke vode, izdvajaju se kao oni koji traže osobitu pažnju, pa ih se mora s punom pažnjom pripraviti za priključenje. Za njih valja prioritetno prilagoditi legislativni okvir, i ono što je znatno kompleksnije, u njih valja uložiti znatna sredstva da bi ih se uredilo prema novim standardima, na način koji jamči poštovanje, primjerice, emisijskih granica. Kako se radi o važnim i velikim emisijskim izvorima poput termoelektrana, rafinerija i spalionica, ovaj segment usaglašavanja traži vrlo kompleksne pripreme i angažman znatnih sredstava. Dodatno, traže se znatna unapređenja u kontroli industrijskog zagađenja i upravljanju rizicima, što za zemlje srednje i istočne Europe znači promjene u karakterističnim područjima koncentrirane industrije. Za zemlje kandidate rana transpozicija i implementacija "Seveso" direktive[21] i IPPC direktive[22] kao mjera koje će umanjiti rizik većih akcidenata na industrijskim instalacijama, odnosno unaprijediti upravljanje posljedicama industrijskog zagađenja, prvi su korak u procesu približavanja. U zemljama EU tek je nedavno unaprijeđen segment nuklearne sigurnosti i zaštite od zračenja usvajanjem nove regulative o zaštiti od zračenja koja je usklađena sa zajedničkim i temeljnim dokumentom. Osobito se naglašava da je nužna transpozicija većeg dijela legislative do priključenja, čak i u slučaju kad ne postoji nacionalni nuklearni sektor. Cijena priključenja EU ugrubo procjenjuje kako će ukupna cijena ovih osnovnih koraka približavanja u pitanjima zaštite okoliša, za deset istočnoeuropskih zemalja sadašnjih kandidata, biti reda veličine 120 milijardi eura[23]. Prema studiji[24] koja je učinjena za Sloveniju, cijena priključivanja za zaštitu okoliša iznosi ukupno oko 1,300 eura po građaninu, što uključuje inicijalne troškove, te sve ostale troškove koji će nastati zbog približavanja i priključenja[25]. Prema spomenutoj studiji oko 80% tog iznosa moralo bi biti investirano u sustav upravljanja otpadom i unapređenja koja se odnose na kakvoću voda, a sektorski gledano, najveći bi teret troška priključenja pao na lokalnu upravu (oko 60%), industriju (oko 20%) i vladu (12%). Očigledno je da bi uz temeljnu strategiju približavanja, za tako velika sredstva valjalo definirati i posebnu financijsku strategiju koja se mora osloniti na procjenu troška implementacije svake od direktiva. Proces približavanja, za svaku od zemalja kandidata za pridruživanje EU, započinje procjenom opsega i dinamike financijskih obveza koje priključenje predstavlja. Efikasno upravljanje procesom približavanja, s obzirom na ograničene resurse, zahtijeva pažljivo planiranje i odgovorno oblikovanje programa, s posebnim pogledom na njihove stvarne troškove. EU smatra da je integracija povijesni prioritet i da će pregovaranje sa svakim od kandidata, i sam proces približavanja, teči svojim ritmom, u svakom slučaju najbrže što je moguće. Pomoći će se svakoj od zainteresiranih zemalja, ali ukupna financijska pomoć iz fondova EU neće moći biti veća od 4% investicijskih potreba[26]. VIZIJA Pred nama su promjene. Predvidiv je, već u kratkoročnom razdoblju, rast industrijske proizvodnje i porast u gospodarstvu s rastom potrošnje energije. Došlo je do ekspanzije prometa i turizma, uz prateće infrastrukturne zahvate. Sve će to izravno ugroziti postojeće stanje u kojem se nalazi okoliš Republike Hrvatske. Što činiti da se zrak, vode, more, tlo i biološka raznolikost dugoročno sačuvaju? Što činiti da održimo uvjete u kojima će budući naraštaji imati pitke vode, čisto more, čisti zrak, kvalitetno tlo i druge prirodne zalihe da mogu proizvoditi koliko je potrebno za normalan život? Pred zaštitom okoliša u Republici Hrvatskoj niz je izazova na koje valja naći odgovore, a koji su ujedno i dugoročna rješenja. Devedesetih je godina globalna politika zaštite okoliša nakon dvadeset godina napora prvenstveno usmjerenog k detaljnoj razradi legislativnog okvira za borbu protiv zagađenja i za zaštitu prirode napravila zaokret i krenula drugim smjerom, prema konceptu održivog razvoja. Održivi razvoj je okvir za oblikovanje politika i strategija kontinuiranoga gospodarskog i socijalnog napredka, bez štete za okoliš i prirodne zalihe bitne za ljudsku djelatnost u budućnosti. On se oslanja na ambicioznu ideju prema kojoj razvoj ne smije ugrožavati budućnost dolazećih naraštaja trošenjem neobnovljivih zaliha i dugoročnim devastiranjem i zagađenjem okoliša. Dakle, njezin je osnovni cilj osigurati održivo korištenje prirodnih zaliha na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Ovakav izbor dalekog cilja mijenja fokus upravljanja okolišem s ublažavanja i eliminacije šteta za okoliš pošto su nastale, na plansku prevenciju, kako do njih ne bi došlo. S tako postavljenim ciljem, zaštita okoliša postaje znatno šira od tradicionalnoga gledanja, prema kojem se dominantno bavila zaštitom ljudskog zdravlja i očuvanjem cjelovitosti ekoloških sustava. U konceptu održivog razvoja danas nalaze ishodište svi moderni gospodarski i socijalni trendovi[27] jer su štete okolišu štete sveukupnom društvu, i obrnuto, djelovanje u zaštiti okoliša donosi korist u obliku ekonomskog rasta, zapošljavanja i kompetitivnosti. Želi li zaštiti svoj okoliš dugoročno i u ravnoteži s gospodarskim i socijalnim interesima, Republika Hrvatska mora odabrati put u budućnost tako da postupno vodi k održivom razvoju. Održivi je razvoj, dakle, ideal i vizija prema kojoj se valja dugoročno orijentirati. Više puteva vodi do dalekog cilja koji nazivamo održivi razvoj, ali svi oni za nas, zbog povijesnih i geografskih okolnosti, prolaze kroz jedna vrata - vrata EU. Stoga se naš put u budućnost, prema održivom razvoju, može uvjetno podijeliti u dva segmenta: jedan kompleksan i nepredvidive duljine do priljučenja u EU, dio kojega treba prijeći samostalno, i drugi podjednako složen i manje predvidiv, kojega ćemo učiniti udruženi i zajednički s zemljama EU. Valja istaknuti da, odlučimo li se na put k održivom razvoj, politička volja mora postaviti uporište na kojem leži cjeloviti odnos prema okolišu[28]. U tom bi se smislu "održivi razvoj" kao koncept, morao naći i u našem Ustavu, čime bi se stvorilo političko uporište za potpunu integraciju zaštite okoliša u oblikovanje svih politika. Da svijest o vrijednosti nacionalne prirodne baštine i potrebi puta k održivom razvoju postoji, dokazao je Sabor Republike Hrvatski državni sabore, donijeviši Deklaraciju o zaštiti okoliša u Republici Hrvatskoj[29]. Odmjereno rješavanje pitanja okoliša i razvoja, u suradnji svih sektora u društvu[30], jedini je put u budućnost. Iako živimo u vremenu u kojem se problemi u okolišu javljaju u do sada nezabilježenom opsegu, raznovrsno i sa sve većom brzinom, ovo je, isto tako, doba u kojem su otvorene mnoge nove znanstveno-tehnološke mogućnosti rješenja za nastale probleme okoliša. Uza sve izazove, s jasno definiranim principima i ciljevima, te energičnim djelovanjem, okoliš je u Republici Hrvatskoj moguće dugoročno očuvati, a društveni i gospodarski razvoj usmjeriti k održivom razvoju. KLJUČNI CILJEVI Za zemlju izrazite geografske i biološke raznolikosti, s postojećim prirodnim zalihama i potencijalom za proizvodnju hrane, opći je cilj zaštite detaljno pratiti stanje okoliša i upravljati pritiscima na okoliš na takav način i u onoj mjeri u kojoj se jamči dugoročna i cjelovita zaštita okoliša, uz gospodarski napredak i socijalni boljitak, kako bi se s vremenom postiglo uvjete za ostvarenje - u svijetu prihvaćenog - koncepta održivog razvoja. Dugoročno, mi moramo dograditi postojeći sustav zaštite okoliša i prilagoditi ga onima kakvi su u zemljama EU, ostvariti ravnopravnu suradnju svih aktera u zaštiti okoliša te potaknuti rast svijesti o važnosti okoliša te sveopćeg učešća u njegovom očuvanju da se sačuva i unaprijedi kakvoća voda, mora, zraka i tla u Republici Hrvatskoj, održi postojeća biološka raznolikost, zaštite prirodne zalihe te integritet područja posebnih značajki. Ako krećemo u smjeru održivosti, globalni i opći dugoročni ciljevi zaštite okoliša su, dakle: A. održavati i poboljšavati sveukupnu kakvoću života, B. održavati trajan pristup prirodnim izvorima, C. izbjeći svaku trajnu štetu okolišu, D. smatrati da k održivom ide onaj razvoj koji zadovoljava sadašnje potrebe, a bez ugrožavanja budućih naraštaja i mogućnosti da zadovolje vlastite potrebe. Naši dugoročni nacionalni ciljevi u zaštiti okoliša su: A. sačuvati i unaprijediti kakvoću voda, mora, zraka i tla u Republici Hrvatskoj, B. održati postojeću biološku raznolikost u Republici Hrvatskoj, C. sačuvati prirodne zalihe, a osobito integritet i značajke područja posebnih prirodnih vrijednosti (more, obala i otoci, planinski dio Republike Hrvatske itd.), te kratkoročno i operativno: A. nametnuti striktnu i učinkovitu provedbu svih postojećih propisa zaštite okoliša, ali i žurnu izmjenu svih onih koji su stručno manjkavi, B. integrirati zaštitu okoliša u sve sektore koji djeluju na okoliš ili žive od okoliša, na taj način da je zaštita okoliša sastavni dio svih politika, planova i programa, C. ostvariti sve pretpostavke za inicijalizaciju procesa i sam proces europskih integracija u području zaštite okoliša, D. oblikovati i pokrenuti sekvencijalno više akcijskih programa kojima se zaštita okoliša usmjerava k održivom razvoju, s time da se program bavi i: (1) drugim relevantnim problemima očuvanja okoliša (kakvoćom voda i mora te zraka, promjenom klime, upravljanjem otpadom itd.), te (2) uspostavom novih odnosa suodgovornosti između dionika, odnosno svih zainteresiranih za zaštitu okoliša, E. ostvariti potpunu harmonizaciju legislativnog korpusa u području zaštite okoliša s onim EU, i u cijelosti ga implementirati, F. dograditi postojeći sustav zaštite okoliša tako da bude sposoban obavljati sve funkcije koje će promjena legislative staviti pred njega, a osobito: · motrenje, analiza i procjena stanja okoliša te izvještavanje o stanju, · sustav kontrole čiji su ciljevi izbjegavanje i mijenjanje tehnologija te aktivnosti koje izazivaju štetu okolišu (npr. u prometu, morskom i slatkovodnom ribarstvu i sl.), · potpora "čistim" tehnologijama i promjeni usmjerenoj na korištenje obnovljivih izvora energije te smanjenju potrošnje energije, · brzi i koordinirani odgovor na nesreće čije posljedice prijete okolišu, · remidijacije i restoracije, tamo gdje je šteta već počinjena. PRINCIPI Polazimo od sljedećeg: A. Republika Hrvatska prihvaća koncept održivog razvoja kao način koji vodi gospodarskom napretku, socijalnom boljitku, a uz održanje stanja ravnoteže u okolišu (strategija mora biti održiva), B. Republika Hrvatska mora Strategiju zaštite okoliša utemeljiti na poznavanju općeg stanja, a osobito stanja okoliša i sustava zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj (strategija mora biti pragmatična), C. Republika Hrvatska će ući u proces europskih integracija (strategija mora biti europska), D. Republika Hrvatska će poštovati sve međunarodnim ugovorima preuzete obveze u zaštiti okoliša (strategija mora biti s pogledom na globalno), E. ciljevi moraju biti realistični i ostvarivi (strategija mora biti provediva), F. ponuđene ideje moraju biti provokativne i motivirajuće (startegija mora biti poticajna). Sa željom za promjenom sadašnjih trendova i praksi koje štete okolišu za sadašnju i buduće generacije, izvedeno iz održivosti za koju se opredjeljuje, strategija pretpostavlja sljedeća tri opća principa: A. zaštita okoliša ulazi u sva glavna politička područja. Ciljevi zaštite okoliša mogu se ostvariti samo tako da se zaštita okoliša integrira u područja (sektore, segmente) koji su povezani s nanošenjem štete okolišu, B. zaštita okoliša temeljena na preskriptivnom odnosu naredba/kontrola mora se zamijeniti dijeljenom odgovornošću, jer se tek punom suradnjom svih dionika[31] može ostvariti dogovorene mjere, C. zaštita se okoliša usmjerava i provodi korištenjem posebnih instrumenata za zaštitu okoliša, ali se potiče i dobrovoljni pristup temeljen na svijesti o svakodnevnoj potrebi aktivne brige o okolišu. KAKO OSTVARITI VIZIJU Polazeći od općeg stanja, stanja okoliša i sustava zaštite okoliša, poštujući preuzete međunarodne obveze te s pogledom na dugoročne i kratkoročne ciljeve (održivi razvoj i proces približavanja i priključenja EU), na principima integracije zaštite okoliša u sve politike i dijeljenja odgovornosti među akterima, valja u prvom dijelu puta prema održivom razvoju: A. odabrati prioritete (tematski, sektorski) u jačanju sustava zaštite okoliša i prilagodbi pretpostavljenim (legislativnim, organizacijskim i administrativnim) promjenama, B. insistirati na širini shvaćanja zaštite okoliša i integraciji u sve sektore, C. utvrditi i oživiti primjerene instrumente (s obzirom na sadašnje opće stanje u Republici Hrvatskoj) za dosljednu i učinkovitu provedbu prioritenih zadataka, D. sustavno i dugoročno riješiti mehanizme financiranja zaštite okoliša, E. napraviti Nacionalni akcijski program djelovanja u zaštiti okoliša (NEAP) na konceptu i rezultatima akcijskih programa EU i dokumentima EU koji govore o integraciji zemalja srednje i istočne Europe, te prilagodbi pred pridruživanje EU, F. napraviti program prilagodbe nacionalne legislative europskom korpusu zakona o okolišu (u sklopu ili povezano s programom legislativne prilagodbe u drugim sektorima), G. riješiti način financiranja promjena u zaštiti okoliša nužnih u procesu približavanja: transkripcije legislative, prilagodbe i implementacije te motrenja napretka, H. definirati načine pomoći EU i indikatore ostvarenja oba programa (u suradnji s ovlaštenim tijelima EU), I. sustavno pratiti odvijanje oba programa te ih prilagođavati stanju nakon evaluacije, a sam proces kontrolirati postojećim ili dodatnim instrumentima. Strategija će imati punu vrijednost tek ako bude imala jasnu političku potporu[32], ako ju slijedi i oživljava akcijski program ostvarenja, te ako se stalno analizira i unapređuje uz redovite Izvještaje o stanju okoliša. Transpozicija zakonodavstva i njegova implementacija neće se moći provesti bez međuresorske koordinacije čija je svrha upućivanje i nadopunjavanje. Međuresorska koordinacija sama je po sebi potrebna i važna, a za zaštitu okoliša ima poseban smisao: nema teme u zaštiti okoliša koja ne vodi u jedan ili više drugih sektora. Transpozicija će, isto tako, tražiti i stalnu vezu s ministarstvima europskih integracija i pravosuđa. Bez formalne i institucionalno uređene koordinacije poslova integracije među različitim ministarstvima, zbog zakonodavnog preklapanja i postojeće podjele ovlasti te tradicionalnih kontrola sfera interesa, moglo bi doći do zbrke koja će znatno usporiti prilagodbu i transpozicijsku agendu. PRIORITETI, GLAVNE TEME I KLJUČNI SEKTORI Opći prioriteti Polazeći od stanja okoliša u Republici Hrvatskoj, preuzetih međunarodnih obveza i ciljeva, mogu se prepoznati sljedeći opći prioriteti: A. striktna provedba propisa zaštite okoliša, B. podizanje svijesti o potrebi zaštite okoliša, to jest, obrazovanje za okoliš, C. integralni pristup u borbi protiv zagađivanja (osobito zraka, mora, voda i tla) i djelovanje usmjereno k prevenciji nastanka otpada (sustav gospodarenja otpadom), D. održivo gospodarenje prirodnom baštinom i prirodnim resursima: tlom, vodama, morem, krajolikom te Jadranskom obalom i otocima, E. reduciranje potrošnje energije iz neobnovljivih izvora, F. unapređenje kakvoće okoliša urbanih sredina, G. unapređenje zdravlja i sigurnosti, osobito kroz upravljanje industrijskim hazardima. Ako se polazi od toga da valja što prije i sustavno krenuti prema rješavanju problema okoliša na način na koji se to traži od zemalja kandidata za EU, onda je na dugom putu prvi prioritet u zaštiti okoliša (prvi korak) utemeljiti radnu skupinu stručnjaka (task force) za integraciju s EU u pitanjima okoliša, na razini Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja i Ministarstva europskih integracija i Ministarstva pravosuđa. Njezin kompleksan posao bi bio: A. uspostaviti vezu sa EU u pitanjima integracije u području zaštite okoliša (što sve valja učiniti do priključenja, koliku se i kakvu pomoć može očekivati), B. planirati (financiranje, ljude, administraciju i organizaciju) i inicijalizirati proces legislativne transpozicije (okupiti i educirati stručnjake: planiranje, pravo, jezici, ekologija, financije, državna uprava, motrenje itd.) koristeći se iskustvom sadašnjih zemalja kandidata, C. uspostaviti vezu s financijskim institucijama i fondovima EU koje bi mogle financirati projekt(e) transpozicije u dijelu zaštite okoliša, uz uspostavu institucionalnih i pravnih okvira potrebnih za provođenje programa financiranja te za to pronaći, školovati i organizirati potrebne ljudske resurse, D. procijeniti utjecaj (financijski, organizacijski, administrativni) implementacije transponirane legislative, E. organizirati i poticati tijela koja će transpoziciju legislative provesti do parlamentarne razine, F. organizirati i poticati tijelo koje će preporučiti potrebne institucionalne promjene, G. organizirati posebno tijelo unutar Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja koje će tijekom cijeloga procesa približavanja i transpozicije legislative nadzirati i stručno podupirati korištenje EU legislative u cijelosti (bez obzira na to što transpozicija još nije provedena) kao osnovu pri planiranju i izvođenju svih novih investicija. Prioritetne teme Ovdje su sve teme[33] koje su u izradi ove strategije identificirane kao prioritetne u zaštiti okoliša Republike Hrvatske. Isto tako, ovdje su i one teme na kojima, kao osobitima i primarnima, zbog općeg stanja okoliša u zemljama srednje i istočne Europe, inzistira EU u dokumentima kojima trasira put prema priključenju sadašnjim zemljama kandidatima (zrak, vode, otpad). U popis su dodane i one teme koje ističe EU u svojem Petom akcijskom programu i njegovim revizijama te ocjenama (s ponekad adaptiranim nazivima). Te dodane teme odražavaju dominantne interese EU u određivanju politike i strategije zaštite okoliša. Redoslijed tema je određen našim nacionalnim prioritetima, jer u nas neki segmenti sustava zaštite okoliša bolje funkcioniraju od drugih (npr. sustav gospodarenja vodama bolje od sustava gospodarenja otpadom). Teme ćemo podijeliti u dvije grupe: A. Prvi prioritet 1. Otpad 2. Vode 3. Kakvoća zraka 4. Jadransko more, otoci i obalno područje 5. Tlo 6. Zaštita prirode i bioraznolikosti 7. Okoliš urbanih sredina B. Drugi prioritet 1. Kemikalije 2. Klimatske promjene 3. Upravljanje rizicima: industrijske nesreće 4. Upravljanje rizicima: nuklearne nesreće i zaštita od zračenja 5. Genetski modificirani organizmi Otpad Situacija i trendovi Gospodarenje otpadom je najveći problem zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj, s najvećim zaostajanjem (organizacijski i financijski) za standardima EU, prvenstveno zbog: A. nepoštivanja postojećih propisa Republike Hrvatske, B. nedostatne i neadekvatne kontrole nastanka i tokova otpada, C. gotovo potpunog odsustva nastojanja da se smanji količina i/ili opasna svojstva otpada, D. neadekvatnog ("divljeg") odlaganja otpada u prošlosti, ali i sada, E. niskog stupnja recikliranja otpada i zanemarive obrade/prerade otpada, F. velikog broja zatečenih i neriješenih problema. Ne postoji potpuni popis odlagališta koja se koriste. Ne postoji popis divljih odlagališta, kojih ima na tisuće. Samo 140 "službenih" odlagališta pokrivaju površinu od 434 ha i sadrže količinu koja se procjenjuje na 15,2 milijuna tona otpada. Od te količine 5,3 milijuna tona naneseno je tijekom zadnjih deset godina. Samo nekoliko odlagališta posjeduje građevnu i uporabnu dozvolu[34]. Od oko 600 odlagališta komunalnog otpada (uključujući 120 najvećih), samo 7 ima radnu dozvolu. Mnogobrojna neodgovarajuće opremljena i slabo vođena odlagališta izravna su prijetnja okolišu, a dokumentiran je utjecaj neispravnog odlaganja otpada na okoliš i ljude[35]. Samo dva odlagališta imaju radne dozvole za odlaganje industrijskog otpada. Niti jedno odlagalište za industrijski otpad nije opremljeno sa sustavom za sakupljanje i obradu procjedne vode, a samo manji broj ima osnovne mogućnosti vizualnog nadzora ulaza i fizičke zaštite (ograda, čuvari, protupožarna zaštita)[36]. Nema odlagališta za opasni otpad. Zbrinjavanje medicinskog otpada nije odgovarajuće. Neupotrebljiva farmaceutska sredstva još su uvijek neriješen problem[37]. Otpad je međusektorski problem. Prvo nacionalno izvješće Republike Hrvatske o klimatskim promjenama tvrdi da otpad s oko 20% sudjeluje u emisijama stakleničkih plinova Republike Hrvatske. Najvažniji problemi su: A. ne postoji strategija gospodarenja otpadom, B. stalni rast količina otpada s nepouzdanim podacima o količinama i tokovima, C. mali udio organiziranog skupljanja i zbrinjavanja s rudimentarnom separacijom otpada na mjestu nastanka, D. nedostatak uređaja za obradu otpada (spalionice), E. loše riješeno konačno odlaganje za sve vrste otpada, osobito opasnog i industrijskog, F. nesposobnost proizvođača otpada da snose realnu cijenu zbrinjavanja otpada. Kod nabrajanja problema valja se prisjetiti da je sustavan legislativni okvir koji se odnosi na postupanje s otpadom kompletiran tek 1997. godine, ali on još uvijek zaostaje za onim u EU. Što se mora napraviti A. uskladiti u potpunosti legislativu s onom EU[38], B. nametnuti striktno provođenje propisa, C. postupno povećati financijsko opterećenje proizvođača otpada tako da zbrinjavanje otpada prestane biti subvencionirana djelatnost (koncesije), D. poticajnim i drugim mjerama nametati modernu hijerarhiju postupanja s otpadom. Vode Situacija i trendovi Obnovljivi izvori iznose oko 45 milijardi kubičnih metara godišnje ili 9.500 m3 po stanovniku, što Republika Hrvatska po vodi svrstava među bogatije zemlje Europe. Raspoložive obnovljive količine površinskih voda iznose 39 milijardi prostornih metara na godinu. 60% vodenog bogatstva "nastaje" u Hrvatskoj, dok se 40% odnosi na vanjske doprinose iz susjednih zemalja. Većina riječnih bazena, uključujući i podzemne vode, imaju u velikoj mjeri prekogranični karakter. Zato su sve aktivnosti postupanja s tim vodama, koje se odnose na regulaciju njihovog vodnog režima, zaštitu kvalitete i režim korištenja, povezane i imaju dijelom posljedice i uzroke u susjednim zemljama. Godišnje je na raspolaganju oko 6 milijardi prostornih metara podzemne vode teritorijalno neravnomjerno raspoređene, pa se usprkos općenitom bogatstvu vode lokalno pojavljuju problemi nestašice vode (npr. na otocima). U Hrvatskoj se pročišćava vrlo mali dio otpadnih voda, tako da su u panonskom području Hrvatske rijeke najčešće u cijelom toku za jednu razinu kvalitete ispod željene, uglavnom zbog bakterijskog onečišćenja (zbog izravnog ispuštanja otpadnih voda iz domaćinstava i poljoprivrednih uzgojnih jedinica). Tijek rijeke Save nizvodno od Zagreba svrstan je čak u III. ili IV. kategoriju. Lijeve pritoke Save u pravilu imaju visoku biološku potrošnju kisika i visok sadržaj dušika, fosfora i bakterijskog zagađenja. Ponekad se pojavljuje cvjetanje rijeka. Kvaliteta Drave i Mure ima kategoriju III. kada ulaze u Hrvatsku, gdje se obično poboljšaju. Nizvodno od Terezinoga Polja udovoljavaju uvjetima za klasu II. Vode Dunava spadaju u kategoriju II. kroz cijelu Hrvatsku. U obalnom području Istre i Dalmacije vodotokovi su obično vrlo čisti u blizini izvora, ali se njihova kvaliteta nizvodno smanjuje. Kvaliteta Rječine, donje Gacke i Like, te Cetine udovoljava zahtjevima. U primorsko-istarskom slijevu donji tokovi voda su znatno onečišćeni. U dalmatinskom slijevu vodotoci uglavnom odgovaraju I. i II. kategoriji, a onečišćeni su u pravilu tek u donjem dijelu slijevova. Kakvoća podzemne vode ocjenjuje se (još uvijek) zadovoljavajućom.[39] Primjećuju se utjecaji zagađivanja zbog poljoprivrednih aktivnosti. Na posebno osjetljivom kraškom području samo zbog smanjenih gospodarskih aktivnosti nema većih poremećaja/zagađenja.[40] Na cijelom području Hrvatske sustav odvodnje je građen prvenstveno u naseljima koja imaju status grada, središtima općina ili za potrebe gospodarskih pogona. Na kanalizacijski sustav je priključeno šezdesetak posto stanovnika (1998. godine). Industrijske otpadne vode često se ispuštaju u kanalizaciju (30% u 1996. godini) ili u vodotijekove, u mnogo slučajeva bez odgovarajuće prethodne obrade. Procjenjuje se da je sadašnji ukupni stupanj smanjenja zagađenja pročišćavanjem, prije ispuštanja oko 25%. Najveći dio obrađenih otpadnih voda (81% u 1997. godini) obrađuje se samo mehanički. Oko 6% od obrađivanih otpadnih voda obrađuje se biološki, a 13% se podvrgava predobradi u industriji. Praćenje stanja zagađenja temelji se pretežito na ukupnim ispuštenim količinama, a ne na opterećenju zagađenjem ili specifičnim sastojcima koji izazivaju zagađenja. Republika Hrvatska ima vrlo mali broj uređaja za pročišćavanje otpadnih voda[41]. Čak ni Zagreb nema izgrađen centralni uređaj za pročišćavanje voda. Postrojenja za obradu otpadnih voda na jadranskoj obali dijelom su modernizirana, posebno u ljetovalištima. Veliki gradovi, osim djelomično Rijeke gdje je nedavno izgrađeno novo postrojenje za obradu komunalnih otpadnih voda, u pravilu nemaju adekvatne uređaje. Nešto bolje stanje je samo u Istri. Najvažniji problemi su: A. postojeća razina onečišćenja voda (onečišćenje izvorišta voda, podzemnih i površinskih voda koje se koriste za opskrbu vodom, kao i onečišćenje obalnog mora), B. stalno povećanje razine onečišćenja voda (nedostatak dostatnog broja uređaja za pročišćavanje komunalnih i industrijskih otpadnih voda, slabo funkcioniranje izgrađenih uređaja za pročišćavanje otpadnih voda, te nedostatna veličina kanalizacijskih sustava), C. povremena intenzivna zagađenja (akcidentne situacije), D. nadzor nad provođenjem propisa zaštite voda je izdvojen od općeg nadzora nad provođenjem zaštite okoliša. Ciljevi za dovršenje zaštitne infrastrukture su postavljeni, osobito za općine. Za različite faze su utvrđeni krajnji rokovi, počevši od opremanja općina s najvećim brojem stanovnika. Naselja s manje od 50.000 stanovnika bit će riješena na lokalnoj razini, dok državni plan obuhvaća postrojenja za obradu otpadnih voda u naseljima iznad 50.000 stanovnika[42]. Što se mora napraviti A. u institucionalnom smislu učiniti zaštitu voda integralnim dijelom ukupne zaštite okoliša (administrativno organizacijske promjene u kojima regulatorni aspekti upravljanja vodama dolaze u opseg djelovanja Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja), B. uskladiti legislativni okvir s onim EU, C. stvoriti uvjete za primjenu učinkovitijih rješenja financiranja poslova zaštite voda (koncesije). Kakvoća zraka Situacija i trendovi U Hrvatskoj su od 1990. godine smanjene emisije u zrak iz najvećih izvora zagađivanja zraka (stacionarni i mobilni izvori), a posljedica je to opće gospodarske recesije i gospodarske preobrazbe. Između 1990. i 1995. godine, bruto potrošnja energije smanjila se za 22%, ali sada ponovno raste. Slična su kretanja vidljiva i u emisijama glavnih zagađivanja: značajan je pad između 1990. i 1995. godine nakon čega slijedi polagani rast. Emisije u atmosferu su 1998. godini bile znatno niže nego 1990. godine[43]. U usporedbi s drugim europskim zemljama Hrvatska je u 1996. godini imala relativno male emisije po stanovniku[44]. Emisije SOx bile su 70% manje od prosjeka OECD-a, a osamdesetak posto manje od prosjeka Slovenije, Poljske ili Mađarske. Emisije NOx i CO2 bile su oko 70% niže od prosjeka OECD-a. Hrvatska je pretežni uvoznik SOx i NOx. Oko 90% ukupnog taloženja sumpora i dušika dolazi iz inozemstva. Najviše zagađenja izazivaju procesi izgaranja i promet. Iz procesa izgaranja (bez prometa) dolazi 92% emisija SO2, 63% emisija CO2 i 35% emisija NOx, dok 63% emisija NOx, 25% emisija CO2, 8% emisija SO2 i 97% olova dolazi iz prometa. U ukupnoj emisiji SO2 u 1998. godini veliki su stacionarni izvori (pet termoenergetskih postrojenja i tri rafinerije) činili 68%, a industrijski procesi 18%. Od ukupne emisije SO2, 67% je posljedica izgaranja tekućeg naftnog goriva. Prosječni sadržaj sumpora u loživom ulju proizvedenom u hrvatskim rafinerijama povećao se s 1,57% u 1997. godini, na 2,06% u 1998. godini, što utječe i na količinu emitiranog SO2 u atmosferu. U razdoblju od 1990. do 1998. godine udio prometa u zagađenju zraka povećao se prosječno za 20%, dok je udio zagađenja od procesa izgaranja smanjen prosječno za 11%. Ovakav trend ukazuje na to da se i dalje najveći pritisak može očekivati iz sektora prijevoza. Kakvoća se zraka prati u 41 gradu ili gradskom naselju, na ukupno 123 postaje. Na temelju podataka o praćenju kakvoće zraka u razdoblju 1995.-1998. godine može se zaključiti sljedeće: A. Prekomjerno zagađen zrak (III. kategorije) ima 15% naselja (gradova/gradskih naselja ili njihovih dijelova)[45], B. Umjereno zagađen zrak (II. kategorije) ima 60% naselja (gradova/gradskih naselja ili njihovih dijelova), C. Čist ili neznatno zagađen zrak (I. kategorije) ima 25% naselja (gradova/gradskih naselja ili njihovih dijelova), D. Prekomjerno ili umjereno zagađen zrak najčešće je posljedica emisije krutih čestica (UTT i teških metala u njima) i NO2, iz mobilnih i/ili stacionarnih izvora na užem području. Što se mora napraviti A. uskladiti postojeću legislativu s EU i prema preuzetim međunarodnim obvezama, B. smanjiti emisije štetnih tvari u skladu s postojećom legislativom (osobito smanjenje emisije iz prometa), C. revidirati i nadograditi sustav praćenja (motrenja) emisija i kakvoće zraka. Okvirni ciljevi po onečišćujućim tvarima jesu: A. Staklenički plinovi: staklenički učinak emisije CO2, CH4, N2O, HFC, PFC, SF6 treba smanjiti za 5%, u razdoblju 2008.-2012. godine u odnosu na emisije iz izabrane temeljne godine, B. Tvari koje oštećuju ozonski omotač (TOOO): zabraniti ispuštanja u zrak te prikupljati i reciklirati TOOO, C. SO2: do 2010. godine, smanjiti emisiju za 61% u odnosu na 1990. godinu, odnosno 22% u odnosu na 1998. godinu), D. NOx: do 2010. godine zadržati emisije na razini 1990. godine, E. Hlapive organske tvari bez metana (NMVOC): do 2010. godine smanjiti emisiju za 14% u odnosu na 1990. godinu, F. NH3: do 2010. godine smanjiti emisiju za 19% u odnosu na 1990. godinu (emisije antropogenog porijekla). Izraditi savjetodavni kodeks dobre poljoprivredne prakse, G. Teške kovine: Ukidanje potrošnje motornog benzina s olovom do 2005. Izrada plana upravljanja proizvodima koji sadrže teške kovine, H. Čestice: primijeniti postojeće propise, I. Postojana organska onečišćavala: smanjiti (prvenstveno policikličkih aromatskih ugljikovodika, heksaklorbenzena te dioksina/furana) do 2010. godine, u odnosu na emisiju iz 1990. godine. Jadransko more, otoci i obalno područje Situacija i trendovi Jedan od najvrednijih i najosjetljivijih dijelova prirodne baštine Republike Hrvatske, Jadransko more, otoci i obalno područje, izloženi su negativnim utjecajima brojnih ljudskih djelatnosti. Iako su zahvaljujući geografskim osobitostima i povijesnim okolnostima još uvijek, u ekološkom pogledu, u daleko boljem stanju od najvećeg dijela Sredozemnog mora, stanje nikako nije zadovoljavajuće. Ravnotežu ekoloških sustava Jadranskog mora i njegove obale posljednjih desetljeća ozbiljno ugrožavaju razni tipovi onečišćenja (atmosfera, rijeke, trgovački i ratni brodovi, tankeri, otpadne vode većih gradova, marikultura), mehaničko uništavanje obale i podmorja (gradnja, nasipavanje, koćarenje), a posebno neselektivni izlov morskih organizama (spužava, koralja, školjkaša, rakova, glavonožaca i riba). U sjevernom plitkom dijelu Jadranskog mora povremeno zbog povećane eutrofikacije dolazi do "cvjetanja mora" jačeg intenziteta što je osobito bilo izraženo 1988., 1989., 1997. i 2000. godine. Postepeno pogoršanje kakvoće morske vode u plićim dijelovima cijeloga Jadranskog mora sustavno ugrožava opstanak pridnenih životnih zajednica višestaničnih alga i morskih cvjetnica u kojima se mrijeste, rastu i hrane brojne gospodarski značajne morske vrste. Unatoč mnogobrojnim pokušajima izostalo je planiranje i povođenje cjelovitog upravljanja obalnim područjem[46]. Odluke o zahvatima u moru, na otocima i u obalnom kopnenom pojasu donose se bez stručne, znanstvene i društvene procjene kako na lokalnoj tako i na državnoj razini. Očuvanje i zaštita ekološkog sustava mora moguća je jedino na osnovi vrednovanja cijelog područja: društvene, gospodarske i ekološke procjene osobitosti područja s posebnim obzirom na očuvane dijelove priobalja i mora. Na osnovi stručnih analiza treba razvijati strogo određene aktivnosti na pojedinim područjima. Zbog nedovoljnog poznavanja, ali i zbog neuvažavanja hidroloških i bioloških osobitosti ekosustava nanesene su teško popravljive štete velikom dijelu sjevernog Jadrana. Samo praćenje koncentracije pojedinih onečišćavala bez ikakve je vrijednosti, ako se ne procjenjuje njihov utjecaj na odnose unutar životnih zajednica te pojedine skupine organizma kao ni biološki utjecaj na njih. Gospodarenje obnovljivim biozalihama u hrvatskim teritorijalnim vodama nije u suglasju s utvrđenim zabrinjavajućim stanjem ribljeg fonda. Hrvatsko zakonodavstvo ne prati preporuke međunarodnih stručnih organizacija. Hrvatska ni devet godina nakon osamostaljenja nema Strategiju razvoja ribarstva, koja bi trebala utvrditi ponašanje i osigurati provođenje utvrđenih mjera za očuvanje obnovljivih bioloških zaliha. U hrvatskom teritorijalnom moru ne gospodari se odgovorno ribljim fondom ni ostalim morskim organizmima. Neprestano se mijenjaju propisi i uvode ishitrena ograničenja ili ukidanje postojećih, koja samo trenutno smiruju pojedine grupacije, a ne mogu dugoročno djelovati na oporavak nastalih šteta. Problemi ribarstva ne rješavaju se sustavno, a bez Strategije odgovornog ribarstva Republike Hrvatske nije moguće očekivati ni, dugoročno gledajući, pozitivne pomake, kako u ribarstvu tako i u zaštiti ekološkog sustava Jadranskog mora u cjelini. Svaku neprirodnu i nasilnu metodu za "brzi" oporavak ribljeg fonda, kao što su npr. umjetni brakovi ili masovno poribljavanje Jadrana, treba odlučno zaustaviti, jer će nepovratno uništiti hrvatsko podmorje, a mogu uzrokovati i nesagledive poremećaje u ekološkom sustavu. Za naš dio Jadranskog mora takvi su zahvati apsolutno nepotrebni i neprimjereni. Nacionalni program razvoja otoka veoma je važan i poticajan razvojni dokument koji je prožet principima održivog razvoja. Održivi razvoj je naveden kao osnovni cilj i svrha upravljanja otočnim gospodarstvom i ekološkim sustavom okolnog mora. Iako je tim programom predviđen niz institucija za upravljanje razvojem otoka, nužno je predvidjeti i operativnu mrežu za praćenje, koja se može povezati s posebno zaštićenim područjima, bez koje sva nastojanja u razvoj otoka neće uroditi očekivanim rezultatom. Odnos posebno zaštićenih područja kopna i mora nije proporcionalan odnosu ukupne površine kopna i teritorijalnog mora Republike Hrvatske. Od ukupnog državnog teritorija površina posebno zaštićenih područja kopna iznosi 6,4%, a mora samo 0,3%. Prema Strategiji prostornog uređenja Republike Hrvatske (1998.) taj će se odnos još više pogoršati, jer se ne predviđa dovoljno povećanje posebno zaštićenih područja mora. Što se mora napraviti A. Provoditi cjelovito upravljanje obalnim područjem, B. Odgovorno gospodariti ribama i drugim morskim organizmima, C. Osigurati održivu marikulturu – trajno praćenje stanja u području uzgoja i tova, D. Osnivati posebno zaštićena područja mora i organizirati upravljanje radi očuvanja i prirodne obnove životnih zajednica, ribljih zaliha i bioloških raznolikosti, E. Proglasiti isključivi gospodarski pojas, F. Sustavno pratiti stanje ekološkog sustava mora i pravovremeno onemogućiti ugrožavanje ekološki i gospodarski najvrednijih životnih zajednica (livade morskih cvjetnica, staništa s endemima, mrjestilišta, rastilišta i hranilišta gospodarski najznačajnijih vrsta) te provoditi potrebne mjere za njihovu zaštitu i odgovorno iskorištavanje, G. Ispunjavati obveze iz međunarodnih ugovara o smanjenju unosa otpadnih tvari u more (stroga kontrola svih emisija iz priobalnih naselja, industrijskih i energetskih postrojenja te prilikom transporta nafte[47] i kemikalija). Tlo Situacija i trendovi Od ukupne površine kopna Republike Hrvatske (5.654.526 ha) poljodjelsko tlo čini 57,95%, šumsko 34,43% i neplodno (tlo tehničke namjene) 7,62%. Površine poljodjelskih tala u Hrvatskoj su u stalnom smanjenju. Ukupna površina poljodjelskih tala (oranica, vrtova, voćnjaka i livada, pašnjaka, ribnjaka, tršćaka i bara) iznosila je 1976. godine 3.306.837 ha, dok je u 1997. godini bila 3.016.000 ha. U razdoblju od 1966. do 1975. godine umanjile su se površine poljodjelskih tala za 115.000 ha ili prosječno godišnje za 11.500 ha, i to u prilog tehničke namjene 59.321 ha i šumarstva 55.080 ha. 1975. godine bilo je približno 2.141.000 ha obradivih površina, odnosno 0,45 ha po stanovniku. Uzme li se u obzir da je za normalnu prehranu jednog stanovnika potrebno 0,40 ha obradivog tla, vidljivo je da obradivih površina u našoj državi već tada nije bilo mnogo. U razdoblju od 1988. do1997. godine, smanjenje površina poljodjelskih tala bilo je još intenzivnije i iznosilo je u prosjeku 20.900 ha na godinu. Posebno zabrinjava da se najbrže smanjuju oranične površine. Ako se tomu dodaju veliki kompleksi neobrađenih oranica i vrtova, te zemljišta pod ugarom, onda je stanje još teže. Stanje humizacije poljodjelskih tala također nije povoljno. Gospodarski najvažnija poljodjelska tla na području Slavonije i Baranje[48] koja zauzimaju više od polovice naših oranica, imaju u svojem oraničnom sloju prosječno 2,1 do 2,8% humusa, što je približno dva puta manje od sadržaja humusa u analognom šumskom tlu. Tako nepovoljan nalaz stanja humizacije poljodjelskih tala pripisuje se u prvom redu prošlom dugotrajnom razdoblju nekontrolirane i intenzivne agrotehnike te grabežljivog iskorištavanja naših tala. Šumska tla su relativno dobro očuvana, sa visokim stupnjem humusa, iako je i u njima prisutan pad sadržaja humusa od oko 40%. Na približno 85% hrvatskih šumskih površina imaju visok proizvodni potencijal, iznad prosječnog boniteta plodnosti. Osnovni strateški zadatak je očuvati proizvodnu snagu šumskih tala i njihovu konzervacijsku ulogu. Pritom je naglasak na velikoj važnosti konzervacijske uloge šumskih tala, koja općenito blagotvorno djeluju na sve prirodne dijelove okoliša. Postoji velika vjerojatnost, da se na površinama visokih šuma (bukve, bukve i jele, pa i hrasta kitnjaka) prekomjerno šire površine pod smrekom, što treba utvrditi novom inventarizacijom šuma[49]. Mjestimično se u našim šumama, u brežuljkastom i gorskom području, primjenjuje ''skupinasta'' potpuna sječa. Iskustvo pokazuje da se neposredno nakon takve sječe erozija tla znatno (2 - 3 puta) poveća, što predstavlja veliku opasnost ne samo za tlo, već i za stanje vodotoka, odnosno ukupni hidrološki režim. Tla urbanog prostora čine oko 16% teritorija Hrvatske. Godine 1997. 71% stanovništva živjelo je u 117 gradova. Tlo je u urbanim sredinama zbog polivalentnosti korištenja izloženo teškim oštećenjima. Prekrivanje tla objektima i njihovo premještanje značajan je problem[50]. Oštećenja tla otvaranjem kamenoloma i ciglana, te osobito eksploatacijom riječnog šljunka i pijeska rasprostranjena su, često nekontrolirana (šljunčare), a u većini slučajeva takvi lokaliteti nakon prestanka eksploatacije nisu, ili su nedostatno, rekultivirani. Često se takvi lokaliteti koriste kao divlja odlagališta različitog otpada. Osobito su zabrinjavajuće posljedice neizravnih oštećenja tala kod izgradnje objekata čime se uzrokuju izmjene vodnog režima. Takve pojave vrlo često su u ravničarskom području vezane za izgradnju kanalskih sustava i prometnica, te hidroenergetskih objekata. Pritisci na tlo koji rezultiraju opadanjem sadržaja humusa i smanjenjem ukupne biogenosti tla su: A. erozija tla i učinci hidromelioracije ili/i agromelioracije, B. zakiseljavanje i akumulacija teških kovina u tlu, C. učinci primjene dušičnih gnojiva i herbicida u tlu, D. ispiranje dušika iz tla te pojava nitrata i nitrita u površinskim i podzemnim vodama. Politika je zaštite tla u Hrvatskoj neujednačena i manjkava zbog nepostojanja jedinstvenog zakonskog propisa s ciljem trajnog osiguranja ili ponovne uspostave funkcije tla. Što se mora napraviti A. oblikovati cjelovitu politiku zaštite tla i transponirati odgovarajuću legislativu EU, B. zbog jačanja međuinstitucionalne suradnje uspostaviti radnu skupinu za tla Republike Hrvatske (odgovorna ministarstva zaštite okoliša te poljoprivrede i šumarstva, državne uprave, fakulteti i istraživački instituti itd.) kako bi se započelo sa sustavnom skrbi o tlu, definiralo mjere i promicalo programe i projekte usmjerene na očuvanje kvalitete tla, C. uspostaviti sustavno motrenje tala Republike Hrvatske, D. spriječiti zakiseljavanje, eroziju i zbijanje šumskih tala, kao posljedicu lošeg gospodarenja, E. ograničiti prenamjenu poljoprivrednih tala te prenamjenu koja mijenja prirodno stečena svojstava tla zbog neadekvatne funkcije. [ 2 ] Nastavak |
|||||||||||||||
