 |
 |
 |
 |
 |
|
|
|
|
|
|
|||||||||||||||
 
 NOVI PREGLED PROPISA Ugovori Banke Biljno zdravstvo Zdravstveno osiguranje Državne potpore Državni službenici Elektronička isprava Elektronička trgovina Elektronički mediji Financijsko osiguranje Gradnja Hrana Informacijska sigurnost Investicijski fondovi Izmjera i katastar Kazneni postupak Kazneni zakon Kemikalije Kreditne unije Kvaliteta zdravstvene zaštite Lijekovi Nasljeđivanje Obavljanje djelatnosti Obiteljski zakon Obrazovanje odraslih Obrt Obvezni odnosi (ZOO) Obvezno zdravstveno osiguranje Opći upravni postupak Oružje Osiguranje Osiguranje u prometu Ovrha - Ovršni zakon Parnični postupak Primjeri ugovora Porez na dobit Porez na dohodak Porez na kavu Posredovanje u prometu nekretnina Poticanje ulaganja Predmeti opće uporabe Prekršajni zakon Prijevoz - linijski Prijevoz opasnih tvari Prostorno uređenje i gradnja Rad - Zakon o radu Računovodstvo Revizija Stranci Sudovi Šport Šume Tajnost podataka Trgovačka društva Udomiteljstvo Udžbenici za školu Ugostiteljska djelatnost Umirovljenički fond Usluge u turizmu Veterinarstvo Volonterstvo Zabrane u zakonima Zakon o leasingu Zaštita bilja Zakon o radu Zaštita na radu Zaštita okoliša Zaštita potrošača Zaštita prirode Zaštita pučanstva Zaštita životinja Javna nabava NOVI PREGLED PROPISA 
|
 |
 PREGLED ZAKONA IZ PODRUČJA ZAŠTITE OKOLIŠA I PRIRODE NACIONALNI PLAN DJELOVANJA NA OKOLIŠ 2. STRATEGIJA I NACIONALNI PLAN DJELOVANJA ZA OKOLIŠ 2.1. OSNOVE I ZAKONSKI OKVIR Donošenje Strategije zaštite okoliša Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Strategija) propisano je odredbama članka 18. Zakona o zaštiti okoliša (“Narodne novine”, br.82/94, i 128/99). Strategija sadrži osnove za usmjeravanje i usklađivanje gospodarskih, tehničkih, znanstvenih, obrazovnih, organizacijskih i drugih mjera, te mjera provođenja međunarodnih obveza s ciljevima zaštite okoliša. Strategija zaštite okoliša sadrži osobito stanje onečišćenja okoliša po pojedinim dijelovima te ocjenu stanja okoliša. Osim toga, predlaže ciljeve i mjerila za provođenje zaštite okoliša u cjelini po sastavnim dijelovima okoliša te prioritetne mjere zaštite. Također sadrži osnovu ravnomjernog gospodarskog razvitka i učinkovite zaštite okoliša, osnovu osiguranja najpovoljnijih tehničkih, proizvodnih, ekonomskih mjera upravljanja okolišem te kratkoročne i dugoročne mjere za spriječavanje i ograničavanje onečišćavanja okoliša i redoslijed njihova ostvarivanja s rokom izvršavanja. Sadrži i osnovu praćenja stanja okoliša (monitoring), pregled cjelina na kojima je potrebno provesti sanaciju ugroženog okoliša i osnovne uvjete za njezinu provedbu, izvore i procjenu potrebnih sredstava za provođenje mjera zaštite okoliša, osnovu usmjeravanja i unapređivanja odgoja i izobrazbe za okoliš te znanstvenoistraživačkog rada na području zaštite okoliša. Strategiju zaštite okoliša donosi Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, i ona se objavljuje u “Narodnim novinama”. Sukladno odredbama članka 19. Zakona o zaštiti okoliša (u daljnjem tekstu: Zakon), Programe zaštite okoliša za područje županije ili Grada Zagreba donosi skupština županije ili Skupština Grada Zagreba. Ovi programi sadrže osnovne ciljeve, uvjete i mjerila zaštite okoliša u cjelini, prioritetne mjere zaštite okoliša po sastavnim djelovima i pojedinačnim prostornim cjelinama te razrađuju načela i smjernice zaštite okoliša sadržane u Strategiji zaštite okoliša. Zakon, također, predviđa da se programi zaštite okoliša donose za pojedina uža područja grada ili općine, kada je potrebno posebno zaštititi okoliš određenog područja grada ili općine radi očuvanja kulturno-povijesnih, estetskih i prirodnih vrijednosti krajobraza. Svi programi zaštite niže razine moraju biti usuglašeni s programima zaštite više razine, odnosno sa Strategijom zaštite okoliša. Iako je Zakon donešen još 1994. godine, Strategija nije bila izrađena jer su se tek sada stekli odgovarajući društveni i stručni uvjeti radi udovoljavanja Zakonom propisanoj obvezi. U cilju rješavanja sustavne i cjelovite zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj, priređena je Strategija zaštite okoliša sa svim sastavnicama propisanima Zakonom. 2.2. MEĐUNARODNI PROGRAMI I SMJERNICE U okviru međunarodnih aktivnosti Republike Hrvatske kao članice procesa »Okoliš za Europu«, (UN/ECE), obveza je izraditi nacionalni plan djelovanja za okoliš. Još 1993. godine, na konferenciji europskih ministara zaštite okoliša u Luzernu, usvojena je preporuka da države Srednje i Istočne Europe trebaju izraditi nacionalne akcijske planove zaštite okoliša koji sadržavaju i "popis i redoslijed rješavanja problema zaštite okoliša". Zamišljeno je da bi se prioriteti trebali određivati s obzirom na kriterije: utjecaj onečišćenog okoliša na zdravlje ljudi, na sam okoliš odnosno ekosustave, te na razvoj gospodarstva. Hrvatska je jedna od posljednje četiri, od ukupno 27 tranzicijskih država, koja nema nacionalni plan djelovanja za okoliš. Uz financijsku i stručnu pomoć Svjetske banke, 1999. godine započeta je izrada Strategije zaštite okoliša u cilju da posluži i kao nacionalni plan djelovanja za okoliš na međunarodnoj sceni. Izvjesno je da bi pristup u izradi strateškog planskog dokumenta, u kojem je dan naglasak na određivanju samo prioritetnih problema, bio primjeren većini tranzicijskih država prije desetak godina. Bez obzira na to što Hrvatska pripada krugu tranzicijskih država, te bi se po metodologiji “Okoliš za Europu” trebala prije svega usredotočiti na rješavanje prioritetnih problema u svome okolišu, ocijenjeno je svrsishodnim, da se u sklopu izrade Strategije izradi i plan djelovanja, uz nužno usklađivanje sadržaja s metodologijom nacionalnog plana djelovanja za okoliš Svjetske banke. Ključni razlozi za objedinjavanje izrade Strategije i nacionalnog plana djelovanja za okoliš u jednom dokumentu je započet proces približavanja Hrvatske u integracijske procese prema EU, te činjenica da u Hrvatskoj gotovo nema ekoloških problema takove težine da bi se mogli označiti nacionalnim sa stajališta ranije spomenutih kriterija, posebno utjecaja na zdravlje šire populacije[1]. Hrvatska izradom ovog dokumenta treba što prije uskladiti aktivnosti na području zaštite okoliša sa najuspješnijim tranzicijskim državama (npr: Češkom, Estonijom, Mađarskom, Poljskom i Slovenijom). Iako to u Zakonu o zaštiti okoliša nije izričito navedeno, Strategija bi se u cijelosti morala temeljiti na načelima održivoga razvoja. Ona bi dala odrednice i smjernice za dugoročno upravljanje okolišem u skladu s ukupnim gospodarskim, društvenim i kulturnim razvojem te osnove za usklađivanje gospodarskih, tehničkih, znanstvenih, izobrazbenih, organizacijskih i drugih mjera, odnosno mjerâ za provedbu međunarodnih obveza sa svrhom zaštite okoliša. U skladu s člankom 19. spomenutoga Zakona Programi zaštite okoliša izrađuju se za županijska područja i za područje Grada Zagreba. Prema potrebi, za gradska ili općinska područja razrađuju se načela i smjernice zaštite okoliša sadržane u Strategiji, pa je operacionalizacija omogućena na svim administrativnim razinama. Već ovdje je predviđena/određena izradba regionalnih i lokalnih programa zaštite okoliša kao jednoga od mehanizama bitnih za ostvarivanje načela održivoga razvoja.[2] Potrebno je istaknuti da je od trenutka donošenja Zakona o zaštiti okoliša do danas uz brojne zakonske propise izrađeno nekoliko ključnih strateških dokumenata. Prije svega to su Izvješće o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj (1998), Strategija i akcijski plan biološke i krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske (1999) te UN-ovo Izvješće o provedbi zaštite okoliša u RH, (1999) i Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske (1997) s provedbenim Programom (1999). 2.3. STANJE OKOLIŠA Stanje okoliša po najvažnijim segmentima[3] može se prikazati kako slijedi: Zrak U posljednjih deset godina smanjile su se emisije u zrak, a kakvoća zraka se poboljšala. Glavni razlozi za to jesu sveopća gospodarska recesija (izazvana ratnim zbivanjima) te početak gospodarske reforme. U usporedbi s mnogim drugim europskim zemljama Hrvatska ima male emisije po stanovniku, a u prekograničnom smislu ona je pretežito “uvoznica” SOx i NOx. Emisije glavnih onečišćenja u atmosferu u 1998. bile su znatno niže nego 1990; SO2 za 50 %, NOx za 13 %, NMVOC za 25 %, CO za 47 %, CH4 za 27 %, NH3 za 37 % i CO2 za 16 %. 92 % emisije SO2 dolazi od procesa izgaranja. U emisiji NOx najveći udio ima promet (63 %). Najviše NMVOC emitira se iz prirodnih izvora. Glavni izvor emisije amonijaka je poljoprivreda (>70 %). Emisije NH3 se kontinuirano blago smanjuju, uglavnom zbog smanjivanja stočnog fonda. Emisija CO2 u 1998. iznosila je 20,4 milijuna tona s prisutnim trendom povećavanja emisije. Udio emisijâ metana iz prirodnih izvora ne mijenja se (oko 50 % od ukupnih emisija), a emisije od poljoprivrede se smanjuju. N2O se također najviše emitira iz poljoprivrede (60 %). Hrvatska je stranka UN-ove Okvirne konvencije o promjeni klime i u skupini je zemalja koje su se obvezale na to da će emisiju stakleničkih plinova zadržati na razini iz godine 1990. Hrvatska je također potpisala Protokol iz Kyota i nakon njegova stupanja na snagu emisiju stakleničkih plinova u razdoblju od 2008. do 2012. morat će smanjiti na 95% u usporedbi s godinom 1990. Od teških metala (Pb, Cd, Hg) najveća je emisija olova, i to uglavnom iz prometa (98 %). Do godine 2005. planira se ukidanje potrošnje motornog benzina s olovom. Taloženja sumpora i nitratâ zabilježena su za područje Gorskoga kotara i dijela sjeverozapadne Hrvatske. Tvari koje oštećuju ozonski omotač (TOOO) isključivo su uvoznoga podrijetla. Ukupna potrošnja TOOO iznosi oko 0,09 kg po stanovniku, što je znatno manje nego u razvijenim zemljama. Kao stranka Montrealskoga protokola Hrvatska se obvezala na to da do 2006. postupno ukine upotrebu freona i halona. Postojećim monitoringom kakvoće zraka u Hrvatskoj obuhvaćeno je oko 38 % cjelokupnog stanovništva odnosno 90 % stanovnikâ gradova ili naseljâ. U 15 % naselja zrak je prekomjerno onečišćen (III. kategorije), u 60 % umjereno onečišćen (II. kategorije), a u 25 % naselja zrak je čist ili neznatno onečišćen (I. kategorije). Prekomjerno ili umjereno onečišćenje postoji u gradovima Zagrebu, Sisku, Rijeci, Splitu, Šibeniku, Puli i u Kutini. Automatskim mjernim uređajima do sada su opremljene samo četiri mjerne postaje. Monitoring mora biti unaprijeđen. Kopnene vode Hrvatska je razmjerno bogata vodama sa relativno velikim rijekama i za vodni režim posebno interesantnim krškim područjem. Količina vlastitih voda po stanovniku procjenjuje se na blizu 7.000 m3 godišnje, a uzimajući u obzir granične i međugranične vode, bez Dunava i Neretve, na blizu 17.000 m3. Rezerve pitke vode relativno su velike. 85 % vode za vodoopskrbu crpi se iz zalihâ podzemne vode. Na sustav javne vodoopskrbe priključeno je 75% stanovništva. Na kanalizacijski sustav priključeno je oko 60 % stanovništva, uglavnom samo u gradovima. Tipični kanalizacijski sustav je mješovit. U seoskim naseljima odvodnja otpadnih voda rješava se isključivo septičkim taložnicama. Rijeke su najčešće za jednu razinu kakvoće ispod propisane. Uređajâ za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda ima malo. U glavnome gradu Zagrebu u tijeku je projekt za izgradnju središnjeg uređaja za pročišćavanje vodâ. Godine 1997. samo 21 % otpadnih voda bilo je pročišćavano. Od toga 81 % bilo je obrađeno prethodnim i prvim stupnjem pročišćavanja, oko 6 % drugim stupnjem (biološki), a 13 % odnosi se na predobradbu industrijskih otpadnih voda. Kakvoća vodâ i vodne količine prate se preko široko sagrađene nacionalne mreže, koja ipak zahtijeva odgovarajuća unaprjeđenja. Podzemne vode nisu dostatno istražene. Obranom od poplava obuhvaćeno je blizu 500.000 ha. Postoji više od 460 bujica koje su dijelom regulirane ili ih je potrebno regulirati. Problematika uređivanja od poplava i bujica mora biti jedan od državnih prioriteta. Otpad U Hrvatskoj nastaje oko 9,0 milijuna tona otpada na godinu (2,0 tone po stanovniku). Tri četvrtine otpada čini tehnološki otpad. Komunalni otpad u ukupnom otpadu sudjeluje s 13 %, a izdvojene sekundarne sirovine (više od 95% iz tehnološkog otpada) čine 11 % ukupnoga otpada. Odlaganje je sada zapravo jedini način zbrinjavanja krutog otpada. Organiziranim skupljanjem komunalnog otpada obuhvaćeno je manje od 60 % stanovništva. Oko 98 % ukupno odloženog otpada završava na 160 službenih (velikih) odlagališta koja su, uz rijetke iznimke, sva sagrađena bez osnovnih zaštitnih mjera. Na 80 odlagališta uz komunalni otpad odlaže se i opasni otpad, a očita onečišćenost okoliša ustanovljena je na 40 odlagališta. Samo sedam odlagališta ima dozvolu za rad. Emisija metana iz odlagalištâ čini 4,5 % ukupne emisije stakleničkih plinova u Hrvatskoj. Otvoren je problem sanacije nekoliko odlagalištâ industrijskoga i opasnog otpada. Prema hrvatskoj regulativi do godine 2002. trebalo bi sanirati i osposobiti za daljnji rad ili pak zatvoriti postojeća odlagališta komunalnog otpada. Na ispunjavanju ove obveze učinjeno je vrlo malo. Do sada nije sagrađeno ni jedno odlagalište za opasni otpad, a svega oko 10 % ukupnih količina opasnog otpada zbrinjava se redovito i na adekvatan način. Cjelovito gospodarenje otpadom za sada se djelomično počelo provoditi samo u Zagrebu. Zaštita prirode Zahvaljujući zemljopisnom položaju i reljefnoj raznolikosti, Hrvatska u odnosu na svoju veličinu obiluje vrlo velikim brojem raznolikih tipova staništa odnosno ekološkim sustavima, posebno se pri tome ističe područje krša. Oko 8,0 % površine nalazi se pod nekim stupnjem zaštite u sklopu 325 zaštićenih područja, od čega osam jesu nacionalni parkovi, 10 parkovi prirode, dva strogi rezrvati. Najviše ima spomenikâ hortikulture (114). Poznato je oko 400 endemičnih svojti biljaka i gljivâ i 40 životinjskih svojti. Ugrožen je sve veći broj vrsta, primjerice 226 vrsta sjemenjačâ i 41 vrsta sisavaca. Posebna skrb države za zaštitu biološke raznolikosti iskazana je donošenjem Strategije zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti i akcijskoga plana (1999). Tlo i šume Od ukupne površine kopna Republike Hrvatske poljoprivredno zemljište čini približno 50 %, šumsko tlo 44 % i neplodno tlo (tlo za tehničku namjenu) 6,0 %. Ukupni gubitak obradivog poljoprivrednog zemljišta u razdoblju 1959-1998. je prema statističkim pokazateljima 203.000 ha ili godišnje 5.205,12 ha, a kako su povećane površine pašnjaka, bara, trstika i ribnjaka za 44.000 ha, to je ukupni gubitak poljoprivrednog zemljišta u istom razdoblju 159.000 ha ili godišnje 4.076,92 ha. Oko 85% šumskog zemljišta ima veliki proizvodni potencijal. Šume su karakterizirane velikim stupnjem prirodnosti. Praćenje stanja propadanja šumâ u Hrvatskoj pokazuje varijacije oštećenjâ glavnih vrsta šumskog drveća u razdoblju od 1992. do 1998. Postotak značajno oštećenih stabala kretao se od 15.6% do najviše 30,3 % (1995.) uz blagi trend pada, tako je za 2000. godinu ukupna oštećenost svih vrsta iznosila 21%. Oštećenost šumskog drveća u Republici Hrvatskoj nije nikada prelazila europski prosjek. Osobito težak problem jesu šumski požari, najprisutniji u obalnom području. U 2000. godini u 706 požara opožareno je ukupno 68.171 ha šuma, šumskog zemljišta i ostalog zemljišta U 2000. godini opožareno je 33.212 ha, uglavnom u južnoj Hrvatskoj. Od toga na visoke i niske šume otpada 25%. Zbog ratnih djelovanja minirano je oko 243.700 ha pod šumama, što iznosi 12 % šumskih površina. Obalno i otočno područje Velik dio hrvatskoga dijela Jadranskoga mora još uvijek je oligotrofan i čist. U području sjevernoga Jadrana u ljeto godine 1988, 1989, 1991, 1997. i 2000. zabilježeno je “cvjetanje mora” jačega intenziteta kao posljedica pojačane eutrofikacije. Cvjetanje mora zabilježeno je i u dijelovima srednjeg Jadrana. Najveći utjecaj na koncentraciju hranjivih soli imaju dotoci sjevernojadranskih rijeka, od kojih rijeka Pad unosi više od polovine ukupnoga fosfora i dušika, odnosno oko 75 % anorganskih oblika hranjivih soli. Najveći dio toga unosa antropogenoga je podrijetla. Centralizirani kanalizacijski sustavi sagrađeni su samo u većim gradskim i industrijskim središtima. Manje od 35 % otpadnih voda odlazi u kanalizacijske sustave, a manje od 10 % obrađuje se u uređajima za obradbu otpadnih voda. Posebno je istaknut problem bespravne izgradnje, što je inače pojava karakteristična za cijelu Hrvatsku, a poglavito za područje u neposrednoj blizini obale. Na žalost, još ne postoje djelotvorni mehanizmi za sprječavanje te pojave, iako se čine veliki napori da se ona spriječi. Otoci su gospodarski osobito ugroženi dijelovi obalnoga područja. Državne mjere za poboljšavanje položaja otokâ, unatoč postojanju Nacionalne strategije razvitka otoka, nisu donijele pozitivne pomake. Iseljavanje i smanjivanje broja stanovnikâ i dalje je dominantna značajka jadranskih otoka. Jedna od najvećih opasnosti u obalnom području jesu požari. Gospodarenje kemikalijama Nedostaje krovni zakon o kemikalijama kao podloga za provedbu poboljšavanja postojeće zakonske osnove i za uklanjanje nedostataka sektorskog pristupa u upravljanju kemikalijama. Iako još presporo, postupno, raste broj poduzećâ koja su uspostavila sustave za provedbu programa zdravstvene sigurnosti i zaštite okoliša, programa HSE te sustave ISO 9000 i ISO 14000. Nije razvijena znanstveno-istraživačka osnova za provedbu istraživanja svojstava novih kemikalija. Nije razvijen informatički sustav za razmjenu podataka o prometu opasnih kemikalija i opasnoga kemijskog otpada. I sustav za označavanje i pakiranje ima nedostataka. Promet Najveći dio prometa obavlja se cestama. Vozni park je zastario, a kakvoća goriva je ispod kakvoće u razvijenim zemljama. U pogledu utjecaja na kakvoću zraka u urbanim područjima, promet je jedan od najvećih čimbenika rizika na zdravlje i na okoliš, u prvome redu zbog niske kakvoće tekućih goriva (visoke koncentracije olova, supora i benzena) čije poboljšavanje spada među najvažnije porioritete. Javni prijevoz u posljednjih deset godina smanjio se za oko 50%. Izgradnja novih prometnica je pojačana pri čemu će posebnu skrb trebati voditi kod izgradnje kroz krška područja. Gospodarstvo Nisu stvoreni mehanizmi za poticanje prilagodbe gospodarstva na čistiju proizvodnju. Relativno je malo poduzećâ u kojima je uveden sustav kakvoće ISO 9000, a pogotovo ISO 14000. Razvijena je zakonska instuticionalna i tehnička osnova za sprječavanje, pripravnost i reagiranje u slučaju nesrećâ na radu, nesrećâ tijekom prijevoza opasnih tvari, eksplozijâ i požarâ, iznenadnog onečišćivanja vodâ, iznenadnog onečišćivanja mora te nesrećâ u okolišu. Uspostavljen je sustav za provedbu Plana intervencijâ u zaštiti okoliša, Državnoga plana zaštite voda i Plana intervencijâ u slučaju iznenadnih onečišćenja Jadranskog mora. Formirani su krizni i ekološki stožeri na državnoj i na regionalnoj razini te komunikacijske jedinice, interventne jedinice i ekspertne jedinice. Biološka sigurnost Osim u industrijskoj biotehnologiji koja obuhvaća genetsku promjenu industrijski važnih mikroorganizama, u Hrvatskoj se ne radi na genetskoj promjeni biljaka i životinja u komercijalne svrhe. No, postoji mogućnost za unošenje genetski promijenjenih organizama iz susjednih zemalja. Zbog toga je prijeko potrebno poraditi na donošenju posebnoga zakona. Zračenje Prema kriterijima IAEA-e Hrvatska je među zemljama tipa B: široka uporaba izvorâ zračenja u industriji, medicini i istraživanjima, ali bez komercijalnih nuklearnih reaktora. Zbrinjavanje niskoaktivnoga i srednjeaktivnoga nuklernog otpada nije riješeno trajno, ali postoje privremena rješenja koja su sigurna i organizirana. Privremeno je pohranjeno (tj. uskladišteno) oko 50 m3 istrošenih izvora ionizirajućega zračenja i drugih iskorištenih radioaktivnih tvari, čija ukupna aktivnost iznosi približno 1,4 TBq. Provedeni su pripremni radovi za odabir i izgradnju trajnog odlagališta. Područje neionizirajućega zračenja nije uređeno zakonski. Buka Problematici zaštite od buke u Hrvatskoj do sada se nije posvećivalo dosta pozornosti pogotovo u ranim fazama planiranja i projektiranja. Nedostaju podaci za proračune imisija buke ustanovljeni mjerenjima.Nisu ustanovljeni glavni izvori buke, nije ustanovljen broj ugroženih tim oblikom “onečišćenosti”, a ni ovlasti nisu određene jasno. Ministarstvo zdravstva je pokrenulo inicijativu i izradilo novi Nacrt prijedloga Zakona o zaštiti od buke. Uspostava i unapređenje sustava zaštite zdravlja od buke, kao i provođenje mjera među glavnim su ciljevima Hrvatskog akcijskog plana» Okoliš i zdravlje». Okoliš i zdravlje Onečišćavanje zraka, vode i tla, neodgovarajuće postupanje s otpadom te prekomjerna buka i izloženost neionizirajućemu i ionizirajućem zračenju utječu na povećavanje broja bolesnih odnosno na pogoršavanje stanja bolesne populacije. Procjenjuje se da je u Hrvatskoj zbog loše kakvoće vode za piće ugroženo zdravlje od 10 do 15 % stanovništva. Mikrobiološka onečišćenost namirnicâ povremeno prouzrokuje zdravstvene epidemije. Najveći uzročnici epidemijâ jesu salmonele i toksin strafilokokâ, a od parazitâ trihinela. Budući da se u Hrvatskoj još uvijek u znatnoj mjeri rabi olovni benzin, to je moguć utjecaj toga onečišćenja na zdravlje, osobito na zdravlje najmlađe populacije. Rat je za sobom ostavio i specifičnu opasnost: minsko – eksplozivna sredstva. Procjenjuje se da je više od 10 % državnoga teritorija minirano. Institucije i zakonodavstvo U današnjim gospodarsko-socijalnim uvjetima institucionalna organiziranost u zaštiti okoliša nije dovoljno djelotvorna što otežava razvoj na načelima održivosti. Ovlasti Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja potrebno je proširiti na sve dijelove okoliša. Nedostaje specijalizirana agencija, čije se osnivanje planira godine 2001. Nije uspostavljen jedinstveni informacijski sustav, pa su stoga podaci o okolišu tek djelomično dostupni javnosti. Nije riješeno sustavno financiranje zaštite okoliša. Iako je paket osnovnih propisa u zaštiti okoliša donešen 90’tih, zbog približavanja EU najveći dio zakonodavstva biti će potrebno. U postupku je osnivanje posebnoga fonda za financiranje ulaganja u zaštitu okoliša, energetsku učinkovitost i korištenje obnovljivih izvora energije, u statusu javne ustanove. Načela održivoga razvoja nisu dosta prisutna ni u drugim sektorima ni u široj javnosti. 2.4. Ciljevi Strategije Osnovni cilj ove Strategije je očuvanje okoliša Republike Hrvatske na načelima održivog razvoja kroz ostvarivanje sljedećih koraka: Poboljšanje zakonskog, financijskog i institucionalnog okvira za upravljanje okolišem na lokalnoj i na državnoj razini, uključujući kadrovsko jačanje, uzimajući u obzir približavanje EU-u Integriranje zaštite okoliša u druge sektore (poljoprivreda, šumarstvo, turizam, energetika, industrija, rudarstvo, promet, ...) radi smanjenja onečišćenja okoliša i održivog korištenja prirodnih dobara Uspostava cjelovitog monitoringa i jedinstvenog informacijskog sustava Jačanje svijesti javnosti i uključivanje javnost u proces donošenja odlukâ i provedbe mjerâ. Ciljevi za pojedine sastavnice okoliša i sektore dani su u pojedinim poglavljima. 2.5. NAČELA I MJERILA ZA IZRADBU STRATEGIJE U izradbi su bila rabljena sljedeća načela[4]: 1. Strategiju izgraditi kao proces Strategija se izgrađuje kao proces, koji treba omogućiti to da svi partneri u društvu preuzmu aktivnu ulogu i vlastiti dio odgovornosti. Uključivanje svih partnera (pojedinaca, državne i lokalne uprave i samopurave, gospodarstva, znanosti, izobrazbe, …), u proces odlučivanja treba omogućiti slobodnim protokom informacijâ, uzimanjem u obzir pojedinačnih potreba, afirmacijom partnerstva i podizanjem svijesti. Temeljna načela (1) Integracija politike zaštite okoliša u sektorske politike: Usko gledajući, Strategija je samo sektorski dokument. Proces izradbe i izabrana metodologija trebali bi omogućiti integriranje politike zaštite okoliša u sva područja i aktivnosti. (2) Partnerstvo i podijeljena odgovornost: Određivanje ciljeva i njihova realizacija mogući su samo u međusobnom partnerstvu svih sudionika, i to stanovništva, interesnih skupina, gospodarstva, državne uprave, područne (regionalne) i lokalne samouprave i međunarodne zajednice. Svatko treba preuzeti svoj dio odgovornosti. (3)Promjena ponašanja u proizvodnji i potrošnji: Djelotvorna provedba politike zaštite okoliša na načelima održivoga razvoja nije moguća bez promjene načina ponašanja te bez promjene odnosâ u proizvodnji i potrošnji. (4) Uporaba većega broja instrumenata za provedbu zacrtanih aktivnosti uz stavljanje težišta na ekonomske. Potrebno je rabiti sve moguće instrumente koji bi pomogli u ostvarivanju politike zaštite okoliša, prije svega instrumente vezane za njezino integriranje u druge sektore. Tradicionalni instrumenti temeljeni samo na administrativnim ograničenjima i plaćanju za onečišćavanje okoliša nisu dostatni. Očekuje se da bi ključnu ulogu morali odigrati instrumenti i poticaji koji se temelje na načelu dobrovoljnosti. 2. Stvoriti uvjete za održivi razvoj U Strategiji je iskorištena mogućnost za to da se predloži uspostava takvih organizacijskih i ekonomskih temelja koji bi omogućili provedbu načela održiva razvoja. Pod terminom održivi razvoj i ovdje se podrazumijeva ona najčešće rabljena definicija prema kojoj održivi razvoj znači “razvoj koji zadovoljava današnje potrebe, a da pritom ne ugrožava mogućnosti za to da i budući naraštaji uzmognu zadovoljavati svoje potrebe”. 3. Prinos rješavanju globalnih problema Kod određivanja ciljeva i mjerâ vodilo se računa o tome da je Hrvatska kao dio međunarodne zajednice svjesna svojih obaveza i da preuzima svoj dio odgovornosti za rješavanje globalnih ekoloških problema. Hrvatska će prije svega biti aktivna na područjima klimatskih promjena, oštećenosti ozonskoga sloja, ugroženosti vodnih resursa, zaštiti biološke raznolikosti, osobito močvarnih staništa (wetlands) i krša, te zaštiti mora i obalnih područja. 4. Obveze iz međunarodnih ugovora Sve obveze iz međunarodnih ugovora što ih je potpisala Republika Hrvatska preuzete do sada, kao i bilateralni ugovori sa susjednim zemljama u potpunosti su uzeti u obzir pri određivanju ciljeva i prioritetâ rješavanja. U Strategiji načelo održivoga razvoja znači istodobno: osiguravanje ekoloških zahtjeva (nadzor nad unosom emisijâ):emisija je dopuštena samo u granicama koje može apsorbirati priroda/okoliš; dopuštaju se samo oni zahvati koji omogućuju cjelovitu zaštitu ekosustavâ i svih vrsta pojedinačno; iskorištavanje obnovljivih izvora dopušteno je samo u granicama njihove obnovljivosti, a iskorištavanje neobnovljivih izvora (npr. fosilnih energenata) ne smije biti brže od pronalaženja alternativnih rješenja za njih. osiguravanje socioloških zahtjeva - osiguravanje boljih socijalnih uvjeta svim slojevima i skupinama, kao što je npr. poboljšavanje uvjetâ za stanovanje, zdravstvena njega, školovanje, zapošljavanje, … osiguravanje gospodarskih zahtjeva - zadovoljavanje potrebâ sve većega broja stanovništva zahtijeva stalan gospodarski razvoj. Prihodi i rashodi privatnih i javnih financija moraju biti dugoročno uravnoteženi. 5. Uključivanje u EU U svibnju 2001. Hrvatska je parafirala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU. U nacrtu Plana aktivnosti provedbe Sporazuma, u području zaštite okoliša navedene su aktivnosti iz ove Strategije i nacionalnog plana djelovanja, čija je provedba potrebna kako bi se uspostavile osnovne približavanja Europskoj uniji. Među prioritetima našle su se i obveze iz tzv. Bijele knjige[5]. Na taj način ova Strategija postaje jedan od prvih sektorskih[6] dokumenata za približavanje EU-u. 6. Potrebe i interesi na državnoj razini Hrvatska ima posebnosti koje pri rješavanju problema u zaštiti okoliša moraju biti uvažene. Tu se prije svega misli na njezino krško područje, na obalno područje i 1.066 otoka, na neravnomjernu ili pak rijetku naseljenost, na biološki vrijedna područja, na nekoliko klimatološki različitih područja, na područja ugrožena ratom. 7. Lokalne potrebe / interesi U Hrvatskoj postoji relativno mali broj problemâ koji se moraju rješavati samo na državnoj razini[7]. Većina problemâ je takva da se oni moraju rješavati upravo na nižim razinama teritorijalne podjele ili kod drugih subjekata[8]. Takvim problemima koji prije svega angažiraju lokalne i regionalne resurse, daje se ista prednost kao i problemima na državnoj razini. 8. Interesi pojedinih skupina i pojedinaca Pri određivanju ciljeva i aktivnostî interesi skupinâ i pojedinaca moraju imati svoje mjesto. Uz uzimanje njihovih interesa u obzir moguće je postići i njihovu visoku spremnost za sudjelovanje u nekim akcijama, ali i za njihovu realizaciju[9]. Temeljna mjerila za određivanje prioritetnih problema u okolišu Republike Hrvatske bila su utjecaj na (1) ljudsko zdravlje, (2) ekosustave i (3) socijalno-ekonomska važnost. Prednost je dana rješavanju onih problema koji utječu na ljudsko zdravlje. Na osnovi tih mjerilanačinjen je “Popis prioritetâ po pojedinim područjima” (Dodatak IV). Između pedesetak tako određenih prioritetâ ekspertnom metodom je određena uža skupina prioritetâ, i to: Organizacijsko–investicijski prioriteti 1. gospodarenje otpadom 2. gospodarenje vodama - vodni resursi 3. gospodarske aktivnosti i okoliš (promet, poljoprivreda, industrija, turizam, energetika, rudarstvo). Upravljanje 4. tlo 5. šume 6. zaštita biološke raznolikosti i krajobrazâ 7. more i obalno područje 8. zrak i klimatske promjene Organizacijski prioriteti 9. jačanje institucionalnih organizacija Budući da se zbog nedostatka materijalnih i kadrovskih potencijala sve zadaće ne mogu provesti istodobno ili pak odmah, utvrđena su dopunska mjerila za određivanje prioritetnih planova djelovanja i projekata unutar gore navedenih tematskih područja. Mjerila s objašnjenjima prikazana su u sljedećoj tablici: Tablica 1. Mjerila za određivanje prioritetnih planova djelovanja MJERILO - VAŽNOST Održivost Za omogućavanje održivoga razvoja; npr. “ekološki“ primjerna proizvodna hrane; “ekološki“ turizam; obnovljivi energetski izvori; zaštita pojedinih vrsta i ekosustava Socio-ekonomska i ekološka korist Važnost za ukupan gospodarski razvoj i za stvaranje boljih uvjeta za življenje “bankability“ Finanancijska i tehnička provodivost projekta; realnost Stupanj pripremljenosti projekta[10] Stupanj pripremljenosti projektne dokumentacije: lokacijska dokumentacija, građevna dozvola, potpora već pripremljenim projektima Troškovna djelotvornost Analiza koristi i troškova; procjena rizika Ispunjavanje preuzetih međunarodnih obveza Obveze koje proizlaze iz međunarodnih obveza RH; npr. iz konvencijâ i ugovorâ Zainteresiranost društvene zajednice i pojedinih skupina Stupanj važnosti; interes države / regije / grada; interes privatnog kapitala; interes pojedine skupine Pristup EU-u Ispunjavanje obvezâ koje RH mora prioritetno ispuniti u procesu pridruživanja EU-u, npr. obvezâ iz tzv. Bijele knjige Interes donatorskih institucija / vladâ Stupanj zainteresiranosti onih koji žele financijski poduprijeti projekte: npr. zaštitu pojedinih vrsta ili ekosustava, prekogranična onečišćenja Kao dopunska, ta mjerila bila su rabljena kod određivanja rokova za realizaciju prioritetâ. Kod određivanja prioritetâ u obzir je uzeta činjenica da svaki od tih problema ima određenu razinu rješavanja, instituciju ili više njih odgovornih za rješavanje, kao i partnere koji su zainteresirani za rješavanje dotičnog problema. Kako bi se stvorili uvjeti za što veću djelotvornost provedbe pojedinih mjera, na usku suradnju u određivanju pojedinačnih prioriteta pozvana su tijela lokalne i područne (regionalne) samouprave te svi partneri. Na taj način svaki partner može iz prioriteta priznatih/određenih na državnoj razini pronaći one vlastite, pa istodobno može početi cijeli niz međusobno povezanih aktivnosti. Dio prioritetâ na taj način bit će moguće operacionalizirati odmah, a dio tek nakon uspostave procesa provedbe Strategije u sklopu regionalnih, lokalnih i sektorskih programa zaštite okoliša. Ti programi moraju slijediti kao logičan korak u provedbi odnosno u uspostavi procesa. Isto tako zbog različitosti prouzrokovanih geografskim i ekonomskim razlozima, svi problemi ne mogu se rješavati svugdje na jednak način. Postoje bitne razlike u provedbi nekih mjera između sela i grada, obalnoga područja, otokâ ili kontinentalnog dijela (npr. razina rješavanja zbrinjavanja otpadnih voda ili krutog otpada). U razradbi aktivnostî stoga se i o tome vodilo računa, u prvome redu zato da bi se svi partneri/zainteresirani motivirali za pronalaženje rješenjâ koja iziskuju niže troškove i rješenja prilagođenih lokalnim značajkama. 2.6. PLANOVI DJELOVANJA ZA OKOLIŠ Sastavni dio svakog poglavlja Strategije su planovi djelovanja u obliku tabličnog popisa. Svaki plan djelovanja izrađen je po standardnoj matrici s prijedlogom nositelja, rokovima i izvorima financiranja. U dokumentu je predloženo oko 750 planova djelovanja. Pojedini planovi djelovanja u Strategiji se namjerno ponavljaju, ponekad kao prijedlog rješenja u većem broju poglavlja. Namjera je bila da se na taj način pokaže da su sve aktivnosti u okolišu povezane međusobno, odnosno da se poduzimanjem koraka u jednom sektoru može doprinijeti poboljšanju u drugom. Zbog obveza u približavanju EU-u, uz svaku mjeru navedena je njezina povezanost s pripadajućim EU-ovim zakonodavstvom. Strategija bi trebala biti što obuhvatnija i detaljnija te davati odgovor na potrebne aktivnosti vezane za pojedina pitanja okoliša. Tako svako poglavlje ima popis ciljeva i najčešće vrlo dugačak popis predloženih mjera/aktivnosti. Svaki plan djelovanja prikazan je u obliku tablice u kojoj su navedeni cilj, mjera, razina djelovanja (državna - N, regionalna - R, lokalna - L), ciljne skupine (koga se tiču odnosno na koga će utjecati provedba mjere), odgovorni nositelj, rok (od 0 do –dvije godine - KR, od dviju do pet godina - SR i više od pet godina - DR), veza s drugim poglavljima (željela se pokazati povezanost mjerâ međusobno; rješavanje nekoga problema gotovo uvijek zadire u sve sektore / područja / medije) te veza s EU-ovim smjernicama i/ili međunarodnim obvezama (utjecaj mjere na harmonizaciju zakonodavstva; pomoć za proces približavanja EU-u). Prioritetni projekti koji mogu započeti u roku od 2 godine i za koje bi bila poželjna međunarodna tehnička i/ili financijska pomoć označeni su s (PR). 2.7. NAČIN IZRADBE STRATEGIJE I SUDJELOVANJE JAVNOSTI Strategija zaštite okoliša izrađena je u suradnji Vlade Republike Hrvatske, putem Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, i Svjetske banke kroz Ugovor o darovnici za projekt Razrada politike zaštite okoliša i osposobljavanje upravljačkih sustava iz 1999. godine. Radne skupine (popis u Dodatku III), sastavljene od predstavnika tijela državne uprave, stručnih institucija, gospodarstva, udruga te eksperti Svjetske banke, pripremile su pregled stanja okoliša i njegove zaštite za 10 tematskih područja zaštite okoliša: 1) pravna, upravljačka i institucionalna pitanja; 2) okoliš i zdravlje, prostor i urbanizacija; 3) more i obalno područje, turizam; 4) vode; 5) gospodarenje otpadom; 6) zaštita zraka; 7) industrija, energetika, rudarstvo; 8) promet; 9) biološka raznolikost i geološka baština; 10) tlo, poljoprivreda, šume i šumarstvo. Sva tematska područja obuhvatila su identifikaciju problema, određivanje aktivnosti, nositelja, rokova i financijskih sredstava za njihovo rješavanje. Na temelju tih podloga u lipnju 2000. pripremljen je prvi prednacrt Strategije. Tijekom izrade održane su tri nacionalne radionice na kojoj su radne skupine uz sudjelovanje ostalih zainteresiranih sudionika raspravljale o metodologiji rada i sadržaju dokumenta (svibanj 1999, lipanj 2000, studeni 2000). Osim triju radionica, tijekom izradbe dokumenta bilo je održano predstavljanje sadržaja, metodologije rada i ciljeva Strategije svim županijama (21), gospodarstvenicima (HGK), novinarima (HND), nevladinom sektoru (NVO), pojedinim tvrtkama i lokalnoj samoupravi s jasnim pozivom na suradnju. Na poziv zainteresiranih dopunske konzultacije bile su provedene u određivanju prioritetnih aktivnosti (vodnogospodarski sektor, sektor industrije i energetike u HGK, te s pojedinim županijama i gradovima). Na taj način u izradbu dokumenta bilo je uključeno više od 1.000 pojedinaca, koji su predstavljali doslovce sve relevantne ustanove i grupacije. Prije službene rasprave radni tekstovi u različitim stupnjevima gotovosti bili su dostupni na WEB-stranicama Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja (od početka mjeseca studenoga 2000.), a svima zainteresiranima na njihov zahtjev bili su slani elektroničkom poštom. -------------------------------------------------------------------------------- [1] U Hrvatskoj ne postoje onečišćenja okoliša koje bi na široj, državnoj razini utjecala na ljudsko zdravlje, npr. problemi slični problemima Černobilja ili problemima “Crnoga trokuta“ [2] Izradba tzv. LEAP-a (Local Environmental Action Programme) uobičajena je u razvijenim zemljama, a preporuča se i u zemljama s ekonomijom u tranziciji. [3] Daje se pregled samo nekih od područja, a detaljno stanje opisano je u svakome od poglavljâ / sekorâ / područjâ. [4] Redosljed navođenja ne znači i redosljed prioritetâ. [5] Tako se popularno naziva dokument što ga je EU prihvatio u Essenu godine 1994., a u njemu se govori o pretpristupnoj strategiji u EU-u za pridružene zemlje SIE [6] I u tome kontekstu izraz ”sektorski” valja smatrati samo uvjetno sektorskim jer zaštita okoliša sadržajno zadire u sve druge sektore. [7] U Hrvatskoj ne postoji evidentiran relevantan utjecaj onečišćenoga okoliša na zdravlje velikoga broja građanâ. Od problema na državnoj razini na području zaštite okoliša, valja spomenuti rješavanje kakvoće tekućih goriva (i opasnog otpada). Po sadržaju olova i sumpora u tekućim gorivima Hrvatska je na nezavidnome mjestu među europskim zemljama. [8] To vrijedi npr. za pročišćavanje otpadnih voda ili za zbrinjavanje otpada. . [9] Pojedinci i skupine jesu ključni motivirajući i bitan stručni potencijal za konkretizaciju aktivnostî. Aktivnim uključivanjem u Strategiju oni (prije svega sektor NGO) u nekim sredinama mogu postati čak vodeće pokretačke snage. [10] Pokazano je da postoji vrlo malo projekata koji su pripremljeni do takva stupnja da bi njihova realizacija mogla početi odmah. Uvođenje toga mjerila mnoge partnere potaknulo je na to da počnu pripremati proces. |
|||||||||||||||
