 |
 |
 |
 |
 |
|
|
|
|
|
|
|||||||||||||||
 
 NOVI PREGLED PROPISA Ugovori Banke Biljno zdravstvo Zdravstveno osiguranje Državne potpore Državni službenici Elektronička isprava Elektronička trgovina Elektronički mediji Financijsko osiguranje Gradnja Hrana Informacijska sigurnost Investicijski fondovi Izmjera i katastar Kazneni postupak Kazneni zakon Kemikalije Kreditne unije Kvaliteta zdravstvene zaštite Lijekovi Nasljeđivanje Obavljanje djelatnosti Obiteljski zakon Obrazovanje odraslih Obrt Obvezni odnosi (ZOO) Obvezno zdravstveno osiguranje Opći upravni postupak Oružje Osiguranje Osiguranje u prometu Ovrha - Ovršni zakon Parnični postupak Primjeri ugovora Porez na dobit Porez na dohodak Porez na kavu Posredovanje u prometu nekretnina Poticanje ulaganja Predmeti opće uporabe Prekršajni zakon Prijevoz - linijski Prijevoz opasnih tvari Prostorno uređenje i gradnja Rad - Zakon o radu Računovodstvo Revizija Stranci Sudovi Šport Šume Tajnost podataka Trgovačka društva Udomiteljstvo Udžbenici za školu Ugostiteljska djelatnost Umirovljenički fond Usluge u turizmu Veterinarstvo Volonterstvo Zabrane u zakonima Zakon o leasingu Zaštita bilja Zakon o radu Zaštita na radu Zaštita okoliša Zaštita potrošača Zaštita prirode Zaštita pučanstva Zaštita životinja Javna nabava NOVI PREGLED PROPISA 
|
 |
 PREGLED ZAKONA IZ PODRUČJA ZAŠTITE OKOLIŠA I PRIRODE NACIONALNI PLAN DJELOVANJA NA OKOLIŠ 3. Sudionici Strategije i načelo podijeljene odgovornosti 3.1. SUDIONICI STRATEGIJE 3.1.1. Državna, regionalna i lokalna razina Djelotvornu okolišnu politiku temeljenu na načelima održivoga razvoja moguće je postići/provoditi samo onda ako su svi partneri aktivno uključeni. Važna ako ne i vodeća uloga pri tome pripada državnoj upravi/državi koja osim što stvara uvjete drugim partnerima, mora stvoriti uvjete za iskorištavanje ukupnoga potencijala svih sektorskih politika, kao i lokalne i regionalne razine. Isto tako moraju se stvoriti uvjeti za suradnju s drugim ciljnim skupinama i drugim zemljama. Na državnoj razini pri tome prije svega misli se na uključivanje načela zaštite okoliša u sva područja koja pokriva vladina politika, a kojima se posredno ili neposredno utječe na održivi razvoj[1]. Uska suradnja također je potrebna između loklne, regionalne i državne razine. Pri tome je potrebno jasno odrediti raspodjelu ovlastî i odgovornosti. Osobito bitno jest stvoriti uvjete za ravnopravno uključivanje nižih, manjih zajednica u veće bez obzira na to je li riječ o udruživanju na teritorijalnome ili pak na interesnom načelu. Na globalnoj razini održivi razvoj nije moguće postići ako se on ne postigne na lokalnoj razini. Lokalna razina je ona na kojoj se uočava većina problemâ okoliša, tj. mjesto gdje građani na njihovo rješavanje mogu utjecati najviše. Lokalna razina je ključni čimbenik u procesu stvaranja uvjetâ za mijenjanje životnih navika, proizvodnje, potrošnje, iskorištavanja prostora, ... Kao sve druge zemlje u tranziciji, tako se i Hrvatska susreće s problemom nedovoljne djelotvornosti uprave, uključujući i područje okoliša koje do sada nije bilo uređeno na potreban način. Mnogo bolje organizirani su drugi, pogotovo gospodarski sektori, koji se tako koriste nedjelotvornom organiziranošću područja okoliša. U pogledu ovlastî područje zaštite okoliša je podijeljeno između tijela državne uprave i tijela jedinica područne i regionalne samouprave, sa snažno podijeljenim ingerencijama koje često ne omogućavaju integralni/održivi pristup zaštiti okoliša. Tu se prije svega misli na problematiku vodâ (oduvijek samostalna upravna jedinica), prirode, okoliša, prostornoga planiranja. U traženju rješenjâ za taj problem, od devedesetih godina 20. stoljeća do danas formirana su središnja tijela državne uprave s različitim ingerencijama, za prostorno planiranje, za zaštitu okoliša i prirode. Godine 1990. zaštita okoliša bila je u sastavu Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša, unutar kojega su postojali Zavod za zaštitu prirode i Zavod za prostorno planiranje. Iako je područje okoliša na globalnoj razini dobivalo sve veću važnost, u Hrvatskoj je nakon spomenutoga Ministarstva došlo do razdvajanja okoliša, prirode i prostornoga planiranja, kasnijega izuzimanja područja prirode iz toga Ministarstva i konačno ukidanja Ministarstva i ustrojavanja Državne uprave za zaštitu okoliša, pri čemu ravnatelj nije član Vlade. Nakon toga sektoru okoliša se ponovno priključila zaštita prirode, ali još uvijek na razini državne uprave. Tek godine 2000. zaštita okoliša i prirode ponovno je podignuta na razinu Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, koje bi konačno trebalo stvoriti uvjete za učinkovitu provedbu politike zaštite okoliša. Drugi sektori ne priznaju u dovoljnoj mjeri važnost okoliša, zbog čega se godinama ne uspijeva prevladati sektorski pristup. Osim Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja i druga tijela državne uprave u svom djelokrugu obavljaju poslove vezane uz zaštitu okoliša npr. Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, Ministarstvo zdravstva, Ministarstvo pomorstva, prometa i veza, Ministarstvo gospodarstva, Državna uprava za vode i dr. Na slici 1.dan je prikaz unutarnje organizacije Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja. Dio ingerencijâ prenesen je na regionalnu razinu u županijske urede, a dio na razinu lokalne samouprave. Na županijskoj razini svega jedan do dva zaposlenika pokrivaju područje okoliša, u nekim gradovima stanje je bolje, a na općinskoj razini u pravilu nema niti jednog zaposlenog. Na poboljšanju stručnosti kadrova također treba poraditi kako u državnoj upravi i lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi jer je područje zaštite okoliša multidisciplinarno i kao takvo nema dovoljno dugu tradiciju u izobrazbenome niti u administrativnome životu. Stoga će jedan od najvažnijih prioriteta u provedbi ove Strategije biti uspostava djelotvorne organizacije samoga ministarstva uz jačanje njegovih kadrovskih potencijala. Dosadašnji odnos prema okolišu doveo je do sadašnjeg stanja upravne organiziranosti, koji pokazuje sljedeće nedostatke: · položaj zaštite okoliša unutar državne uprave do sada je bio preslab; država je prioritetno podupirala druge sektorske politike/ciljeve · mjerodavnost za problematiku okoliša raspoređena je na mnoge uprave i institucije, a horizontalna koordinacija nije uvijek djelotvorna · na državnoj razini nedostaje mehanizam za usklađivanje razvojnih politika na načelima održivoga razvoja jer ne postoji tijelo koje bi se bavilo održivim razvojem[2] · organizacija i kadrovska popunjenost svih dijelova državne uprave te lokalne i područne (regionalne) samouprave vezanih neposredno za okoliš ne zadovoljava; ti nedostaci mogli bi biti značajan problem kod ispunjavanja obveza vezanih za očekivano pridruživanje EU-u · stručni rad na području okoliša kao element potpore provedbi politike nije organiziran na zadovoljavajući način odnosno uopće ne postoji. Nedostaje cjeloviti informacijski sustav i institucija tipa agencije za zaštitu okoliša. · zbog nedostatnog dogovaranja i usklađivanja s partnerima izvan uprave pri donošenju zakonskih propisa, njima često nedostaje realnosti, pa se od onoga što se zakonski uredi u praksi ne realizira dovoljno · financiranje zaštite okoliša uz iznimku zaštite vodâ nije sustavno uređeno; ne postoje namjenska sredstva za tu namjenu, a ni poticajni financijski mehanizmi · nedovoljna je usklađenosti unutar srodnih djelatnosti (prostor, vode, priroda, okoliš, tlo,...), koje su uređene različitim zakonskim propisima · inspekcija je opremljena nedostatno i kadrovski malobrojna. 3.1.2. Trgovačka društva u državnom i privatnom vlasništvu Kod svake gospodarske aktivnosti dolazi do iskorištavanja prirodnih resursa i do onečišćavanja odnosno do unosa tvarî i energije u okoliš. Uvjeti pod kojima se dopuštaju gospodarske aktivnosti moraju biti jasni, a sva trgovačka društva trebaju biti dovedena u jednake tržišne uvjete. U pogledu njihova ispunjavanja ne smije dolaziti do razlike između trgovačkih društava u državnom i privatnom vlasništvu. Uz samo nekoliko časnih iznimaka[3], industrija se koristila prednostima koje su proizišle iz oslabljenosti položaja okoliša i vlastitog utjecaja na dnevnopolitički život. Čak su bile izbjegavane i vrlo jasne obveze, kada god je to bilo moguće, no objektivnosti radi treba naglasiti da je katkada razlog tome i nedostatak poticajnih finacijskih mehanizama. Očekivano pridruživanje EU-u i već ostvareno članstvo u WTO-u suočili su gospodarstvo s novim izazovima u pogledu okoliša. Kako bi ih lakše ispunilo gospodarstvo mora konačno postati aktivan partner u provedbi okolišne politike. Zajedno s državnom administracijom, za ispunjavanje postojećih obveza, moraju se pronaći najprikladniji ekonomski instrumenti kao što su ekonomski poticaji, dobrovoljan pristup, uvođenje standardâ ISO, uspostava sustava za upravljanje na okolišnim načelima (engl. Environmetal Management System – EMS). Stoga jedan od prioritetâ mora postati razvoj zakonskih okvira i sektorskih strategija/politika za skoro uvođenje čistije i »održivije« industrijske prakse. Mjere za osiguravanje jače uloge gospodarstva (odgovornost i partnerstvo) na tome području dane su poslije u svakome od relevantnih poglavlja. 3.1.3. Pojedinci, skupine, javnost Za osiguravanje održivoga razvoja potrebni su aktivno sudjelovanje pojedinaca, javnosti i svih važnih skupina te njihova spremnost za preuzimanje dijela odgovornosti u procesu donošenja odlukâ i u njihovoj primjeni. Pritom je jako važno izgraditi svijest javnosti o tome da radi osiguravanja održivoga razvoja u njegovu punom značenju svi moraju pridonijeti (odreći se dijela nečega, uvjetno "izgubiti") u korist cijeloga društva u sklopu kojega, u konačnici, svi imaju veću korist[4]. U skladu s time svaki pojedinac, član javnosti, mora preuzeti neke bitne uloge[5], i to: (i) kao pojedinac kojega može zabrinjavati opće stanje okoliša, osobno zdravlje i kakvoća življenja naraštajâ koje dolaze te kao odgovoran građanin koji ima mogućnost utjecati na politiku i na donošenje odlukâ (ii) kao neposredni proizvođač onečišćenja i otpada u vlastitom domu, kao zaposlenik i poslodavac, kao sudionik u prometu i rekreaciji. (iii) kao potrošač robâ i uslugâ jer uzroci problemima okoliša i njihova rješenja jesu često u funkciji potrošačkog izbora. Da bi pojedinac aktivnu (potencijalnu) ulogu u cijelosti mogao odigrati u praksi, mora biti ispunjen niz preduvjetâ, od kojih najbitniji jesu visok stupanj individualnoga znanja i raspolaganje informacijama. Za ispunjavanje toga preduvjeta[6] bit će potrebno, između ostaloga, priređivati redovite promidžbene kampanje. Aktivno uključivanje NVO-ova koji se bave okolišem i potrošačima te sindikatâ i profesionalnih društava može imati ključnu važnost za proces zajedničkog oblikovanja i podizanja stupnja svijesti, motiviranja i uključivanja pojedinaca/javnosti u proces održivoga razvoja te za zastupanje javnih interesa i brige za okoliš. NVO-ovi jesu jedan od najvažnijih partnera u osiguravanju održivoga razvoja uopće. Država će morati stvoriti uvjete, prije svega slobodan pristup informacijama, omogućavanje uključivanja u procese odlučivanja i implementacije te financijske preduvjete za djelovanje pojedinaca i skupinâ.[7] U izradbu programa i u njegovu implementaciju morat će se jače uključiti i formalne skupine koje do sada nisu igrale onu ulogu koju bi mogle igrati. Tu se prije svega misli na sindikate, gospodarske udruge, gospodarska interesna društva i poduzetnike, na seljake, djecu, mlade i žene te udruge gradova, kao i na znanstvene i stručne organizacije/udruge...[8]. Mjere za osiguranje veće uloge pojedinaca, skupinâ i šire javnosti u provedbi okolišne politike dane su poslije u poglavlju 6.4. 3.2. Subsidijarnost i podijeljena odgovornost Načelo subsidijarnosti[9] jest važan čimbenik pri implementaciji politike okoliša. Rabi se samo onda kada se zajednički cilj ne može ostvariti na drugačiji način, ili pak onda ako se cilj zbog svoje važnosti i mogućih utjecaja lakše može dosegnuti na taj način. Budući da se konkretni ciljevi lakše i djelotvornije ostvaruju onda ako su u aktivnosti uključeni svi partneri/subjekti, to se pojam subsidijarnosti uvijek povezuje s načelom podijeljene odgovornosti. Pri tome nije riječ samo o aktivnostima koje je potrebno provoditi nego prije svega o skupu sudionikâ i instrumenata koje valja uključiti tako da se ovlasti svakoga od njih odnosno ingerencije pojedinih upravnih razina ne dovedu u pitanje. Budući da je odlučivanje o zajedničkim ciljevima moguće ostvarivati samo u što neposrednijem kontaktu sa stanovništvom, to je stvatranje uvjetâ za kvalitetan dijalog između vladinih i nevladinih resora preduvjet prijeko potreban za ostvarivanje tih načela. Subsidijarnost To načelo teško je primijeniti na globalnoj razini. Na primjer, na EU-ovoj razini zajednička izvedba programâ dogovorena je na području vodâ (osiguravanje kakvoće vode za kupanje, kakvoće površinskih voda, pitke i podzemne vode) i na području zraka (osiguravanje kakvoće zraka). Predloženo je da se aktivnosti prošire na označavanje proizvoda prihvatljivih za okoliš, na regionalni razvoj te na utvrđivanje i zaštitu osjetljivih staništa. U Hrvatskoj pravni temelj za primjenu načela subsidijarnosti u osnovi je dan u članku 48. Zakona o zaštiti okoliša; otvorena je mogućnost za sudjelovanje i solidarnost za rješavanje međudržavnih, a osobito regionalnih i lokalnih problema[10]. No, upravo u tome dijelu prilagodba hrvatskoga zakonodavstva EU-ovu zakonodavstvu sigurno će zahtijevati prijeko potrebne i znatne promjene. Podijeljena odgovornost Podijeljena odgovornost jest jedan od najdjelotvornijih mehanizama za integraciju politike okoliša u druge sektore. Na globalnoj razini mogućnost za takvo sudjelovanje nudi se u sklopu UN-ove Komisije za održivi razvoj. Na EU-ovoj razini postoje različite skupine za uspostavu dijaloga[11], kao i razrađeni mehanizmi[12]. Mnoge zemlje, i to ne samo EU-ove članice, u pravilu imaju pripremljene i donesene strategije održivoga razvoja i osnovane komisije za održivi razvoj, a integriranost politike okoliša u druge sektore osigurava se međuministarskim tijelima ili čak posebnim zakonskim propisima[13]. Zbog utjecaja na okoliš, pojedine zemlje[14], u "važnijim" ministarstvima (npr. za energetiku, poljoprivredu, promet) imaju posebne odjele za okoliš. Neke zemlje posebice potiču izradbu regionalnih i lokalnih programa zaštite okoliša[15] odnosno radi provedbe programâ novčano podupiru suradnju s nevladinim sektorom. U Hrvatskoj zakonodavno nisu stvoreni jasni uvjeti za djelotvornu provedbu načela podijeljene odgovornosti. Nije osnovano tijelo koje bi se bavilo održivim razvojem, ali postoji novčana pomoć nevladinu sektoru koji se iz državnog proračuna usmjerava iz Ureda za udruge Vlade RH. Zbog neodgovarajuće kadrovske politike, provedba integracije okoliša na regionalnoj i na lokalnoj razini teško je ostvariva. Uključivanje gospodarstva[16] i pojedinaca[17] formalno je također još vrlo otvoreno. U prioritetne zadaće ubraja se kadrovsko osposobljavanje te poboljšavanje organizacijsko/komunikacijskih mehanizama radi uspostave djelotvornog dijaloga među partnerima[18]. 3.2.1. Ciljevi i mjere S obzirom na proces pridruživanja EU-u, te jaču integraciju u međunarodnu zajednicu, uključujući i WTO, bit će potrebno odrediti na kojim će područjima Hrvatska biti obvezna provoditi politiku okoliša EU, pa se za provedbu takve politike valja odmah organizirati. To će postaviti nove zahtjeve za poboljšavanje djelotvornosti uprave u cjelini, a osobito Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, koje će biti odgovorno za usklađivanje s oko 40% propisâ iz paketa EU-ovih propisa (Acquis Communautaire) koji se odnose na okoliš. Da bi se proces prilagodbe tekao potrebnom dinamikom i doveo do rezultatâ što ih je Vlada Republike Hrvatske zacrtala u postupku pridruživanja, odmah na početku prijeko je potrebno stvoriti pretpostavke za prilagodbu EU-ovim gospodarskim i razvojnim standardima. Radi postizanja tih standarda, bit će potrebno procijeniti stanje i predložiti novi model organizacije i funkcioniranja Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja. U sklopu poboljšavanja organiziranosti Ministarstva u obzir bit će uzeta potreba za to da se unutar Ministarstva utemelji organizacijska jedinica koja će biti odgovorna i za implementaciju Strategije zaštite okoliša. Posebni napori morat će biti uloženi u izobrazbu stručnih kadrova i u povećavanje njihova broja. Uz teškoće na administrativnoj razini[19], prijeko potrebna poboljšanja zahtijevaju to da se i gospodarstva, pojedinci odnosno NVO-ovi[20] uključe u procese donošenja politike okoliša i njezine provedbe. Očito je da će današnja uprava zadovoljavanje sve kompleksnije uloge moći osigurati samo bitnim jačanjem kadrovskih potencijala[21] i djelotvornijom organizacijom, pod čime se podrazumijeva poduzimanje sljedećih mjera, i to: Na državnoj razini 1. Preispitivanje postojećega načina organiziranosti i ustrojstva Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, s posebnim naglaskom na osposobljavanje kadrova. Osiguravanje upravnih ovlasti radi jačanja položaja zaštite okoliša njihovim proširivanjem na sve dijelove okoliša Analizu i usklađivanje zakonodavstva s EU-ovim zakonodavstvom uz procjenu troškova toga usklađivanja Stvaranje uvjetâ za uključivanje problematike zaštite okoliša u sektorske politike - osnivanje Savjeta za održivi razvoj radi pojačavanja horizontalne koordinacije Stvaranje uvjetâ za jačanja istraživačkog rada i stručne potpore vođenju politike okoliša povezivanjem postojećih znanstvenih i stručnih potencijala i osnivanjem Agencije za okoliš Stvaranje uvjetâ za bolje vertikalno povezivanje uz pojačavanje deregulacije. Više ovlastî valja prenijeti na regionalnu i na lokalnu razinu, pri čemu je potrebno omogućiti nadzornu ulogu države Osiguranje novca koji će biti namijenjen za provedbu programa zaštite okoliša - osnivanje Fonda zaštite okoliša; uvođenje posrednih ekonomskih isntrumenata Ubrzavanje i pojednostavljivanje postupka za ishođenje dozvolâ (uključujući postupak procjene utjecaja na okoliš-PUO) Jačanje inspekcije, opremanje, povećanje broja inspektora Stvaranje uvjetâ za pristup informacijama, povezivanje postojećih odvojenih informacijskih sustava u jedan cjeloviti Uspostavljanje sustava za redovito osposobljavnje kadrova Namicanje novca za jačanje kadrovske osposobljenosti lokalne samouprave Poticanje i stvaranje preduvjetâ za izradbu loklnih i regionalnih programa zaštite okoliša Stvaranje uvjetâ za aktivno djelovanje gospodarstva, pojedinaca te formalnih i neformalnih skupina (uključujući NVO-ove) Na regionalnoj i na lokalnoj razini Određivanje ingerencijâ lokalne/regionalne samouprave i stvaranje uvjetâ za suradnju na horizontalnoj i na vertikalnoj razini Preispitivanje i možebitno proširivanje ovlastî samouprave Stvaranje uvjetâ za trajno proračunsko ili namjensko financiranje provedbe Strategije Osiguravanje dostatnoga broj zaposlenih, na način da svaki grad ima dvoje do troje zaposlenih, svaka općina po jednoga zaposlenika koji bi se brinuo o okolišu Stvaranje uvjetâ za financiranje rada većega broja komunalnih redara Stvaranje uvjetâ za osposobljavanje kadrova Stvaranje uvjetâ za pristup informacijama Stvaranje uvjetâ za aktivno djelovanje pojedinaca te formalnih i neformalnih skupina (uključujući NVO-ove) Izradba regionalnih programa (RPZO) [22] Izradba lokalnih programa (LPZO). Provedbom spomenutih mjera bit će ostvaren sljedeći cilj C1 Kadrovsko i institucionalno jačanje u području zaštite okoliša na svim razinama i sektorima te njihova prilagodba obvezama koje će prizaći iz procesa pridruživanja EU ------------------------------------------------------- [1] U tu skupinu spadaju gotovo sva područja, a ona najvažnija jesu prostorno planiranje, gospodarstvo (industrija, poljoprivreda, energetika, promet, turizam,..), znanost, izobrazba, tržište i cijene, fiskalna politika, sudstvo, stanovanje, … [2] Nakon konferencije Rio '92 većina zemalja u svijetu (a gotovo sve razvijene zemlje) utemeljile su tijela koja razvojne politike na načelima održivoga razvoja usklađuju na najvišoj razini. [3] Postoji samo nekoliko tvrtkâ koje su u potpunosti ispunile postojeće obavezne standarde. Praksa Tvornice cementa u Koromačnom koja je ispunila sve postojeće zakonske obveze, gotovo je usamljeni primjer u hrvatskome gospodarstvu. [4] Treba afirmirati ulogu pojedinaca i skupinâ, pri čemu država mora biti spremna odreći se uloge da raspodjeljuje prava i da bude jedini autoritet. Preuzimanjem aktivne uloge pojedinci i skupine moraju biti dovedeni u položaj da pri odlučivanju slijede načelo "najbolje za sve", što svakako nije jednostavno. Kod odlučivanja o manjim zahvatima na lokaciji koja bi služila općemu dobru, još uvijek prevladavaju pojedinačni interesi – izraženi kroz tzv. efekt NIMBY. [5] Preuzeto iz EU-ova 5.akcijskog programa [6] Podizanje svijesti građana o važnosti njihova prinosa rješavanju problamâ zaštite okoliša. U današnjoj percepciji za sve je odgovorna i mjerodavna samo država ili industrija. [7] Nevladin sektor nije dosta snažan kao idejna alternativa i nadopuna službenoj politici. I to je jedan od razloga da je područje okoliša dobrim dijelom marginalizirano. Država mora omogućiti (prije svega novčanom potporom) njihovo djelovanje, ali tako da afirmira rad NVO-ova, te da NVO-ovi u djelovanju održe potpunu neovisnost i izbjegnu (nepotreban) državni nadzor. [8] Postoje udruge koja djeluju izvan HGK-a, kao što je to npr. Udruga za održivi razvitak, GIUPAK - Gospodarska interesna udrugae za zbrinjavanje ambalaže, GIUP - Gospodarska interesna udruga proizvođačâ pićâ,….HUP - Hrvatska udruga poslodavaca,… [9] Načelo opće naknade, tzv.načelo zajedničkih tereta ili jednakih troškova. Ono je u relativnoj suprotnosti s načelom “onečišćivač plaća“. Po ovom načelu se dio okolišnih troškova može financirati iz proračuna. Jako je bitno u okviru EU-a, a rabi se i kao instrument za bolje povezivanje između članicâ i pojedinih partnera, pri čemu se želi osnažiti načelo po kojemu se odluke trebaju donositi u što većemu i neposrednijem kontaktu sa stanovnicima. [10] Stavak 2. članka 48. glasi: ”Jedinica lokalne samouprave i uprave osigurava sudjelovanje i solidarnost pri rješavanju regionalnih i lokalnih pitanja zaštite okoliša” [11] Npr. The Commisssion's “General Consultative Forum on the Environment” [12] Postoje upute EU-ovim tijelima o tome kako politiku zaštite okoliša moraju integrirati u sektorske politike. [13] Danska, Finska [14] Irska, Grčka, Njemačka, Nizozemska, Portugal, Velika Britanija [15] Belgija, Finska, Švedska, Velika Britanija [16] Pri HGK-u posljednjih nekoliko godina jača inicijativa za aktivnije uključivanje u proces odlučivanja i provedbe mjerâ za zaštitu okoliša. Formirana su i posebna tijela. Čini se da je, uz nužnost da HGK konkretizira akcije,za uspostavu dijaloga ipak na potezu resorno ministarstvo. [17] Taj dio potpuno je nedorečen i utjecaj pojedinaca gotovo da nije omogućen. Na tome dijelu stoga predstoje velike zadaće. [18] U Sloveniji je između resornoga ministarstva i NVO-ova pokrenuta aktivnost na formaliziranju obvezâ o međusobnoj suradnji kako bi bila stvorena mogućnost za to da NVO-ovi na načelu dobrovoljnosti nadziru službenu vlast. [19] horizontalno: međuministarska koordinacija i vertikalno: država, regionalne i loklne samouprave [20] međusektorsko povezivanje: vlada i nevladin sektor, gospodarstvo, pojedinci [21] ni u upravi ni izvan nje ne postoji dostatan broj kadrova koji bi mogli osigurati ispunjavanje tiih složenih zadaća. Stoga će veliki napori morati biti usmjereni na osposobljavanje kadrova. [22] Strategiju valja prilagoditi regionalnim i lokalnim potrebama |
|||||||||||||||
