 |
 |
 |
 |
 |
|
|
|
|
|
|
|||||||||||||||
 
 NOVI PREGLED PROPISA Ugovori Banke Biljno zdravstvo Zdravstveno osiguranje Državne potpore Državni službenici Elektronička isprava Elektronička trgovina Elektronički mediji Financijsko osiguranje Gradnja Hrana Informacijska sigurnost Investicijski fondovi Izmjera i katastar Kazneni postupak Kazneni zakon Kemikalije Kreditne unije Kvaliteta zdravstvene zaštite Lijekovi Nasljeđivanje Obavljanje djelatnosti Obiteljski zakon Obrazovanje odraslih Obrt Obvezni odnosi (ZOO) Obvezno zdravstveno osiguranje Opći upravni postupak Oružje Osiguranje Osiguranje u prometu Ovrha - Ovršni zakon Parnični postupak Primjeri ugovora Porez na dobit Porez na dohodak Porez na kavu Posredovanje u prometu nekretnina Poticanje ulaganja Predmeti opće uporabe Prekršajni zakon Prijevoz - linijski Prijevoz opasnih tvari Prostorno uređenje i gradnja Rad - Zakon o radu Računovodstvo Revizija Stranci Sudovi Šport Šume Tajnost podataka Trgovačka društva Udomiteljstvo Udžbenici za školu Ugostiteljska djelatnost Umirovljenički fond Usluge u turizmu Veterinarstvo Volonterstvo Zabrane u zakonima Zakon o leasingu Zaštita bilja Zakon o radu Zaštita na radu Zaštita okoliša Zaštita potrošača Zaštita prirode Zaštita pučanstva Zaštita životinja Javna nabava NOVI PREGLED PROPISA 
|
 |
 PREGLED ZAKONA IZ PODRUČJA ZAŠTITE OKOLIŠA I PRIRODE NACIONALNI PLAN DJELOVANJA NA OKOLIŠ 6. INSTRUMENTI ZA PROVEDBU PROGRAMA 6.1. MONITORING I INFORMACIJSKI SUSTAV ZA ZAŠTITU OKOLIŠA 6.1.1. Stanje na području Informacijski sustav za zaštitu okoliša (ISZO) koji se temelji na odgovarajućem monitoringu i socio-ekonomskim podatcima, jest dio instrumentarija prijeko potreban za ostvarivanje ciljeva sustava za upravljanje okolišem. Pomoću njega stvaraju se uvjeti za brže, bolje i lakše upravljanje podatcima te za kvalitetniju provedbu politike zaštite okoliša i kvalitetnije obavješćivanje javnosti. Kao i u mnogim drugim zemljama, pogotovo u tranzicijskima, tako je i u Hrvatskoj prisutan nedostatak osnovnih podataka o stanju okoliša, nedostatak informacijâ o podatcima koji već postoje, nedostatak kvalitetnih statističkih podataka, a osobito nedostatak kvalitativnih i kvantitativnih podataka o povezanosti razvojnih aktivnosti i stanja okoliša, tzv. indikatorâ koji su temelj za proces (političkoga) odlučivanja. Zbog toga se kao jedan od najvažnijih instrumenata za provedbu politike zaštite okoliša smatra uspostava kvalitetnoga informacijskog sustava. Preuzimajući dio međunarodnih obaveza radi zaštite biosfere, Hrvatska je preuzela i različite obveze vezane za prosljeđivanje podataka međunarodnim ustanovama, ali i za obavješćivanje domaće javnosti. Pri tome se posebno ističu obveze koje proizlaze iz aktivnosti vezanih uz Europsku agenciju za okoliš, uz očekivanu obvezu uspostave globalnoga informacijkog sustava o stanju okoliša (European Environment Information and Observation Network - EIONET), uz aktivnosti koje proizlaze iz različitih konvencij, te uz aktivnosti na temelju Konvencije iz Aarhusa u svezi sa stvaranjem uvjetâ za to da informacije postanu dostupne javnosti. Aktivnosti vezane uz ISZO-ovu uspostavu sežu u godinu 1991. kada je prvi put bila potaknuta izradba Hrvatskoga informacijskog sustava zaštite okoliša (HISO). Načela predložena u tome programu poslije su prihvaćena kao temelj za uspostavu cjelovitoga informacijskog sustava zaštite okoliša u RH. Već tada počeli su radovi na uspostavi tzv. tematskih centara kao nositeljâ temeljnih baza podataka. Mnoge javne i znanstvene ustanove, instituti, zavodi, pojedinačna trgovačka društva - potencijalni tematski centri - raspolažu gotovim podatcima koje bi mogli biti rabljeni i u zaštiti prirode i okoliša. Uz njih tzv. tematski centri dijelom su zamišljeni i kao proširenje postojećih sustava za obradbu podataka (Državni zavod za statistiku, Državni hidrometeorološki zavod, Državni hidrografski institut). Neki od tematskih centara predloženih tada, s radom su počeli potaknuti upravo tom inicijativom. Valja spomenuti znatne rezultate postignute u Hrvatskim vodama, gdje je uspostavljen GIS-ov centar. Tvrtka INA-Naftaplin također je postavila osnove tematskoga centra. U Hrvatskim šumama polagano, ali sigurno nastaje GIS-ov centar, koji već raspolaže s važnim podatcima. Institut za geološka istraživanja osposobio je skupinu stručnjakâ koja je prikupila velik broj podataka iz geološkoga područja. U APO-u je ostvarena GIS-ova baza podataka o odlagalištima otpada. Unutar elektroprivrede radovi su počeli u većemu broju dijelova Hrvatske elektroprivrede. Radovi izvedeni za telekomunikacijska trgovačka društva jesu možda najrazvijeniji primjer GIS-ove uporabe u svrhu donošenja tehničkih i operativnih odluka u prostornim sustavima. Također postoji mnoštvo podataka o stanju okoliša koji se prikupljaju u različitim ustanovama poput DHMZ-a, HV-a, znanstvenih ustanova (pogotovo na moru) i drugih. Na žalost, postojeći monitoring nije cjelovit (jer, između inoga, nedostaje sustavno praćenje stanja tla, cjelovito praćenje kakvoće zraka ...), a ni podatci nisu povezani u odgovarajući sustav. Iako zacrtan pravilno, katastar emisijâ u okoliš (KEO) zakazao je u primjeni, u prvome redu zbog neprimjerne uspostave u kojoj je uz kompleksnu informacijsku potporu nedostajala temeljna filozofija okoliša, pa su podatci često bili samo prikupljani bez odgovarjuće obradbe te nisu mogli poslužiti u procesu sanacije stanja i kreiranja okolišne politike. Pošto bude korigiran bitno, KEO će svakako postati važan dio cjelovitoga informacijskog sustava. Godine 1994. Zakonom o zaštiti okoliša propisana je obveza nadležnog tijela za zaštitu prirode i okoliša da u suradnji s ministarstvima i drugim državnim upravnim tijelima uspostavlja informacijski sustav za zaštitu okoliša. ISZO bi trebalo voditi središnje državno upravno tijelo nadležno za zaštitu okoliša, a on bi trebao biti uspostavljen kao kooperativan informacijski sustav sastavljen od većega broja dislociranih, neovisno izrađenih, usklađenih i međusobno povezanih informacijskih sustava tematskih područja i/ili potpodručjâ. Obveze ustanovâ koje bi trebale sudjelovati u izgradnji toga sustava uređene su Uredbom o informacijskom sustavu zaštite okoliša (NN 74/99). U njoj su propisani sadržaj, metodološke osnove informacijskoga sustava za zaštitu okoliša, obveze te način prosljeđivanja podataka o okolišu i način upravljanja tim podatcima. Sudionici i njihove obveze po tematskim područjima trebali bi biti određeni Programom vođenja informacijskog sustava, koji tek valja izraditi. Do danas određen je sadržaj ISZO-a, koji se sastoji od deset sastavnih dijelova, tzv. tematskih područja, i to zraka, tla, vode, mora, biološke i krajobrazne raznolikosti, klime, kulturne baštine, prostornih obilježja, otpada te drugih podataka važnih za zaštitu okoliša. Na žalost, nedostaje povezanost podataka o okolišu sa socio-ekonomskim razvojem – preko indikatorâ – što će, uz provjeru područja odabranih do sada, biti potrebno nadopuniti. Svako od tih tematskih područja samo za sebe zapravo je kompleksan informatički sustav što ga čine tzv. tematska potpodručja. Provode se i neke aktivnosti na prikupljanju i razmjeni podatkovnih sadržaja prema međunarodnim ugovorima, programima i projektima (npr. Mediteranski akcijski plan, Program zaštite sliva Dunava, Corinair, Infoterra itd). Povezivanje informacijskoga sustava za zaštitu okoliša s drugim informatičkim sustavima predviđeno je prema sljedećoj logističkoj shemi informacijskoga toka: Slika 1. Logistička shema toka informacijâ/podataka između različitih grupacija u ISZO-u Svjetska iskustva Svjetska iskustva upozoravaju na sljedeće trendove u pristupu izgradnji informacijskog sustava za zaštitu okoliša: – na napuštanje sektorskih infosustava i njihovu postupnu integraciju – na decentralizaciju podataka prema tematskim cjelinama i mjerilima – na normizaciju (standardizaciju) u području informacijskih tehnologija – na to da sve intenzivnija međunarodna suradnja u uspostavi infosustava za posljedicu ima težnju prema iskorištavanju što sličnijih razvojnih metodologija – na poticanje uporabe tehnologijâ GIS – na usmjerenost prema integriranju infosustava za zaštite okoliša i infosustava za prostorno uređenje, što proizlazi iz činjenice da se koriste zajedništvom temeljnih informacija – na povezivanje informacijâ o okolišu sa socijalno-ekonomskim razvojem društva - uspostava praćenja stanja preko indikatora 6.1.2. Identifikacija problemâ i prioritetâ Do sada ni jedan dio informacijskoga sustava za zaštitu okoliša nije uspostavljen. Razlozi spore i teške ISZO-ove izgradnje u Hrvatskoj jesu sljedeći: 1. nedostatna institucionalna snaga državnoga upravnog tijela mjerodavnoga za zaštitu okoliša 2. nepostojanje/neprepoznavanje potrebe za kvalitetnim podatcima u procesu donošenja odlukâ 3. nepotpuno riješen pravni okvir za podrobnu razradbu infosustava (strategija zaštite okoliša, provedbeni propisi kojima se određuju potrebni podatci, nerazvijenost okolišnih pokazatelja), a osobito nepostojanje programa za sustavno praćenje stanja okoliša (monitoringa) te programa za vođenje informacijskoga sustava za zaštitu okoliša 4. velika kompleksnost sustava zbog velikoga broja institucijâ koje sudjeluju u ISZO-ovoj izgradnji , što prouzrokuje: a. probleme u međuresorskom usklađivanju mnogobrojnih organizacijskih entiteta ISZO-a (horizontalno i vertikalno) b. probleme nekompatibilnosti i nekomparabilnosti postojećih podataka c. dugotrajnost uspostave sustava d. visoku cijenu izgradnje infosustava 5. problemi raspoloživosti podataka (nedostatak kapacitetâ za prikupljanje, obradbu, pohranjivanje, razmjenu i uporabu podataka) 6. nedostatna uključenost u međunarodne programe i projekte 7. nedostatna izobrazba i nedostatan razvoj znanstveno-istraživačkog rada. 6.1.3. Ciljevi i mjere Ciljevi: Osnovni cilj jest uspostava kvalitetnoga informacijskog sustava kao najvažnijeg instrumenta za provedbu politike zaštite okoliša (C1). ISZO treba omogućiti dobivanje informacijâ za donošenje odlukâ o zaštiti okoliša na načelima održivoga razvoja na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj, međunarodnoj i globalnoj razini. Isto tako treba poduprijeti proces priključivanja RH Europskoj uniji (C2). ISZO bi trebao omogućiti uspostavu redovitog izvješćivanja o stanju okoliša na temelju uspostavljanja cjelovitoga monitoringa (C3) i olakšati dostupnost informacijâ javnosti (C4). Gledano vremenski, cjelovit sustav nije moguće ostvariti odjednom, nego usklađeno sa zadanim obujmom radova, ljudskim resursima i novcem raspoloživim za tu namjenu. Uspostavu ISZO-a valjalo bi početi uspostavom pilotne instalacije (C5) za određenu prioritenu zadaću[1]. Mjere: Kod ISZO-ova uspostavljanja bit će potrebno respektirati postojeće mogućnosti potencijalnih tematskih centara i podupirati njihov daljnji rad radi uspostave sinergizma i ostvarivanja zamisli da se sintetizirani podatci dobivaju i preko njih. Pri tome će kao prvi korak biti potrebno sastaviti “metabazu” raspoloživih podataka i uvjeta pod kojima bi pristup u takve baze bio ostvaren ili pod kojima bi one bile otkupljene (M1). Informacijski sustav za zaštitu okoliša ima zapravo dva dijela, i to (1) dio koji se temelji na georeferenciranim bazama podataka i (2) dio koji podatke vezane za okoliš (monitoring) i za iskorištavanje prirodnih dobara, tzv. indikatore, povezuje sa socio-ekonomskim razvojem[2]. Zbog toga sadržaj postojećega ISZO-a bit će potrebno odrediti ponovno (M2). Informacije koje su u zaštiti okoliša prijeko potrebne, razasute su kod mnoštva državnih ustanova, pojedinih instituta i zavoda, pri dijelovima sveučilišta, kod gospodarskih subjekata (industrije, poljoprivrede, šumarstva, pomorstva, prometa, zdravstva, turizma i drugdje) te kod trgovačkih društava specijaliziranih za GIS i daljinska istraživanja. Golem broj potrebnih podataka već postoji, za većinu nije potrebno financirati nova istraživanja, ali je prijeko potrebno uspostaviti namjensku strukturu gdje će se podatci skupiti na svrhovit način (M3). Dio vrijedne informatičke strukture i resursa postoji u Državnom zavodu za statistiku. Iz područja okoliša obrađuje se posredno[3] dio podataka. Državni zavod za statistiku radi na usklađivanju hrvatske statistike sa statistikom Europske unije. Godišnje provodi više od 300 statističkih istraživanja. U pripremi je Program statističkih istraživanja Republike Hrvatske od 2002. do 2006. godine koji će se temeljiti na Statistical Requirements Compendium-u EUROSTAT-a, statističkog ureda Europske unije. MZOPU morati će predložiti vrstu podataka koji će biti moguće prikupljati i obrađivati preko Državnoga zavoda za statistiku (M4). ISZO valja ustrojiti tako da djeluje kao radno-proizvodni entitet, koji poslužuje mnoge korisnike (državna upravna tijela, gospodarske subjekte, javnost, međunarodne organizacije). Cijeli sustav mogao bi funkcionirati slično statističkim zavodima koji postoje na državnoj, županijskoj i gradskoj razini, pa bi tako i informacijski sustavi za zaštitu prirode i okoliša međusobno mogli surađivati na sličnim razinama koristeći se informacijskim izvorima u blizini nastanka podataka (M5). Na takav način bilo bi lakše pronalaziti i novčana sredstva kod lokalnih gospodarskih subjekata. Početni poticaj za ustrojavanje organizacije (koja bi se, na primjer, mogla zvati Ured za upravljanje izvorima informacija potrebnih pri zaštiti prirode i okoliša, i biti u sklopu planirane Agencije za zaštitu okoliša), trebalo bi doći od državnoga tijela odgovornog za zaštitu prirode i okoliša, i to tako da ured bude neovisan o upravnome tijelu (M6). Takav ured morao bi raspolagati tehnologijom potrebnom za vođenje informacijskoga dijela državnoga programa GIS za zaštitu prirode i okoliša. Takav ured (ili agencija) morao bi biti finanaciran širokoj osnovi. To znači da bi ga država finacirala tek dijelom i da bi novac također mogao biti namican suradnjom s gospodarskim subjektima, iz međunarodnih izvora i slično. Njegova zadaća morala bi biti povezivanje s osnovnim davateljima podataka[4] (kako bi se pribavili postojeći podatci), izvođenje sintetičkih informacija, upravljanje podatcima, te koordinacija i diseminacija podataka prema korisnicima, tijelima lokalne i područne (regionalne) samouprave i prema određenim međunarodnim razinama. U svijetu, velik broj informatičkih sustava i baza podataka servisira one koji se brinu o zaštiti okoliša[5]. Prijeko je potrebno da se budući informatički sustav poveže s drugim sustavima u svijetu, a zbog obavezâ koje proizlaze iz približavanja EU-u, osobito s Europskom agencijom za okoliš u Kopenhagenu (M7). Snimke iz satelitâ jesu važan izvor mnogih podataka o prostoru. Dok se još ne tako davno o tim mogućnostima većinom raspravljalo samo teorijski, u današnje vrijeme u Hrvatskoj neka trgovačka društva već rade na interpretacijama satelitskih scena raznih provenijencija. Rabe se i domaće snimke iz zrakoplovâ. Uporaba snimaka iz zrakoplovâ i satelitâ može biti znatna potpora procesu odlučivanja i praćenju stanja u prostoru (M8). Za vođenje informatičkoga sustava za zaštitu okoliša potrebni su školovani kadrovi. Premda hrvatska sveučilišta još ne daju dostatna i potrebna znanja, ipak posljednjih godina dopunskim školovanjem osposobio se velik broj mladih kadrova. Fakultete, srednje stručne i redovite škole prijeko je potrebno poticati na to da pružaju mogućnosti za stjecanje znanja potrebnih za rad s novijim (informatičkim) tehnologijama (M9). 6.2. ZNANOST I RAZVOJ Znanost mora preuzeti veliku zadaću u rješavanju problema zaštite okoliša, osobito u dijelu tumačenja čovjekovih aktivnosti u okolišu te upozoravajući na ograničenja koja postoje s time u svezi. Zajedno s industrijom znanost također mora pronalaziti nove tehnologije, nove sirovine i nove energente prihvatljive za okoliš. 6.2.1. Stanje na području U Hrvatskoj se znanost, istraživanje i razvoj prate i realiziraju u okviru šest znanstvenih područja. To su prirodne, tehničke, biomedicinske, biotehničke, društvene i humanističke znanosti. Institucionalni sustav u kojemu se provodi znanstveno-istraživačka djelatnost sastoji se od četiriju osnovnih tipova ustanova, i to od javnih (državnih) instituta, visokih učilišta, gospodarskih instituta i od drugih pravnih subjekata. U tome sustavu djeluje oko 2.500 znanstvenika odnosno istraživača. Znanstveno-istraživačka djelatnost u javnim institutima i visokoškolskim ustanovama provodi se kroz stalne istraživačke aktivnosti i kroz ugovorna znanstvena istraživanja (projekte). Istraživačkim prioritetima u sklopu znanstveno-istraživačkoga programa pod nazivom Zaštita okoliša i istraživanje Jadranskoga mora i drugih prirodnih bogatstava dana je sveopća važnost na državnoj razini. Istraživački rad vezan uz te prioritete uglavnom je usmjeren prema zaštiti prirodnih bogatstava Hrvatske, u prvome redu prema zaštiti Jadranskoga mora i njegovih obalnih područja, te prema istraživanjima onečišćenosti vode i zraka odnosno prema istraživanjima ekosustava i biološke raznolikosti. U tome smislu taj rad dijeli se: · na istraživanje mora · na praćenje kakvoće površinskih i podzemnih voda · na praćenje radioaktivnosti vodâ, tla i zraka · na praćenje kakvoće zraka blizu tla · na izradbu tehnoloških načela za postupke pročišćavanja vode · na organiziranje banke podataka i na izradbu računalnih modela kruženja onečišćivalâ i njihova raspršivanja · na modeliranje procesâ adsorpcije i distribucije mikroelemenata na krutu/tekuću fazu · na prijenos atmosferskih onečišćenja i nastajanje smoga. 6.2.2. Uži i širi okvir politike na području Prema Agendi 21 znanstvene aktivnosti u današnje vrijeme sve više valja usmjeravati na pitanja klimatskih promjena i povećavanja potrošnje prirodnih izvora te na demografske trendove i degradiranje okoliša. Osobito valja podupirati one znanstvene grane koje pružaju jasniju sliku o djelovanjima na okoliš i daju točnije procjene. Budući da se globalni okoliš mijenja brže nego u bilo kojemu času tijekom proteklih stoljeća, to znanstvenici moraju poduprijeti razborito upravljanje okolišem te razvoj usmjeren prema svakidašnjemu preživljavanju i budućnosti čovječanstva. Također moraju dati rješenja za djelotvornije iskorištavanje energije i dobara u industriji, poljoprivredi i prijevozu. Osobito je važno uključivati znanstvenike u pregovore s razvijenim zemljama o pitanjima globalnog okoliša. Također trajno moraju biti na pomoći kreatorima politike radi donošenja prihvatljivih i ispravnih odluka bitnih za okoliš. Znanstvenici i tehnolozi snose posebnu odgovornost u traganju za znanjem i u pomaganju pri zaštiti biosfere. Svi oni (arhitekti, građevinari, urbanisti, industrijski dizajneri i drugi) moraju razvijati kodekse mjerâ i naputke koje ljudske potrebe pomiruju sa zaštitom okoliša. Da bi bili djelotvorni i vjerodostojni, oni moraju imati potporu cijeloga društva odnosno potrebno je: · odrediti način na koji državni znanstveni i tehnološki programi mogu pridonijeti održivosti razvoja · stvoriti uvjete za potpunu i otvorenu razmjenu informacijâ između znanstvenikâ i donositeljâ odlukâ · osnivati državne savjetodavne skupine koje bi znanstvenicima i društvu pomagale u uspostavljanju zajedničke etike očuvanja okoliša i razvoja · uvrstiti etiku očuvanja okoliša i razvoja u izobrazbene i istraživačke prioritete. 6.2.3. Ciljevi i mjere U dosadašnjoj praksi istraživanja u Hrvatskoj velikim dijelom bila su samostalna, a nerijetko i bez izravne povezanosti s potrebama u zaštiti okoliša. Da bi potpora znanstveno-istraživačkog rada osmišljavanju i provedbi politike zaštite okoliša bila djelotvornija (C1), budući znanstveno-istraživački rad potrebno je puno više vezati za strateške ciljeve politike zaštite okoliša (M1). Unutar sektorâ potrebno je provesti koordinaciju dijela znanstvenih istraživanja, vjerojatno u okviru buduće agencije, i to osobito istraživanja vezanih uz proces približavanja EU-u (M2). Također valja jačati i razvijati znanstvene kapacitete, stvarati uvjete za njihovo primjereno sudjelovanje u stvaranju i primjeni rezultata znanstvenih istraživanja i razvoja te zaustaviti odlazak znanstvenikâ iz Hrvatske (M3). Jako je važno aktivno se uključivati u međunarodna znanstvena istraživanja, poglavito u pronalaženje tehnoloških rješenja prihvatljivih za okoliš (M4), i u tome dijelu usko surađivati s gospodarstvom i javnošću (M5). 6.3. MJERE ZA USPOSTAVU NAČELA INTEGRACIJE 6.3.1. Postojeće stanje i mogućnosti, ciljevi i mjere Da bi provedba politike zaštite okoliša bila djelotvorna, najvažnije je to da se načelo okoliša uključi u proces donošenja sektorskih politika. Osim propisanoga postupka usklađivanja pojedinih dokumenata u službenoj proceduri, gotovo da ne postoji nikakva druga zakonska obveza toga da se kod donošenja sektorskih politika i potrebe okoliša valoriziraju na odgovarajući način. Važan instrument za to da se politika okoliša, koja se temelji na načelima održivoga razvoja, integrira u druge sektorske politike, trebao bi postati Savjet za održivi razvoj, čije se osnivanje predlaže na razini Vlade RH. (C1) U procesu donošenja odlukâ na nižim razinama vjerojatno ne bi bilo potrebno uspostavljati nove instrumente/zakonske obveze, nego se koristiti postojećim mogućnostima koje proizlaze iz Zakona o prostornom uređenju. Naime, u procesu donošenja prostornih planova svi nositelji javnih funkcija po službenoj dužnosti obvezni su sudjelovati u procesu, i to: prosljeđivanjem podataka nositelju planiranja sudjelovanjem u prethodnoj raspravi na poziv nositelja planiranja. Na taj način stvoreni su uvjeti za to da svi sektori sudjeluju u procesu planiranja. Budući da prostorni planovi podliježu obvezi javne rasprave i uvida, to u tome procesu i najšira javnost može sudjelovati u planiranju. Da bi taj proces bio djelotvoran u dostatnoj mjeri, potrebno je podići razinu spoznajâ stanovništa o procesu prostornog planiranja i o mogućnosti uključivanja okoliša u službene/provedbene akte te stvoriti uvjete za kvalitetniji protok informacijâ (M1). Na žalost, do sada je i prostorno planiranje prečesto bilo sektorsko, pa su tijekom procesa donošenja planova činjenice i potrebe okoliša najčešće bile zanemarivane[6]. Stoga bi proces prostornoga planiranja (C2) valjalo osnažiti stavljajući težište na izobrazbu prostornih planera i drugih sudionika u procesu o održivu razvoju (M2) kako bi se potrebe okoliša lakše uključivale u proces planiranja. Potrebno je uspostaviti sustav strateške procjene utjecaja na okoliš strategija, programa i planova pojedinih sektora odnosno odgovarajućih razina državne uprave i/ili lokane i regionalne samouprave (M3)[7] kako bi bili izrađeni u skladu s načelima održivog razvoja. Pri tome treba voditi računa o aktivnostima na izradi odgovarajuće direktive EU te Protokola o strateškoj procjeni utjecaja na okoliš Espoo Konvencije. Također je potrebno i dodatno uskladiti postupak procjene utjecaja na okoliš na razini pojedinačnog zahvata sa zahtjevima direktive EU kako bi cijelo područje procjene utjecaja na okoliš bilo uređeno u skladu sa suvremenim zakonodavstvom i praksom.(M4)[8] Uz obvezatno donošenje tehničkih normâ u skladu s EU-ovim standardima (M5), valjalo bi izraditi standarde vezane u prvome redu za odnose u prostoru (M6)[9]. S obzirom na efekt NIMBY i na čestu nemogućnost lociranja općedruštveno korisnih objekata zbog neutemeljenih otpora pojedinaca, uz prije spomenutu potrebu podizanja svijesti javnosti te uz njezino jače uključivanje u proces, prijeko bi bilo potrebno donijeti zakonske podloge za urbanu komasaciju (M7). Prijeko je potrebno uspostaviti ISZO, ali i informacijski sustav o zemljišnom katastru i o vlasništvu (M8). Da prostorni planovi odnosno proces planiranja ne bi (p)ostao statični proces, bilo bi prijeko potrebno praćenjem provedbe planova i sustavnoga istraživačkog rada stvoriti uvjete za kontinuitet u procesu planiranja (C3). Taj dio posla ne bi smio biti temeljen isključivo na tržišnim odnosima (pogotovo istraživački dio), nego bi najveći dio obvezâ valjalo pokrivati na izvantržišnim načelima, pri čemu bi barem gradovi s, primjerice, više od 40.000 stanovnika morali imati ili vlastite ustanove ili pak biti ugovorno vezani za ustanove koje će taj posao obavljati za njih (M9). Čini se da bi također bilo potrebno preispitati rad županijskih zavoda za prostorno uređenje i stručno ih osposobiti (M10). U sklopu Agencije za okoliš bilo bi potrebno stvoriti preduvjete za kontinuirani istraživački rad za potrebe strateškoga planiranja iskorištavanja prostora (M11). 6.4. SVIJEST O OKOLIŠU I SUDJELOVANJE JAVNOSTI Jedan od osnovnih preduvjeta za ostvarivanje održivoga razvoja jest djelotvorno sudjelovanje javnosti u pripremi politike zaštite okoliša i u njezinoj provedbi. Svi moraju postati svjesni toga da je potrebno djelatno se uključiti i preuzeti vlastiti dio odgovornosti za stvaranje uvjetâ za općedruštveni razvoj uz istodobnu zaštitu okoliša. Da bi to bilo ostvarivo, u proces moraju biti uključeni svi tijekom cijeloga ciklusa počevši od planiranja, preko provedbe do nadzora. Pod time se prije svega podrazumijevaju, odgovarajuće informiranje i izobrazba. Najveći dio problema vezanih za okoliš nastaje upravo zbog nedostatnog poznavanja problematike okoliša što ga prouzrokuju netočne ili nedostatne obavijesti. Da bi se to izbjeglo, potrebno je razviti mehanizme za razmjenu informacijâ između tijelâ koja donose odluke[10] i javnosti[11], unutar same javnosti, kao i između javnosti i drugih odgovornih partnera[12]. Omogućavanjem pristupa javnosti informacijama o okolišu, razvoju i drugim aktivnostima vezanima uz okoliš, uzimanjem u obzir javnoga mišljenja i sudjelovanjem formalnih i neformalnih skupina te pojedinaca u donošenju odlukâ pridonosi se razvoju svijesti o problemima okoliša te se povećava osjećaj motivacije i osobne odgovornosti za okoliš. 6.4.1. Stanje na području Općenito vrijedi slijedeće: - Primjetno je nedostatno zanimanje dnevnoga tiska za pitanja zaštite okoliša, osim u vrijeme donošenja nekih važnih odluka. Prednost ima senzacionalistički pristup. Sustavno, pravodobno i točno obavješćivanje u dnevnom tisku još uvijek je nedostatno. Zastupljenost tih tema i zanimanje za njih u posebnim izdanjima i izdanjima s redovitim rubrikama zadovoljava. - Obavješćivanje javnosti glede okoliša u izobrazbenim i dokumentarnim emisijama na radiju i na televiziju zastupljeno je relativno dobro. Termini emitiranja znatno utječu na slušanost/gledanost ponuđenoga, osobito informativnoga programa sa sadržajima iz područja okoliša. - Slabo je zanimanje kod izdavačâ i korisnikâ za stručne, izobrazbene, popularne i druge knjige i publikacije s toga područja. - Pitanja zaštite okoliša nedostatno su zastupljena na hrvatskome dijelu interneta, iako postoji interes za taj oblik razmjene informacijâ. - Informiranja i usavršavanje kroz predavanja, seminare, simpozije i slične izobrazbeno-informativne oblike prijenosa znanja nije dostatno. - Prinos obavješćivanju javnosti o pitanjima iz područja okoliša veći je u povodu nekih aktivnosti, obljetnica i obilježavanja ekodatuma[13]. - Novinari povremeno okupljaju predstavnike vladinih ustanova, udrugâ, znanstvenikâ i svih kojih se to tiče na argumentirane rasprave o pitanjima zaštite okoliša. - Sudjelovanje javnosti u suodlučivanju omogućeno je još od ranih osamdesetih godina 20. stoljeća kroz postupak procjene utjecaja na okoliš. Zanimanje je pojačano osobito kod izdavanja dozvola (odobravanje pojedinih zahvata u prostoru) te kod lokalnoga i prostornog planiranja. - Šira javnost je slabo upoznata i u vrlo maloj mjeri iskorištava mogućnost za to da sudjeluje pri donošenju i primjeni zakonskih propisa te u razvoju zakonodavstva na području okoliša. 6.4.2. Uži i širi okvir politike na području Velik iskorak u stvaranju uvjetâ za protok informacijâ unutar EU-a ostvaren je godine 1993. kada je javnost dobila pravo na pristup, tj. pravo na zahtijevanje obavijestî o okolišu u sklopu europskoga prava (Smjernica 90/313/EEC). Prema toj smjernici obavijest o okolišu građani mogu zatražiti od ustanovâ koje ju posjeduju bez obzira na to je li ta obavijest izravno bitna za neku osobu. Smjernica 85/337/EEC o procjeni utjecaja nekih javnih i privatnih projekata na okoliš, poslije zamijenjena Smjernicom 97/11/EC (tzv. Smjernicom PUO), također omogućuje davanje obavijestî javnosti i njezino sudjelovanje pri određenim zahvatima u okolišu. Konvencija UN/ECE o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu sudstvu u pitanjima iz okoliša potpisana u mjesecu lipnju 1998. u Aarhusu u Danskoj, također je osnažila pravo pojedinaca na pristup obavijestima o okolišu, na pristup sudstvu u svezi s pitanjima okoliša te na sudjelovanje javnosti u odlučivanju o okolišu. U domaćoj praksi to područje zakonski nije posebice uređeno. 6.4.3. Identifikacija problemâ i prioritetâ Glavni problemi na tome području u Hrvatskoj jesu: 1. Nedostatna zainteresiranost i zastupljenost javnosti za probleme zaštite okoliša zbog nedostatka sustavnoga rada na izobrazbi svih skupina stanovništva bilo da je riječ o formalnim ili neformalnim skupinama bilo o pojedincima. 2. Uz nisku ekonomsku moć stanovništva i loše stanje u gospodarstvu koje pojedince i skupine okreće elementarnim egzistencijalnim problemima, zaštita okoliša primjerenu važnost nije našla ni u političkome ni u društvenom životu. To je dovelo do relativne marginalizacije okoliša u medijima, a time i do slaboga zanimanja javnosti. 3. U cijelome društvu, a osobito u politici još nije dosta afirmirana uloga pojedinaca i udrugâ čije područje djelovanja je zaštita okoliša.[14] 4. Osobito je zamjetan nedostatak jednostavnoga i svima dostupnoga obavijesnoga materijala te javnih baza podataka o okolišu. 5. Ne postoje trajni komunikacijski kanali za sve potencijalne sudionike u procesu zaštite okoliša. 6. Nedostaje novac i nedostatno je izdvajanje za djelovanje udruga koje se bave zaštitom okoliša. 6.4.5. Ciljevi i mjere Ciljevi i strateška usmjerenja odnosno mjere potrebne na tome području jesu: Ciljevi i mjere: C1 Javnosti i organizacijama kojih se to tiče omogućiti jednostavan i najveći mogući pristup obavijestima o okolišu te sudjelovanje u procesu donošenja odlukâ. C2 Uspostaviti stalne komunikacijske kanale sa svim potencijalnim partnerima i aktivnim društvenim subjektima. C3 Razvijati najrazličitije oblike osvješćivanja javnosti i poticati njezino zanimanje za trajan pristup obavijestima te uspostaviti javne baze podataka o zaštiti okoliša. C4 Povećati odgovornost javnosti i nevladinih udruga u zajedničkim naporima zaštite okoliša. Strateška usmjerenja: 1. Stvoriti uvjete za sustavno obavješćivanje i izobrazbu javnosti te izraditi pristupačne obavijesne i izobrazbene materijale. 2. Na lokalnoj razini, posebice u mjestima većega rizika i zamjetnih promjena u okolišu, pojačati obavješćivanje i sudjelovanje javnosti uspostavom informacijskih središta pri mjerodavnim lokalnim i područnim samoupravnim tijelima. 3. U procese obavješćivanja i sudjelovanja javnosti u zaštiti okoliša uključiti i gospodarstvo te razvijati oblike jačanja svijesti uvođenjem zajedničkih programa za poticanje zanimanja i za uspostavu komunikacijskih kanala sa svim potencijalnim partnerima. 4. Omogućit lakši i brži pristup svim oblicima obavješćivanja o okolišu i sudjelovanje javnosti u procesu donošenja odlukâ u svezi s okolišem. 6.5. ODGOJ I IZOBRAZBA ZA OKOLIŠ Odgoj i izobrazba za okoliš jest proces koji razvija svijest o kompleksnom pojmu okoliša i njegovo razumijevanje kao pretpostavke za pojedinačne i skupne akcije. Taj proces treba razviti kritičko razmišljanje te osposobiti pojedinca za rješavanje problema okoliša. Svrha odgoja i izobrazbe za okoliš jest stjecanje potrebnih znanja, oblikovanje stajalištâ i ponašanja te pripremanje za odgovorno donošenje odlukâ uz razvijanje spremnosti za osobno djelovanje. 6.5.1.Stanje na području Predškolski i školski sustav[15] U programe odgoja i izobrazbe djece predškolske dobi uključeni su ciljevi i zadaće odgoja i izobrazbe za okoliš. U osnovnim i srednjim školama ne postoji poseban predmet u sklopu kojega bi se ostvarivali odgoj i izobrazba za okoliš. Programski dokumenti Ministarstva prosvjete i športa RH upućuju na to da se to područje ostvaruje u različitim nastavnim predmetima vezano uz odgovarajuće sadržaje te u cjelokupnome djelovanju škole. Iz nastavnih programa osnovnih i srednjih škola vidljivo je to da uglavnom postoje okvirni programski sadržaji koji omogućuju ostvarivanje odgoja i izobrazbe za okoliš. Nastavni su programi međutim nedostatno međusobno povezani i slijede tradicionalnu temeljnu podjelu na znanstvene discipline, što sprječava ostvarivanje interdisciplinarnosti, a time i cjelovito razumijevanje problematike okoliša. Nastavnim sadržajima često nedostaje aktualnost te nedostatno prate potrebe održivoga razvoja. U strukovnome školstvu unutar područja kemijske tehnologije godine 1999. uvedeno je zanimanje ekološkoga tehničara. U izbornoj nastavi i izvannastavnim aktivnostima postoje najkvalitetniji primjeri provedbe odgoja i izobrazbe za okoliš, osobito na osnovnoškolskoj razini (prigodne manifestacije i obilježavanje ekodatuma, kontinuirane aktivnosti, istraživački radovi, projekti). Već nekoliko godina u mnogim se školama, ponajprije u segmentu izvannastavnih aktivnosti, ostvaruju međunarodni, državni, regionalni ili vlastiti školski projekti i programi za okoliš (svjetski program GLOBE[16], UNESCO-vi programi SEMEP[17] i Škole koje promiču zdravlje, europski projekt Ekoškola, programi sekcije Hrvatskoga prirodoslovnog društva Mladi čuvari prirode te Ekokviz "Lijepa naša" Pokreta prijatelja prirode Lijepa naša). Od godine 1996. Ministarstvo prosvjete i športa RH u suradnji s partnerima provodi međusektorski, interdisciplinarni projekt unapređivanja odgoja i izobrazbe za okoliš[18], koji se realizira kroz sustavno stručno usavršavanje, odgojiteljâ, nastavnikâ i ravnateljâ. Znanost i visoko školstvo:[19] Na državnoj razini ne postoji cjelovit program znanstvenih istraživanja o različitim aspektima okoliša i o njegovoj zaštiti, a postojeća istraživanja okoliša uglavnom su usmjerena disciplinarno. Sustavne izobrazbene politike o ekološkim sadržajima i o održivu razvoju na razini višega i visokog školstva nema. U prirodoznanstvenim i tehničkim studijskim usmjerenjima vidljiv je nedostatak kulturno-znanstvene i socio-ekonomske dimenzije, a u društvenim i humanističkim studijskim usmjerenjima nedostatno je zastupljena prirodoznanstvena dimenzija. Na fakultetima prirodnih znanosti i na tehničkim fakultetima ekološki sadržaji predaju se u sklopu različitih kolegija. No, iz područja zaštite okoliša i održivoga razvoja potrebno je pokrenuti interdisciplinarne i međufakultetske studije na poslijediplomskoj razini. Izvaninstitucionalni sustav[20] Do danas u Hrvatskoj ne postoje specijalizirane ustanove koje bi bile osposobljene za sustavno izvaninstitucionalno bavljenje pitanjima okoliša odnosno ne postoji sustavna povezanost svih sudionikâ u procesu odgoja i izobrazbe za okoliš. Neke komponente izobrazbe za zaštitu okoliša sadržane su u programima izobrazbe i usavršavanja zaposlenikâ pojedinih državnih upravnih tijela (zaštita od požara, sanitarna inspekcija, inspekcija zaštite prirode i okoliša, gospodarska inspekcija u području poljoprivrede i šumarstva, inspekcija rada, rudarska inspekcija, vodopravna inspekcija). Na lokalnoj razini –u općinskim i gradskim poglavarstvima – te na regionalnoj razini- u županijskim poglavarstvima- na poslovima iz područja zaštite okoliša u najboljemu slučaju je zaposlena samo jedna osoba. Zbog toga područje odgoja i izobrazbe za okoliš na razini lokalne samouprave u pravilu nije pokriveno. U posljednjih deset godina zamjetan je rast broja nevladinih udruga s područja zaštite okoliša, a nekoliko njih svoje programe usmjerilo je na pitanja odgoja i izobrazbe za okoliš. Najčešći oblici njihova djelovanja jesu tečajevi, tribine, akcije čišćenja i pošumljivanja te drugi oblici prigodnog obilježavanja važnih datuma[21]. Sredstva javnog priopćavanja ne promiču dostatno odgoj i izobrazbu za okoliš. Njihov pristup problemima okoliša najčešće je senzacionalistički, iako odgoju i izobrazbi za okoliš u određenoj mjeri pridonose neke izobrazbene emisije Hrvatske televizije i Hrvatskoga radija. Obavješćivanju i senzibiliziranju javnosti za probleme okoliša te promicanju vrednotâ okoliša i održivoga razvoja pridonijele su promidžbene i izdavačke aktivnosti pojedinih trgovačkih društava u državnom vlasništvu, ministarstava, gospodarskih organizacija te udruga (časopis Okoliš Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, časopis Priroda Hrvatskog prirodoslovnog društva, časopis Hrvatske vode itd.). Jedna od takvih aktivnosti jest dodjela priznanjâ i nagradâ za dostignuća na području zaštite okoliša, između ostaloga na području razvojnih i istraživačkih projekata u zaštiti okoliša te na području razvoja sustava i izobrazbe o zaštiti okoliša u odgojno-izobrazbenom procesu, koja se provodi od godine 1994., a pravilnikom je uređena godine1996.[22] Posljednjih godina razvija se i komercijalna ponuda dopunske izobrazbe za okoliš i održivi razvoj. 6.5.2. Identifikacija problemâ i prioritetâ Ključni problemi na području odgoja i izobrazbe za okoliš jesu: Nepostojanje sustavnoga državnog ustrojstva koje bi bilo mjerodavno za cjelovitu provedbu i praćenje odgoja i izobrazbe za okoliš u Republici Hrvatskoj Neodgovarajući stupanj senzibiliziranosti javnosti za pitanja okoliša Nedostatna nova znanja i umijeća nastavnikâ na svim razinama provedbe odgoja i izobrazbe za okoliš Nepovezanost različitih segmenata i sektora odgoja i izobrazbe za okoliš i održivi razvoj Nedostatna prisutnost sadržajâ o okolišu i održivu razvoju odnosno nepovezanost i neaktualnost postojećih sadržaja u nastavnim programima na svim školskim razinama Nedostatna uloga udrugâ i njihova slaba osposobljenost u pogledu djelovanja za rješavanje problemâ u okolišu. 6.5.3. Ciljevi i mjere Odgoj i izobrazba za okoliš jest dugoročni proces za koji mora postojati kontinuitet programskoga tijeka i potpore. Najbolji rezultati ostvaruju se onda kada su izobrazbena politika i prateći projekti sjedinjeni u zajedničke planove koji se provode, nadziru, vrednuju te redovito usklađuju. U skladu s time prioritetni ciljevi na tome području jesu: C1 Razvijanje i jačanje svijesti javnosti o okolišu i održivu razvoju te spremnosti za djelovanje u svakidašnjem životu C2 Osposobljavanje kadrova za upravljanje okolišem te kadrova za provedbu odgoja i izobrazbe za okoliš u procesu institucionalne i izvaninstitucionalne izobrazbe C3 Usklađivanje programâ odgoja i izobrazbe za okoliš na različitim razinama i u različitim sektorima C4 Uključivanje i povezivanje sadržajâ o okolišu i održivu razvoju unutar nastavnih programa na svim razinama izobrazbenoga sustava C5 Jačanje i osposobljavanje civilnoga društva Radi ostvarivanja prikazanih ciljeva potrebno je slijediti sljedeća strateška usmjerenja: Na odgovarajući način provoditi odgoj i izobrazbu za okoliš i održivi razvoj kroz nastavne programe školâ i fakultetâ Omogućiti izobrazbu o okolišu i razvoju ljudima svih dobi Razvijati cjelovite izobrazbene programe o okolišu i razvoju za različite društvene skupine sa stavljanjem težišta na osposobljavanje za donošenje odlukâ Poticati sve dijelove društva uključujući vladine organizacije, gospodarstvo, sveučilišta, udruge te sredstva javnoga priopćavanja na odgovarajuće sudjelovanje u provedbi odgoja i izobrazbe za okoliš i održivi razvoj Iskoristiti znanje autohtonoga stanovništva i gospodarstva te međunarodna iskustva o održivu razvoju za unaprjeđivanje programa izobrazbe i osposobljavanja Sustavno i cjelovito osposobljavati službenike na državnoj, regionalnoj i na lokalnoj razini za donošenje razvojnih odluka te za aktivno sudjelovanje u zaštiti okoliša Na lokalnoj i na regionalnoj razini poticati razvoj i ostvarivanje zajedničkih projekata za okoliš stručnih i znanstvenih ustanova, školâ, gospodarstva, upravnih tijela i udrugâ Razvijati cjeloviti sustav promidžbenih djelatnosti za okoliš i održivi razvoj uključujući objavljivanje informativno-izobrazbenih publikacija. 6.6. EKONOMSKI INSTRUMENTI I FINANCIRANJE 6.6.1. Ekonomski instrumenti i njihovi mogući pozitivni učinci Zaštita okoliša mora se provoditi u svim djelatnostima, osobito u gospodarskima, koje utječu na promjene u prostoru i u okolišu. Pri tome sve djelatnosti zajedno u okviru sustava dobro osmišljenih instrumenata ekonomske politike moraju težiti stvaranju uvjetâ za održivi razvoj. Glavni cilj osmišljene politike zaštite okoliša jest postići međusobnu integraciju svih sektorskih politika, a djelotvorno sredstvo za ostvarivanje toga cilja jesu ekonomski instrumenti koji mogu ispravljati tržišne nesavršenosti. Naime, većina problemâ u okolišu proizlazi iz toga što tržište ne može internalizirati troškove onečišćavanja okoliša, tj. ne može ih raspoređivati na one subjekte koji ih izazivaju odnosno na potrošače robâ i uslugâ. Zbog toga je prijeko potrebna intervencija države koja mjerama regulative i fiskalne politike nastoji internalizirati učinke na okoliš. Također je potrebno jačati primjenu načela da onečišćivač plaća te pitanja okoliša uključivati (integrirati) u razvojnu politiku posebice poljoprivrede, prometa, turizma i u sektor zapošljavanja. Ekonomski instrumenti u zaštiti okoliša mogu se definirati kao instrumenti koji utječu na troškove i koristi od aktivnosti kod kojih dolazi do mogućih utjecaja na okoliš. Oni moraju poticati promjenu ponašanja gospodarskih i drugih subjekata na način koji pogoduje okolišu. Ekonomski instrumenti najčešće djeluju i primjenjuju se zajedno s drugim mjerama politike zaštite okoliša. Da bi ekonomski instrumenti mogli biti moguća opcija u vođenju politike zaštite okoliša i biti djelotvorni, okružje mora stvoriti određene uvjete za to. Naime, gospodarski sustav mora imati bitne značajke slobodnoga tržišta kao što su jasno određena vlasnička prava, privatne tvrtke kao ustaljeni standard (a ne iznimka), liberalizacija cijenâ ili barem biti na najboljem putu prema ostvarivanju tih značajaka. Uz to mora postojati osnovna razina institucionalne organiziranosti i sposobnosti (odgovarajuća politika zaštite okoliša, agencije za njezinu provedbu) radi podupiranja tih instrumenata odnosno njihove primjene. Politika Europske unije jasno određuje uporabu ekonomskih instrumenata kao najboljega načina integracije ekonomskog i ekološkog aspekta gospodarskog razvoja. Pri tome se potiče primjena načela “ukupnoga životnog ciklusa proizvoda”, što znači da cijene proizvodâ i uslugâ moraju odražavati ukupni društveni trošak okoliša nastao tijekom čitavoga životnog ciklusa proizvoda. Na taj način proizvodi prihvatljivi za okoliš neće na tržištu biti manje konkurentni od proizvoda koji prouzrokuju onečišćenost. Pozitivni učinci ekonomskih instrumenata jesu višestruki: – omogućuju internalizaciju troškova okoliša u cijene proizvodâ i uslugâ – podupiru načelo da onečišćivač plaća i načelo da korisnik plaća, tj. da izravno plaćaju oni koji onečišćuju okoliš – i oni koji se koriste prirodnim resursima iz okoliša – važan su izvor novca za ostvarivanje programa zaštite okoliša ili za druge javne izdatke – pružaju dopunski poticaj za smanjivanje onečišćenosti ispod granica propisanih zakonom – potiču nove postupke kontrole i smanjivanja onečišćenosti, općenito nove proizvodne postupke i razvoj novih proizvoda, čime se postižu znatne uštede i jača konkurentnost – pogodno utječu na promjene ponašanja potrošačâ proizvodâ i uslugâ – često su troškovno djelotvorniji nego naredbodavni i nadzorni instrumenti fleksibilniji su od drugih instrumenata (upravnim tijelima je jednostavnije prilagoditi pojedine instrumente nego promijeniti cjelokupno zakonodavstvo) – uzimajući u obzir različite izvore onečišćavanja, mogu biti selektivni odnosno sveobuhvatni. – komplementarni su s drugim instrumentima politike zaštite okoliša. Izbor nekoga ekonomskog instrumenta u politici zaštite okoliša valja temeljiti na sljedećim mjerilima: – djelotvornost za okoliš – ekonomska djelotvornost – poticajni učinci za smanjivanje onečišćenosti i tehničke inovacije – administrativna prihvatljivost – “meki učinci” (utječu li instrumenti na promjene u stajalištima, stvaraju li i pridonose razmjeni informacijâ i slično). Kod uvođenja ekonomskih instrumenata važno je sljedeće: Ciljeve ekonomskih instrumenata valja jasno odrediti. Cijene proizvodâ i uslugâ moraju sadržavati ukupne troškove (unutarnje i vanjske, sadašnje i buduće) koje stvara društvo tijekom proizvodnje i potrošnje uključujući troškove okoliša. Naknade koje se plaćaju radi smanjivanja onečišćavanja moraju biti poticajne, tj. dosta visoke da onečišćivače odnosno potrošače proizvodâ i uslugâ koji ih plaćaju potiču na primjenu alternativnih tehnologija i sirovina odnosno na uporabu proizvoda prihvatljivijih za okoliš. Prethodno je potrebno analizirati utjecaj uvođenja pojedinoga instrumenta na konkurentnost pojedinih industrijskih grana i gospodarskih subjekata unutar tih grana (mikrorazina) te šire učinke. Osobito je potrebno analizirati distributivne učinke uvođenja ekonomskih instrumenata na razinu cijenâ, na razinu zaposlenosti i na drugo. Distributivni učinci razlikuju se ovisno o vrsti proizvoda ili usluge te o raspoloživosti odgovarajućih zamjena. Već na početku osmišljavanja ekonomskih instrumenata u raspravu valja uključiti ključne sudionike (druga ministarstva, gospodarske subjekte, organizacije građana u području zaštite okoliša i druge). Budući da će se onečišćivači ponašati tako da onečišćenost smanjuju samo do stupnja na kojemu se troškovi smanjivanja izjednačuju s iznosom naknade koju plaćaju, to je stalno potrebno pratiti odnos između visine naknade i troškova smanjivanja onečišćenosti. Određivanje visine naknade vrlo je osjetljivo pitanje, a ovisi prije svega o važnosti cilja i o roku u kojemu se taj cilj želi odnosno može postići. Na visinu naknade utječu i ekonomska moć cjelokupnoga društva, distributivni učinci, raspoložive zamjene i drugo. Budući da su ekonomski instrumenti namijenjeni postizanju ekoloških i ekonomskih ciljeva, oni moraju pridonositi postizanju toga da ukupna društvena korist bude veća od ukupnih društvenih troškova. Namjena uporabe novca od porezâ/naknadâ jednako je važno pitanje kao i pitanje odabira oblika instrumenta. Namjene su različite i ovise o specifičnoj situaciji pojedine zemlje, pa ih je zbog toga potrebno jasno odrediti. U ostvarivanju prihodâ i u trošenju novca od naknadâ, moraju se omogućiti kvalitetan nadzor, puna jasnoća i javnost. Stalnom analizom povezanosti između visine naknade i stupnja ispunjavanja postavljenoga cilja valja omogućiti određivanje budućih akcija odnosno mjera. Pri tome u vidu valja imati i potrebu jačanja uloge jedinicâ lokalne i područne (regionalne) samouprave. 6.6.2. Instrumenti financiranja zaštite okoliša u Hrvatskoj (sadašnje stanje) Zakonom o zaštiti okoliša (1994) stvoreni su preduvjeti za primjenu načela da onečišćivač plaća te za namicanje novca u državnom proračunu, kao i u proračunima jedinicâ lokalne i područne (regionalne) samouprave. Novac je namijenjen za financiranje programa očuvanja, zaštite i unaprjeđivanja stanja okoliša u skladu sa Strategijom zaštite okoliša Republike Hrvatske i s programima zaštite okoliša koje donose jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. Novac za financiranje zaštite okoliša namiče se i iz drugih izvora3. No, sustav financiranja potrebâ u zaštiti okoliša nije uspostavljen. Državni proračun ostvaruje određene prihode od ekonomskih instrumenata koji se odnose na iskorištavanje i onečišćavanje okoliša, primjerice novac iz posebnih poreza, koncesijskih i drugih naknada, pristojbî i drugo. Ti prihodi troše se za razne javne izdatke uključujući zaštitu okoliša.4 Neke prihode od tih instrumenata dijele državni proračun i proračuni jedinicâ lokalne uprave i samouprave, a neke prihode u cijelosti ostvaruju jedinice lokalne uprave i samouprave i jedinice lokalne samouprave. Zakon o zaštiti zraka (1995.) i Zakon o otpadu (1995.) također određuju financijske izvore i investicijska područja, ali primjerice nisu uvedene naknade za emisije u zrak. Teško je ocijeniti ukupne prihode, a posebice ukupna izdvajanja i strukturu potrošnje sredstava za zaštitu okoliša. Statistički se obrađuju samo ulaganja u dugotrajnu imovinu (u infrastrukturu za zaštitu okoliša) i tekući izdatci. Ne iskazuju se podatci o štetama učinjenima u okolišu. Statistika okoliša trebala bi obuhvatiti i izvore financiranja zaštite okoliša te prihode prikupljene iz tih izvora odnosno izdatke. Ukratko može se reći to da su podatci o primitcima i izdatcima za okoliš nepotpuni i da se vode na različitim razinama (u ministarstvima, u drugim državnim upravnim tijelima, u jedinicama lokalne samouprave, kod gospodarskih subjekata i drugdje)5. Ulaganja u dugotrajnu imovinu (u daljnjem tekstu: ulaganja) u zaštitu okoliša neposrednih investitora jesu, primjerice godine 1997. iznosila 282 milijuna kuna ili 61,60 kuna po stanovniku odnosno 0,23 % BDP-a. Najveći dio ulaganja te godine bio je usmjeren u zaštitu površinskih voda (45 %), u zaštitu podzemnih voda (31 %), u postupanje s otpadom (21 %), u zaštitu prirode i krajolika (2,3 %), u zaštitu zraka (0,8 %) i u zaštitu od od buke (0,72 %). U pogledu naknadâ koje plaćaju korisnici prirodnih resursa odnosno onečišćivači, samo se sredstva naknade za zaštitu voda6 i posebnih namjenskih naknada za ulaganja u komunalnu infrastrukturu i zaštitu okoliša koje određuju jedinice lokalne samouprave u cijelosti troše za zaštitu okoliša. Djelomično se za tu namjenu rabe i sredstva naknade za opće korisne funkcije šume, komunalne naknade, turističke pristojbe i koncesijske naknade za iskorištavanje pomorskoga dobra. Ekološku važnost ima novac pravnih osoba za upravljanje šumama i šumskim zemljištem izdvojen za jednostavnu biološku reprodukciju šumâ. Zaštita okoliša financira se dijelom i iz cijenâ nekih komunalnih usluga (usluge skupljanja, odvoza i odlaganja komunalnog otpada, usluge odvodnje otpadnih voda). Izvor novca za financiranje zaštite okoliša jesu i cijene proizvodâ i uslugâ. Postoje naknade koje plaćaju korisnici resursa, a koje se ne troše za zaštitu i unaprjeđivanje stanja okoliša. Sa stajališta zaštite okoliša neke od tih naknada čak su štetne u primjeni, npr. naknada za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta.7 Premda postoji više financijskih izvora, ipak može se reći to da u Hrvatskoj nije uspostavljen sustav za namicanje novca potrebnoga za sustavnu, trajnu i djelotvornu zaštitu okoliša, kao ni sustav poticajnih ekonomskih instrumenata. Postojeći financijski sustav karakterizira i nestabilnost prihodâ, necjelovito odnosno neravnomjerno financiranje zaštite okoliša glede pojedinih njegovih sastavnica, nedostatnost poticajnih instrumenata u sustavu javnih prihoda (poreznih i carinskih povlastica8), nepogodni uvjeti kreditiranja u domaćim novčarskim ustanovama, nedostatnost javno-privatnoga kapitala, nedostatnost analizâ troškovne i ekološke djelotvornosti instrumenata za zaštitu okoliša, procjena rizikâ i štetâ u okolišu, netransparentnost prihodâ i izdataka za zaštitu okoliša, nerazvijenost informacijskoga sustava za zaštitu okoliša i statistike okoliša te računovodstva okoliša.9 6.6.3. Ciljevi i mjere Provedba Strategije te ispunjavanje zadaća vezanih za približavanje EU-u nisu ostvarivi10 bez djelotvornoga financiranja zaštite okoliša i ekonomsko-poticajnih instrumenata. Strategija zahtijeva sustavnu izradbu i ostvarivanje projekata/programa, osposobljene upravljače projektima, razvijene financijske odnose s domaćim i međunarodnim financijskim ustanovama, djelotvorno financijsko poslovanje, djelotvorno trošenje financijskih sredstva i drugo. Upravljanje novcem za zaštitu okoliša zahtijeva i odgovarajuću organizacijsku i stručnu osposobljenost. Ministarstvo mjerodavno za zaštitu okoliša može ispunjavati samo određeni dio obvezâ u tome pogledu. Zbog toga se radi namicanja dopunskih sredstava i uspostave djelotvornoga ukupnog sustava za upravljanje sredstvina za financiranje pripreme i provedbe programa, projekata i sličnih aktivnosti u zaštiti okoliša u Hrvatskoj pristupilo aktivnostima na osnivanju Fonda za zaštitu okoliša.11 Mogućnost da se utemelji Fond za zaštitu okoliša kao izvanproračunski fond dana je u članku 60. stavku 5. Zakona o zaštiti okoliša. Imajući u vidu da Zakon o energiji (NN 68/01) odredbama članka 11. također predviđa osnivanja fonda za sudjelovanje u financiranju nacionalnih energetskih programa, odnosno programa energetske učinkovitosti i korištenja obnovljivih izvora energije koji neposredno utječu na zaštitu okoliša, to se radi racionalnijeg i učinkovitijeg rada Fonda na ostvarivanju ciljeva zaštite okoliša i ciljeva u okviru energetske politike predlaže osnivanje jednog Fonda, tj. Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Uz osnivanje Fonda potrebno je sustavno pristupiti razvoju i postupnom uvođenju novih ekonomskih instrumenata, u prvome redu radi poticanja smanjivanja onečišćavanja okoliša i radi racionalnije uporabe prirodnih resursa uz istodobno uvođenje promjena u postojeći sustav javnih prihoda i rashoda (poreza, carina subvencijâ) u cilju većeg uvažavanja zaštite okoliša (C1). Mjere što ih je potrebno provesti jesu sljedeće: M1 Ustanoviti dosadašnje izvore financiranja zaštite okoliša, strukturu i jasnoću potrošnje sredstava, ocijeniti djelotvornost s ekološkoga i ekonomskog stajališta te stvoriti uvjete za namjensko trošenje sredstava ako to do sada nije bio slučaj. M2 Osnivanje Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost M3 Postupno povećavanje cijene iskorištavanja određenih prirodnih resursa (vode) te cijenâ komunalnih usluga u zaštiti okoliša na razini pokrivanja ukupnih troškova M4 Promjenu osnovice izračunavanja cijenâ/naknadâ komunalnih usluga u zaštiti okoliša; M5 Poboljšavanje strukture postojećih ekonomskih instrumenata te postupno i selektivno uvođenje novih radi poticanja smanjivanja onečišćavanja okoliša i radi racionalne uporabe prirodnih resursa odnosno okoliša M6 Poticanje poboljšanjâ u strukturi povlasticâ (oslobođenje/olakšica) u sustavu javnih prihoda (porezâ, carinâ i dr.) glede ulaganja u zaštitu okoliša M7 Razvoj metodologijâ i smjernicâ za izradbu analizâ troškova/koristi od određenih mjera i aktivnosti koje utječu na prirodne resurse odnosno okoliš, a osobito analizâ djelotvornosti za okoliš i ekonomske djelotvornosti pojedinoga ekonomskog instrumenta uz omogućavanje sudjelovanja svih sudionika kod određivanja novih instrumenata M8 Razvoj statistike zaštite okoliša M9 Uspostava i razvoj računovodstva prirodnih resursa sa stavljanjem težišta na početno i završno stanje i promjene te na kakvoću okoliša M10 Izmjene postojećih propisa o nabavi robâ i uslugâ radi uključivanja očekivanog učinka za okoliš među mjerila za odabir najpogodnijeg ponuđivača pri javnom nadmetanju. 6.6.3.1. O Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost bit će utemeljen kao javna ustanova u vlasništvu Republike Hrvatske (u postupku je donošenje Zakona o Fondu). U Fondu će se osiguravati dopunska sredstva za financiranje pripreme i provedbe programa, projekata i sličnih aktivnosti u području očuvanja, održivog korištenja, zaštite i unapređivanja stanja okoliša i u području energetske učinkovitosti i korištenja obnovljivih izvora energije. Sredstva Fonda raspoređivat će se u prvome redu preko kredita i potpora korisnicima, tj. pravnim i fizičkim osobama iz javnoga i privatnog sektora koje će udovoljavati uvjetima, mjerilima i načinu dodjeljivanja sredstava iz Fonda. U obavljanju svoje djelatnosti Fond će primjenjivati načelo transparentnosti i javnosti, objektivnosti i odgovornosti u odlučivanju te primjene međunarodno priznatih standarda dobre prakse. Sredstva za financiranje djelatnosti Fonda bit će namicana iz stalnih izvora koje će u prvome redu činiti naknade obveznikâ plaćanja, tj. onečišćivačâ i korisnikâ okoliša, te kamate na dodijeljene kredite, zatim iz novca od međunarodne bilateralne i multilateralne suradnje te suradnje u zemlji na zajedničkim projektima, državnoga proračuna i proračunâ jedinicâ jedinicâ lokalne i područne (regionalne) samouprave za određene programe odnosno namjene, od darovnica, naknada za obavljene usluge, kao i od sredstava ostvarenih prodajom dionica, poslovnih udjela, prava i stvari, kojima upravlja Hrvatski fond za privatizaciju, odnosno Republika Hrvatska i drugih prihoda. Fond će poglavito financirati programe, projekte i slične aktivnosti utvrđene Strategijom zaštite okoliša, Strategijom energetskog razvitka i Programom provedbe Strategije energetskog razvitka te nacionalnim energetskim programima.U obavljanju svoje djelatnosti promicat će ciljeve i načela zaštite okoliša radi postizanja sustavnog i cjelovitog očuvanja kakvoće okoliša, očuvanja prirodne zajednice i racionalnog korištenja prirodnih dobara i energije, kao osnovnih uvjeta održivoga razvoja.12 6.6.3.2. Ekonomski instrumenti zaštite okoliša za primjenu u pojedinim gospodarskim sektorima Promet/Prijevoz Prometni sektor, pogotovo cestovni promet, spada u najveće onečišćivače okoliša13 Pritisak na okoliš još će se povećati nakon uključivanja u EU i jačim otvaranjem prometnica. Radi smanjivanja onečišćavanja okoliša potrebno je uvesti sljedeće mjere: EKONOMSKE MJERE M11-T Naknada za okoliš zbog ispuštanja plinova od motornih vozila (plaća se pri registraciji vozila) M12-T Povećavanje posebnih poreza na olovna motorna goriva do zabrane njihove uporabe M13-T Snižavanje cijenâ javnoga prijevoza uključujući i željeznički i vodni promet posebnim subvencijama: - iz posebnih poreza na tekuća goriva iz posebnih poreza na osobne automobile te na druga motorna vozila, plovila i zrakoplove. M14-T Uvođenje sustava pologa i povrata sredstava za stare automobile14 M15-T Uvođenje sustava pologa i povrata sredstava za otpadne gume M16-T Zabrana uvoza motornih vozila koja ne odgovaraju propisima za pojedinačnu homologaciju vozila M17-T Razrada politike određivanja cestarinâ i njezino unaprjeđivanje Energetika Energetski sektor znatno utječe na iskorištavanje neobnovljivih sirovina/energenata, te pridonosi klimatskim promjenama i zakiseljavanju tla. Potrebno je potaknuti smanjivanje specifične emisije uz istodobno povećavanje učinkovitosti. Radi toga potrebno je donijeti sljedeće mjere: EKONOMSKE MJERE M18-E Tržišno formiranje cijenâ energenata M19-E Uvođenje naknade zbog ispuštanja onečišćujućih tvari u zrak (CO2, SO2, NOx i dr.) 15, M20-E Uvođenje oslobađanja/olakšicâ pri plaćanju poreza za ulaganja u opremu i tehnologiju koja pridonosi energetskoj učinkovitosti te uporabi i razvoju obnovljivih izvora energije M21-E Uvođenje oslobađanja/olakšicâ pri plaćanju carine za uvoz opreme i tehnologije koja pridonosi energetskoj učinkovitosti te uporabi i razvoju obnovljivih izvora energije M22-E Trgovanje dozvolama za emisije stakleničkih plinova. Industrija U okviru politike zaštite okoliša u području industrije moraju se rabiti sve naredbodavne, nadzorne te ekonomske mjere za poticanje razvoja i primjene sigurnijih, čistijih i djelotvornijih tehnologija. Za taj sektor nema posebnih ekonomskih poticajnih mjera. Uz provedbu načela da onečišćivač plaća, što se odražava naknadama koje su vezane za druge sektore (voda, otpad, zrak, energija), valja primijeniti odgovarajuće (primjerene) ekonomske poticajne mjere kao u drugim sektorima. Primjerene mjere jesu uvođenje oslobađanja/olakšicâ u sustavu javnih davanja (porezi, carine) za nabavu i razvoj čistijih tehnologija, tehnikâ za ublažavanje onečišćenosti, uređajâ za praćenje onečišćenosti, tehnikâ za iskorištavanja obnovljivih izvora energije, recikliranje otpada, racionalnu proizvodnju i iskorištavanje energije. Poljoprivreda EU je poljoprivredi zacrtao visoke ciljeve kako bi se smanjili utjecaji na okoliš16, a s time u svezi predviđen je niz ekonomskih instrumenata. EKONOMSKE MJERE M23 Preusmjeravanje/prestrukturiranje postojećeg sustava novčanih potpora u poljoprivredi s ciljem većeg uvažavanja održive poljoprivrede Upravljanje vodama Za financiranje vodnoga gospodarstva postoji više novčanih izvora, i to posebne namjenske naknade (naknada za iskorištavanje vodâ, naknada za zaštitu vodâ, naknada za vađenje pijeska i šljunka, slivna vodna naknada); sredstva iz državnoga proračuna te iz proračunâ jedinicâ lokalne i područne (regionalne) samouprave, kao i vlastita sredstva gospodarskih subjekata i drugi izvori. Među namjenskim naknadama jedino se naknada za zaštitu vodâ troši, i to u cijelosti, za zaštitu vodâ S obzirom na takvu namjenu i način izračunavanja ta se naknada smatra pravim ekološkim instrumentom i istinskim primjerom primjene načela da onečišćivač plaća. U funkciji zaštite okoliša djelomično je i naknada za iskorištavanje voda, a prihodi od drugih naknada troše se za druge namjene propisane zakonom. EKONOMSKE MJERE M24-V Povećavanje ukupne cijene vode17 na razini pune cijene M25-V Povećavanje naknade za zaštitu vodâ radi poticanja ulaganja u pročišćavanje voda M26-V Stupnjevanje cijene vode ovisno o namjeni potrošnje i ponovnoj uporabi otpadne vode u sekundarne svrhe M27-V Uvođenje poreznih i carinskih oslobađanja/olakšicâ za izradbu programâ i za uvođenje “čistije tehnologije”. Gospodarenje otpadom U okviru politike cijenâ uslugâ obavljanja skupljanja, odvoza i odlaganja otpada predlaže se: postupno uvođenje pune cijene usluge skupljanja, odvoza, obrade i odlaganja otpada promjena osnovice za obračun cijene tako da se cijena obračunava i plaća prema količini proizvedenoga otpada. Uvesti postupno sljedeće instrumente: EKONOMSKE MJERE M28-O Naknada za opterećivanje okoliša otpadom18 i naknada proizvođača opasnog otpada M29-O Naknada na specifične proizvode i ambalažu i/ili sustav pologa i povrata sredstava. Turizam EKONOMSKE MJERE M30-TU Uvođenje posebne naknade za programe zaštite okoliša gospodarskim subjektima u turističkoj i ugostiteljskoj djelatnosti (stvaranje uvjetâ za provedbu načela održivoga razvoja u turizmu). 6.6.3.3. Ekonomski instrumenti za primjenu u više područja/sektora Među ekonomskim instrumentima koji se odnose na više sektorâ, potrebno je uvesti: naknade na tvari koje oštećuju ozonski omotač, što proizlazi kao obveza provedbe odredaba Montrealskoga protokola naknade zbog ispuštanja onečišćujućih tvari u okoliš naknade korisnika okoliša za građevinske zahvate u prostoru trgovanje dozvolama za emisije onečišćujućih tvari u okoliš dobrovoljne sporazume koji bi se zaključivali između industrijskih gospodarskih subjekata koji znatnije utječu na okoliš i mjerodavnih državnih upravnih tijela. 6.6.3.4. Privatni sektor / osobna potrošnja Rast osobne (finalne) potrošnje znatno određuje stanje okoliša. Uz gospodarske učinke, i promjena strukture osobne potrošnje može utjecati na povećavanje pritiska na okoliš (povećavanje broja osobnih vozila i njihova uporaba, potrošnja trajnih potrošnih dobara, djelomično gotove i gotove hrane te veće i intenzivnije uključivanje u rekreacijske i turističke aktivnosti odnosno iskorištavanje ugostiteljskih usluga itd.). Radi smanjivanja pritisaka na okoliš iz sektora osobne (finalne) potrošnje potrebno je djelovati porezima/naknadama na proizvode te sustavom pologa i povrata sredstava. 6.7. INSPEKCIJSKI NADZOR 6.7.1. Stanje na području Nadzor nad provedbom zakonskih propisa i sprječavanje nekontroliranoga onečišćavanja okoliša mogući su samo uz djelotvoran inspekcijski nadzor. Unutar Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja djeluje Uprava za inspekcijske poslove ustrojena 2000[23]. Ta uprava poslove inspekcijskoga nadzora u području prostornog uređenja, izgradnje, zaštite okoliša i zaštite prirode obavlja: tako da građevna inspekcija nadzire rad državnih tijela i sudionikâ u izgradnji tako da urbanistička inspekcija nadzire rad državnih upravnih tijela i rad jedinicâ lokalne I područne (regionalne) samouprave u postupku izradbe, donošenja i provedbe dokumenata prostornog uređenja i praćenja stanja u prostoru tako da inspekcija za zaštitu okoliša nadzire primjenu standardâ i mjerâ za zaštitu okoliša te način rada i radne uvjete pravnih osoba ovlaštenih za obavljanje poslova zaštite okoliša tako da inspekcija za zaštitu prirode nadzire rad javnih ustanova i osobâ koje upravljaju zaštićenim dijelovima prirode odnosno provode radnje na tim dijelovima ili pak na koji drugi način utječu na njihovu kakvoću, te nadzire primjenu ostalih mjera zaštite biološke raznolikosti i prirode propisanih Zakonom o zaštiti prirode. Pošto su uspostavljene inspekcijske službe, a ponovnim osnivanjem Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja nastali novi uvjeti za rad, ostvaren je znatan broj neposrednih inspekcijskih postupanja u svim nadzornim područjima. Ubuduće valja težiti tomu da sve inspekcije provode što sustavniji i što djelotvorniji nadzor (C1). Također je potrebno uspostaviti čvrsću suradnju s drugim inspekcijama (C2), osobito u nadzoru nad pomorskim dobrom, vodama i vodnim dobrom te nad iskorištavanjem mineralnih sirovina, i dr. Zato će posebna pozornost morati biti posvećena standardizaciji rada te postupanju inspekcijâ Uprave i inspektorâ pojedinačno. U planiranim zajedničkim aktivnostima svih služba važno mjesto zauzimaju donošenje novih propisa iz djelokruga Uprave te rad na novoj percepciji inspekcije u javnosti, osobito u slučaju građevne inspekcije koja je zbog odlučnijega postupanja prema bespravnoj izgradnji došla u središte pozornosti. Uz redovito djelovanje inspekcijâ Uprave na području okoliša, iz planiranih aktivnosti izdvajaju se osobito: nadzor nad odlagalištima otpada i ustanovljavanje stanja i mogućnostî sanacije postojećih odlagališta nadzor nad obveznicima davanja podataka za katastar emisijâ u okoliš i nadzor rada javnih ustanova za zaštitu prirode nadzor nad zaštićenim svojtama biljaka i životinja i ugroženih staništa izvan zaštićenih područja 6.7.2. Dosadašnja politika Gospodarsko okružje i socijalna politika u Hrvatskoj takvi su da zbog nedostatka jakoga i stabilnoga gospodarstva nastaju teškoće u provedbi već donesenih propisa, osobito u dijelu koji se odnosi na poslove inspekcijskog nadzora. Nedostatna financijska mogućnost gospodarstva onemogućava provedbu svih prekršajnih i kaznenih mjera što ih nameće postojeće zakonodavstvo. Budući da su poslovi inspekcijskog nadzora vrlo bitni poslovi Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja, prijeko je potrebno stvoriti uvjete za redovito i kontinuirano obavljanje nadzora na cijelome državnom području, što podrazumijeva potreban broj inspektorâ odgovarajuće stručne spreme i tehničku opremljenost. 6.7.3. Identifikacija problemâ Ključni problemi vezani za djelovanje inspekcijskih služba jesu: Nesinkronizirano djelovanje inspekcijskih služba u pojedinim ministarstvima (zdravstva, rada, za vode te za zaštitu okoliša i prostorno uređenje) Nedostatan broj inspektorâ za zaštitu okoliša, poglavito u većim industrijskim središtima kao što su Zagreb, Split, Rijeka, Osijek i u drugima Nedostatan broj inspektora zaštite prirode Nedostatna tehnička opremljenost za brzo djelovanje te informatička potpora Neusklađenost pozitivnih propisa u djelovanju svih tijela samoga Ministarstva i drugih inspekcija. 6.7.4. Ciljevi i mjere Radi poboljšavanja djelovanja inspekcijskih služba (C1) predlaže se sljedeće: M1 Stvoriti uvjete za bolju kadrovsku i tehničku opremljenost inspekcijskih služba te za stalno usavršavanje M2 Uspostavom ISZO-a stvoriti uvjete za bolji protok informacijâ M3 Sustavnije pratiti ispunjavanje obveza proizišlih iz PUO-a te iz uvjetâ za izgradnju M4 Pojačati rad na podizanju svijesti i afirmaciji rada inspekcijskih služba. Radi uspostave čvršće suradnje s drugim inspekcijama (C2) predlaže se: M5 U nadzoru nad pomorskim dobrom, vodama i vodnim dobrom te nad iskorištavanjem mineralnih sirovina, građevnih i kemijskih proizvoda poboljšati suradnju s drugim inspekcijama. M6 Posvetiti osobitu pozornost standardizaciji rada te postupanju inspekcijâ Uprave i inspektorâ pojedinačno. --------------------------------------------------- -------------------------------------------------------------------------------- [1] (1) Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske rađena je na osnovi klasičnih scenarija. Nužne promjene koje će u iskorištavanju prostora proizići iz, primjerice, problematike klimatskih promjena, prelaskom na obnovljive energetske izvore, povećanom informatizacijom društva, gotovo da nisu uzete u obzir. (2) U županijskim planovima često se predlažu vrlo osebujna rješenja za zbrinjavanje otpada, koja su često čak u suprotnosti s postojećim zakonskim obavezama. Naprimjer, predlažu se načini zajedničkog zbrinjavanja komunalnog otpada na županijskoj razini, što je najčešće i racionalnije, ali lokalne i regionalne samouprave s time se ne mogu osloboditi obvezâ da u planskim dokumentima osiguraju lokaciju za odlagališe. [2] Indikatori jesu sintetizriani podatci koji stanje okoliša odnosno potrošnju prirodnih dobara povezuju sa socio-ekonomskim razvojem. Takvi su indikatori npr. količina energije potrebna za povećavanje dijela BDP-a, uporaba javnoga prijevoza u usporedbi s individualnim prijevozom, ... Postoje različiti prijedlozi za uspostavu indikatorâ. Jedan od primjerenijih prijedloga je Indicators of Sustainable Development Framework and Methodologies (UN, 1996). [3] Podatke o gospodarenju vodama, otpadu, komunalnoj infrastrukturi i investicijama za zaštitu okoliša prikupljaju se u Državnom zavodu za statistiku. Podatke prikupljaju institucije kao npr. Državna uprava za vode i Hrvatske vode s područja vodâ, MZOPU vezano za otpad, akcidente, … [4] Moguće je predvidjeti tri informatičke organizacijske razine: (1) sustav ISZO kao koordinacijsko središte na državnoj razini s njegovim regionalnim dijelovima i vezama s međunarodnim organizacijama, (2) tematske centre kao osnovne skupljače tematskih podataka za svoje svrhe, ali i u suradnji sa središtem na državnoj razini i (3) izvore podataka, tj. sva ona mnogobrojna mjesta na kojima se obavljaju mjerenja i opažanja koja se potom dojavljuju višim razinama. Tu spadaju i ona trgovačka društva koja raspolažu svojim posebnim podatcima. [5] Vidi npr. Directory of Organizations and Institutes Active in Environnmental Monitoring, izd. UNEP ili druge slične publikacije. [7] U skladu s 'Directive on Assessing the Environmental Impact of Certain Plans and Programmes' (u donošenju) [8] Hrvatska je bila među prvim zemljama koje su službeno prihvatile postupak procjene utjecajâ na okoliš (prvi propis donešen 1984). Osim ocjene prihvatljivosti zahvata, što je nesumnjivo osnovna zadaća jednog tako složenog postupka, postupkom se određuju i mjere zaštite okoliša. Zbog neusklađenosti zakonskih propisa koji uređuju ugradnju mjera zaštite okoliša u dokumente prostornog uređenja, postupak PUO je jedini način da se te mjere odrede. Iz tog razloga složeni postupak PUO primjenjuje se i onda kada to zbog malog zahvata nije opravdavano. Stoga su opravdane primjedbe na neodgovarajuće korištenje skupog i složenog postupka na jednostavnije zahvate. Potrebno je urediti pravne propise kako bi se mjere zaštite okoliša određivale načinom primjerenim veličini zahvata. [9] Prostorno planiranje i poslije uređivanje prostora bilo bi jednostavnije kada bi postojali određeni standardi vezani za odnos pojedinih djelatnosti/funkcija u prostoru, kao što su npr. standardi vezani za udaljenost pojednih gospodarskih objekata od mjesta stanovanja, obavezna udaljenost deponija od urbanih sredina itd. [10] Stvoriti uvjete za djelovanje načela integriranosti odnosno usklađivanja sektorskih strategija. [11] Državna upravna tijela i drugi sudionici (npr. trgovačka društva) dostupnost relevantnih informacija javnosti moraju omogućiti na strogo institucionaliziran način, a ne samo na načelu dobrovoljnosti. [12] Proces obavješćivanja i stvaranja uvjetâ za sudjelovanje nije jednostran. [13] Kao i drugi partneri, i novinari će više pozornosti morati posvetiti vlastitoj izobrazbi i stvaranju tehničkih i materijalnih uvjeta potrebnih za kvalitetno informiranje i za lakše uključivanje javnosti u proces donošenja politike zaštite okoliša i njezine provedbe. [14] Iako su stvoreni formalni preduvjeti za to, u praksi to, na žalost, još nije oživljeno na pravi način. [15] Ocjena stanja odgoja i izobrazbe za okoliš na razini institucionalnog ustroja, u predškolskome i školskom sustavu daje se na osnovi analize planova i programa izobrazbenoga sustava Republike Hrvatske i izvješća o ostvarivanju projekta unaprjeđivanja odgoja i izobrazbe za okoliš. [16] Global Learning and Observation to Benefit the Environment [17] South-Eastern Mediterranean Sea Project [18] Povjerenstvo za odgoj i izobrazbu za okoliš Ministarstva prosvjete i športa RH izradilo je projekt na temelju rezultatâ vlastitoga istraživanja, zaključaka I. hrvatskog sabora o odgoju i izobrazbi za okoliš te iskustava i preporukâ međunarodnih ustanova (UNESCO, Vijeće Europe, IUCN). [19] Ne postoji cjelovita analiza tematske usmjerenosti znanstvenih projekata i istraživanja koja bi dala pouzdanu empirijsku sliku zastupljenosti ekoloških sadržaja u visokome školstvu i znanosti. [20] Sustavno organizirani izvaninstitucionalni sustav odgoja i izobrazbe za okoliš u Republici Hrvatskoj ne postoji, kao ni cjelovita analiza o stupnju organiziranosti i njegovim učincima. [21]. U Hrvatskoj postoji dugogodišnja tradicija brige o okolišu, što potvrđuje činjenica da je još u prošlome stoljeću bilo osnovano nekoliko organizacija čije je djelovanje ponajprije bilo usmjereno na njegovanje prirodnih znanosti i na zaštitu prirode. [22] Pravilnik o priznanjima i nagradama za dostignuća u zaštiti okoliša, Narodne novine br. 17/96, 1/99. 3 Drugi izvori jesu naknade koje se plaćaju zbog onečišćavanja okoliša, za iskorištavanje prirodnih esursa, posebne naknade za zaštitu okoliša koje određuju jedinice lokalne samouprave za svoje područje, vlastita sredstva onečišćivača, zajmovi, sredstva međunarodne pomoći, ulaganja stranih ulagača i drugo. 4 Državni proračun ostvaruje novac od posebnih poreza (trošarina) na proizvode koji onečišćuju okoliš (duhanski proizvodi, naftni derivati, osobni automobili, druga motorna vozila, plovila i zrakoplovi), od pristojbî za cestovna motorna vozila i plovila, od cestarinâ, novčanih kazni za nepridržavanje propisâ u zaštiti okoliša; novac od upravnih pristojbi za izdavanje rješenjâ za vanjskotrgovinski promet otpadom i izvoz biljnih i životinjskih vrsta, koncesijskih naknada za vodu i vodno dobro, a djelomično i koncesijskih naknada za iskorištavanje pomorskog dobra. Prihod jedinicâ lokalne samouprave jesu sredstva naknade za iskorištavanje mineralnih sirovina, šumskoga doprinosa i naknada za zaštitu okoliša koje propisuju jedinice lokalne samouprave za svoje područje. 5 Cjelovitim informacijskim sustavom okoliša, u uskoj suradnji s Državnim zavodom za statistiku, trebat će unaprijediti i to područje. 6 Naknada za zaštitu vodâ plaća se prema količini ispuštene vode i stupnju utjecaja na pogoršavanje kakvoće ili uporabljivosti vode, a uplaćuje se u korist pravne osobe koja upravlja vodnim resursima. 7 Tom naknadom omogućena je prenamjena, i to u korist gubitka važnoga prirodnog resursa - tla. 8 Iznimku čini mogućnost oslobađanja od plaćanja poreza na dodanu vrijednost za nabavu dobara i uslugâ u tuzemstvu i pri uvozu dobara te oslobađanje od plaćanje carine onda kada je to predviđeno međunarodnim ugovorima čija je stranka Republika Hrvatska, ili kada je riječ o donacijama. 9 Do te je konstatacije došla stručna radna skupina koja je pripremila dio stručnih podloga za izradbu Strategije zaštite okoliša Republike Hrvatske. 10 Procjenjuje se da razvijene zemlje tržišnoga gospodarstva za potrebe okoliša izdvajaju od 1,0 % do 2,0 % BDP-a. Troškovi približavanja EU-u i uključivanja tranzicijskih zemalja u EU koji se odnose na harmonizaciju zakonodavstva i stanja okoliša mogu biti i znatno veći. 11 Hrvatska je jedna od rijetkih tranzicijskih zemalja koja nema fond za financiranje ulaganja u zaštitu okoliša. Teškoće i nestabilnost tranzicijskoga gospodarstva, kao i proces priključivanja EU-u nameću potrebu postojanja te institucije, prije svega kao jamstva za namjensko trošenje novca za zaštitu okoliša uključujući novac koji pristigne kao pomoć iz inozemstva. Osnivanje i uspostavljanje Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost ostvarit će se dijelom uz tehničku pomoć Njemačke unutar projekta regionalnog programa obnove okoliša u jugoistočnoj Europi odnosno Pakta o stabilnosti. Preporuku za osnivanje Fonda dala je i Ekonomska komisija Ujedinjenih naroda za Europu, Odbor za zaštitu okoliša (Izvješće o provedbi zaštite okoliša UN, 1999. – Preporuka 2.1, str. 23.) 12 Fondom će upravljati upravni odbor sastavljen od članova ministarstva mjerodavnoga za zaštitu okoliša, ministarstva za gospodarstvo, ministarstva za financije te drugih odabranih ministarstava, Hrvatske gospodarske komore i predstavnikâ znanstvenih ustanova te neovisnih stručnjaka iz nevladinih udruga. Financijski plan Fonda donosit će se uz pristanak Hrvatskoga sabora. Nadzor nad zakonitošću rada i nadzor nad stručnim radom Fonda obavljat će ministarstvo za zaštitu okoliša i ministarstvo gospodarstva, svatko iz svog djelokruga, a nad financijskim poslovanjem ovlaštena državna upravna tijela. 13 Prema 5. skcijskom programu Europske unije prometni sektor prouzrokuje 90 % svih emisija olova, 50 % emisija NOx-a i 30 % emisija VOC, te 22 % emisija CO2. 14 Plaćanje pologa pri "prvoj" kupnji iz kojega se subvencionira oporaba starih automobila; sličan pristup moguć je i kod otpadnih guma. 15 Potrebno je procijeniti emisiju onih onečiščujućih tvari u zrak koje utječu na klimatske promjene. Naknade/poreze na emisije uvele su mnoge zemlje tržišnoga gospodarstva i tranzicijske zemlje. Među prvima koja je uvela porez na emisije CO2 bila je Slovenija. Diferenciranim oporezivanjem fosilnih energenata prikupljena su, primjerice u godini 1997, sredstva u visini od oko 50 milijuna eura. 16 Uveden je nadzor nad uporebom pesticidâ, nekih kemikalija, održavanje ravnoteže između potrošnje gnojiva i apsorpcijske moći tla i biljaka, očuvanje vodnih resursa, regionalno upravljanje okolišem. 17 Pogotovo za velike potrošače radi poticanja ponovnoga iskorištavanja zatvorenog sustava uporabe vode (recirkulacije). 18 Naknada za sve vrste otpada koji se konačno odlaže, neovisno o načinu odlaganja; nije riječ o troškovima za odlaganje koji su uključeni u naknadu za postupanje s otpadom; u Francuskoj takva naknada iznosi od 8,0 do 9,0 EUR po m3 odloženog otpada. [23] Prema prijašnjemu ustroju inspekcijske službe postojale su u odgovarajućim županijskim uredima odnosno u uredu grada Zagreba mjerodavnome za poslove graditeljstva i u Ministarstvu, a sada je inspekcijski nadzor, osim za urbanističku inspekciju, ustrojen u središnjoj službi u Ministarstvu i u sedam njegovih područnih jedinica u Zagrebu, Rijeci, Zadru, Splitu, Varaždinu, Požegi i Osijeku. |
|||||||||||||||
