|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|||||||||||||||
 
 NOVI PREGLED PROPISA Ugovori Banke Biljno zdravstvo Zdravstveno osiguranje Državne potpore Državni službenici Elektronička isprava Elektronička trgovina Elektronički mediji Financijsko osiguranje Gradnja Hrana Informacijska sigurnost Investicijski fondovi Izmjera i katastar Kazneni postupak Kazneni zakon Kemikalije Kreditne unije Kvaliteta zdravstvene zaštite Lijekovi Nasljeđivanje Obavljanje djelatnosti Obiteljski zakon Obrazovanje odraslih Obrt Obvezni odnosi (ZOO) Obvezno zdravstveno osiguranje Opći upravni postupak Oružje Osiguranje Osiguranje u prometu Ovrha - Ovršni zakon Parnični postupak Primjeri ugovora Porez na dobit Porez na dohodak Porez na kavu Posredovanje u prometu nekretnina Poticanje ulaganja Predmeti opće uporabe Prekršajni zakon Prijevoz - linijski Prijevoz opasnih tvari Prostorno uređenje i gradnja Rad - Zakon o radu Računovodstvo Revizija Stranci Sudovi Šport Šume Tajnost podataka Trgovačka društva Udomiteljstvo Udžbenici za školu Ugostiteljska djelatnost Umirovljenički fond Usluge u turizmu Veterinarstvo Volonterstvo Zabrane u zakonima Zakon o leasingu Zaštita bilja Zakon o radu Zaštita na radu Zaštita okoliša Zaštita potrošača Zaštita prirode Zaštita pučanstva Zaštita životinja Javna nabava NOVI PREGLED PROPISA 
|
 |
 ODLUKE USTAVNOG SUDA RH USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću šestorice za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom D. P. iz D., na sjednici održanoj dana 17. rujna 2003. godine, jednoglasno je donio ODLUKU I. Ustavna tužba se odbija. II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«. Obrazloženje 1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Sisku, broj: Gž-2220/02-3 od 30. siječnja 2003. godine, kojom je odbijena kao neosnovana žalba podnositeljice ustavne tužbe i potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku, broj: P-1780/01 od 6. svibnja 2002. godine. Tom je presudom odbijen podnositeljičin tužbeni zahtjev kojim je od tuženika, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Sisku, potraživala isplatu dospjelih, a neisplaćenih iznosa mirovine za razdoblje od 1. srpnja 1991. do 1. srpnja 1997. godine, sa zakonskim zateznim kamatama. 2. Podnositeljica smatra da su osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 26., 29., 32., 48. i 56. te odredba članka 117. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske. Ističe i povredu članka 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (»Narodne novine« – Međunarodni ugovori, broj 12/93) i članka 1. Prvog Protokola Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine« – Međunarodni ugovori, broj 6/99 – pročišćeni tekst i 8/99 – ispr.). U ustavnoj tužbi podnositeljica navodi da je primala mirovinu putem pošte, a da je nakon prekida komunikacija između banaka i tuženika, zbog ratnih akcija, došlo do obustave isplate mirovine. Navodi da je tijekom VRA »Oluja« napustila teritorij Republike Hrvatske i otišla živjeti u SR Jugoslaviju. S danom 1. srpnja 1997. godine podnositeljici je nastavljena isplata mirovine, a na temelju njezinog zahtjeva. Smatra da je razlog prekidu isplate mirovine tehničke naravi. Od Ustavnog suda Republike Hrvatske traži usvajanje ustavne tužbe i ukidanje navedenih odluka. Ustavna tužba nije osnovana. 3. Prema odredbama članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, nastavno: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u nastavku: ustavno pravo). Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li povrijeđeno ustavno pravo podnositelja, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li upravna tijela i sud pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava. 4. Tijekom provedenog parničnog postupka, pokrenutog po tužbi podnositeljice ustavne tužbe, sud prvog stupnja utvrdio je da je podnošenjem tužbe dana 5. listopada 2001. godine podnositeljica prvi puta zatražila isplatu zaostataka mirovine, a da joj je isplata mirovine ponovno uspostavljena od srpnja 1997. godine. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja utvrdio je da su zastarjela sva potraživanja podnositeljice ustavne tužbe koja se odnose na razdoblje do 12 mjeseci unatrag, suglasno odredbi članka 87. stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, broj 102/98, 127/00 i 59/01) te je odbio, kao neosnovan, podnositeljičin tužbeni zahtjev. U žalbenom postupku, Županijski sud u Sisku je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo. 5. Analizom navoda ustavne tužbe i osporavanih odluka, Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da su postupci pred nadležnim sudovima provedeni u skladu s odgovarajućim postupovnim i materijalnim propisima te da osporenim odlukama podnositeljici nisu povrijeđena ustavna prava, kao ni odredbe međunarodnih ugovora na koja ukazuje. Prema odredbi članka 87. stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju, dospjela primanja iz mirovinskog osiguranja, koja nisu isplaćena zbog okolnosti koje je izazvao sam korisnik primanja, kao što su nedostavljanje obavijesti o promjeni adrese, potvrde o životu, neobnovljena punomoć i dr., mogu se naknadno isplatiti najviše za 12 mjeseci unatrag, računajući od dana podnoštenja zahtjeva. Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da su sudovi, na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenili navedenu zakonsku odredbu. 6. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju ustavno pravo jednakosti pred zakonom nije povrijeđeno. Podnositeljica nije navela relevantne razloge koji bi ukazivali da je u provedenom sudskom postupku bilo postupovnih povreda koje bi mogle dovesti do povreda njezinih ustavnih prava. Sudovi su obrazložili stajališta iznijeta u osporenim presudama, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i primjene materijalnog prava te da nisu protivna ustaljenoj praksi. U tom postupku i u osporenim presudama o pravima podnositeljice nije odlučivano samovoljno. 7. Odredbom članka 26. Ustava zajamčeno je da su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti. U konkretnoj pravnoj stvari ne postoje razlozi zbog kojih bi se moglo ocjenjivati da je osporenim odlukama povrijeđeno ustavno načelo iz članka 26. Ustava Republike Hrvatske. 8. Podnositeljici nije povrijeđeno niti ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, kojim se jamči pravično suđenje. Uvidom u spis predmeta razvidno je da su, u konkretnom slučaju, zakonom ustanovljena tijela sudbene vlasti provela postupke unutar svoje nadležnosti. Podnositeljici je omogućeno sudjelovati u postupku i pratiti tijek postupka, ulagati pravni lijek i poduzimati druge zakonom dopuštene postupovne radnje, dok su osporene odluke donijete u pravilno i zakonito provedenim postupcima te su utemeljene na odredbama mjerodavnog materijalnog prava. 9. Također, podnositeljici ustavne tužbe, u konkretnom slučaju, nije osporenim odlukama povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 32. Ustava, a prema kojoj odredbi svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo slo-bodno se kretati i birati boravište (stavak 1.), odnosno, da svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili privremeno u inozemstvu i bilo kada se vratiti u domovinu (stavak 2.), a iz razloga jer je tim presudama samo odlučeno o tužbenom zahtjevu obveznopravne naravi. 10. U odnosu na podnositeljičinu tvrdnju o povredi ustavnog prava vlasništva, zajamčenog odredbom članka 48. stavka 1. Ustava, valja reći da se u konkretnom slučaju radi o obveznopravnom zahtjevu, dakle tražbini podnositeljice čije je ostvarivanje vremenski ograničeno institutom zastare pa Ustavni sud utvrđuje da osporenim presudama, kojima je odbijen tužbeni zahtjev uslijed nastupanja zastare potraživanja, podnositeljici nije, niti je moglo biti povrijeđeno ustavno jamstvo prava vlasništva. 11. Podnositeljica u ustavnoj tužbi ističe i povredu ustavnog prava propisanog odredbom članka 56. Ustava, prema kojoj se pravo zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje uređuje zakonom i kolektivnim ugovorom (stavak 1.), a odredbom stavka 2. propisano je da se prava u vezi s porođajem, materinstvom i njegom djece uređuju zakonom. Podnositeljica nije navela razloge koji bi ukazivali na povredu navedenog ustavnog prava. 12. Odredba članka 117. stavka 3. Ustava ne sadrži ustavno pravo u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona. 13. Slijedom iznijetog, temeljem odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točki I. izreke. 14. Odluka o objavi (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona. Broj: U-III-1133/2003 Zagreb, 17. rujna 2003. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Predsjednik Vijeća dr. sc. Jasna Omejec, v. r.
|
|||||||||||||||
