IZRADA WEB STRANICA

Naručite izradu modernih web stranica. U svega nekoliko minuta, kreirajte vrhunsku web stranicu uz pomoć naših CMS web stranica. Moderni dizajni za Vaše web stranice. Korištenje CMS web stranica slično je kao korištenje Facebooka, ne zahtjeva znanje kodiranja i programiranja. Započnite pisati, dodajte nekoliko fotografija i imate brzo svoju prvu web stranicu. Mijenjajte dizajn svoje stranice s lakoćom. Kreirajte web stranicu svoje tvrtke, web stranicu obrta, web stranicu udruge, započnite pisati blog...

Mobilna responzivnost web stranica je prilagođavanje web stranice svim preglednicima (mobitel, tablet, računalo) i mora se implementirati na sve web stranice. Besplatna optimizacija za tražilice; SEO optimizacija omogućava vašoj web stranici da se prikazuje u prvih deset rezultata na tražilicama za pojmove koje pretražuju vaši budući kupci.

Dizajn responzivnih web stranica, registracija domene, izrada CMS stranica, ugradnja web shopa, implementacija plaćanja karticama, ugradnja Google analyticsa, siguran hosting, prijava na tražilice, reklama na društvenim mrežama, ugradnja kontakt formulara za upite sa web stranica...

Iskoristite ponudu: izrada web stranica i hosting po najnižim cijenama. Besplatna prijava na tražilice, besplatni e-mail, besplatna .hr domena, besplatna podrška za internet marketing...

>> Link na ponudu za izradu web stranica >>

Kontakt:
Poslovni Forum d.o.o.
Link - Kontakt informacije

Napomena: Ne dajemo besplatne pravne savjete!




Ažurirano: 23. 11. 2024.

POSEBNA PONUDA ZA PODUZETNIKE Link na brzi pregled poslovnih i internet usluga

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smiljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Petar Klarić, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti drugog propisa s Ustavom i zakonom, na sjednici održanoj dana 9. srpnja 2003. godine, donio je


ODLUKU

I. Prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članka 50. stavka 1. Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga (»Narodne novine«, broj 84/95, 101/96, 105/96, 2/97) te se ta odredba ukida.

II. Ukinuta odredba prestaje važiti na dan 31. listopada 2003. godine.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.



Obrazloženje

1. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom odredbe članka 50. stavka 1. Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga podnijelo je Društvo za zaštitu potrošača Hrvatske »Potrošač«, koje predstavlja predsjednica Jadranka Kolarević (u daljnjem tekstu: predlagatelj).

Predlagatelj smatra da osporena odredba Pravilnika nije suglasna s odredbama članka 15. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, u daljnjem tekstu: ZOO).

Osporena odredba Pravilnika određuje: »Telefonska pretplata je naknada za spremnost telekomunikacijskog sustava«.

Odredba članka 15. Zakona o obveznim odnosima određuje:

»U zasnivanju dvostranih ugovora sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.

Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanja toga načela povlači pravne posljedice«.

2. Kao razloge osporavanja predlagatelj navodi da je osporena odredba Pravilnika, po kojoj potrošači plaćaju pretplatu koja ne sadrži plaćanje stvarne usluge, nego se odnosi na spremnost davatelja usluga da ugovorenu uslugu i izvrše, suprotna navedenoj zakonskoj odredbi ZOO, jer primjenom osporene odredbe Pravilnika dolazi do narušavanja načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.

3. Sukladno člancima 25. i 42. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), prijedlog je dostavljen na odgovor Ministarstvu pomorstva, prometa i veza.

Uprava za pošte i telekomunikaciju Ministarstva pomorstva, prometa i veza u svom očitovanju navodi:

Spremnost telekomunikacijskog sustava znači da on i u stanju mirovanja pretplatničkog terminalnog uređaja obavlja određene poslove ispitivanja, nadziranja i bilježenja stanja navedenog terminalnog uređaja. Navedeni poslovi rezultiraju troškom koji je jednak za sve korisnike telekomunikacijske usluge u stanju mirovanja i neovisan je o korištenju telekomunikacijskog sustava.

Smatraju da je način obračuna pretplate u Pravilniku sukladan sa Zakonom o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 76/99, 128/99, 68/01, 109/01), prema načelu jednakosti koje se mora osigurati svim korisnicima usluga, kao i s odredbom članka 15. ZOO, jer je poštovano načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja.

Također navode da se prema Šestom izvještaju o provođenju telekomunikacijskog regularnog paketa u Europskoj zajednici, prihvaćenog od strane Europske komisije 7. prosinca 2000. godine, u 15 zemalja Europske zajednice naplaćuje mjesečna naknada za korištenje linija (koja odgovara pretplati u Republici Hrvatskoj), a koja u prosjeku iznosi 13 eura.

Prijedlog je osnovan.

4. Pravilnik o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga donio je Ministar pomorstva, prometa i veza, temeljem članka 16. stavka 3. Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 53/94).

Odredbom članka 100. Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 76/99) određeno je:

»(1) Ministar će donijeti propise koje je ovlašten donijeti prema odredbama ovoga Zakona najkasnije u roku od godinu dana od dana njegovog stupanja na snagu.

(2) Ravnatelj Zavoda će donijeti propise koje je ovlašten donijeti prema odredbama ovoga Zakona najkasnije u roku od godinu dana od dana njegovog stupanja na snagu.

(3) Do donošenja podzakonskih propisa iz stavaka 1. i 2. ovoga članka primjenjivat će se odredbe propisa donesenih na temelju Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 53/94) ako nisu u suprotnosti s ovim Zakonom«.

Osporeni Pravilnik (»Narodne novine«, broj 84/95) primjenjuje se i nakon isteka roka od godine dana, kada su trebali biti doneseni propisi sukladno članku 100. novog Zakona o telekomunikacijama iz 1999. godine.

5. Ustavni sud je pokrenuo postupak ocjene suglasnosti osporene odredbe članka 50. stavka 1. Pravilnika s Ustavom i zakonom, temeljem odredbe članka 128. stavka 1. podstavka 2. Ustava Republike Hrvatske, jer je osporeni Pravilnik »drugi propis« u smislu citirane odredbe.

Odredbom članka 14. stavka 1. Zakona o telekomunikacijama, nalaže se obveza davatelja govornih usluga da ih mora obavljati u skladu s Pravilnikom, čime se ograničava autonomija ugovornih strana u pogledu sadržaja ugovora kojeg sklapaju. Stranke ne mogu pregovarati o drukčijim uvjetima obavljanja usluga od onih propisanih Pravilnikom, jer je navedena odredba Zakona prisilni propis. Postupe li stranke protivno tome, kada u pogledu nekih pitanja to Pravilnik ne dopušta, tako ugovorena odredba sklopljenog ugovora bila bi ništava (članak 10. i članak 103. stavak 1. ZOO). Kako Pravilnik sadrži i opće uvjete obavljanja telekomunikacijskih usluga, kada je u pitanju načelo slobode ugovaranja, kao temeljno načelo ugovornog prava, i ove odredbe treba smatrati propisom.

6. U postupku ocjene suglasnosti s Ustavom i zakonom osporene odredbe Pravilnika, Ustavni sud je razmatrao mjerodavne odredbe:

– Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 76/99, 128/99, 68/01, 109/01)

– Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99)

– Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga (»Narodne novine«, broj 84/95).

7. Ustavni sud je ocijenio da je osporena odredba članka 50. stavka 1. Pravilnika nesuglasna odredbama članka 14., članka 15. i članka 28. Zakona o telekomunikacijama.

U članku 14. stavku 1. Zakona regulira se obveza davatelja javnih govornih usluga da mora obavljati usluge na način, u rokovima i po postupku određenom ovim Zakonom i Pravilnikom o općim uvjetima za obavljanje javnih govornih usluga, te u skladu sa zakonima i drugim propisima.

Određivanje cijene usluga nije sadržaj Pravilnika, a za utvrđivanje načela cjenovnog sustava za određivanje cijena javnih govornih usluga, mjerodavne su odredbe članka 15. i članka 28. Zakona o telekomunikacijama.

Osim što sadrži odredbe o mogućnosti ugovaranja nižih cijena od odobrenih, Zakon ne sadrži odredbu koja propisuje posebnu naknadu za spremnost telekomunikacijskog sustava kao telefonske pretplate.

Određivanje pretplate kao naknade za spremnost telekomunikacijskog sustava iz članka 50. stavka 1. osporenog Pravilnika nije sukladno načinu utvrđivanja cijena usluga iz Zakona o telekomunikacijama, pa osporena odredba nije suglasna Zakonu.

8. Ustavni sud je ocijenio da je osporena odredba Pravilnika nesuglasna s odredbom članka 15. ZOO kao jednom od temeljnih načela na kojima počiva ugovorno pravo, po kojem sudionici u obveznom odnosu u zasnivanju dvostranih ugovora polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Tim se zakonom određuje i polazna osnova za ostvarivanje ravnopravnosti ugovornih strana (načelo iz članka 11. ZOO) propisivanjem da svaka ugovorna strana daje drugoj onu vrijednost koju od nje prima.

Zakonom se određuju i pravne posljedice u slučaju narušavanja načela jednake vrijednosti davanja.

Ugovorom se može drukčije odrediti, ali samo na temelju sporazumno izražene volje ugovornih strana prilikom ulaska u ugovorni odnos, odnosno njegovoj kasnijoj izmjeni, s obzirom na autonomiju ugovornih strana i njihovu ravnopravnost u obveznom odnosu kao temeljnih načela primjenjivih u privatnopravnim odnosima. Autonomija dopušta da se slobodno izraženom voljom odnos danog i primljenog odredi i drukčije od onoga kako to propisuje Zakon, ali ne može doći bez volje ugovornih strana.

Radnje koje davatelj usluga mora poduzeti da bi pružio govorne usluge treba smatrati sastavnim dijelom pružanja govornih usluga i obuhvaćene su obvezom davatelja da usluge pruži uskladno ugovoru.

Ovo je sastavni dio obveze iz članka 18. stavka 1. ZOO, koja odredba je jedno od temeljnih načela tog Zakona da je dužnik »dužan u izvršavanju obveza postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa«, kao i obveze iz stavka 2. tog članka, da je »dužan u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka)«. Sadržajno ove norme ugrađene su u odredbe Zakona o telekomunikacijama, kojima se propisuju obveze davatelja govornih usluga.

Sadašnje pravno uređenje plaćanja pretplate, kao paušalne naknade za spremnost davatelja usluga da pruži uslugu, a čija visina nije razvidna ni mjerljiva, u odnosu na pružene usluge, a bez mogućnosti korisnika usluga da na to utječe u pregovorima, ima za posljedicu nejednakost u ugovornim odnosima u kojima je odnos činidbe i protučinidbe toliko nerazmjeran da korisnik, kroz pretplatu za spremnost plaća najveću cijenu kada uopće ne koristi govorne usluge. Time je najočitije povrijeđeno načelo jednake vrijednosti davanja.

Ovo načelo bilo bi poštovano kada bi korisnik govornih usluga plaćao naknadu koja odgovara vrijednosti usluga koje koristi. Ta se vrijednost može propisati cjenikom, ali mora biti u razmjeru s pruženim i korištenim uslugama.

Poštivanje tog načela bilo bi i ostvarivanje prava korisnika usluga sa planira i organizira svoje troškove.

9. Ustavni sud je ocijenio da je osporena odredba Pravilnika nesuglasna odredbi članka 5. stavka 1. Ustava, koja propisuje:

»U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi s Ustavom i zakonom«.

Ovo iz razloga što se radi o podzakonskom aktu koji ne smije biti u nesuglasju s odredbama Zakona o telekomunikacijama i načelima ZOO.

10. S obzirom na izneseno donesena je Odluka kao u izreci, a na temelju odredaba članka 128. alineje 2. Ustava, te odredaba članka 55. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona.

Objava ove odluke temelji se na članku 19. Ustavnog zakona.

Broj: U-II-2188/2001
Zagreb, 9. srpnja 2003.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik
dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.
 

Na temelju članka 27. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske dajemo

IZDVOJENO MIŠLJENJE
uz Odluku broj: U-II-2188/2001 od 9. srpnja 2003. godine

Protivimo se izreci i obrazloženju Odluke broj: U-II-2188/2001 od 9. srpnja 2003. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) kojom je ukinuta odredba članka 50. stavka 1. Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga (»Narodne novine«, broj 84/95, 101/96, 105/96, 2/97).

I.

Ustavnopravno relevantne činjenice vezane uz donošenje i važenje Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga iz 1995. godine

1. Pravilnik o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga (u daljnjem tekstu: Pravilnik iz 1995. godine) donio je ministar pomorstva, prometa i veza na temelju članka 16. stavka 3. Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 53/94; u daljnjem tekstu: Zakon iz 1994. godine).

Pravilnik je stupio na snagu 28. listopada 1995. godine, osmog dana od dana njegove objave u »Narodnim novinama«.

Zakon iz 1994. godine prestao je važiti stupanjem na snagu Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 76/99, 128/99, 68/01, 109/01; u daljnjem tekstu: Zakon iz 1999. godine). Zakon iz 1999. godine objavljen je u »Narodnim novinama« 19. srpnja 1999. godine, a stupio je na snagu i počeo se primjenjivati osmog dana od dana njegove objave, to jest 27. srpnja 1999. godine. Odredbom članka 101. Zakona o telekomunikacijama iz 1999. godine propisano je:

Zakon koji prestaje važiti

Članak 101.

Danom početka primjenjivanja ovoga Zakona prestaje važiti Zakon o telekomunikacijama (»Narodne novine«, br. 53/94.)«.

2. Podzakonski akti (propisi) doneseni na temelju Zakona iz 1994. godine nastavili su se primjenjivati i nakon prestanka važenja Zakona iz 1994. godine na temelju kojega su doneseni, pod uvjetima propisanim člankom 100. Zakona iz 1999. godine koji glasi:

Članak 100.

(1) Ministar će donijeti propise koje je ovlašten donijeti prema odredbama ovoga Zakona najkasnije u roku od godinu dana od dana njegovog stupanja na snagu.

(2) ...

(3) Do donošenja podzakonskih propisa iz stavaka 1. i 2. ovoga članka primjenjivat će se odredbe propisa donesenih na temelju Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 53/94) ako nisu u suprotnosti s ovim Zakonom.

3. Rok od godinu dana propisan člankom 100. stavkom 1. Zakona iz 1999. godine istekao je 27. srpnja 2000. godine.

Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom odredbe članka 50. stavka 1. Pravilnika iz 1995. godine podnesen je 31. listopada 2001. godine.

II.

Razlozi zbog kojih izreka i obrazloženja sadržana u točkama 7., 8. i 9. Odluke nisu ustavnopravno utemeljena

4. Članak 50. stavak 1. Pravilnika ukinut je s obrazloženjem da nije u suglasnosti s člankom 14. Zakona iz 1999. godine koji propisuje:

Pravilnik o govornim uslugama

Članak 14.

(1) Davatelj javnih govornih usluga mora usluge obavljati na način, u rokovima i po postupku određenim ovim Zakonom, Pravilnikom o općim uvjetima za obavljanje javnih govornih usluga (u daljnjem tekstu: Pravilnik o govornim uslugama), te u skladu sa zakonima i drugim propisima.

(2) Pravilnikom o govornim uslugama utvrđuju se uvjeti, rokovi, način i postupak obavljanja usluga.

(3) Pravilnik o govornim uslugama donosi ministar.

Ukinuta odredba članka 50. stavka 1. sadržana je u Pravilniku o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga.

Članak 14. Zakona iz 1999. godine ne odnosi se na Pravilnik o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga. Njime se propisuje sadržaj Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje javnih govornih usluga.

Radi se, prema tome, o dva različita pravilnika.

Stoga odredbe članka 14. Zakona iz 1999. godine nisu i ne mogu biti mjerodavne za ocjenu suglasnosti članka 50. stavka 1. Pravilnika iz 1995. godine sa Zakonom iz 1999. godine. Nije prihvatljivo, naime, pozivati se na sadržaj jednog pravilnika (koji je predviđen novim zakonom i koji se tek treba donijeti) i po toj osnovi utvrđivati da su odredbe posve drugog pravilnika, donesene temeljem Zakona iz 1994. godine, suprotne sadržaju novog Zakona iz 1999. godine.

5. Članak 50. stavak 1. Pravilnika ukinut je i s obrazloženjem da nije u suglasnosti s člancima 15. i 28. Zakona iz 1999. godine. Članci 15. i 28. Zakona iz 1999. godine, uključujući njihove izmjene i dopune, glase:

Cijene za javne govorne usluge

Članak 15.

(1) Načela cjenovnog sustava za određivanje cijena javnih govornih usluga u unutarnjem i međunarodnom prometu u vrijeme slabog i jakog prometa, kao i u dane vikenda i blagdana propisuje ministar.

(2) Svaki davatelj javnih govornih usluga sa znatnijom tržišnom snagom prema članku 32. ovog Zakona donosi i na prikladan način objavljuje jedinstveni cjenik javnih govornih usluga za cijelo područje na kojem pruža te usluge uz suglasnost Zavoda.

(3) Radi ostvarenja gospodarskih ili promidžbenih ciljeva davatelji javnih govornih usluga iz stavka 2. ovog članka mogu pojedine usluge pružati i po nižim cijenama od cijena utvrđenih cjenikom iz stavka 2. ovog članka, što se mora na prikladan način obznaniti korisnicima usluga.

Cijene tržišnih telekomunikacijskih usluga

Članak 28.

(1) Za obavljenu uslugu korisnik usluga plaća cijenu usluge prema cjeniku usluga davatelja usluga.

(2) Davatelj usluga može s pojedinim korisnicima usluga ugovarati i nižu cijenu pojedinih usluga od cijene utvrđene cjenikom usluga u skladu s načelom nediskriminacije.

(3) Davatelj usluga redovito i na pristupačan način izvješćuje korisnike usluga o novim uslugama, načinu i uvjetima pod kojima se korisnici mogu koristiti uslugama, te o cijenama usluga.

(4) Cijene usluga koje pruža samo jedan davatelj usluga na tržištu odobrava Vijeće za telekomunikacije.

Odredbom članka 15. stavka 1. Zakona iz 1999. godine dana je ovlast ministru da propiše načela cjenovnog sustava za određivanje cijena javnih govornih usluga u unutarnjem i međunarodnom prometu. Razradu pojedinih odredaba zakona radi njihove primjene ministar propisuje pravilnikom (članak 18. stavak 1. Zakona o sustavu državne uprave, »Narodne novine«, broj 75/93, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01).

Stoga smatramo neosnovanom tvrdnju navedenu u točki 7. obrazloženja Odluke prema kojoj »određivanje cijena usluga nije sadržaj Pravilnika«.

Članak 28. Zakona iz 1999. godine, s druge strane, nije mjerodavan »za utvrđivanje načela cjenovnog sustava za određivanje cijena javnih govornih usluga« (točka 7. obrazloženja Odluke). Člankom 28. Zakona iz 1999. godine uređuju se cijene posebnih tržišnih telekomunikacijskih usluga, a ne cijene javnih govornih usluga, zbog čega se i taj dio točke 7. obrazloženja Odluke ne ukazuje osnovanim.

6. Kad bi se, međutim, i zanemarile činjenice navedene u točkama 4. i 5. ovog mišljenja i kad bi se pretpostavilo da su utvrđenja navedena u točki 7. obrazloženja Odluke utemeljena, izreka Odluke i dalje bi ostala ustavnopravno neprihvatljiva. Cjelokupni članak 50. Pravilnika nosi naziv »Cijene usluga« i glasi:

Cijene usluga

Članak 50.

(1) Telefonska pretplata je naknada za spremnost telekomunikacijskog sustava.

(2) Obračunski elementi tarifnog sustava telefonskog prometa na temelju kojih korisnici plaćaju ostvarene usluge zasnivaju se na sljedećim načelima:

– cijena svih vrsta telefonskih razgovora utvrđuje se na bazi cijene impulsa, a u međunarodnom prometu na bazi cijene jedne minute trajanja razgovora,

– registriranje podataka za naplatu obavljenih razgovora obavlja se tarifnim impulsima, a trajanje impulsnih intervala po zonama određuje se:

1. za unutrašnji promet – tarifnim sustavom telefonskog prometa,

2. za međunarodni promet – iz cijene minute razgovora određene međunarodnim protokolima i utvrđene cijene impulsa u unutrašnjem prometu.

(3) U unutrašnjem prometu primjenjuju se najmanje dvije vrste tarife temeljene na ustaljenim dnevnim prometnim promjenama opterećenja telefonske mreže od kojih je najmanje jedna s odgovarajućim popustom u razdoblju slabijeg opterećenja telekomunikacijske mreže.

Odlukom je ukinuta samo odredba stavka 1. članka 50. Pravilnika koja se odnosi na pretplatu, a da istodobno nisu ukinute odredbe stavaka 2. i 3. istog članka kojima se propisuju obračunski elementi tarifnog sustava telefonskog prometa na temelju kojih korisnici plaćaju ostvarene usluge.

Utvrditi da određenje cijena usluga nije sadržaj pravilnika (jer su to samo uvjeti, rokovi, način i postupak obavljanja usluga), a istodobno ne ukinuti sve njegove odredbe kojima se uređuju cijene usluga, smatramo pravno nedosljednim postupanjem. Ukidanjem stavka 1. članka 50. Pravilnika iz 1995. godine kojim se propisuje pretplata i istodobnim zadržavanjem stavaka 2. i 3. članka 50. istog Pravilnika kojim se propisuju obračunski elementi tarifnog sustava, Ustavni sud prekoračio je svoje Ustavom utvrđene nadležnosti jer je svojom Odlukom odredio novu strukturu cijena usluga i na taj način neovlašteno preuzeo zadaću regulatora društvenih odnosa u području telekomunikacijskih usluga.

7. Članak 50. stavak 1. Pravilnika ukinut je i s obrazloženjem da nije u suglasnosti s člankom 15. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99; u daljnjem tekstu: ZOO), koji glasi:

U zasnivanju dvostranih ugovora sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.

Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posljedice.

U točki 8. obrazloženja Odluke navedeno je:

Ustavni sud je ocijenio da je osporena odredba Pravilnika nesuglasna s odredbom članka 15. ZOO kao jednom od temeljnih načela na kojima počiva ugovorno pravo, po kojem sudionici u obveznom odnosu u zasnivanju dvostranih ugovora polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Tim se zakonom određuje i polazna osnova za ostvarivanje ravnopravnosti ugovornih strana (načelo iz članka 11. ZOO) propisivanjem da svaka ugovorna strana daje drugoj onu vrijednost koju od nje prima.

Za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom odredbe članka 50. stavka 1. Pravilnika iz 1995. godine nije mjerodavan članak 15. ZOO-a. Ukinutu odredbu Pravilnika, naime, nije moguće ocjenjivati s aspekta poštivanja načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, jer se njezin sadržaj iscrpljuje u pravnom određenju naknade i glasi:

Pretplata je naknada za spremnost telekomunikacijskog sustava.

Prema tome, ukinutom se odredbom članka 50. stavka 1. Pravilnika ne propisuju uvjeti i modaliteti plaćanja naknade. Njome se ne propisuje je li naknada paušalna ili nije, određuje li se naknada u jednakim iznosima ili ne, plaćaju li naknadu svi pretplatnici ili ne, mora li visina naknade izražavati ekonomski trošak davatelja usluge ili je njome dopušteno ostvarivati dobit, odnosno kolika je visina naknade, itd.

Stoga nisu osnovani navodi sadržani u točki 8. obrazloženja Odluke kojima se utvrđuje nesuglasnost ukinute odredbe članka 50. stavka 1. Pravilnika iz 1995. godine s člankom 15. ZOO-a, jer »sadašnje pravno uređenje pretplate, kao paušalne naknade za spremnost davatelja usluga da pruži uslugu, a čija visina nije razvidna ni mjerljiva, u odnosu na pružene usluge, a bez mogućnosti korisnika usluga da na to utječe u pregovorima, ima za posljedicu nejednakost u ugovornim odnosima u kojima je odnos činidbe i protučinidbe toliko nerazmjeran da korisnik, kroz pretplatu za spremnost plaća najveću cijenu kada uopće ne koristi govorne usluge«.

Ti bi se navodi mogli odnositi samo na ugovore koje sklapa davatelj usluge s konkretnim korisnicima usluga (pretplatnicima). Članak 15. ZOO-a mogao bi, prema tome, biti mjerodavan samo u postupku pokrenutom ustavnom tužbom kojom bi se osporavale konkretne sudske odluke donesene u predmetu poništaja pojedinačnog ugovora između davatelja usluga i konkretnog pretplatnika zbog eventualne povrede načela jednake vrijednosti davanja, to jest zbog očitog nerazmjera između činidbe i prutučinidbe (prekomjerno oštećenje).

Ugovorni odnosi davatelja i korisnika usluga nisu, međutim, predmet uređenja ukinute odredbe članka 50. stavka 1. Pravilnika iz 1995. godine. Članak 15. ZOO-a stoga nije mjerodavan u ovom ustavnosudskom postupku, jer se u njemu ocjenjuje suglasnost s Ustavom i zakonom propisa koji sadrži pravnu definiciju pretplate kao naknade za spremnost telekomunikacijskog sustava. Stoga je i obrazloženje sadržano u točki 8. Odluke, koje se oslanja na povredu načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja u ugovornim odnosima, ustavnopravno neutemeljeno.

8. U točki 9. obrazloženja Odluke navedeno je:

Ustavni sud je ocijenio da je osporena odredba Pravilnika nesuglasna odredbi članka 5. stavka 1. Ustava, koja propisuje:

U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi s Ustavom i zakonom.

U odnosu na pravno i činjenično stanje izloženo u točkama 1. do 7. ovog mišljenja proizlazi da je Ustavni sud ukinuo članak 50. stavak 1. Pravilnika zato što sadržaj te odredbe Pravilnika nije u suglasnosti sa zakonom, pa time ni s Ustavom. Smatramo da za takvo utvrđenje nije bilo ustavnopravne osnove. U Odluci nije naveden nijedan ustavnopravno relevantan razlog koji bi ukazivao na osnovanost stajališta da ukinuta odredba članka 50. stavka 1. Pravilnika iz 1995. godine nije u suglasnosti s člankom 15. Zakona iz 1999. godine, odnosno da su za nju mjerodavne odredbe članaka 14. i 28. Zakona iz 1999. i članka 15. ZOO-a.

III.

Problem dopustivosti postupanja Ustavnog suda temeljem prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članka 50. stavka 1. Pravilnika

9. U ustavnosudskom postupku bilo je potrebno razmotriti i postupovne pretpostavke dopustivosti provedbe postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članka 50. stavka 1. Pravilnika iz 1995. godine.

Unatoč tome što je Zakon iz 1994. prestao važiti na temelju članka 101. Zakona iz 1999. godine, podzakonski akti doneseni na temelju Zakona iz 1994. godine nastavili su se primjenjivati pod uvjetima iz članka 100. Zakona iz 1999. godine (v. točku 2. ovog mišljenja).

U roku propisanom člankom 100. Zakona iz 1999. godine (to jest, najkasnije u roku od godinu dana od dana njegovog stupanja na snagu, što znači do 28. srpnja 2000. godine), nadležni ministar nije donio propis koji je bio dužan donijeti prema odredbama Zakona iz 1999. godine.

U tom roku nije prestala ni primjena osporene odredbe članka 50. stavka 1. Pravilnika, jer do isteka tog roka (to jest, do 28. srpnja 2000. godine) nije utvrđeno da je Pravilnik u suprotnosti s odredbama Zakona iz 1999. godine.

10. U članku 100. stavku 1. Zakona iz 1999. godine izrijekom je propisano da se podzakonski propisi donijeti na temelju Zakona iz 1994. primjenjuju do donošenja novih podzakonskih propisa ako nisu u suprotnosti s novim zakonom, a da novi podzakonski propisi moraju biti doneseni najkasnije u roku od godine dana od stupanja na snagu Zakona iz 1999. (to jest, do 28. srpnja 2000. godine).

Sukladno tome, u ustavnosudskom postupku bilo je potrebno prethodno odgovoriti na pitanje je li Pravilnik iz 1995. godine u formalnopravnom smislu uopće na snazi ili je pak prestao važiti istekom zakonskog roka od godine dana, po sili zakona, 28. srpnja 2000. godine.

Prethodno utvrđenje ustavnopravno je relevantno, jer je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom odredbe članka 50. stavka 1. Pravilnika iz 1995. godine podnesen 31. listopada 2001. godine.

Članak 128. podstavak 3. Ustava Republike Hrvatske propisuje:

Ustavni sud Republike Hrvatske (...) može ocjenjivati ustavnost zakona te ustavnost i zakonitost drugih propisa koji su prestali važiti ako od tog prestanka do podnošenja zahtjeva ili prijedloga za pokretanje postupka nije prošlo više od godine dana.

Članak 56. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) propisuje:

(1) Ustavni sud može ocjenjivati ustavnost zakona te ustavnost i zakonitost drugog propisa, odnosno pojedinih njihovih odredaba, iako su oni prestali važiti, ako od tog prestanka do podnošenja zahtjeva ili prijedloga za pokretanje postupka nije proteklo više od godinu dana.

Prethodno utvrđenje da je Pravilnik iz 1995. godine prestao važiti po sili zakona 28. srpnja 2000. godine dovelo bi do daljnjeg utvrđenja da je prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članka 50. stavka 1. Pravilnika iz 1995. godine podnesen nakon isteka roka propisanog člankom 128. podstavkom 3. Ustava i člankom 56. stavkom 1. Ustavnog zakona.

U tom bi slučaju Ustavni sud bio dužan:

a) odbaciti prijedlog s utvrđenjem da je nepravodobno podnesen te da ne postoje procesnopravne pretpostavke propisane Ustavom i Ustavnim zakonom za odlučivanje u biti stvari i/ili

b) temeljem članka 105. Ustavnog zakona obavijestiti Vladu Republike Hrvatske da nadležni ministar u zakonskom roku nije donio podzakonski propis koji je bio dužan donijeti.

Zagreb, 17. srpnja 2003.

Suci
dr. sc. Petar Klarić, v. r.
mr. sc. Ivan Matija, v. r.
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.
dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.

 

Na temelju članka 27. stavka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske dajem

IZDVOJENO MIŠLJENJE
uz Odluku broj: U-II-2188/2001 od 9. srpnja 2003. godine

Protivim se izreci i obrazloženju Odluke broj: U-II-2188/2001, donesene na sjednici Ustavnog suda 9. srpnja 2003. godine, kojom je ukinut članak 50. stavak 1. Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga (»Narodne novine«, broj 84/95, 101/96, 105/96, 2/97) iz slijedećih razloga:
IZREKA ODLUKE

1. Pravilnik o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga (u daljnjem tekstu: Pravilnik) donio je ministar pomorstva, prometa i veza 1995. godine na temelju odredbe članka 16. stavka 3. Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 53/94) koji propisuje samo nadležnost za donošenje tog Pravilnika. Sadržaj osporenog Pravilnika određen je člankom 16. stavkom 2. istog Zakona koji glasi:

»(2) Pravilnikom o uslugama utvrđuju se uvjeti, rokovi, način i postupak obavljanja usluga.«

2. Zakon o telekomunikacijama iz 1994. godine prestao je važiti na temelju Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 76/99), koji je stupio je na snagu 27. srpnja 1999. godine. Odredbom članka 101. Zakona o telekomunikacijama iz 1999. godine propisano je:

»Danom početka primjenjivanja ovoga Zakona prestaje važiti Zakon o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 53/94.)«.

3. Podzakonski akti doneseni na temelju Zakona o telekomunikacijama iz 1994. godine nastavljaju se primjenjivati pod uvjetima iz članka 100. Zakona o telekomunikacijama iz 1999. godine koji glasi:

»(1) Ministar će donijeti propise koje je ovlašten donijeti prema odredbama ovoga Zakona najkasnije u roku od godinu dana od dana njegovog stupanja na snagu.

(2) (...)

(3) Do donošenja podzakonskih propisa iz stavaka 1. i 2. ovoga članka primjenjivat će se odredbe propisa donesenih na temelju Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 53/94) ako nisu u suprotnosti s ovim Zakonom.«

4. U Zakonom propisanom roku, što znači do 28. srpnja 2000. godine, nadležni ministar nije donio propis koji je bio dužan donijeti prema odredbama Zakona o telekomunikacijama iz 1999. godine. U tom roku nije prestala ni primjena osporene odredbe članka 50. stavka 1. Pravilnika, jer do isteka tog roka (28. srpnja 2000. godine) nije utvrđeno da je Pravilnik u suprotnosti s odredbama Zakona o telekomunikacijama iz 1999. godine.

5. Budući da je u članku 100. stavku 1. Zakona o telekomunikacijama iz 1999. godine izrijekom propisano da se podzakonski propisi donijeti na temelju Zakona iz 1994. godine mogu primjenjivati najduže godinu dana nakon stupanja na snagu tog Zakona, Pravilnik je u formalnopravnom smislu prestao važiti istekom zakonskog roka od godine dana, dakle po sili zakona, 28. srpnja 2000. godine.

6. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom odredbe članka 50. stavka 1. Pravilnika, Društvo za zaštitu potrošača Hrvatske »Potrošač« podnijelo je 31. listopada 2001. godine.

Članak 128. podstavak 3. Ustava Republike Hrvatske glasi:

»Ustavni sud Republike Hrvatske (...) može ocjenjivati ustavnost zakona te ustavnost i zakonitost drugih propisa koji su prestali važiti ako od tog prestanka do podnošenja zahtjeva ili prijedloga za pokretanje postupka nije prošlo više od godine dana.«

Članak 56. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst, nastavno: Ustavni zakon) propisuje:

»(1) Ustavni sud može ocjenjivati ustavnost zakona te ustavnost i zakonitost drugog propisa, odnosno pojedinih njihovih odredaba, iako su oni prestali važiti, ako od tog prestanka do podnošenja zahtjeva ili prijedloga za pokretanje postupka nije proteklo više od godinu dana.«

Činjenica da se odredba članka 50. stavka 1. Pravilnika primjenjuje iako je prestala važiti, ne daje tom Pravilniku karakteristike drugog propisa u smislu članka 128. podstavak 3. Ustava i dosadašnjih stajališta Ustavnog suda o tome što se smatra drugim propisom. To što se taj Pravilnik primjenjuje ima karakteristike općeg akta (opći uvjeti poslovanja pravne osobe), o čijoj suglasnosti s Ustavom i zakonom Ustavni sud nije nadležan odlučivati.

Za osporenu odredbu članka 50. stavka 1. Pravilnika nitko nije podnio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom i Zakonom o telekomunikacijama iz 1994. godine u vrijeme dok je Pravilnik bio na snazi, odnosno do 28. srpnja 2000. godine. Stoga treba voditi računa o ustavnopravnoj presumpciji prema kojoj se smatra da je podzakonski propis sukladan Ustavu i mjerodavnom zakonu za vrijeme svoga važenja, ako za vrijeme važenja propisa, odnosno najduže godinu dana nakon prestanka važenja propisa, nitko ne ospori ustavnost ili zakonitost tog propisa. Ta ustavna presumpcija sadržana je i u članku 128. podstavak 3. Ustava.

Osporena odredba članka 50. stavka 1. Pravilnika nije bila na snazi na dan podnošenja prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom, pa za donošenje Odluke nisu postojale pretpostavke propisane Ustavom i Ustavnim zakonom za odlučivanje o biti stvari.

Polazeći od prethodno izloženog pravnog stajališta povodom prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članka 50. stavka 1. Pravilnika, Ustavni sud bio je nadležan odbaciti prijedlog kao nepravodoban.

7. Ustavni sud nadležan je obavljati nadzor nad donošenjem propisa za izvršenje Ustava, zakona i drugih propisa, propisano je odredbom članka 105. stavka 1. Ustavnog zakona koji propisuje:

»(1) Kad Ustavni sud utvrdi da nadležno tijelo nije donijelo propis za izvršenje odredaba Ustava, zakona i drugih propisa, a bilo je dužno takav propis donijeti, o tome će obavijestiti Vladu Republike Hrvatske. (...)«

Ustav i zakon ne predviđa niti može predvidjeti sva pravna i činjenična stanja koja mogu nastati ili nastaju u nekom pravnom području, kao što je to primjerice slučaj osporenog Pravilnika koji se primjenjuje i nakon što je prestao važiti. Odredba članka 105. Ustavnog zakona dopušta Ustavnom sudu pored obavijesti i odgovarajuća utvrđenja utemeljena na pravilima ustavne interpretacije.

Stoga je temeljem ovlasti propisane člankom 105. Ustavnog zakona, a u granicama nadležnosti propisane člankom 128. Ustava, Ustavni sud trebao obavijestiti Vladu Republike Hrvatske s odgovarajućim utvrđenjima, koja bi nema sumnje bila obvezujuća snagom autoriteta Ustavnog suda.

OBRAZLOŽENJE ODLUKE (TOČKA 7., 8. i 9.)

8. U točki 7. obrazloženja Odluke utvrđeno je:

»7. Ustavni sud je ocijenio da je osporena odredba članka 50. stavka 1. Pravilnika nesuglasna odredbama članka 14., članka 15. i članka 28. Zakona o telekomunikacijama (»Narodne novine«, broj 76/99, 128/99, 68/01, 109/01).

Navedene odredbe Zakona o telekomunikacijama iz 1999. godine glase:

»Pravilnik o govornim uslugama

Članak 14.

(1) Davatelj javnih govornih usluga mora usluge obavljati na način, u rokovima i po postupku određenim ovim Zakonom, Pravilnikom o općim uvjetima za obavljanje javnih govornih usluga (u daljnjem tekstu: Pravilnik o govornim uslugama), te u skladu sa zakonima i drugim propisima.

(2) Pravilnikom o govornim uslugama utvrđuju se uvjeti, rokovi, način i postupak obavljanja usluga.

(3) Pravilnik o govornim uslugama donosi ministar.«

»Cijene za javne govorne usluge

Članak 15.

(1) Načela cjenovnog sustava za određivanje cijena javnih govornih usluga u unutarnjem i međunarodnom prometu u vrijeme slabog i jakog prometa, kao i u dane vikenda i blagdana propisuje ministar.

(2) Svaki davatelj javnih govornih usluga sa znatnijom tržišnom snagom prema članku 32. ovog Zakona donosi i na prikladan način objavljuje jedinstveni cjenik javnih govornih usluga za cijelo područje na kojem pruža te usluge uz suglasnost Zavoda.

(3) Radi ostvarenja gospodarskih ili promidžbenih ciljeva davatelji javnih govornih usluga iz stavka 2. ovog članka mogu pojedine usluge pružati i po nižim cijenama od cijena utvrđenih cjenikom iz stavka 2. ovog članka, što se mora na prikladan način obznaniti korisnicima usluga.«

»Cijene tržišnih telekomunikacijskih usluga

Članak 28.

(1) Za obavljenu uslugu korisnik usluga plaća cijenu usluge prema cjeniku usluga davatelja usluga.

(2) Davatelj usluga može s pojedinim korisnicima usluga ugovarati i nižu cijenu pojedinih usluga od cijene utvrđene cjenikom usluga u skladu s načelom nediskriminacije.

(3) Davatelj usluga redovito i na pristupačan način izvješćuje korisnike usluga o novim uslugama, načinu i uvjetima pod kojima se korisnici mogu koristiti uslugama, te o cijenama usluga.

(4) Cijene usluga koje pruža samo jedan davatelj usluga na tržištu odobrava Vijeće za telekomunikacije.«

I pod pretpostavkom da je osporeni Pravilnik, odnosno ukinuta odredba članka 50. stavka 1. Pravilnika na snazi, navedene odredbe članka 14., 15. i 28. nisu mjerodavne za ocjenu suglasnosti sa zakonom. U članku 14. stavku 1. Zakona uređena je obveza davatelja javnih govornih usluga da mora obavljati usluge na način, u rokovima i po postupku određenom ovim Zakonom i Pravilnikom o općim uvjetima za obavljanje javnih govornih usluga, te u skladu sa zakonima i drugim propisima. U članku 14. stavku 2. Zakona propisan je sadržaj Pravilnika o govornim uslugama i to uvjeti, rokovi, način i postupak obavljanja usluga. Pravilnik o govornim uslugama donosi ministar (stavak 3).

Pravno je logična interpretacija u točki 7. obrazloženja Odluke u dijelu koji glasi »za utvrđivanje načela cjenovnog sustava za određivanje cijena javnih govornih usluga, mjerodavne su odredbe članka 15. i članka 28. Zakona o telekomunikacijama.« Nije međutim, logična interpretacija u tekstu koji glasi »određivanje pretplate kao naknade za spremnost telekomunikacijskog sustava iz članka 50. stavak 1. osporenog Pravilnika nije sukladna načinu utvrđivanja cijena usluga iz Zakona o telekomunikacijama...«. Zašto nije logična ta interpretacija? Pojmovi kao što su »načela cjenovnog sustava za određivanje cijena javne govorne usluge«, »cijena usluge«, koje propisuju članci 15. i 28. Zakona o telekomunikacijama iz 1999. godine, imaju sadržaj koji je trebalo utvrditi primjenom pravila interpretacije. Pri tome je trebalo voditi računa i o marginalnoj rubrici uz te odredbe. Taj normativni sadržaj ne isključuje tumačenje da je u toj odredbi zakonodavac u strukturi cijene razumijevao i određeni fiksni iznos. Ustavni sud je, međutim, te odredbe i pojmove u tim odredbama tumačio samo na jedan i to pravno nedopušteni način. Ono što nije izrekom propisano u tim odredbama (ni u ostalim odredbama Zakona), Ustavni sud smatra da nije ni pravno dopušteno, pa činjenica da »Zakon ne sadrži odredbu koja propisuje posebnu naknadu za spremnost telekomunikacijskog sustava kao telefonske pretplate«, čini osporenu odredbu protivnu Zakonu prema utvrđenju Ustavnog suda.

Analizom odredaba Zakona o telekomunikacijama, a osobito odredbe članaka 14., 15. i 28. navedenih u obrazloženju Odluke, može se tvrditi da odredbama Zakona o telekomunikacijama iz 1999. godine, kao i njegovim izmjenama i dopunama, nije predviđeno donošenje Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje telekomunikacijskih usluga. Zakonom o telekomunikacijama iz 1999. godine predviđeno je donošenje Pravilnika o općim uvjetima za obavljanje javnih govornih usluga. Nema dovojbe da su to različiti pravilnici čiji naziv (i sadržaj) je zakonom različito određen, pa je i to razlog za nedopušteno utvrđenje o nesuglasnosti s odredbom Zakona o telekomunikacijama iz 1999. godine.

Za pravnu interpretaciju važna je i činjenica da ni članak 16. Zakona o telekomunikacijama iz 1994. godine na temelju kojega je donesen osporeni Pravilnik nije propisivao ovlaštenje za uređivanje načela za utvrđivanje cijena usluga.

9. U točki 8. obrazloženja Odluke utvrđeno je:

»Ustavni sud je ocijenio da je osporena odredba Pravilnika nesuglasna s odredbom članka 15. ZOO kao jednom od temeljnih načela na kojima počiva ugovorno pravo, po kojem sudionici u obveznom odnosu u zasnivanju dvostranih ugovora polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Tim se zakonom određuje i polazna osnova za ostvarivanje ravnopravnosti ugovornih strana (načelo iz članka 11. ZOO) propisivanjem da svaka ugovorna strana daje drugoj onu vrijednost koju od nje prima (...)«.

Za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom za osporenu odredbu članka 50. stavka 1. Pravilnika nije mjerodavan članak 15. ZOO. Ukinuta odredba članka 50. stavka 1. Pravilnika glasi: »Telefonska pretplata je naknada za spremnost telekomunikacijskog sustava.«

Radi se o pravnoj definiciji koja sadrži pojmove kao što su »naknada«, »spremnost telekomunikacijskog sustava«, koji nisu određeni, ali su odredivi. Proizlazi da je u ovom slučaju ukinuta pravna norma čiji sadržaj je definicija. Pri tome ta odredba tumačena je kao »visina naknade za pretplatu izražena u kunama«, koju svaki pretplatnik plaća kao ugovorna strana. Međutim, u odredbi nije određena visina te naknade niti u odredbi postoji bilo koji pravni elemenat koji bi dopuštao tumačenje da je tom odredbom propisana visina pretplate, a koja je ujedno i nesuglasna s temeljnim načelom ugovornog prava (načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja).

Pored toga, odredbe ZOO smatraju se dispozitivnim propisima na čije odredbe se ugovorne stranke pozivaju u slučaju spora pred sudom, ako je doista u pojedinom slučaju povrijeđeno načelo jednake vrijednosti davanja. Ustavni sud o povredi načela iz članka 15. ZOO može odlučiti u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, a ne povodom prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom. Stoga, odredba članka 15. ZOO nije, niti može biti mjerodavna za ocjenu suglasnosti članka 50. stavka 1. osporenog Pravilnika.

10. U točki 9. obrazloženja Odluke utvrđeno je:

»Ustavni sud je ocijenio da je osporena odredba Pravilnika nesuglasna odredbi članka 5. stavka 1. Ustava, koja propisuje:

»U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi s Ustavom i zakonom«.

U odnosu na pravno i činjenično stanje izloženo uz izreku Odluke ovog mišljenja proizlazi da je Ustavni sud ukinuo članak 50. stavak 1. Pravilnika zato što je njegov sadržaj izvan granica ovlasti propisanih zakonom, kada se je pozvao na članak 5. stavak 1. Ustava. Nasuprot tako izraženom stavu, smatram da je u ovoj pravnoj stvari Ustavni sud trebao, u granicama svoje nadležnosti, utvrditi da osporena odredba članka 50. stavka 1. Pravilnika nije suglasna nekoj od odredbi glave III. Zaštita prava i temeljnih sloboda (članak 14. – 69. Ustava), odnosno da je tom odredbom povrijeđeno ljudsko pravo i temeljna sloboda zajamčena nekom od odredaba glave III. Ustava. To iz razloga jer se za ukidanje te odredbe utvrđuje nesuglasnost sa Zakonom o telekomunikacijama iz 1999. godine uz koju taj Pravilnik nije pravno egzistencijalno vezan. Međutim, u obrazloženju Odluke nije naveden ni jedan ustavnopravni razlog za ukidanje članka 50. stavka 1. Pravilnika. Ustavni sud u ovoj pravnoj stvari preuzeo je zadaću donositelja pravnog akta i odlučivao izvan granica ovlasti propisanih člankom 128. Ustava.

Zagreb, 17. srpnja 2003.

Sutkinja
Agata Račan, v. r.