IZRADA WEB STRANICA

Naručite izradu modernih web stranica. U svega nekoliko minuta, kreirajte vrhunsku web stranicu uz pomoć naših CMS web stranica. Moderni dizajni za Vaše web stranice. Korištenje CMS web stranica slično je kao korištenje Facebooka, ne zahtjeva znanje kodiranja i programiranja. Započnite pisati, dodajte nekoliko fotografija i imate brzo svoju prvu web stranicu. Mijenjajte dizajn svoje stranice s lakoćom. Kreirajte web stranicu svoje tvrtke, web stranicu obrta, web stranicu udruge, započnite pisati blog...

Mobilna responzivnost web stranica je prilagođavanje web stranice svim preglednicima (mobitel, tablet, računalo) i mora se implementirati na sve web stranice. Besplatna optimizacija za tražilice; SEO optimizacija omogućava vašoj web stranici da se prikazuje u prvih deset rezultata na tražilicama za pojmove koje pretražuju vaši budući kupci.

Dizajn responzivnih web stranica, registracija domene, izrada CMS stranica, ugradnja web shopa, implementacija plaćanja karticama, ugradnja Google analyticsa, siguran hosting, prijava na tražilice, reklama na društvenim mrežama, ugradnja kontakt formulara za upite sa web stranica...

Iskoristite ponudu: izrada web stranica i hosting po najnižim cijenama. Besplatna prijava na tražilice, besplatni e-mail, besplatna .hr domena, besplatna podrška za internet marketing...

>> Link na ponudu za izradu web stranica >>

Kontakt:
Poslovni Forum d.o.o.
Link - Kontakt informacije

Napomena: Ne dajemo besplatne pravne savjete!




Ažurirano: 27. 11. 2024.

POSEBNA PONUDA ZA PODUZETNIKE Link na brzi pregled poslovnih i internet usluga

Ustavni sud Republike Hrvatske

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću šestorice za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Petar Klarić, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Željko Potočnjak, Agata Račan, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom D. L. iz O., kojeg zastupa M. L., odvjetnik iz O., na sjednici Vijeća održanoj 8. srpnja 2003. godine, jednoglasno je donio


ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukidaju se:

– presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Ur-4/02-2 od 16. siječnja 2003. godine;

– rješenje Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke komore, broj: 1484/2001 od 2. veljače 2002. godine;

– rješenje Izvršnog odbora Hrvatske odvjetničke komore, broj: 1484/2001 od 19. studenoga 2001. godine.

III. Predmet se vraća Hrvatskoj odvjetničkoj komori na ponovni postupak.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.



Obrazloženje

1. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Ur-4/02-2 od 16. siječnja 2003. godine, kojom je odbijen prigovor podnositelja izjavljen protiv rješenja Upravnog odbora Hrvatske odvjetničke komore, broj: 1484/2001 od 2. veljače 2002. godine. Tim rješenjem odbijena je žalba podnositelja izjavljena protiv rješenja Izvršnog odbora Hrvatske odvjetničke komore, broj: 148472001 od 19. studenoga 2001. godine, kojim je odbijen zahtjev podnositelja za upis u Imenik odvjetnika i odvjetničkih vježbenika Hrvatske odvjetničke komore (u daljnjem tekstu: Imenik odvjetnika) sa sjedištem ureda u Osijeku.

Izvršni odbor Hrvatske odvjetničke komore odbio je zahtjev podnositelja pozivom na odredbu članka 49. stavka 2. Zakona o odvjetništvu (»Narodne novine», broj 9/94), smatrajući da podnositelj, s obzirom na svoje ranije ponašanje (pritom se misli na činjenicu da podnositelj tijekom 1991. godine nije obavljao odvjetništvo duže od šest mjeseci, a da za to nije imao opravdanih razloga, zbog čega je pravomoćnim rješenjem od 28. travnja 1992. godine brisan iz Imenika odvjetnika), ne daje jamstvo da će savjesno obavljati odvjetničko zvanje.

2. Podnositelj smatra da su mu osporenim aktima povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14., 19., 26. i 54. Ustava Republike Hrvatske. Navodi da se osporene odluke temelje isključivo na činjenicama zbog kojih je brisan iz Imenika odvjetnika 1992. godine, a koje činjenice i danas smatra pogrešno i nepotpuno utvrđenima. S obzirom na to, u ustavnoj tužbi ponovo navodi okolnosti koje su bile neposredan povod njegova privremenog odlaska iz Osijeka 1991. godine. Pritom ističe da u to vrijeme sud u Osijeku nije radio, a stranke nisu trpile nikakvu štetu jer je odvjetničku djelatnost obavljao zajedno s ocem, odvjetnikom M. L. Smatra da činjenica privremenog odlaska iz O. u vrijeme najžešćih razaranja grada tijekom 1991. godine (zbog, prema mišljenju podnositelja, opravdanih razloga), ne može biti razlogom da mu se jedanaest (11) godina kasnije odbije zahtjev za upis u Imenik odvjetnika.

3. Iz spisa predmeta je razvidno da je rješenjem Izvršnog odbora Odvjetničke komore Hrvatske, broj: 699/92 od 28. travnja 1992. godine, podnositelj brisan iz Imenika odvjetnika Odvjetničke komore Hrvatske s danom 28. travnja 1992. godine jer je utvrđeno da podnositelj ne obavlja odvjetničku dužnost duže od šest mjeseci, a da za to ne postoje opravdani razlozi. Činjenica neobavljanja odvjetničke dužnosti utvrđena je provjerom kod Odvjetničkog zbora, nadležnih državnih tijela, te dostavom pismena koja su se vraćala neuručena. Žalba podnositelja protiv tog rješenja odbijena je rješenjem Upravnog odbora Odvjetničke komore Hrvatske, broj: 699/92 od 27. lipnja 1992. godine, dok je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-3029/1992-4 od 9. prosinca 1992. godine, odbijena tužba podnositelja podnijeta protiv drugostupanjskog rješenja.

Dana 12. srpnja 2000. godine podnositelj je podnio zahtjev za upis u Imenik odvjetnika, kojeg je dopisom od 11. rujna 2000. godine povukao zbog promijenjenih obiteljskih prilika.

Dana 16. svibnja 2001. godine podnositelj je ponovo podnio zahtjev za upis u Imenik odvjetnika. Dana 9. rujna 2001. godine Odvjetnički zbor Osijek dao je negativno mišljenje za upis podnositelja u Imenik odvjetnika.

Prihvaćajući navedeno mišljenje Odvjetničkog zbora Osijek i negativno mišljenje Komisije za ispitivanje dostojnosti kandidata za upis u Imenik odvjetnika i odvjetničkih vježbenika Hrvatske odvjetničke komore (u daljnjem tekstu: Komisija za ispitivanje dostojnosti kandidata) od 15. studenoga 2001. godine, te smatrajući da podnositelj, s obzirom na svoje ranije ponašanje, ne daje jamstvo da će savjesno obavljati odvjetničko zvanje, Izvršni odbor Hrvatske odvjetničke komore je osporenim rješenjem, broj: 1484/2001 od 19. studenoga 2001. godine, pozivom na odredbu članka 49. stavka 2. Zakona o odvjetništvu, odbio zahtjev podnositelja za upis u Imenik odvjetnika.

U spisu predmeta ne nalazi se mišljenje Komisije za ispitivanje dostojnosti kandidata, ali je njegov sadržaj razvidan iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja:

»... Komisija je jednoglasno zaključila da D. L. nije dostojan za upis u Imenik odvjetnika, jer je napustio na dulje vrijeme grad u kojem je vršio odvjetništvo, stranke, svoje kolege, a razlog nije dovoljno uvjerljiv. Uza svo poštivanje činjenice da se kandidat morao brinuti za sigurnost obitelji, posebno malog djeteta, valja reći da je ta briga mogla biti konzumirana na način da se obitelj odvede, zbrine i da se odvjetnik vrati u svoj grad svome poslu. Ocjena koju je velikom većinom dao Upravni odbor Odvjetničkog zbora Osijek čiji je član kandidat u sporno vrijeme bio i koji najbolje poznaje tamošnje ondašnje i sadašnje prilike, najbolji je pokazatelj za ocjenu tadašnjeg ponašanja kandidata. Komisija smatra da je i uz teškoće i opasnosti koje su tada postojale u Osijeku temeljna dužnost kandidata kao odvjetnika bila da stoji uz svoje stranke, svoju domovinu i da se ponaša u skladu sa Zakonom o odvjetništvu i Statutom Hrvatske odvjetničke komore«.

Žalbu podnositelja podnijetu protiv navedenog rješenja, Upravni odbor Hrvatske odvjetničke komore je osporenim rješenjem odbio kao neosnovanu priklonivši se mišljenju Komisije za ispitivanje dostojnosti kandidata.

U obrazloženju presude kojom odbija prigovor podnositelja izjavljen protiv drugostupanjskog rješenja, Vrhovni sud, odgovarajući na navode prigovora, tumači značenje i domašaj odredbi stavaka 1. i 2. članka 49. Zakona o odvjetništvu. Pored toga ističe da su nadležna tijela Hrvatske odvjetničke komore bila ovlaštena ocjenjivati ponašanje podnositelja iz razdoblja kada je brisan iz Imenika odvjetnika i ne može im se odreći zaključak da takvo ponašanje odvjetnika, u kontekstu svih prilika i mogućnosti iz tog vremena, ne jamči da će podnositelj savjesno obavljati odvjetničko zvanje danas.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine», broj 49/02-pročišćeni tekst) svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.

Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelju povrijeđeno ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi ili nadležna tijela pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

Prema odredbi članka 14. stavka 2. Ustava svi su pred zakonom jednaki.

Odredbom članka 19. stavka 2. Ustava zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

Prema odredbi članka 26. Ustava svi su državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.

Prema odredbi članka 44. Ustava svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe.

Prema odredbi članka 54. stavka 1. Ustava svatko ima pravo na rad i slobodu rada, a prema odredbi stavka 2. istog članka svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.

5. Ustavni sud ocjenjuje da se ponašanje podnositelja tijekom ratnog stanja u Osijeku 1991. godine ne bi moglo smatrati sukladnim zahtjevima koje pred odvjetnike postavlja njihova Ustavom određena zadaća pružanja pravne pomoći svakome. Polazeći od navedene činjenice, temeljno pitanje koje se u ovom predmetu postavilo pred Ustavnim sudom s aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja jest:

– može li ponašanje osobe (odvjetnika) tijekom Domovinskog rata (odlazak s obitelji, uključujući tek rođeno dijete, iz bombardiranog grada i neobavljanje odvjetničke dužnosti duže od šest mjeseci, za koje ponašanje nadležna tijela Hrvatske odvjetničke komore nisu utvrdila opravdane razloge, pa je osoba brisana iz Imenika odvjetnika) biti kvalificirano kao pravno relevantna činjenica dostatna da bi se nakon proteka više od jednog desetljeća na tu osobu primijenila dispozicija sadržana u članku 49. stavku 2. Zakona o odvjetništvu, to jest utvrdila njezina nedostojnost za obavljanje odvjetništva?

6. Odredba članka 49. Zakona o odvjetništvu glasi:

»(1) Nije dostojna za obavljanje odvjetništva osoba osuđena za kazneno djelo protiv Republike Hrvatske, za kazneno djelo protiv službene dužnosti, za kazneno djelo izvršeno iz koristoljublja ili za drugo kazneno djelo izvršeno iz nečasnih pobuda ili koje je čini moralno nedostojnom za obavljanje odvjetništva. Takva osoba nema pravo na upis u imenik odvjetnika deset godina poslije izdržane, oproštene ili zastarjele kazne, a ako je osoba osuđena na novčanu kaznu, pet godina od dana pravomoćnosti presude, osoba kojoj je izrečena uvjetna osuda nema pravo na upis za vrijeme za koje joj je pravomoćnom odlukom određen rok kušnje.

(2) Nije dostojna za obavljanje odvjetništva ni osoba čije ranije ponašanje ili djelatnost ne jamči da će ona savjesno obavljati odvjetničko zvanje.

(3) Ako je zahtjev za upis u imenik odvjetnika odbijen zato što podnositelj zahtjeva nije dostojan za obavljanje odvjetništva zbog razloga navedenih u stavku 2. ovoga članka, novi zahtjev za upis ne može se podnijeti prije isteka roka od dvije godine od pravomoćnosti odluke kojom je zahtjev odbijen«.

Odredba članka 49. stavka 2. Zakona o odvjetništvu sadrži pojmove koji nisu potpuno pravno određeni. Pravne norme, koje sadrže pravno neodređene pojmove, podliježu tumačenju te pravnoj vezanosti primjenjivača za, tumačenjem ustanovljene, pravne standarde u njihovoj primjeni.

Sukladno tome, odredba članka 49. stavka 2. Zakona o odvjetništvu ne ovlašćuje nadležno tijelo na diskrecijsku (slobodnu) ocjenu pri određivanju sadržaja pojma dostojnosti neke osobe za obavljanje odvjetništva. Tumačenje pravno neodređenih pojmova koje sadrži taj članak (dostojnosti) dao je Ustavni sud u odluci broj: U-III-439/1995 od 20. prosinca 1995. godine (»Narodne novine», broj 106/95), kojom je usvojio ustavnu tužbu i ukinuo rješenja nadležnih tijela Hrvatske odvjetničke komore i presudu Upravnog suda Republike Hrvatske.

7. U osporenim aktima nadležnih tijela Hrvatske odvjetničke komore, koji su predmet ovog ustavnosudskog postupka, utvrđena je jedino činjenica podnositeljeva neobavljanja odvjetničke dužnosti duže od šest mjeseci za vrijeme Domovinskog rata (koje su ponašanje nadležna tijela Hrvatske odvjetničke komore utvrdila neopravdanim) kao pravno relevantna za primjenu dispozicije sadržane u odredbi članka 49. stavka 2. Zakona o odvjetništvu.

Osim navedenog ponašanja podnositelja od prije jedanaest (11) godina, osporeni akti ne sadrže nijedan drugi razlog zbog kojega bi podnositelj mogao biti utvrđen nedostojnim za obavljanje odvjetničkog zvanja temeljem članka 49. stavka 2. Zakona o odvjetništvu.

Osim toga, činjenica podnositeljeva neobavljanja odvjetničke dužnosti bila je predmetom postupka koji je pred nadležnim tijelima Hrvatske odvjetničke komore vođen 1992. godine i koji je rezultirao brisanjem podnositelja iz Imenika odvjetnika.

Sukladno navedenom, u postupku ocjene dostojnosti podnositelja za obavljanje odvjetništva nadležna tijela nisu uvažila ustavnosudskom praksom ustanovljene obvezujuće pravne standarde za primjenu članka 49. stavka 2. Zakona o odvjetništvu. Takvim je postupanjem povrijeđeno načelo materijalne istine propisano odredbom članka 7. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine», broj 53/91 i 103/96), jer u postupku nisu utvrđene sve činjenice važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, odnosno u konkretnoj upravnoj stvari propušteno je utvrditi pravo stanje stvari.

Ustavni sud utvrđuje da su iz navedenih razloga osporenim aktima nadležnih tijela Hrvatske odvjetničke komore podnositelju povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14., 26., 44. i 54. Ustava Republike Hrvatske.

8. Propusti nadležnih tijela u postupku po zahtjevu podnositelja za upis u Imenik odvjetnika u konkretnom slučaju protežu se i na osporenu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojom je potvrđena zakonitost rješenja tijela Hrvatske odvjetničke komore.

Potvrđujući da je na temelju jednog životnog postupka učinjenog u Domovinskom ratu – bez uzimanja u obzir opće situacije u kojoj se osoba nalazila u to vrijeme i bez istodobnog sagledavanja njezinog cjelokupnog životnog i radnog vijeka, uključujući ponašanje podnositelja u vrijeme kada je obavljao odvjetničko zvanje – dopušteno osobu ocijeniti nedostojnom za obavljanje odvjetničkog zvanja, Vrhovni sud Republike Hrvatske propustio je pružiti podnositelju zaštitu u slučaju kad se u postupku pred nadležnim tijelima Hrvatske odvjetničke komore rješavalo na način suprotan mjerodavnim odredbama Zakona o općem upravnom postupku. Vrhovni sud Republike Hrvatske osporenom je presudom stoga povrijedio ustavno pravo podnositelja propisano odredbom članka 19. stavka 2. Ustava, kojom se jamči sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

Ustavni sud također utvrđuje da je s aspekta zaštite ustavnih prava zajamčenih člancima 44. i 54. Ustava osporenu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske potrebno razmotriti i u odnosu na svrhu Zakona o odvjetništvu. U slučaju, naime, da podnositelj iznova podnese zahtjev za upis u Imenik odvjetnika sukladno članku 49. stavku 3. Zakona o odvjetništvu, činjenično stanje, kvalificirano u ovom slučaju kao jedino pravno relevantno za odbijanje podnositeljevog zahtjeva za upis u Imenik odvjetnika, i dalje će postojati, jer je neizmjenjivo budući da je vezano uz jedan postupak podnositelja u prošlosti. Prema tome, s obzirom na istog podnositelja, istu pravnu osnovu i isto (neizmjenjivo) činjenično stanje koje je jedanput već pravomoćno kvalificirano kao pravno relevantno za odbijanje zahtjeva, moralo bi doći do radikalne i cjelovite izmjene pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odnosno do zauzimanja suprotnoga pravnog stajališta od onog koje je taj isti sud već zauzeo u prethodnoj pravomoćnoj presudi u istoj pravnoj stvari iste stranke, da bi podnositelj, temeljem ponovljenog zahtjeva, uspio steći pravo na upis u Imenik odvjetnika.

Ustavni sud u tom smislu ocjenjuje da daljnji protek vremena ne bi mogao biti osnova za promjenu pravomoćno utvrđenog pravnog stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske u konkretnom slučaju, jer je zahtjev podnositelja pravomoćno odbijen unatoč proteku više od jednog desetljeća od ponašanja koje je utvrđeno pravno relevantnim za primjenu članka 49. stavka 2. Zakona o odvjetništvu, pa daljnji protek vremena u tom smislu ne bi mogao biti odlučujući.

Time se potvrđuje pravilnost stajališta Ustavnog suda da se utvrđenje dostojnosti osobe za bavljenje odvjetništvom ne može temeljiti na jednom životnom postupku osobe u prošlosti, jer ono na taj način može prerasti u apsolutnu zapreku za stjecanje prava na bavljenje odvjetništvom kao javnom službom, što je suprotno članku 49. Zakona o odvjetništvu, ali i člancima 44. i 54. Ustava.

9. Odredbom članka 19. stavka 1. Ustava propisano je da pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu. Ta odredba ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode koje su Ustavom zajamčene fizičkoj ili pravnoj osobi i koje se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

10. Slijedom navedenog, na temelju odredbi članaka 73., 74. i 76. stavka 1. i stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, odlučeno je kao u točki I., točki II. i točki III. izreke.

Točka IV. izreke utemeljena je na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-706/2003
Zagreb, 8. srpnja 2003.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Petar Klarić, v. r.