IZRADA WEB STRANICA

Naručite izradu modernih web stranica. U svega nekoliko minuta, kreirajte vrhunsku web stranicu uz pomoć naših CMS web stranica. Moderni dizajni za Vaše web stranice. Korištenje CMS web stranica slično je kao korištenje Facebooka, ne zahtjeva znanje kodiranja i programiranja. Započnite pisati, dodajte nekoliko fotografija i imate brzo svoju prvu web stranicu. Mijenjajte dizajn svoje stranice s lakoćom. Kreirajte web stranicu svoje tvrtke, web stranicu obrta, web stranicu udruge, započnite pisati blog...

Mobilna responzivnost web stranica je prilagođavanje web stranice svim preglednicima (mobitel, tablet, računalo) i mora se implementirati na sve web stranice. Besplatna optimizacija za tražilice; SEO optimizacija omogućava vašoj web stranici da se prikazuje u prvih deset rezultata na tražilicama za pojmove koje pretražuju vaši budući kupci.

Dizajn responzivnih web stranica, registracija domene, izrada CMS stranica, ugradnja web shopa, implementacija plaćanja karticama, ugradnja Google analyticsa, siguran hosting, prijava na tražilice, reklama na društvenim mrežama, ugradnja kontakt formulara za upite sa web stranica...

Iskoristite ponudu: izrada web stranica i hosting po najnižim cijenama. Besplatna prijava na tražilice, besplatni e-mail, besplatna .hr domena, besplatna podrška za internet marketing...

>> Link na ponudu za izradu web stranica >>

Kontakt:
Poslovni Forum d.o.o.
Link - Kontakt informacije

Napomena: Ne dajemo besplatne pravne savjete!




Ažurirano: 23. 11. 2024.

POSEBNA PONUDA ZA PODUZETNIKE Link na brzi pregled poslovnih i internet usluga

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smiljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Petar Klarić, Mario Kos, Jurica Malčić, Ivan Matija, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući u postupku ocjene suglasnosti s Ustavom i zakonom drugog propisa, na sjednici održanoj dana 20. veljače 2002. godine, donio je


ODLUKU
 

I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i Zakonom odredaba članka 3. stavka 1. Pravilnika o stjecanju prava na dopust do sedme godine djetetova života i rad s polovicom punog radnog vremena zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju (»Narodne novine«, broj 47/96), te se u navedenom članku ukida dio stavka 1. koji glasi:

»pod uvjetom da su oba roditelja«.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.



Obrazloženje

1. Jelena Pasarić iz Zagreba, zastupana od Eduarda Gebera i Tomislava Pasarića, odvjetnika u Zagrebu, predložila je pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i Zakonom članka 3. stavka 1. Pravilnika o stjecanju prava na dopust do sedme godine djetetova života i rad s polovicom punog radnog vremena zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju (»Narodne novine«, broj 47/96, u nastavku teksta: Pravilnik).

Predmetni Pravilnik donio je ministar rada i socijalne skrbi uz suglasnost ministra zdravstva, a na temelju ovlasti iz odredbe članka 66. stavka 6. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01).

Osporena odredba glasi:

Članak 3. stavak 1.

»Pravo na dopust do sedme godine djetetova života ili pravo na rad s polovicom punog radnog vremena može ostvariti samo jedan od roditelja pod uvjetom da su oba roditelja u radnom odnosu s punim radnim vremenom, te roditelj koji sam brine i njeguje teže hendikepirano dijete.«

2. U svom prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom podnositeljica navodi da je propisani uvjet iz osporene odredbe Pravilnika prema kojemu pravo na dopust do sedme godine života radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, može ostvariti jedan od roditelja koji je zaposlen s punim radnim vremenom, ako je i drugi roditelj u radnom odnosu s punim radnim vremenom, u suprotnosti s razlogom i svrhom utvrđivanja predmetnog prava. Prema mišljenju podnositeljice, bit ustanovljavanja prava na dopust do sedme godine života djeteta je njega djeteta ako je utvrđeno postojanje težih smetnji u razvoju, odnosno hendikepiranosti.

Prema mišljenju predlagateljice, a s obzirom na osobne karakteristike hendikepiranog djeteta, ono nije u mogućnosti samostalno, neovisno i bez pojačane njege obavljati aktivnosti od kojih ovisi njegov život i razvoj. Pojačana potreba za njegom podrazumijeva i povećanje vremena koje je potrebno provoditi s djetetom koje ima teže smetnje u razvoju, a što nisu u mogućnosti pružati roditelji koji obavljaju samostalno bilo koji rad koji zahtijeva puno radno vrijeme.

Nadalje, predlagateljica ističe kako uskraćivanje prava na posebnu njegu djeci čiji roditelji obavljaju profesionalnu aktivnost samostalnim radom različitim od radnog odnosa u smislu odredaba Zakona o radu, često i s radnim vremenom dužim od onoga kojega propisuje taj Zakon, stavlja tu djecu u vrlo težak položaj u kojemu nisu u mogućnosti primiti potrebnu njegu. Prema podnositeljici, izostanak potrebne njege od bitnog je utjecaja na daljnji psihofizički razvoj hendikepirane djece, kao i na mogućnost obavljanja njihovih svakodnevnih životnih aktivnosti.

Predlagateljica ističe kako Ustav Republike Hrvatske posebno štiti obitelj, materinstvo, djecu i nemoćne osobe. Također, prema Ustavu tjelesno i duševno oštećena djeca imaju pravo na osobitu njegu i skrb. Ustavom utvrđena posebna skrb i briga ne može se ostvariti ukoliko se podzakonskim aktima sužava krug osoba koje imaju pravo na dopust, a radi pružanja potrebne njege i skrbi.

Predlagateljica cijeni da je osporena odredba, u dijelu u kojem se njome isključuje mogućnost stjecanja prava na dopust iz razloga što drugi roditelj nije u radnom odnosu u smislu odredaba Zakona o radu, u nesuglasju s odredbama članka 14., članka 16. stavka 1., članka 56. stavka 2., članka 57. stavka 2., članka 61. stavka 1., članka 62., članka 63. stavka 3., te članka 64. stavka 1. Ustava, kao i s odredbama članka 2. i članka 66. stavka 1. Zakona o radu.

3. Pred ovim sudom u tijeku je i ustavnosudski postupak pokrenut po ustavnoj tužbi predlagateljice koji se vodi pod poslovnim brojem: U-III-1458/2001. U navedenoj ustavnoj tužbi podnositeljica je, na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 59. stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), predložila pokretanje ustavnosudskog postupka i prije iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta, a protiv prvostupanjskog rješenja Centra za socijalnu skrb Zagreb, Ureda Centar, klasa: UP/I-555-05-02/01-09, urbroj: 381-114-04/01-03 od 17. svibnja 2001. godine. Navedenim rješenjem odbijen je u cijelosti kao neosnovan zahtjev za priznavanje prava podnositeljice na dopust do sedme godine djetetovog života, a radi njege Đure Pasarića, njenog djeteta s utvrđenim težim smetnjama u razvoju.

Uz svoju ustavnu tužbu predlagateljica je priložila i očitovanje Uprave za tržište rada, radne odnose i zaštitu na radu Ministarstva rada i socijalne skrbi od 24. svibnja 2001. godine, a u svezi s primjenom osporenog Pravilnika. Iz navedenog očitovanja proizlazi da je tijekom primjene osporene odredbe postala razvidna potreba za njezinom izmjenom. Sporne odredbe Pravilnika zahtijevaju osiguravanje proračunskih sredstava koja u proračunu za tekuću godinu nisu predviđena, istaknuto je u tom očitovanju.

Na temelju članka 40. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, tijekom ustavnosudskog postupka dopisom od 28. studenoga 2001. godine, prijedlog predlagateljice dostavljen je na odgovor Ministarstvu rada i socijalne skrbi. Zatraženi odgovor do donošenja ove odluke nije zaprimljen.

4. Zaključno, podnositeljica predlaže pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom članka 3. stavka 1. Pravilnika, u dijelu u kojem je propisan uvjet da je za stjecanje prava na dopust jednog roditelja potrebno da oba roditelja budu u radnom odnosu s punim radnim vremenom, te tu odredbu u osporenom dijelu poništiti.

Prijedlog je osnovan.

5. Ustavna osnova zakonskog uređenja obiteljskih odnosa sadržana je u člancima 61., 62., 63. i 64. Ustava, koji glase:

Članak 61. stavak 1.

»Obitelj je pod osobitom zaštitom države.«

Članak 62.

»Država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život.«

Članak 63.

»Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece.

Roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu potpun i skladan razvoj njegove osobnosti.

Tjelesno i duševno oštećeno i socijalno zapušteno dijete ima pravo na osobitu njegu, obrazovanje i skrb.«

Članak 64. stavak 1.

»Dužnost je svih da štite djecu i nemoćne osobe.«

6. Iz sadržaja navedenih odredaba, a koje ovaj Sud cijeni neposredno mjerodavnim za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporene odredbe Pravilnika, proizlazi opća ustavna dužnost države osobito skrbiti za djecu i mladež. Ovu svoju obvezu država izvršava posredno stvarajući socijalne, kulturne, odgojne i materijalne uvjete u kojima roditelji mogu izvršavati svoju ustavnu obvezu iz članka 63. stavka 1. Ustava. U ostvarivanje uvjeta za provođenje osobite brige i skrbi potrebne djeci s tjelesnim ili duševnim oštećenjima, poglavito spada unutar obitelji ostvariti mogućnost jednom od roditelja imati dovoljno vremena za pružanje potrebne posebne brige i skrbi.

7. Razrađujući Ustavom utvrđenu obvezu države osobito skrbiti za život i razvoj djece s težim smetnjama u razvoju, Zakon o radu u članku 66. stavku 1. propisuje:

Članak 66. stavak 1.

»Jedan od roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju (djeteta s težim tjelesnim i mentalnim oštećenjem) ima pravo na dopust za njegu djeteta ili pravo raditi polovicu punog radnog vremena do navršene sedme godine djetetova života.«

Ta odredba Zakona o radu bez ikakvih ograničenja kao nositelja prava na dopust određuje jednog od roditelja, a ujedno ovlašćuje jednog od roditelja zahtijevati pravo na dopust. To pravo nije ustanovljeno u njegovu korist, nego je pravo djeteta s težim stupnjem smetnji u razvoju.

Pravo je djeteta, u slučaju njegove teže hendikepiranosti, dobiti potrebnu njegu kojom se osigurava njegov nesmetani život i razvoj. Na temelju navedene odredbe na strani roditelja nastaje pravo od nadležnih tijela zahtijevati ostvarivanje potrebnih uvjeta za posebnu brigu i skrb za teže hendikepirano dijete, a na način i pod uvjetima utvrđenim zakonom.

Smisao ove odredbe je ostvarivanje osobite skrbi utvrđivanjem prava na dopust jednog roditelja, kada unutar obitelji zbog profesionalnih obveza ili inih nemogućnosti drugog roditelja pružiti odgovarajuću njegu, nema drugog načina da bi se potrebna skrb neposredno pružila.

8. Utvrđujući pravo na dopust roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju, Zakon o radu u članku 66. posebno ne propisuje uvjete i postupak utvrđivanja postojanja pretpostavki za ostvarivanje tog prava, već u svom stavku 6. daje ovlaštenje nadležnom ministru urediti predmetnu materiju.

Članak 66. stavak 6. Zakona o radu glasi:

Članak 66. stavak 6.

»Ministar nadležan za socijalnu skrb, uz suglasnost ministra nadležnog za zdravstvo, pravilnikom će propisati uvjete i postupak za stjecanje prava iz stavka 1. i 2. ovoga članka te način obračunavanja i isplate naknade plaće.«

Iz davanja širokog zakonskog ovlaštenja nadležnim ministrima na utvrđivanje uvjeta za stjecanje određenog prava, ne proizlazi ovlaštenje tog tijela utvrditi potrebne uvjete na način koji bi bili suprotni svrsi radi koje je određeno pravo zakonom ustanovljeno. Zakonska svrha, a koja proizlazi iz razrade ustavnih načela uslijed kojih se na strani određenih osoba ustanovljava pojedino pravo, mora prilikom donošenja takvog podzakonskog akta biti poštivana. Prema ocjeni Suda, navedenom odredbom dano je ovlaštenje ministru propisati postupak za stjecanje prava na dopust, te utvrditi težinu tjelesnog ili mentalnog oštećenja djeteta radi stjecanja prava na posebnu brigu i skrb. Tom odredbom nadležno tijelo nije ovlašteno propisati i koji od roditelja hendikepiranog djeteta ima pravo podnošenja zahtjeva za stjecanje prava na dopust. Ovdje je pravo izbora prepušteno roditeljima.

9. Odredbom članka 2. stavka 2. osporenog Pravilnika utvrđen je stupanj, odnosno težina smetnji u razvoju djeteta, uslijed koje postoji opravdani razlog za stjecanje prava na dopust jednog roditelja. Prema navedenoj odredbi težim hendikepom smatraju se psihička ili fizička oštećenja funkcija organa ili organskih sustava takvog stupnja zbog kojeg dijete ne može samostalno izvoditi aktivnosti primjerene kronološkoj dobi, već je ovisno od pomoći druge osobe u obavljanju svakodnevnih životnih potreba. Posebno se navode kao teži hendikepi poremećaji u obavljanju svakodnevnih funkcija, kao što su oblačenje i svlačenje, obavljanje osnovnih životnih potreba (hranjenje, kontrola mokrenja i stolice), pokretanje tijela (kada to nije mnoguće ni uz pomoć ortopedskih pomagala), korištenje tehničke opreme ili lijekova o kojima ovisi održavanje života, korištenje specijalne dijete koju, s obzirom na dob i pokretljivost, moraju pripremati ili davati roditelji i druge aktivnosti koje dijete ne može obavljati bez nečije pomoći.

Iz navedene odredbe Pravilnika razvidno je kako sudjelovanje jednog od roditelja u svakodnevnim životnim aktivnostima hendikepiranog djeteta, kao što su svlačenje i oblačenje, prehrana, osobna higijena i pomoć u motorici, zahtijeva njegovu prisutnost u puno većoj mjeri nego što je to potrebno u odgoju i obrazovanju djece bez poremećaja u razvoju.

10. Međutim, utvrđujući uvjete pod kojima jedan roditelj može steći pravo na dopust, u članku 3. Pravilnika, nadležni ministar je propisao, između ostaloga, da to pravo može steći samo jedan roditelj pod uvjetom da su oba roditelja u radnom odnosu s punim radnim vremenom.

Upotrebljavajući izraze radni odnos i puno radno vrijeme, nadležni ministar je nedvojbeno uputio na tumačenje njihovog sadržaja prema odredbama Zakona o radu. Iz navedenoga pak proizlazi kako bi pravo na dopust u smislu Pravilnika mogao ostvariti jedan od roditelja samo u slučaju da su oba roditelja zaposlenici, odnosno fizičke osobe koje u radnom odnosu obavljaju određene poslove za poslodavca unutar punog radnog vremena, a kako to propisuju odredbe članka 4. i članka 30. Zakona o radu.

Ovakvim uređenjem iz kruga osoba koje imaju pravo zahtijevati dopust temeljem Pravilnika, su isključeni roditelji koji svoje profesionalne aktivnosti obavljaju samostalnim radom izvan radnog odnosa.

11. Opisanim utvrđivanjem uvjeta za stjecanje prava na dopust jednog od roditelja hendikepiranog djeteta, nadležni ministar je suzio krug osoba koje bi to pravo mogle ostvariti, a suprotno zakonskoj svrsi članka 66. stavka 1. Zakona o radu, odnosno suprotno ustavnim načelima sadržanim u članku 61. stavku 1., članku 62., te članku 63. stavku 3. Ustava. Postupajući na taj način nadležni ministar prekoračio je i dana ovlaštenja na temelju članka 17. Zakona o sustavu državne uprave (»Narodne novine«, broj 75/93, 48/99 i 15/2000). Prema navedenoj odredbi ministri donose pravilnike za provedbu zakona kada su na to izrijekom ovlašteni, u granicama date ovlasti.

Sukladno Ustavu država je dužna osigurati osobitu njegu i skrb djeci s tjelesnim i duševnim oštećenjima kada ta oštećenja u visokom stupnju hendikepiranu djecu čine ovisnom o pomoći i njezi drugih osoba. Prvenstveno obveza pružanja potrebne njege pada na teret roditelja hendikepiranog djeteta, međutim država je dužna osigurati sve potrebne uvjete za ispunjenje te obveze, u koje nedvojbeno spada i osiguranje vremena u kojem se potrebna njega i skrb pruža.

Iz prava djeteta na posebnu skrb i njegu proizlazi i pravo jednog roditelja zahtijevati pravo na dopust, ukoliko je posebna skrb i njega povezana s potrebom povećane prisutnosti roditelja u svakodnevnom životu djeteta. Kod procjene uvjeta za ostvarivanje prava na dopust, prema ocjeni ovog Suda, ne može se kao jedini kriterij utvrditi postojanje radnog odnosa s punim radnim vremenom kod oba roditelja. Pri utvrđivanju uvjeta za ostvarivanje prava na dopust mora se uvažavati i činjenica da oba roditelja uslijed svojih radnih obveza, koje ne moraju isključivo proizlaziti iz radnog odnosa, nisu u mogućnosti posvetiti dovoljno skrbi i njege osobama u čiju korist je predmetno pravo ustanovljeno.

Radni odnos s punim radnim vremenom ne može biti osnovni i jedini uvjet za ostvarivanje prava na dopust u slučajevima kada oba roditelja samostalnim radom pridonose ekonomskoj snazi obitelji u kojoj živi hendikepirano dijete, jer je posebna skrb i njega povezana i s potrebom osiguranja odgovarajuće materijalne osnove obitelji. Nadležna tijela prilikom utvrđivanja uvjeta za ustanovljavanje prava jednog roditelja na dopust dužna su ocijeniti i činjenicu da uslijed obavljanja profesionalne aktivnosti oba roditelja, nisu u mogućnosti u dovoljnoj mjeri pružiti njegu i skrb djetetu kod kojeg je potreba za osobitom skrbi na zakonom određeni način utvrđena.

12. Prema članku 90. stavku 2. Ustava u zakonu čija primjena traži financijska sredstva, moraju se predvidjeti njihovi izvori. Kada je u pitanju pružanje Ustavom utvrđene osobite skrbi, njege i zaštite određene grupe ljudi, gospodarska snaga države ne smije biti od utjecaja na ostvarivanje Ustavom zajamčenih prava.

13. Slijedom svega iznijetoga, a utvrdivši da odredba članka 3. stavka 1. Pravilnika o stjecanju prava na dopust do sedme godine djetetova života i rad s polovicom punog radnog vremana zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, u ukinutom dijelu, nije u suglasnosti s odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o radu, te nije u suglasnosti s odredbama sadržanim u članku 61. stavku 1., članku 62. i članku 63. stavku 3. Ustava, na temelju članka 54. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99), odlučeno je kao u točki I. izreke.

Utvrdivši nesuglasnost osporene odredbe u njezinom ukinutom dijelu s navedenim odredbama Ustava i Zakona o radu, Sud nije ulazio u ocjenu suglasnosti te odredbe s drugim odredbama Ustava na koje je predlagateljica u svom prijedlogu upućivala.

Odluka iz točke II. izreke utemeljena je na odredbi članka 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-II-1993/2001
Zagreb, 20. veljače 2002.


USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda
dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.