IZRADA WEB STRANICA

Naručite izradu modernih web stranica. U svega nekoliko minuta, kreirajte vrhunsku web stranicu uz pomoć naših CMS web stranica. Moderni dizajni za Vaše web stranice. Korištenje CMS web stranica slično je kao korištenje Facebooka, ne zahtjeva znanje kodiranja i programiranja. Započnite pisati, dodajte nekoliko fotografija i imate brzo svoju prvu web stranicu. Mijenjajte dizajn svoje stranice s lakoćom. Kreirajte web stranicu svoje tvrtke, web stranicu obrta, web stranicu udruge, započnite pisati blog...

Mobilna responzivnost web stranica je prilagođavanje web stranice svim preglednicima (mobitel, tablet, računalo) i mora se implementirati na sve web stranice. Besplatna optimizacija za tražilice; SEO optimizacija omogućava vašoj web stranici da se prikazuje u prvih deset rezultata na tražilicama za pojmove koje pretražuju vaši budući kupci.

Dizajn responzivnih web stranica, registracija domene, izrada CMS stranica, ugradnja web shopa, implementacija plaćanja karticama, ugradnja Google analyticsa, siguran hosting, prijava na tražilice, reklama na društvenim mrežama, ugradnja kontakt formulara za upite sa web stranica...

Iskoristite ponudu: izrada web stranica i hosting po najnižim cijenama. Besplatna prijava na tražilice, besplatni e-mail, besplatna .hr domena, besplatna podrška za internet marketing...

>> Link na ponudu za izradu web stranica >>

Kontakt:
Poslovni Forum d.o.o.
Link - Kontakt informacije

Napomena: Ne dajemo besplatne pravne savjete!




Ažurirano: 23. 11. 2024.

POSEBNA PONUDA ZA PODUZETNIKE Link na brzi pregled poslovnih i internet usluga

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Smiljko Sokol, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Petar Klarić, Mario Kos, Jurica Malčić, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o žalbi I. M. iz P., kojega zastupaju odvjetnici N. T. iz P., S. H. iz Z. i P. J. iz P., protiv odluke Državnog sudbenog vijeća, broj: Sp-4/01 od 10. prosinca 2001. godine, o stegovnoj odgovornosti, na sjednici Suda održanoj dana 27. svibnja 2002. godine, donio je



ODLUKU

I. Žalbe se odbijaju.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.



Obrazloženje

1. Podnositelj je, temeljem odredbe članka 122. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske, podnio žalbu protiv odluke Državnog sudbenog vijeća, broj: Sp-4/01 od 10. prosinca 2001. godine, o razrješenju od sudačke dužnosti zbog počinjenog stegovnog djela iz članka 20. stavka 2. točke 2. i stavka 3. alineje 1. Zakona o državnom sudbenom vijeću (»Narodne novine«, broj 58/93, 49/99, 31/00, 107/00 i 129/00, u daljnjem tekstu: ZDSV).

Prema toj odluci, podnositelju je izrečena mjera razrješenja od dužnosti, a sukladno odredbi članka 31. stavka 2. alineje 5. ZDSV udaljen je od obavljanja dužnosti na rok od tri mjeseca (članak 26. stavci 1. i 3. ZDSV), računajući od dana donošenja odluke.

U stegovnom postupku Državno sudbeno vijeće utvrdilo je da je podnositelj odgovoran za stegovno djelo neurednog obnašanja sudačke dužnosti, jer bez opravdanog razloga nije izrađivao i nije otpremao sudske odluke u zakonskom roku, te je tako u kaznenom predmetu Županijskog suda u P., broj: K-41/91, presudu izradio i otpremio nakon proteka sedam godina od objave presude; u predmetu istog suda, broj: K-28/92, nakon proteka šest godina nakon objave presude i u predmetu Općinskog suda u B., broj: K-36/89, nakon proteka deset godina od objave presude.

2. Protiv navedene odluke podnositelj je putem punomoćnika pravovremeno podnio dvije žalbe, te je naknadno dostavio i odgovor na odgovor na žalbu predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Osporavanu odluku pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba stegovnog postupka u vezi s analognom primjenom odredaba Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 110/97, 27/98, 58/99 i 112/99, u daljnjem tekstu: ZKP), te zbog odluke o stegovnoj mjeri.

3. Tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno podnositelj potkrjepljuje analizom svoga desetogodišnjeg rada i učinaka u vidu riješenih sudskih predmeta. Ističe da u razdoblju od 1993. godine (od imenovanja na dužnost predsjednika Županijskog suda u P.) uopće nije bio dužan raditi na konkretnim predmetima, međutim, u razdoblju obnašanja te dužnosti riješio je sudskih predmeta kao 2,5 prosječna suca. U isto vrijeme vodio je referendum 1991. godine i sve izbore od 1990. do 2001. godine, osnovao je zemljišne knjige za područje O.S.B., za vrijeme Domovinskog rata mobiliziran je u Krizni stožer Općine B., te je sudjelovao u radu prijašnjeg Državnog sudbenog vijeća.

Pogrešnu primjenu materijalnog prava podnositelj nalazi u povredi odredbe članka 368. stavaka 1. i 3. ZKP (je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo; ima li okolnosti koje iskjučuju kazneni progon, a osobito je li nastupila zastara kaznenog progona ili je progon isključen zbog amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena).

Bitne povrede odredaba stegovnog postupka u svezi s analognom primjenom odredaba ZKP i to u odnosu na:

– članak 359. stavak 7. (sud će određeno i potpuno izložiti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije prihvatio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih je razloga odlučio da se ne ispita neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz ili pisani nalaz pročitan, kojim se razlozima vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika i pri primjeni određenih odredaba KZ na optuženika i njegovo djelo),

– članak 367. stavak 1. točka 9. i 11. (bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji ako je optužba prekoračena; ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika),

– kao i stavak 3. istog članka (bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji i ako sud pri pripremanju glavne rasprave ili u tijeku glavne rasprave ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovoga Zakona ili na glavnoj raspravi povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu).

4. Pri tome podnositelj iznosi činjenično stanje za koje smatra da bi, kad bi bilo uzeto u obzir, odluka DSV-a bila povoljnija za njega.

Ukratko, ističe da je odbijen prijedlog obrane za saslušanjem određenih svjedoka, na okolnost vremena saznanja za stegovna djela. Pri tome smatra da je DSV pogrešno interpretirao tvrdnju obrane o načinu saznanja predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske za predmetna stegovna djela. Napominje da je na raspravi 22. ožujka 2001. godine obrana precizno iskazala da je podnositelj ukazao tadašnjem predsjedniku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na napise u novinama, u kojima se iznosi podatak o neizrađenim presudama, za koje mu je rečeno da predsjednik o tome već zna iz drugog izvora. Time je, prema mišljenju podnositelja, osoba ovlaštena za pokretanje stegovnog postupka već puno ranije imala spoznaje o mogućim stegovnim prijestupima, ali postupak nije pokrenut za vrijeme njegovog mandata. Propuštanjem DSV-a da utvrdi pravo činjenično stanje nije utvrđena odlučna činjenica o tome postoji li zakonska zapreka za stegovni postupak (postojanje kaznenog djela, zastara vođenja stegovnog postupka) i počinjene su bitne povrede postupka zbog proturječja između sadržaja zapisnika i vođene rasprave u odnosu na obrazloženje osporavane odluke, odnosno zbog odbijanja dokaznog prijedloga pri čemu nisu navedeni razlozi odbijanja.

Nadalje, podnositelj ističe i povredu prava na obranu, jer je DSV odbilo prijedlog obrane da se podnositelja osobno ispita. Pri tome nije uvažena predočena liječnička dokumentacija kojom se potvrđuje da je podnositelj zbog stanja akutne vaskularne krize u potpunosti onemogućen opravdanim razlozima da se odazove pozivima stegovnog tijela radi davanja iskaza, niti je, prema mišljenju podnositelja, dan i jedan valjan razlog zbog kojega navedena dokumentacija nije uvažena.

Konačno, u vezi sa samim stegovnim djelom, tumačeći odredbu članka 20. stavka 2. točke 2. ZDSV, podnositelj smatra da je obilježje stegovnog djela radnja s indiferentnim brojem vladanja (propusta), te da je za tumačenje bitan i stavak 3. alineja 1. istog članka koji se odnosi na neopravdan razlog zbog kojega sudac ne izrađuje i ne otprema sudske odluke u zakonskom roku. Stoga bi stegovno djelo bilo počinjeno nastupanjem stanja i ne bi se produljavalo s trajanjem stanja. Osim toga, podnositelj osporava utvrđenje DSV-a da bi samo dvije sudske odluke, koje nisu izrađene i otpremljene u zakonskom roku, tijekom jedanaest godina, bile osnova za tvrdnju da podnositelj nije uredno obnašao sudačku dužnost.

Iz sadržaja i načina obrazloženja odluke o izricanju najteže predviđene stegovne mjere, podnositelj izvodi zaključak da je postupak vođen s ciljem njegovog razrješenja, a ne s ciljem utvrđenja stegovnog djela i donošenjem odluke u skladu s okolnostima koje utječu na izbor i visinu izrečene mjere. Ovaj zaključak potkrijepljuje ranije navedenim iznimnim radnim rezultatima postignutima u mjerodavnom razdoblju, uzimanjem u obzir otegotnih okolnosti u vidu »drugih predmeta u kojima su protekli rokovi za otpremu, ali koji zbog zastare nisu stavljeni podnositelju na teret«, neprihvaćanju olakotnih okolnosti, zasluga i priznanja kolega iz struke, te stranih dobrotvornih organizacija kojih je počasni član.

Svi navedeni žalbeni razlozi doveli su, prema mišljenju podnositelja, do povrede njegovih ustavnih prava zajamčenih u odredbama članka 29. stavka 2. alineja 2., 4., 5. i 6., članka 44. i članka 54. Ustava Republike Hrvatske, kao i do povrede odredbe članka 6. stavaka 1. i 3. točke D Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Predlaže prihvaćanje žalbi, preinačenje i odbijanje zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka, podredno ukidanje osporavane odluke i vraćanje predmeta Državnom sudbenom vijeću na ponovni postupak, te predlaže da ga se zajedno s braniteljima pozove na sjednicu Ustavnog suda Republike Hrvatske, sukladno odredbi članka 374. stavka 1. ZKP.

5. U dopisu predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su-414-IV/01 od 6. veljače 2002. godine, pozivom na odredbu članka 372. ZKP, daje se odgovor na žalbu podnositelja.

Poriču se navodi žalbe da podnositelju nije omogućena obrana u stegovnom postupku, te da zbog svog zdravstvenog stanja nije mogao pripremiti obranu.

Podnositelj je, prije pokretanja stegovnog postupka, dao pisano očitovanje na dopis predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su-414-IV/01-5 od 4. listopada 2001. godine, kojim je traženo njegovo očitovanje na izvješće sudaca Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 10. rujna 2001. godine, pri čemu je iz sadržaja dopisa, te kao dugogodišnji sudac s profesionalnim i životnim iskustvom, bio detaljno upoznat da postoji osnovana sumnja o počinjenju teškog stegovnog djela, te mu je izričito naglašena mogućnost pokretanja stegovnog postupka. U svojoj izjavi od 11. listopada 2001. godine sam podnositelj izjavio je da je spreman na svaku odgovornost zbog učinjenih propusta, te je dajući takvu izjavu sam priznao da je izradio presude na način da je između objave odluka i njihove dostave prošlo više godina, u jednom slučaju čak deset godina, a svoje postupanje je opravdavao svojim velikim radnim učinkom u mjerodavnom razdoblju. Pri tome podnositelj nije spominjao zdravstvene tegobe koje bi utjecale na danu pisanu izjavu, pa predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske smatra da je podnositelj izjavu dao svjestan svih njezinih pravnih posljedica.

Nakon dostavljanja zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka podnositelj se opet očitovao opširnim podneskom, koji predstavlja njegovu obranu, ne negirajući stegovna djela koja mu se stavljaju na teret, međutim ističući prigovor zastare za pokretanje postupka u odnosu na neke od odluka, te tvrdeći da se radi o djelu stanja, a ne o trajnom stegovnom djelu i osporavajući pravnu kvalifikaciju djela.

Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske napominje da je sam žalitelj izabrao mogućnost da svoju obranu iznese u pisanom obliku i putem svojih branitelja, pri čemu je iznio sve okolnosti koje su mu išle u prilog.

Imajući u vidu odredbu članka 30. stavka 1. ZDSV da se stegovni postupak provodi odgovarajućom primjenom odredaba ZKP, ako tim Zakonom nije drugačije određeno, predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske smatra da su time u potpunosti poštovane odredbe članka 28. stavka 1. ZDSV kojima je određeno da se sucu mora pružiti mogućnost da iznese svoju obranu osobno ili po branitelju kojega izabere. Stoga smatra da ZDSV dopušta da DSV provede postupak i u fizičkoj odsutnosti suca protiv kojega se stegovni postupak vodi, (bez obzira na zdravstveno stanje) ako je on iskoristio svoje pravo na obranu po izabranim braniteljima, cijeneći da li bi osobno saslušanje prijavljenog suca, s obzirom na druge provedene dokaze, pridonijelo drugačijem utvrđenju činjeničnog stanja, odnosno drugačijoj odluci.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare, predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi da svi zastarni rokovi u ovom predmetu teku od 25. svibnja 2001. godine, nakon što je primljena obavijest Glavnog državnog odvjetnika (dopis broj: A-123/01 od 24. svibnja 2001. godine) na temelju koje se prišlo utvrđivanju činjenica.

Osporavaju se navodi podnositelja o njegovom osobnom razgovoru s tadašnjim predsjednikom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, M. R., s obzirom da je predmet Županijskog suda u P., broj: Kž-89/93, ispušten iz činjeničnog opisa stegovnog djela, te da nije pravno odlučan za ovaj stegovni postupak. Jednako tako osporavaju se i podnositeljevi navodi o navodno ranije zaprimljenoj prijavi drugog suca Županijskog suda u P., jer da pregledom dokumentacije Vrhovnog suda Republike Hrvatske taj navod nije potvrđen.

Zaključno, predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske smatra da je podnositelju, putem branitelja, omogućeno detaljno ispitivanje svjedoka M. R., nakon čega je pravilno ocijenjeno da izvođenje daljnih dokaza ne bi pridonijelo potpunijem utvrđenju činjeničnog stanja. Donoseći zakonitu i pravičnu odluku o teškom stegovnom djelu koje potpuno diskvalificira podnositelja od daljnjeg obnašanja sudačke dužnosti, smatra da je DSV pravilno ocijenilo da rad suca na drugim predmetima može utjecati na odluku o sankciji, ali ne može biti razlog da se suca oslobodi od odgovornosti. Iz izvješća sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 10. rujna 2001. godine vidljivo je da je otkriven veći broj slučajeva u kojima podnositelj godinama nije radio svoj posao, no na teret su mu stavljena samo ona stegovna djela kod kojih nije nastupila zastara. Pri tome se osporavaju i preostali podnositeljevi navodi o karakteru stegovnog djela, kao stajališta kojima se izvrće pravna logika i zaštićuje upravo one suce koji ekstremno dugo nisu obavljali svoju funkciju u određenom broju predmeta.

Predlaže odbijanje podnositeljeve žalbe i potvrđivanje osporavane odluke, s time da se prethodno provjeri pravovremenost žalbe.

6. U odgovoru na odgovor na žalbu, od 25. veljače 2002. godine, podnositelj putem svog branitelja u cijelosti se protivi navodima odgovora na žalbu, navodeći da je bit prava na obranu u tome što optuženi ima pravo dati svoju obranu osobno, usmeno i neposredno pred tijelom koje odlučuje po optužnom aktu. Za prvo ročište podnositelj nije niti primio poziv, a nedvojbeno i jasno je dao do znanja da želi koristiti svoje pravo na davanje osobne obrane saslušanjem po članu DSV-a ili po zamolnici, zbog zdravstvenih razloga, koju praksu je DSV već primjenjivao.

Podnositelj ističe da pisano očitovanje suca, a posebice ono dano u postupku kontrole, ne može nadomjestiti obranu, a analogno ZKP zapisnici iz postupka kontrole trebali bi biti izdvojeni iz spisa.

Tumačenje odredbe članka 28. ZDSV, koje je iznio predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske, podnositelj smatra apsolutno neprihvatljivim, s obzirom da bi se na taj način odredbe o pravu na obranu tumačile u korist tužitelja, potpuno suspendirajući pravo okrivljenika. Umjesto takvog tumačenja, podnositelj smatra da se postupak može dovršiti i bez osobne obrane okrivljenika, ali samo u slučajevima kad isti na nedvojben način dade do znanja da obranu želi dati putem branitelja, odnosno kada mu je obrana omogućena, a on to pravo nije iskoristio. U konkretnom slučaju podnositelj smatra da nisu ispunjene navedene pretpostavke.

Podnositelj ističe i praktičnost navedene odredbe ZDSV u odnosu na analognu primjenu ZKP, u pogledu primjene odredaba o prisilnom dovođenju prijavljenog suca, pri čemu ističe značajke ZDSV kao lex specialis u odnosu na odredbe ZKP, koje ne idu za suspendiranjem prava na obranu.

Zaključno, podnositelj poriče da bi počinjeno stegovno djelo imalo izrazito negativan odjek u javnosti. Smatra da podastrijeti novinski članci, o kojima se govorilo tijekom postupka i u odgovoru na tužbu imaju za DSV veću težinu u odnosu na liječničku dijagnozu datu u dokumentaciji radi odgode ročišta, te da se o negativnom odjeku u javnosti, ne samo našoj, može govoriti u odnosu na »bacanje na cestu« suca koji je radio više nego 2,5 prosječna suca, pod čijim je predsjedanjem pulski sudski okrug postao jedan od najažurnijih u Hrvatskoj, te koji je kod američkih sudaca ostavio takav dojam da je dobio čin počasnog pukovnika države K..

Žalbe nisu osnovane.

7. Postupajući po žalbama podnositelja protiv odluke DSV, temeljem ovlaštenja iz članka 122. stavka 5. Ustava Republike Hrvatske, a u vezi s člankom 34. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), te odredbom članka 379. ZKP, Ustavni sud Republike Hrvatske nije našao da bi osporavanom odlukom bile počinjene povrede kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti povrede na koje u izjavljenim žalbama ukazuje podnositelj.

Pri tome je Ustavni sud Republike Hrvatske, temeljem odredaba Glave X. Ustavnog zakona (nakon donošenja pročišćenog teksta Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske), pozvao u dva navrata punomoćnike podnositelja na dostavu izjava osoba naznačenih kao svjedoka, u cilju utvrđenja postoje li činjenice koje bi govorile u prilog istaknutom prigovoru zastare. Na dopise od 19. ožujka i 23. travnja 2002. godine punomoćnici nisu dostavili tražene izjave, odnosno izjava suca V. F., dostavljena izvan ponovno određenog roka potvrđuje zaključak DSV da predložene osobe nemaju saznanja o činjenicama koje bi govorile u prilog podnositelju i time osporile iskaz svjedoka M. R.

Osporavanom odlukom obuhvaćena su sva sporna pitanja na koja u pretežnom dijelu ukazuju i izjavljene žalbe: radi li se o stegovnom djelu stanja ili trajanja, je li ovlaštena osoba za pokretanje stegovne odgovornosti saznala za djelo i počinitelja u ožujku 2001. godine, te je li trebalo osobno saslušati prijavljenog suca, kako je to bilo predloženo po braniteljima. U obrazloženju osporavane odluke daju se u bitnome razlozi donijetih zaključaka DSV, utemeljeni na mjerodavnim odredbama ZDSV, koje razloge u potpunosti prihvaća i ovaj Sud.

8. Istaknuti žalbeni razlozi u pogledu počinjenja povreda postupovnih odredaba članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP (postojanje proturječja sadržaja zapisnika, te onoga što se na raspravi događalo i razloga koji su navedeni u osporavanoj odluci), stavka 1. točke 9. istoga članka (prekoračenje optužbe) i stavka 3. istoga članka (održavanje glavne rasprave bez osobe čija je nazočnost na glavnoj raspravi po zakonu obvezna) raspravljeni su tijekom prvostupanjskog postupka pred DSV.

Iz obrazloženja osporavane odluke vidljivo je da je DSV provođenjem dokaza saslušanjem predloženog svjedoka M. R. i uvidom u izvješće Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrdilo da tijekom ožujka 2001. godine predsjedništvo Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije imalo obavijest niti saznanje da bi podnositelj počinio predmetna stegovna djela. Za djelo koje se odnosi na predmet broj: K-3/92, predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske je odustao i nije ga stavio na teret podnositelju, pa su stoga neosnovani navodi podnositelja da bi, u kontekstu tog djela i eventualno vođenih razgovora s tadašnjim predsjednikom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, stegovni postupak trebalo nadopuniti izvođenjem dokaza saslušanjem podnositelja i naknadno predloženih svjedoka. Saslušani svjedok M. R. iskazao je da je u samo jednom predmetu u povodu pisane prijave stranke reagirao upućivanjem službenog dopisa podnositelju, tražeći njegovo očitovanje. Podnositelj je u odgovoru na dopis potvrdio da u tom konkretnom slučaju doista nije na vrijeme izradio odluku, zbog velike prezauzetosti drugim poslovima, međutim, odmah je reagirao i napisao tu odluku. Ostale navode podnositelja, o razgovorima podnositelja i svjedoka u prisustvu nekolicine drugih sudaca, predloženih za svjedoke, svjedok R. nije potvrdio, a jednako tako nije potvrdio da bi iz drugih izvora (napisa lokalnog tiska) imao saznanja o neažurnom radu podnositelja u sudskim postupcima koji bi bili predmet ovog stegovnog postupka.

Inzistiranje obrane na samo jednom dijelu zapisnički konstatiranih izjava svjedoka, koji je prema ranije navedenom irelevantan za stegovnu odgovornost podnositelja, na koji branitelji prisutni na ročištu nisu dali primjedbe, slijedom navedenoga nije osnovano.

Nadalje, imajući u vidu da se navedene okolnosti odnose na sudski postupak koji nije predmet ovog stegovnog postupka, te zaprimivši u spis predmeta izvješće o bolovanju podnositelja, izdano od ordinacije opće prakse dr. V.D.-Š., spec. opće obiteljske medicine, od 27. studenoga 2001. godine, kao i nastavni nalaz psihijatrijske ordinacije dr. sc. E.K.-V., dr. med., spec. psihijatar-psihoterapeut, datirano s 29. studenoga 2001. godine, iz kojega proizlazi da se podnositelj nalazi na psihoterapijskom procesu zbog emocionalnog sloma te da u ovom stanju nije psihički sposoban biti prisutan sudskom procesu, DSV je pravilno zaključilo da se postupak nastavi bez saslušanja podnositelja koji je uredno zastupan po braniteljima na ročištima 22. studenoga 2001. i 10. prosinca 2001. godine.

Na oba ročišta branitelji su iznosili tvrdnje koje predstavljaju obranu podnositelja, podnosili prijedloge za provođenjem dokaza saslušanjem svjedoka i uvida u novinske napise vezane uz podnositelja, dok su na zadnjem ročištu aktivno sudjelovali u ispitivanju saslušanog svjedoka M. R.

Pri tome je potrebno navesti i činjenicu da je podnositelj pozivan pristupiti ročištu pred DSV-om 22. studenoga 2001. godine (s adrese dotadašnjeg radnog mjesta vraćeno neuručeno, jer se podnositelj nalazio na bolovanju), nakon čega je ročište održano u prisutnosti njegovih branitelja te je donijeta i objavljena odluka o pokretanju stegovnog postupka. Protiv odluke je podnositelj putem branitelja podnio pisano očitovanje 5. prosinca 2001. godine, a u međuvremenu mu je uredno dostavljen poziv za ročište 10. prosinca 2001. godine, na koje nije pristupio, međutim branitelji su u spis predali pisano očitovanje na dopis predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2001. godine i liječničku dokumentaciju kojom opravdavaju nedolazak podnositelja.

U tome je smislu pravilno primijenjena odredba članka 28. stavka 1. ZDSV koja nalaže da se u postupku odlučivanja o stegovnoj odgovornosti, sucu protiv kojega se postupak vodi mora pružiti mogućnost da iznese svoju obranu osobno ili po branitelju kojega izabere. Podnositelj je disponirao svojim pravom na obranu, opunomoćivši tri odvjetnika. U konkretnom slučaju ova odredba ZDSV jedina je mjerodavna za procjenu navoda o povredi prava obrane.

Slijedom navedenoga, osporavana odluka sadrži razloge zbog kojih je DSV ocijenio nepotrebnim saslušati predložene svjedoke V. F. i J. Š., tako da ni žalbeni razlog povrede odredbe članka 359. stavka 7. ZKP nije osnovan. Odlukom donijetom na ročištu 10. prosinca 2001. godine DSV je nakon vijećanja donijelo i strankama priopćilo odluku da se odbija prijedlog obrane da se neposredno ili zamolbenim putem ispita podnositelj, te je odbilo i dokazni prijedlog za saslušanje predloženih svjedoka V. F., S. F. i I. H. Svi navedeni svjedoci su bili predloženi u svezi okolnosti koje je DSV, temeljem naprijed datog obrazloženja, našao irelevantnima za konkretan stegovni postupak, pa ih u tom kontekstu ne spominje poimence u osporavanoj odluci.

9. Člankom 20. stavkom 2. točkom 2. kao stegovno djelo utvrđuje se neopravdano neobnašanje ili neuredno obnašanje sudačke dužnosti, a stavkom 3. alinejom 1. utvrđuje se da će se stegovni postupak za stegovno djelo iz stavka 2. točke 2. ovog članka pokrenuti osobito: – ako sudac bez opravdanog razloga ne izrađuje i ne otprema sudske odluke u zakonskom roku.

U dijelu žalbenih navoda koji upiru na povredu odredbe članka 368. točke 1. (je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo) i točke 3. (ima li okolnosti koje isključuju kazneni progon, a osobito je li nastupila zastara kaznenog progona…), o karakteru stegovnog djela DSV je u osporavanoj odluci zauzeo stajalište da se radi o stegovnom djelu trajanja, koje se ostvaruje sve dok traje protupravno stanje, tj. dok nije izrađena i otpremljena sudska odluka.

Pri tome objektivni rok od dvije godine, propisan člankom 22. ZDSV, teče od dana kada je sudac izradio ili otpremio odluku, pa DSV utvrđuje da u konkretnim slučajevima nije nastupila zastara pokretanja postupka.

Ovakav zaključak DSV sukladan je i smislu odredaba članka 358. stavaka 1. i 2. ZKP koji propisuju rokove pisanja i otpreme objavljene presude, odnosno iznimno dopuštaju prekoračenje tog roka zbog nepredvidljivih ili neotklonjivih razloga (više sile), o čemu mora biti obaviješten predsjednik suda.

10. Međutim, neovisno od nabrojanih i obrazloženih žalbenih navoda temeljenih na navodnim povredama odredaba ZKP i ZDSV, nesporna je činjenica da podnositelj nije negirao sama stegovna djela koja mu se stavljaju na teret. Pri tome se nekoliko puta pisanim putem očitovao u raznim fazama postupka, priznajući počinjenje bića stegovnog djela, a niti njegovi branitelji nisu osporili utvrđene činjenice u vezi s razdobljem u kojem podnositelj nije napisao i otpremio presude sukladno odredbi članka 358. ZKP.

Umjesto toga, podnositelj pokušava opravdati neobavljanje dužnosti, odnosno neobavljanje poslova koje je trebao prerasporediti kao predsjednik suda, s poslovima koje je dobrovoljno prihvaćao ili sam odabrao kad je preuzeo višu dužnost. Pri tome je očigledno ispustio iz vida smisao rada u ispunjavanju zadataka pravosuđa, te da za neučinkovitost pravosuđa materijalno i politički odgovara država u cjelini, kao i da konačno sve takve radnje padaju na teret stranaka u postupcima i poreznih obveznika. U tom se smislu obavljanje drugih poslova ne bi moglo smatrati razlogom više sile, kako to traži odredba članka 358. stavaka 1. i 2. ZKP, propisujući opravdane razloge zbog kojih bi sudac, iznimno, smio produljiti rokove pisanja i otpreme presude.

Odluka o stegovnoj kazni razrješenja od dužnosti i mjeri privremenog udaljavanja od obnašanja dužnosti suca Županijskog suda u P., stoga ima uporište u težini stegovnih djela počinjenih u vezi s kaznenim postupcima (interes države i javnosti) i to bez obzira na navod obrane da se radi o malom broju nenapisanih i neotpremljenih presuda u dugom vremenskom razdoblju, o izostanku reakcije državnog odvjetništva, te s druge strane, o velikom stručnom i javnom angažmanu podnositelja i dr.

U smislu navedenog nije osnovan niti navod obrane o povredi Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz članka 6. stavaka 1. i 3. točke D u odnosu na pravo optuženika na pravično suđenje.

11. U vezi s istaknutom povredom ustavnog prava iz članka 29. stavka 2., alineje 2., 4., 5. i 6. Ustava Republike Hrvatske (u slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo: da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane; da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava da plati branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja pod uvjetima propisanim zakonom; da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sudu; da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe) slijedom ranije iznijetih utvrđenja, ovaj Sud nije našao da bi donošenjem osporene odluke to ustavno pravo podnositelju bilo povrijeđeno.

Jednako tako, ovaj Sud nije našao da bi bila povrijeđena odredba članka 44. (svaki građanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe), odnosno članka 54. Ustava (svatko ima pravo na rad i slobodu rada; svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost).

12. Slijedom navedenoga Ustavni sud Republike Hrvatske odlučio je kao u izreci.

Broj: U-IX-163/2002
Zagreb, 27. svibnja 2002.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik
dr. sc. Smiljko Sokol, v. r.


 

MILAN VUKOVIĆ sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske

IZDVOJENO MIŠLJENJE

uz Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske
broj: U-IX-163/2002

Iako su odredbe glave X. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu »Postupak u povodu žalbe protiv Odluke o razrješenju sudačke dužnosti i Odluke o stegovnoj odgovornosti suca (žalbeni ustavnosudski postupci)« unijeti u naš ustavnosudski postupak Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (»Narodne novine«, broj 29/2002), mislim da se te odredbe još nisu primjenjivale u praksi Ustavnog suda do donošenja današnje Odluke broj U-IX-163/2002. od 27. svibnja 2002., kojim Ustavni sud odbija žalbu stegovno odgovornog suca I. M. izjavljenu protiv Odluke Državnog sudbenog vijeća broj: Sp-4/2001 od 10. prosinca 2001. godine, kojom je sucu M., zbog počinjenog stegovnog djela »iz čl. 20. st. 2., točka 2. i stavak 3. alineja 1. Zakona o DSV-u«, temeljem članka 21. st. 1. točka 3. Zakona o DSV-u izrečena stegovna kazna »razrješenja od dužnosti suca«.

Istom je Odlukom, temeljem čl. 26. st. 1., 2. i 3. Zakona o DSV-u sudac I. M. privremeno udaljen od obnašanja dužnosti suca Županijskog suda u P. na rok od tri mjeseca, računajući od 10. prosinca 2001. godine.

Koristeći se pravima iz čl. 27. st. 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, izdvojio sam svoje mišljenje i glasovao protiv Odluke o odbijanju žalbe i dajem pisano obrazloženje razloga mojeg protivljenja Odluci Ustavnog suda i želim da se obrazloženje objavi uz Odluku Suda.

Širinom odredbi glave III. Ustava Republike Hrvatske »Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda« od ukupno 36 članaka, koji povezuju u zajedničku cjelinu jednu četvrtinu cijelog Ustava, koji ima ukupno 145 članaka, ima, prema mom mišljenju, veliko značenje u cjelokupnom nastojanju da se što potpunije u hrvatskom pravnom poretku ostvaruju zajamčena ljudska prava i temeljne slobode.

Zato u konkretnom slučaju nisam mogao prihvatiti stajalište Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, za koju je glasovala većina sudaca Suda, o ispravnosti postupka DSV-a protiv žalitelja kojim je, stegovno odgovornom sucu, uskraćeno pravo na obranu, pravo »da mu se sudi u njegovoj nazočnosti«, pravo »da ispituje ili dade ispitivati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao svjedoka optužbe«, kako se ta prava navode u čl. 29. stavak dva, alineja pet i šest Ustava Republike Hrvatske. Dakle, pravo na osobnu obranu, pred zakonom utemeljenim neovisnim i nepristranim tijelom, pozicionirano je kao temeljno ustavno pravo i ima svoju ustavnu osnovu, koja upućuje na osobito veliko značenje tog prava.

Stoga sam mišljenja da su sucu I. M. u ovom stegovnom postupku uskratom prava na osobnu obranu, koje pravo predstavlja konkretizaciju načela i prava iz čl. 3. Ustava Republike Hrvatske, povrijeđena ljudska prava i to baš pravo na osobnu obranu.

Pravo na osobnu obranu je čvrsto sankcionirano i u čl. 6. stavku 3. alinejama b, c. i d. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 6/1999), što je trebalo uzeti u obzir, jer je Konvencija postala sastavnim dijelom našeg unutarnjeg pravnog poretka.

Izraženo stajalište Odluke Ustavnog suda, stajališta podnositelja stegovnog postupka i Odluke DSV-a da bi, stegovno optuženi sudac M., uzimanjem branitelja, izvršio izbor načina svoje obrane suglasno odredbama čl. 28. Zakona o DSV-u ni pravno ni činjenično nije utemeljeno.

Pravno ta stajališta nisu utemeljena zato što ispuštaju iz svog razmišljanja i obzorja nepobitnu pravnu činjenicu da je pravo izbora načina obrane isključivo i samo pravo stegovno optuženog suca, a ne ni podnositelja zahtjeva za stegovnu odgovornost ni samog DSV-a. Naime, kad se u čl. 28. st. 1. Zakona o DSV-u propisuje da se sucu, protiv kojega se postupak vodi, mora pružiti mogućnost da iznese svoju obranu osobno ili po branitelju kojeg izabere, onda odgovor na tu alternativu pripada samo sucu! U ovom slučaju sudac nije ničim i nikada prenio na nikoga, pa ni na branitelje, to svoje pravo. To nije u spisu našao podnositelj prijedloga, ni samo Državno sudbeno vijeće pa ni Ustavni sud, jer takvu izjavu nitko u spisu nije mogao naći budući da je stegovno odgovorni sudac nije ni dao!

Otvaranjem rasprave pred Državnim sudbenim vijećem omogućuje stegovno odgovornom sucu posebno izjašnjavanje o stegovnoj optužnici i bolje mogućnosti utvrđenja okvira stegovne odgovornosti ili neodgovornosti. Izvođenje dokaza pred DSV-om u režimu izrazitog načela kontradiktornosti i stranačke dispozicije proširuje, znatno, stvarne mogućnosti iznošenja obrane, te njezinim predočavanjem omogućuje se Vijeću potpuno drukčijeg stjecanja uvjerenja od onog kad stegovno odgovornog nema na raspravi.

Tvrdnja Državnog sudbenog vijeća u Odluci broj: SP-4/01 od 10. prosinca 2001., na stranici 4, da »Državno sudbeno vijeće nalazi da je sudac M. iskoristio zakonsku mogućnost da iznese svoju obranu po braniteljima koje je izabrao i da nije bilo potrebe da se osobno sasluša«, djeluje nemogućom, jer je puna proizvoljnosti i pravne neutemeljenosti, jer ništa ne govori o tome kad je to stegovni sudac i gdje izjavio da je on izabrao taj način obrane.

Dapače, branitelji na raspravi pred Državnim sudbenim vijećem na nekoliko mjesta i na nekoliko upita jasno ističu da se traži osobno saslušanje stegovno odgovornog suca, koji zbog bolesti nije mogao doći na raspravu, potkrepljujući to medicinskom dokumentacijom, koju, očito, nije DSV-e uzimalo ni u razmatranje ni u ocjenjivanje!

Još neuvjerljivije i pravno neutemeljeno strši stajalište podnositelja stegovne optužnice izrečeno u odgovoru na žalbu stegovno odgovornog suca M., o pravu na osobnu obranu kad se kaže: »Upravo je člankom 28. st. 1. Zakona o DSV-u drukčije određeno. Taj propis određuje da se u postupku odlučivanja o stegovnoj odgovornosti sucu protiv kojega se postupak vodi mora pružiti mogućnost da iznese svoju obranu na jedan od dva načina: 1) osobno ili 2) po branitelju kojega izabere. Očito je da je sam žalitelj izabrao mogućnost da svoju obranu iznese u pisanom obliku i putem svojih branitelja, pri čemu je iznio sve okolnosti koje su mu išle u prilog«. Zaista bi bilo zanimljivo vidjeti gdje je nađena takva izjava suca u tom stegovnom postupku, gdje je on to izjavio i koji je to odvjetnik iznio kao dogovor sa stegovno odgovornim sucem? Svega toga u spisu nema!

U razvoju pravne kulture tijekom hrvatske povijesti prihvatili smo načela rimskog prava kao jednog od temelja razvoja europske i hrvatske kulture uopće, pa i pravne naobrazbe. Mišljenja sam da se je Odlukom Ustavnog suda broj: U-IX-163/2002 od 27. svibnja 2002., ozbiljno poljuljalo jedno od temeljnih načela tog prava »Audiatur et altera pars«! Upravo zato sam glasovao protiv ove odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Zagreb, 28. svibnja 2002.

Milan Vuković, v. r.