IZRADA WEB STRANICA

Naručite izradu modernih web stranica. U svega nekoliko minuta, kreirajte vrhunsku web stranicu uz pomoć naših CMS web stranica. Moderni dizajni za Vaše web stranice. Korištenje CMS web stranica slično je kao korištenje Facebooka, ne zahtjeva znanje kodiranja i programiranja. Započnite pisati, dodajte nekoliko fotografija i imate brzo svoju prvu web stranicu. Mijenjajte dizajn svoje stranice s lakoćom. Kreirajte web stranicu svoje tvrtke, web stranicu obrta, web stranicu udruge, započnite pisati blog...

Mobilna responzivnost web stranica je prilagođavanje web stranice svim preglednicima (mobitel, tablet, računalo) i mora se implementirati na sve web stranice. Besplatna optimizacija za tražilice; SEO optimizacija omogućava vašoj web stranici da se prikazuje u prvih deset rezultata na tražilicama za pojmove koje pretražuju vaši budući kupci.

Dizajn responzivnih web stranica, registracija domene, izrada CMS stranica, ugradnja web shopa, implementacija plaćanja karticama, ugradnja Google analyticsa, siguran hosting, prijava na tražilice, reklama na društvenim mrežama, ugradnja kontakt formulara za upite sa web stranica...

Iskoristite ponudu: izrada web stranica i hosting po najnižim cijenama. Besplatna prijava na tražilice, besplatni e-mail, besplatna .hr domena, besplatna podrška za internet marketing...

>> Link na ponudu za izradu web stranica >>

Kontakt:
Poslovni Forum d.o.o.
Link - Kontakt informacije

Napomena: Ne dajemo besplatne pravne savjete!




Ažurirano: 27. 11. 2024.

POSEBNA PONUDA ZA PODUZETNIKE Link na brzi pregled poslovnih i internet usluga

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću šestorice za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Petar Klarić, kao predsjednik Vijeća te suci Jurica Malčić, Ivan Matija, Željko Potočnjak, Agata Račan i Milan Vuković, kao članovi Vijeća u postupku vođenom u povodu ustavne tužbe N. A. iz O., koju zastupa D. Š., odvjetnik iz O., na sjednici Vijeća održanoj 10. srpnja 2002. godine, jednoglasno je donio



ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.



Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u O., broj: Gž-1267/01-2 od 28. lipnja 2001. i presude Općinskog suda u O., broj: P-2621/00-10 od 9. veljače 2001.

2. Presudom Županijskog suda u O., od 28. lipnja 2001. odbijena je žalba podnositeljice ustavne tužbe protiv presude Općinskog suda u O. od 9. veljače 2001. i ta je presuda potvrđena. Tom prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je podnositeljici ustavne tužbe kao tuženici prestao Zakonom o najmu stanova (»Narodne novine«, broj 91/96, 48/98 i 66/98) uspostavljeni odnos najmoprimca na stanu u O., Š. 2, te da je ona u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe dužna iseliti iz tog stana i slobodnog od osoba i svojih stvari predati ga na daljnje raspolaganje tužitelju M. C.

3. U ustavnoj tužbi podnositeljica, u bitnom, navodi da je potpuno pogrešno i pravno neutemeljeno pravno shvaćanje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, prema kojem je njezinim odbijanjem kao najmoprimca da s vlasnikom stana sklopi ugovor o najmu stana iskazala da nema ozbiljnu volju sklopiti ugovor o najmu pa je stoga dužna snositi posljedice svoje odluke da ne postupi po odredbama članka 33. Zakona o najmu stanova, koje se po pravnom shvaćanju suda sastoje u utvrđenju da joj je prestalo svojstvo najmoprimca, odnosno da je raskinut zakonom uspostavljeni najamni odnos stranaka. Smatra da ni Zakon o najmu stanova, ni Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01) ne predviđaju raskid najma stana, a niti prestanak svojstva najmoprimca bivšem nositelju stanarskog prava zbog okolnosti da najmoprimac ne želi dobrovoljno sklopiti s vlasnikom stana ugovor o najmu stana.

Ukazuje na odredbu članka 33. stavka 3. Zakona o najmu stanova, prema kojoj, ako vlasnik stana u roku od 3 mjeseca od primitka pisanog zahtjeva najmoprimca ne sklopi ili odbije sklopiti ugovor o najmu stana najmoprimac će zatražiti od suda donošenje presude koja će zamijeniti taj ugovor, pa smatra da i vlasniku stana stoji na raspolaganju takva tužba putem koje bi se u sudskom postupku uredili odnosi najma stana, a nikako pravo da zbog odbijanja najmoprimca da sklopi takav ugovor zatraži utvrđenje da je najamni odnos prestao.

Ističe da vlasnik stana osim poziva na sklapanje ugovora, njoj nikada nije ponudio i ugovor u formi i sadržaju određenom u člancima 4. i 5. Zakona o najmu stanova, pa se na njega nije niti mogla očitovati. Navodi također da pravno shvaćanje sudova nema uporišta ni u jednoj zakonskoj odredbi, tim više što je ona samohrana majka s dvoje malodobne djece, kao nositelj stanarskog prava u predmetnom stanu stanuje od 1989. godine, a nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova ima u istom stanu status zaštićenog najmoprimca, zbog čega da je pogrešna i primjena odredaba članaka 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Smatra da su osporavanim presudama povrijeđene odredbe članka 3., članka 19. stavka 1. i članka 117. stavka 3. Ustava.

Predlaže usvojiti ustavnu tužbu, ukinuti osporavane presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Ustavna tužba sadrži formalne sastojke propisane člankom 65. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 - pročišćeni tekst, dalje: Ustavni zakon), kao i pretpostavke propisane člankom 62. stavcima 2. i 3. i člankom 64. Ustavnog zakona.

5. Ustavni sud, odlučujući o ustavnoj tužbi, prvo ispituje jesu li prava istaknuta u ustavnoj tužbi ustavna prava, u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona. Ako utvrdi da se radi o ustavnim pravima, Ustavni sud ispituje jesu li ustavna prava povrijeđena.

Ustavna tužba nije osnovana.

6. Prema ustavnom određenju nadležnosti Ustavnog suda (članak 128. stavak 1. podstavak 4. Ustava), kao i prema odredbi stavka 1. članka 62. Ustavnog zakona, ustavna tužba je institut ustanovljen radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, a može se podnijeti ako podnositelj smatra da je pojedinačnim aktom (i postupkom koji mu je prethodio) povrijeđeno neko od Ustavom utvrđenih ljudskih prava i temeljnih sloboda (ustavno pravo).

7. Sudovi su u postupku u kojem su donesene osporavane presude pravilno iznijeli svoje stajalište prema kojem odredba članka 33. stavka 3. Zakona o najmu stanova ne daje ovlaštenje najmodavcu zahtijevati od suda donošenje presude koja će zamijeniti ugovor o najmu stana, jer se zahtjev za donošenje takve presude može podnijeti samo kad zakon na to izrijekom ovlašćuje, a Zakon o najmu stanova tu ovlast izrijekom daje samo najmoprimcu u spomenutoj odredbi članka 33. stavka 3. Slijedom iznesenog sudovi su zaključili da u slučaju kad najmoprimac ne postavi zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana, odnosno ne želi sklopiti ugovor, najmodavac ga na to ne može prisiliti, pa mu jedino preostaje zahtijevati iseljenje tog najmoprimca. Navedeni zaključak polazi od toga da se najmoprimac odnosno osoba koja je ex lege stekla prava i obveze najmoprimca, a bez opravdanih razloga odbija sklapanje ugovora o najmu, nalazi u stanu bez valjane pravne osnove, iz čega sudovi dalje zaključuju da se sankcije za najmoprimca ne bi ograničavale samo na gubitak posebne zaštite koju uživa kao zaštićeni najmoprimac, već gubi i pravo na daljnje korištenje stanom.

Također, sudovi su stajališta da rokovi iz odredaba članka 33. Zakona o najmu stanova nisu prekluzivni, pa u slučaju kada je vlasnik stana podnio tužbu radi iseljenja (nakon što je prethodno u konkretnom slučaju dva puta postupio prema odredbi članka 33. stavka 1. Zakona o najmu stanova), zaštićeni najmoprimac je mogao podnijeti ili zahtjev, ili tužbu, ili protutužbu radi sklapanja ugovora o najmu, jer bi u suprotnom vlasnik ostao bez ikakve mogućnosti uređivanja odnosa između sebe kao vlasnika stana i zaštićenog najmoprimca u njegovom stanu.

8. Ustavnom tužbom podnositeljica od Ustavnog suda traži donošenje odluke kojom bi se ocijenilo i utvrdilo da su osporavanim presudama povrijeđene odredbe iz članka 3., članka 19. stavka 1. i članka 117. stavka 3. Ustava, označujući ih kao svoja ustavna prava.

U odredbi članka 3. Ustav ne utvrđuje ljudska prava i temeljne slobode (ustavna prava). Naime, u članku 3. Ustav utvrđuje najviše vrednote ustavnog poretka koje se razrađuju i određuju u drugim odredbama Ustava, a posebice u onima kojima se jamče ljudska prava i temeljne slobode. Odredba članka 3. Ustava služi kao osnova za tumačenje Ustava i kao smjernica zakonodavcu pri razradi ustavnih prava građana te je i upućena državnim tijelima, a ne neposredno građanima.

Odredba članka 19. stavka 1. Ustava propisuje temeljne smjernice i obveze državne uprave i tijela s javnim ovlastima kad odlučuju o pravima i dužnostima građana pa se na toj odredbi ne može temeljiti ustavno pravo, dakle, ni ustavna tužba.

Odredba članka 117. stavka 3. Ustava propisuje načelo zakonitosti za sudbenu vlast, odnosno propisuje temeljne smjernice i dužnost sudova da postupaju i odlučuju zakonito. Navedena ustavna odredba ne sadrži slobode i prava koja su Ustavom zajamčena fizičkoj ili pravnoj osobi (subjektivno ustavno pravo). Stoga, tom odredbom ustavotvorac, u ukupnosti članka 117. Ustava, sudbenoj vlasti samo povjerava da samostalno i neovisno brine o zakonitosti.

9. Stoga je, temeljem odredbe članka 75. Ustavnog zakona, odlučeno kao u izreci.

Broj: U-III-2000/2001
Zagreb, 10. srpnja 2002.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Petar Klarić, v. r.