|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
||||||||||||||||||
 
 NOVI PREGLED PROPISA Ugovori Banke Biljno zdravstvo Zdravstveno osiguranje Državne potpore Državni službenici Elektronička isprava Elektronička trgovina Elektronički mediji Financijsko osiguranje Gradnja Hrana Informacijska sigurnost Investicijski fondovi Izmjera i katastar Kazneni postupak Kazneni zakon Kemikalije Kreditne unije Kvaliteta zdravstvene zaštite Lijekovi Nasljeđivanje Obavljanje djelatnosti Obiteljski zakon Obrazovanje odraslih Obrt Obvezni odnosi (ZOO) Obvezno zdravstveno osiguranje Opći upravni postupak Oružje Osiguranje Osiguranje u prometu Ovrha - Ovršni zakon Parnični postupak Primjeri ugovora Porez na dobit Porez na dohodak Porez na kavu Posredovanje u prometu nekretnina Poticanje ulaganja Predmeti opće uporabe Prekršajni zakon Prijevoz - linijski Prijevoz opasnih tvari Prostorno uređenje i gradnja Rad - Zakon o radu Računovodstvo Revizija Stranci Sudovi Šport Šume Tajnost podataka Trgovačka društva Udomiteljstvo Udžbenici za školu Ugostiteljska djelatnost Umirovljenički fond Usluge u turizmu Veterinarstvo Volonterstvo Zabrane u zakonima Zakon o leasingu Zaštita bilja Zakon o radu Zaštita na radu Zaštita okoliša Zaštita potrošača Zaštita prirode Zaštita pučanstva Zaštita životinja Javna nabava NOVI PREGLED PROPISA 
|
 |
ZAKON O OPĆEM UPRAVNOM POSTUPKU
(Pročišćeni tekst) PRVI DIO OPĆE ODREDBE Glava I. OSNOVNA NAČELA Važenje zakona Članak 1. Po ovom zakonu dužni su postupati organi državne uprave i drugi državni organi, kad u upravnim stvarima, neposredno primjenjujući propise, rješavaju o pravima, obvezama ili pravnim interesima građana; odnosno pravnih osoba ili druge stranke. Po ovom zakonu dužne su postupati i druge pravne osobe, kad u obavljanju javnih ovlasti rješavaju u upravnim stvarima. Poseban postupak Članak 2. Pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu se posebnim zakonom urediti drugačije nego što su uređena ovim zakonom, ako je to nužno za postupanje u toj upravnoj oblasti i nije protivno načelima ovoga zakona. Supsidijarna primjena zakona Članak 3. U upravnim oblastima za koje je zakonom propisan poseban postupak postupa se po odredbama tog zakona. Po odredbama ovog zakona postupa se u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom. Načelo zakonitosti Članak 4. (1) Organi, ustanove i druge pravne osobe, koji postupaju u upravnim stvarima, rješavaju na temelju zakona, drugih propisa državnih organa i na temelju općih akata ustanova i drugih pravnih osoba koje one donose na temelju javnih ovlaštenja. Drugi dio (2) U upravnim stvarima u kojima je organ zakonom ili na zakonu utemeljenim propisom ovlašten da rješava po slobodnoj ocjeni, rješenje mora biti doneseno u granicama ovlaštenja i u skladu s ciljem u kojem je ovlaštenje dano. (3) Odredbe ovog zakona važe i za slučajeve u kojima je organ ovlašten da u upravnim stvarima rješava po slobodnoj ocjeni. Zaštita prava građana i zaštita javnog interesa Članak 5. (1) Pri vođenju postupka i rješavanju organi su dužni strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba ni u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesima. (2) Kad službena osoba, s obzirom na postojeće činjenično stanje, sazna ili ocijeni da određeni građanin ili organizacija ima osnove za ostvarenje nekog prava, upozorit će je na to. (3) Ako se na temelju zakona strankama nalažu kakve obveze, prema njima će se primjenjivati one mjere predviđene propisima koje su za njih povoljnije, ako se takvim mjerama postiže svrha zakona. Načelo efikasnosti Članak 6. Kad organi, ustanove i druge pravne osobe rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa radnih ljudi i građana, organizacija udruženog rada i drugih ustanova i drugih pravnih osoba. Načelo materijalne istine Članak 7. U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari, i u tom cilju moraju se utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitoga i pravilnog rješenja. Načelo saslušanja stranke Članak 8. (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja. (2) Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno. Ocjena dokaza Članak 9. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlaštena službena osoba po svojem uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Samostalnost u rješavanju Članak 10. (1) Organ vodi upravni postupak i donosi rješenje samostalno u okviru ovlaštenja danih zakonom, drugim propisima i općim aktima. (2) Ovlaštena službena osoba organa nadležnoga za vođenje postupka samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti, i na podlozi utvrđenih činjenica i okolnosti primjenjuje propise odnosno opće akte na konkretni slučaj. Pravo žalbe Članak 11. (1) Protiv rješenja donesenoga u prvom stepenu stranka ima pravo žalbe. Samo se zakonom može propisati da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena, i to ako je na drugi način osigurana zaštita prava i zakonitosti. (2) Ako nema organa uprave drugog stepena, žalba protiv prvostepenog rješenja može se izjaviti samo kad je to zakonom predviđeno. Tim zakonom odredit će se i organ koji će rješavati o žalbi. (3) Uz uvjete iz ovog zakona stranka ima pravo žalbe i kad prvostepeni organ nije u određenom roku donio rješenje o njezinu zahtjevu. (4) Protiv rješenja donesenoga u drugom stepenu žalba nije dopuštena. Konačnost rješenja Članak 11a Rješenje protiv kojeg nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku),a kojim je stranka stekla kakvo pravo, odnosno kojim su stranci određene kakve obveze, može se poništitt, ukinuti ili izmijeniti samo slučajevima koji su zakonom predviđeni Pravomoćnost rješenja Članak 12. Rješenje protiv kojega se ne može izjaviti žalba ni pokrenuti upravni spor (pravomoćno rješenje), a kojim je stranka stekla određena prava, odnosno kojim su stranci određene neke obveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su zakonom predviđeni. Ekonomičnost postupka Članak 13. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitoga i pravilnog rješenja. Pomoć neukoj stranci Članak 14. Organ koji vodi postupak brinut će se da neznanje i neukost stranke i drugih osoba koje sudjeluju u postupku ne budu na štetu prava što im po zakonu pripadaju. Upotreba jezika i pisama Članak 15. Upravni postupak vodi se na jeziku i pismu koji su u službenoj uporabi kod organa kod kojeg se vodi postupak. Pripadnicima svih naroda i manjina jamči se sloboda služenja svojim jezikom i pismom u upravnom postupku, pod uvjetima utvrđenim posebnim zakonom. Upotreba izraza Ťorganť Članak 16. Pod organom koji vodi postupak odnosno rješava u upravnim stvarima
razumijevaju se državni organi i organizacije i zajednice, ako ovim zakonom
nije drugačije određeno. Glava II. NADLEŽNOST 1. Stvarna i mjesna nadležnost Članak 17. (1) Stvarna nadležnost za rješavanje u upravnom postupku određuje se po propisima kojima se uređuje određena upravna oblast ili se određuje nadležnost pojedinih organa. (2) Mjesna nadležnost određuje se po propisima o političko-teritorijalnoj podjeli i po propisima o organizaciji pojedinih organa. Članak 18. Za rješavanje u upravnim stvarima u prvom stupnju stvarno su nadležni organi utvrđeni propisima o ustrojstvu organa državne uprave, propisima kojim se uređuje pojedina upravna oblast, odnosno drugim posebnim propisima. Ako propisima nije utvrđena stvarna nadležnost, za postupanje su nadležni organi državne uprave u čiji djelokrug pripadaju poslovi opće uprave. Članak 19. Ukinut. Članak 20. Ukinut. Članak 21. (1) Nijedan organ ne može preuzeti određenu upravnu stvar iz nadležnosti drugog organa i sam je riješiti, osim ako je to zakonom predviđeno i pod uvjetima propisanima tim zakonom. (2) Organ nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari može samo na temelju izričnog zakonskog ovlaštenja prenijeti rješavanje u toj stvari na drugi organ. (3) Stvarna i mjesna nadležnost ne mogu se mijenjati dogovorom stranaka, dogovorom organa i stranaka, ni dogovorom organa, osim ako je zakonom drugačije određeno. Članak 22. (1) U okviru propisa predviđenih u članaku 17. stavu (2) ovog zakona mjesna se nadležnost određuje: 1) u stvarima koje se odnose na nekretninu - prema mjestu gdje se ona nalazi; 2) u stvarima koje se odnose na djelatnost nekoga državnog organa, organizacije ili zajednice - prema mjestu njihova sjedišta. U stvarima koje se odnose na djelatnost poslovnih jedinica ustanova i drugih pravnih osoba, nadležnost se određuje prema sjedištu poslovne jedinice; 3) u stvarima koje se odnose na vođenje radnje ili na profesionalnu djelatnost pojedinih osoba koja se obavlja ili se ima obavljati u određenom mjestu - prema sjedištu radnje odnosno prema mjestu gdje se djelatnost obavlja; 4) u ostalim stvarima - prema prebivalištu stranke. Kad ima više stranaka, nadležnost se određuje prema stranci prema kojoj je zahtjev upravljen. Ako stranka nema prebivališta u Republici Hrvatskoj, nadležnost se određuje prema mjestu njezina boravišta, a ako nema ni boravišta - prema mjestu njezina posljednjeg prebivališta odnosno boravišta u Jugoslaviji; 5) ako se mjesna nadležnost ne može odrediti po odredbama toč. od 1) do 4) ovog članaka, ona se određuje prema mjestu gdje je nastao povod za vođenje postupka. (2) U stvarima koje se odnose na brod ili zrakoplov, ili u kojima je povod za vođenje postupka nastao na brodu ili zrakoplovu mjesna se nadležnost određuje prema matičnoj luci broda odnosno matičnom pristaništu zrakoplova. (3) Odredbe prethodnih stavova primjenjuju se ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Članak 23. (1) Ako bi prema odredbama prethodnih članakova jednovremeno bila mjesno nadležna dva organa ili više organa, nadležan je onaj organ koji je prvi pokrenuo postupak, ali se mjesno nadležni organi mogu sporazumjeti koji će od njih voditi postupak. (2) Svaki mjesno nadležni organ izvršit će na svojem području one radnje postupka koje ne trpe odgodu. Članak 24. Organ koji je pokrenuo postupak kao mjesno nadležan zadržava nadležnost i kad u toku postupka nastupe okolnosti prema kojima bi bio mjesno nadležan drugi organ. Organ koji je pokrenuo postupak može ustupiti predmet organu koji je prema novim okolnostima postao mjesno nadležan, ako se time znatno olakšava postupak, osobito za stranku. Članak 25. (1) Svaki organ pazi po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost. (2) Ako organ nade da nije nadležan za rad u određenoj upravnoj stvari, postupit će na način propisan u članaku 66. st. (3) i (4) ovog zakona. (3) Ako je nenadležni organ izvršio koju radnju postupka, nadležni organ kojem je stvar ustupljena cijenit će da li će koju od tih radnji ponoviti. 2. Stranke s diplomatskim imunitetom Članak 26. Strana država, međunarodna organizacija, odnosno osobe koje uživaju pravo imuniteta imaju u upravnom postupku položaj uređen međunarodnim pravom, odnosno međunarodnim ugovorima, priznatim po nadležnim državnim organima. U slučaju sumnje oko postojanja imuniteta, objašnjenje daje organ državne uprave nadležan za inozemne poslove. 3. Prostorno ograničenje nadležnosti Članak 27. (1) Svaki organ vrši službeni rad u granicama svojeg područja. (2) Ako postoji opasnost zbog odgode, a službenu bi radnju trebalo izvršiti izvan granica područja organa, organ može izvršiti radnju i izvan granica svojeg područja. On je dužan o tome odmah obavijestiti organ na čijem je području tu radnju poduzeo. 4. Sukob nadležnosti Članak 28. Ukinut. Članak 29. Ukinut. Članak 30. Sukob nadležnosti između organa državne uprave rješava Vlada Republike Hrvatske, ako je sukob nadležnosti nastao na razini Republike, odnosno odgovarajući izvršni organi jedinica lokalne samouprave, ako je sukob nadležnosti nastao između organa državne uprave na njihovom području. Sukob nadležnosti organa državne uprave iste upravne oblasti raznih razina rješava nadležno ministarstvo ili, drugi nadležni republički organ državne uprave. Sukob nadležnosti između organa državne uprave i izvršnih organa rješava Vlada Republike Hrvatske. Sukob nadležnosti između Vlade Republike Hrvatske i ministarstava i drugih republičkih organa državne uprave rješava Sabor Republike Hrvatske. Sukob nadležnosti između organa državne uprave i drugih pravnih osoba s javnim ovlastima rješava Vlada Republike Hrvatske. Sukob nadležnosti koji nisu obuhvaćeni stavcima 1. do 4. ovoga članakka rješava republički sud nadležan za upravne sporove. Članak 31. Ukinut. Članak 32. Ukinut. Članak 33. (1) Kad se dva organa izjasne kao nadležni ili kao nenadležni za rješavanje u istoj upravnoj stvari, prijedlog za rješavanje sukoba nadležnosti podnosi organ koji je posljednji odlučivao o svojoj nadležnosti, a može ga podnijeti i stranka. (2) Organ koji rješava sukob nadležnosti jednovremeno će poništiti rješenje koje je u upravnoj stvari donio nenadležni organ, odnosno poništit će zaključak kojim se nadležni organ izjasnio kao nenadležan i dostavit će spise predmeta nadležnom organu. (3) Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti stranka ne može izjaviti posebnu žalbu ni voditi poseban upravni spor. (4) Odredba članaka 23. stava (2) ovog zakona na odgovarajući se način primjenjuje i u slučaju sukoba nadležnosti. Članak 34. (1) Ako organ u sukobu smatra da mu je rješenjem kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti povrijeđeno kakvo pravo, može izjaviti žalbu. Ako je o sukobu riješio sud, žalba nije dopuštena. (2) Ako organ nadležan za rješavanje o žalbi iz prethodnog stava utvrdi da rješenje o sukobu nije zasnovano na propisima, raspravit će odnose koji su zbog toga nastali između organa koji se žalio i organa koji je rješenjem o sukobu nadležnosti proglašen nenadležnim, vodeći računa o pravima koja po odgovarajućim propisima pripadaju organu koji se žalio. Rješenje doneseno o žalbi smatra se kao prvostepeno rješenje o odnosima koji se njime rješavaju. (3) Žalba po stavu (1) ovog članaka i rješenje doneseno o njoj nemaju utjecaja na upravni postupak u konkretnom predmetu. 5. Službena osoba ovlaštena za vođenje postupka i za rješavanje Članak 35. (1) U upravnoj stvari za čije je rješavanje nadležan državni organ rješenje u upravnom postupku donosi rukovoditelja organa, ako propisima o organizaciji tog organa ili drugim posebnim propisima nije drugačije određeno. (2) Rukovoditelja može ovlastiti drugu službenu osobu istog organa za rješavanje u upravnim stvarima iz određene vrste poslova. (3) Ovlaštenje za rješavanje obuhvaća i vođenje postupka koje prethodi rješavanju. Članak 36. U kolegijalnim organima rješenje u upravnim stvarima donosi kolegijalni organ, ako propisima nije određeno drugačije. Kolegijalni organ može temeljem zakona, propisa utemeljenog na zakonu ili drugog posebnog propisa organa lokalne samouprave ovlastiti službenu osobu u tom organu da rješava u upravnim stvarima. Članak 37. Ako je za rješavanje u upravnoj stvari nadležan kolegijalni organ, postupak vodi nadležni organ uprave u čiji djelokrug pripada upravna stvar; ako propisima nije određeno drugačije. U slučaju iz stavka 1. ovoga članakka, organ odnosno osoba ovlaštena za vođenje postupka podnosi pismeni referat kolegijalnom organu iz stavka 1. ovoga članakka, ako posebnim propisima nije određeno da referat podnosi komisija ili drugi organ odnosno druga pravna osoba. Članak 38. U upravnim stvarima u kojima rješava pravna osoba s javnim ovlastima, rješenje donosi ravnatelj te pravne osobe, ako propisima nije određeno drugačije. Ravnatelj može ovlastiti drugu stručnu službenu osobu da poduzima radnje u postupku da donošenja rješenja ili da rješava u upravnim stvarima iz nadležnosti te pravne osobe. Članak 39. (1) Rukovoditelja organa može ovlastiti drugu stručnu službenu osobu tog organa da poduzima radnje u postupku prije donošenja rješenja. (2) Ako u danom ovlaštenju nema ograničenja, određena službena osoba ovlaštena je da obavlja sve radnje u postupku, osim donošenja rješenja i takvih zaključaka kojima se onemogućuje daljnje vođenje postupka. 6. Pravna pomoć Članak 40. (1) Za izvršenje pojedinih radnji u postupku koje se imaju poduzeti izvan područja nadležnog organa, taj će organ zamoliti organ uprave na čijem se području radnja ima poduzeti. (2) Organ nadležan za rješavanje u upravnoj stvari može, radi lakšega i bržeg obavljanja radnje ili izbjegavanja nepotrebnih troškova, vršenje pojedine radnje u postupku povjeriti odgovarajućem drugom organu ovlaštenome za poduzimanje takve radnje. Članak 41. (1) Državni organi, a i ustanove i druge pravne osobe koje imaju javno ovlaštenje za rješavanje u upravnim stvarima, dužni su jedni drugima ukazivati pravnu pomoć u upravnom postupku. Ta se pomoć traži posebnom molbom. (2) Zamoljeni organ, a i organizacija iz stava 1. ovog članaka, dužni su postupiti po molbi u granicama svojeg područja i djelokruga, bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od dana primitka molbe. (3) Pravna pomoć za izvršenje pojedinih radnji u postupku može se tražiti od sudova samo u okviru posebnih propisa. Iznimno, državni organ, a i organizacija koja ima javno ovlaštenje za rješavanje u upravnim stvarima, može tražiti od sudova da im dostave spise koji su potrebni za vođenje upravnog postupka. Sudovi su dužni postupati po takvu traženju ako se time ne ometa sam sudski postupak. Sud može odrediti rok u kojem se spisi moraju vratiti. (4) Za pravnu pomoć u odnosu s inozemnim organima primjenjuju se odredbe međunarodnih ugovora, a ako tih nema, primjenjuje se načelo uzajamnosti. Ako postoji sumnja o postojanju uzajamnosti, objašnjenje daje organ državne uprave nadležan za inozemne poslove. (5) Domaći organi ukazuju pravnu pomoć inozemnim organima na način predviđen u domaćem zakonu. Organ će uskratiti pravnu pomoć ako se traži radnja koja je protivna javnom poretku. Radnja koja je predmet molbe inozemnog organa može se izvršiti i na način koji zahtijeva inozemni organ, ako takav postupak nije protivan javnom poretku. (6) Ako međunarodnim ugovorima nije predviđena mogućnost neposrednog saobraćanja s inozemnim organima, organi saobraćaju s inozemstvom preko organa državne uprave nadležnog za inozemne poslove. 7.Izuzeće Članak 42. Službena osoba koja je ovlaštena da rješava ili da obavija pojedine radnje u postupku izuzet će se od rada u predmetu: 1) ako je u predmetu u kojem se vodi postupak stranka, suovlaštenik odnosno suobveznik, svjedok, vještak, punomoćnik ili zakonski zastupnik stranke; 2) ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena zaključno, bračni drug ili srodnik po tazbini do drugog stepena zaključno, pa i onda kad je brak prestao; 3) ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke u odnosu staratelja, usvojitelja, usvojenika ili hranitelja; 4) ako je u prvostepenom postupku sudjelovala u vođenju postupka ili u donošenju rješenja. Članak 43. Službena osoba koja bi imala da rješava u određenoj upravnoj stvari ili da obavi koju radnju u postupku, čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće iz članaka 42. ovog zakona, dužna je prekinuti svaki daljnji rad na predmetu i o tome obavijestiti organ nadležan za rješavanje o izuzeću. Ako službena osoba smatra da postoje druge okolnosti koje opravdavaju njezino izuzeće, obavijestit će o tome isti organ, ne prekidajući rad. Članak 44. (1) Stranka može zahtijevati izuzeće službene osobe iz razloga navedenih u članaku 42. ovog zakona te kad postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost. U svojem zahtjevu stranka mora navesti okolnosti zbog kojih smatra da postoji koji od razloga za izuzeće. (2) Službena osoba za koju je stranka zahtijevala izuzeće iz kojeg od razloga navedenih u članaku 42, ovog zakona ne može sve do donošenja zaključka o tom zahtjevu obavljati nikakve radnje u postupku, osim onih koje ne trpe odgodu. Članak 45. O izuzeću službene osobe organa odlučuje rukovoditelj u organu, o izuzeću rukovoditelja nadležni izvršni organ, osim u slučaju izuzeća rukovoditelja organa u sastavu organa drtavne uprave, o čijem izuzeću odlučuje rukovoditelj organa uprave u čijem se sastavu taj organ nalazi. O izuzeću članaka kolegijalnog organa odlučuje predsjednik kolegijalnog organa, a o njegovom izuzeću odgovarajući izvršni organ. O izuzeću službene osobe pravne osobe s javnim ovlastima odlučuje ravnatelj te pravne osobe, a o izuzeću ravnatelja organ utvrđen statutom ili drugim općim aktom, ako zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu, ili drugim posebnim propisom nije drugačije određeno. O izuzeću odlučuje se zaključkom. Članak 46. (1) U zaključku o izuzeću odredit će se službena osoba koja će rješavati odnosno obavljati pojedine radnje u postupku u vezi s predmetom u kojem mu je izuzeće određeno. (2) Protiv zaključka kojim se određuje izuzeće nije dopuštena žalba. Članak 47. Ukinut. Članak 48. (1) Odredbe ovog zakona o izuzeću na odgovarajući se način primjenjuju i na zapisničara. (2) Zaključak o izuzeću zapisničara donosi službena osoba koja vodi postupak.
Glava III. STRANKA I NJEZINO ZASTUPANJE 1. Stranka Članak 49. Stranka je osoba na čiji je zahtjev pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku. Članak 50. (1) Stranka u upravnom postupku može biti svaka fizička i pravna osoba. (2) Državni organi, poslovna jedinica ustanove i druge pravne osobe, naselje, grupa osoba i dr. koji nemaju svojstvo pravne osobe mogu biti stranke ako mogu biti nosioci prava i obveza o kojima se rješava u upravnom postupku. (3) Stranka može biti i sindikalna organizacija, ako se upravni postupak odnosi na kakvo pravo ili pravni interes radnika u organizacijama udruženog rada i radnih ljudi u drugim ustanovama i drugih pravnih osoba. Članak 51. (1) Samoupravna organizacija i zajednica, društvena organizacija i udruženje građana, koji prema e općem aktu imaju zadatak da štite određena prava i interese svojih članakova, mogu, po pristanku svojega članaka, u njegovo ime staviti zahtjev koji se odnosi na takva prava i interese te stupiti u već pokrenuti postupak sa svim pravima stranke. (2) Ako je m općim aktom ustanove i druge pravne osobe predviđeno, samoupravna organizacija odnosno zajednica može zastupati radnika na njegov zahtjev. Članak 52. (1) Ako su javni tužilac, javni pravobranitelj, drugi državni organi i društveni pravobranitelj samoupravljanja zakonom ovlašteni da u upravnom postupku zastupaju društvene interese, imaju u granicama ovlaštenja prava i dužnosti stranke. (2) Organi iz stava (1) ovog članaka ne mogu u upravnom postupku imati šira ovlaštenja nego što ih imaju stranke, osim ako su im takva ovlaštenja dana zakonom. 2. Procesna sposobnost i zakonski zastupnik Članak 53. (1) Stranka koja je potpuno poslovno sposobna može sama obavljati radnje u postupku (procesna sposobnost). (2) Za procesno nesposobnu osobu radnje u postupku obavlja njezin zakonski zastupnik. Zakonski se zastupnik određuje na temelju zakona ili aktom nadležnoga državnog organa donesenim na temelju zakona. (3) Pravna osoba obavlja radnje u postupku preko svojeg predstavnika odnosno zakonskog zastupnika. Predstavnik odnosno zakonski zastupnik pravne osobe određuje se m općim aktom, ako nije određen zakonom ili aktom nadležnoga državnog organa donesenim na temelju zakona. (4) Državni organ obavlja radnje u postupku preko zakonom određenog predstavnika, poslovna jedinica organizacije ili zajednice - preko osobe koja rukovodi radom poslovne jedinice, a naselja odnosno grupe osoba koje nemaju svojstvo pravne osobe - preko osobe koju odrede, ako posebnim propisima nije drugačije određeno. (5) Kad organ koji vodi postupak ustanovi da zakonski zastupnik osobe pod starateljstvom ne pokazuje potrebnu pažnju zastupanju, obavijestit će o tome organ starateljstva. Članak 54. (1) U toku cijelog postupka organ će po službenoj dužnosti paziti da li osoba koja se pojavljuje kao stranka može biti stranka u postupku i da li stranku zastupa njezin zakonski zastupnik. (2) Ako u toku postupka nastupi smrt stranke, postupak se može obustaviti ili nastaviti, ovisno o prirodi upravne stvari koja je predmet postupka. Ako se prema prirodi stvari postupak ne može nastaviti, organ će obustaviti postupak zaključkom protiv kojeg je dopuštena posebna žalba. 3. Privremeni zastupnik Članak 55. (1) Ako procesno nesposobna stranka nema zakonskog zastupnika, ili se neka radnja ima poduzeti protiv osobe čije je boravište nepoznato, a koja nema punomoćnika, organ koji vodi postupak postavit će takvoj stranci privremenog zastupnika ako to traži hitnost predmeta, a postupak se mora provesti. Taj će organ odmah izvijestiti o tome organ starateljstva, a ako je privremeni zastupnik postavljen osobi čije je boravište nepoznato, objavit će svoj zaključak na uobičajen način. (2) Ako samoupravna organizacija ili zajednica nema zakonskog zastupnika, predstavnika ni punomoćnika, organ koji vodi postupak postavit će, uz uvjete iz stava (1) ovog članaka, takvoj stranci privremenog zastupnika, u pravilu, iz reda službenih osoba organizacije odnosno zajednice, i o tome će bez odgode obavijestiti organizaciju odnosno zajednicu. (3) Na način predviđen u st. (1) i (2) ovog članaka postavit će se privremeni zastupnik i kad se ima izvršiti radnja koja se ne može odgoditi, a stranku odnosno njezina punomoćnika ili zastupnika nije moguće pravovremeno pozvati. O tome će se stranka, punomoćnik ili zastupnik odmah obavijestiti. (4) Postavljena osoba dužna je primiti se zastupanja, a zastupanje može odbiti samo iz razloga koji su predviđeni posebnim propisima. Privremeni zastupnik sudjeluje samo u postupku za koji je izrično postavljen, i to dok se ne pojavi zakonski zastupnik ili predstavnik odnosno sama stranka ili njezin punomoćnik. 4. Zajednički predstavnik Članak 56. (1) Dvije stranke ili više stranaka mogu, ako posebnim propisom nije drugačije određeno, u istom predmetu nastupati zajednički. One su u takvu slučaju dužne naznačiti tko će od njih nastupati kao njihov zajednički predstavnik, ili postaviti zajedničkog punomoćnika. (2) Organ koji vodi postupak može, ako to ne zabranjuje poseban pravni propis, odrediti zaključkom strankama koje u postupku sudjeluju s istovjetnim zahtjevima da u određenom roku naznače tko će ih između njih predstavljati, ili da postave zajedničkog punomoćnika. Ako stranke po takvu zaključku ne postupe, može to odrediti sam organ koji vodi postupak, u kojem slučaju zajednički predstavnik odnosno punomoćnik zadržava to svojstvo sve dok stranke ne postave drugoga. Protiv takva zaključka stranke imaju pravo posebne žalbe, ali žalba ne odgađa izvršenje. (3) I u slučaju određivanja zajedničkog predstavnika odnosno punomoćnika svaka stranka zadržava pravo da nastupa kao stranka u postupku, da daje izjave te da samostalno izjavljuje žalbe i koristi druga pravna sredstva. 5. Punomoćnik Članak 57. (1) Stranka odnosno njezin zakonski zastupnik može odrediti punomoćnika koji će je zastupati u postupku, osim u radnjama u kojima je potrebno da sama stranka daje izjave. (2) Radnje u postupku koje punomoćnik poduzima u granicama punomoći imaju isti pravni učinak kao da ih je poduzela sama stranka. (3) I pored punomoćnika, sama stranka može davati izjave, a one se mogu od nje i neposredno tražiti. (4) Stranka koja je prisutna kad njezin punomoćnik daje usmenu izjavu, može neposredno nakon dane izjave izmijeniti ili opozvati izjavu svojeg punomoćnika. Ako u pismenim ili usmenim izjavama što se tiču činjenica postoji nesuglasnost između izjava stranke i njezina punomoćnika, organ koji vodi postupak cijenit će obje izjave u smislu članaka 9. ovog zakona. Članak 58. (1) Punomoćnik može biti svaka osoba koja je potpuno poslovno sposobna, osim osobe koja se bavi nadripisarstvom. (2) Ako se kao punomoćnik pojavi osoba koja se bavi nadripisarstvom, organ će takvoj osobi uskratiti daljnje zastupanje i o tome će odmah obavijestiti stranku. (3) Protiv zaključka o uskraćivanju zastupanja može se izjaviti posebna žalba koja ne odgađa izvršenje zaključka. Članak 59. (1) Punomoć se može dati pismeno ili usmeno u zapisnik. O usmenoj punomoći stavit će se zabilješka u spisu predmeta. (2) Stranka koja nije pismena ili se nije u stanju potpisati stavit će na pismenu punomoć umjesto potpisa otisak kažiprsta. Ako se punomoć izdaje osobi koja nije odvjetnik, potrebna je i prisutnost dvojice svjedoka koji će se potpisati na punomoći. (3) Iznimno, službena osoba koja vodi postupak ili obavlja pojedine radnje u postupku može dopustiti da u ime stranke, kao njezin punomoćnik, izvrši određenu radnju osoba koja nije podnijela punomoć, ali će istovremeno narediti toj osobi da naknadno u određenom roku podnese odgovarajuću punomoć za tu radnju ili širu punomoć stranke. Članak 60. (1) Ako je punomoć dana u obliku privatne isprave, pa se posumnja u njezinu istinitost, može se narediti da se podnese ovjerena punomoć. (2) Pravilnost punomoći ispituje se po službenoj dužnosti, a nedostaci pismene punomoći uklanjaju se prema odredbi članaka 68. ovog zakona, pri čemu službena osoba koja vodi postupak može dopustiti punomoćniku s neurednom punomoći da izvrši hitne radnje u postupku. Članak 61. (1) Za sadržaj i opseg punomoći mjerodavne su odredbe punomoći. Punomoć se može dati za cijeli postupak ili samo za pojedine radnje, a može se i vremenski ograničiti. (2) Punomoć ne prestaje smrću stranke, gubitkom njezine procesne sposobnosti ili promjenom njezina zakonskog zastupnika, ali pravni slijednik stranke odnosno njezin novi zakonski zastupnik može opozvati prijašnju punomoć. (3) Na pitanja u vezi s punomoći koja nisu uređena odredbama ovog zakona na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe Zakona o parničnom postupku. Članak 62. Odredbe ovog zakona koje se odnose na stranke važe na odgovarajući način i za njihove zakonske zastupnike, punomoćnike, privremene zastupnike i zajedničke predstavnike. Članak 63. (1) Stranci će se dopustiti da u stvarima za koje se traži stručno poznavanje pitanja u vezi s predmetom postupka dovede stručnu osobu koja će joj davati obavijesti i savjete (stručni pomagač). Ta osoba ne zastupa stranku. (2) Stranka ne može dovesti kao stručnog pomagača osobu koja nije poslovno sposobna ili koja se bavi nadripisarstvom. Glava IV. KOMUNICIRANJE ORGANA I STRANAKA 1. Podnesci Članak 64. (1) Pod podnescima se razumijevaju zahtjevi, obrasci što se upotrebljavaju za automatsku obradu podataka, prijedlozi, prijave, molbe, žalbe, prigovori te druga priopćenja kojima se pojedinci ili pravne osobe odnosno organizacije obraćaju organima. (2) Podnesci se, u pravilu, predaju neposredno ili šalju poštom pismeno, ili se usmeno priopćavaju na zapisnik, a mogu se, ako nije drugačije propisano, izjavljivati i telegrafski. Kratka i hitna priopćenja mogu se davati i telefonski, ako je to po prirodi stvari moguće. Članak 65. Podnesak se predaje organu nadležnome za primitak podneska, a može se predati svakoga radnog dana u toku radnog vremena. Za usmene podneske koji nisu skopčani s rokom ili inače nisu neodgodivi može se odrediti da se predaju samo u određene sate u toku radnog vremena. Vrijeme za predaju takvih podnesaka objavljuje svaki organ u svojim prostorijama na vidljivom mjestu. Članak 66. (1) Organ koji je nadležan za primitak podneska odnosno usmenog priopćenja dužan je primiti podnesak koji mu se predaje, odnosno uzeti na zapisnik usmeno priopćenje. (2) Službena osoba koja primi podnesak dužna je i na usmeno traženje podnosioca potvrditi mu primitak podneska. Za tu se potvrdu ne plaća taksa. (3) Ako organ nije nadležan za primitak pismenog podneska odnosno priopćenja na zapisnik, službena osoba tog organa upozorit će na to podnosioca i uputiti ga organu nadležnome za primitak. Ako podnosilac i pored toga zahtijeva da se njegov podnesak primi, službena osoba dužna je primiti takav podnesak odnosno usmeno priopćenje. Ako organ nađe da nije nadležan za rad o takvu podnesku, donijet će zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti. (4) Kad organ dobije poštom podnesak za čiji primitak nije nadležan, a nesumnjivo je koji je organ nadležan za primitak, poslat će podnesak bez odgode nadležnom organu odnosno sudu i o tome obavijestiti stranku. Ako organ koji je dobio podnesak ne može utvrditi koji je organ nadležan za rad o podnesku, donijet će bez odgode zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i zaključak odmah dostaviti stranci. (5) Protiv zaključka donesenoga po st. (3) i (4) ovog članaka dopuštena je posebna žalba. (6) Ako organ dobije preko pošte tužbu za pokretanje upravnog spora, tužbu će bez odgode dostaviti nadležnom sudu, o čemu će obavijestiti podnosioca tužbe. Članak 67. (1) Podnesak mora biti razumljiv i sadržavati sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupati. On osobito treba. da sadrži: označenje organa kojem se upućuje, predmet na koji se odnosi, zahtjev odnosno prijedlog, tko je zastupnik ili punomoćnik, ako ga ima, te ime i prezime i boravište (adresu) podnosioca odnosno zastupnika ili punomoćnika. (2) Podnosilac je dužan vlastoručno potpisati podnesak., Iznimno, podnesak može potpisati umjesto podnosioca njegov bračni drug, koji od njegovih roditelja, sin ili kći, ili odvjetnik koji je po ovlaštenju stranke sastavio podnesak. Osoba koja je potpisala podnosioca dužna je na podnesku potpisati svoje ime i staviti svoju adresu. (3) Ako je podnosilac nepismen ili se nije u stanju potpisati, potpisat će ga druga pismena osoba, koja će potpisati i svoje ime i adresu. Članak 68. (1) Ako podnesak sadrži koji formalni nedostatak koji sprečava postupanje po podnesku, ili je podnesak nerazumljiv ili nepotpun, ne može samo zbog toga biti odbačen. Organ koji je primio takav podnesak učinit će što treba da se nedostaci uklone i odredit će podnosiocu rok u kojem je dužan to učiniti. To se može priopćiti podnosiocu telefonski, a i usmeno ako se podnosilac zatekne kod organa koji to priopćuje. O učinjenom priopćenju organ će staviti zabilješku na spisu. (2) Ako podnosilac ukloni nedostatke u određenom roku, smatrat će se da je podnesak bio od početka uredan. Ako podnosilac ne ukloni nedostatke u određenom roku, pa se zbog toga ne može po podnesku postupati, smatrat će se da podnesak nije ni podnesen. O tome će organ donijeti zaključak protiv kojega se može izjaviti posebna žalba. Na tu posljedicu podnosilac će se osobito upozoriti u pozivu za ispravak podneska. (3) Kad je podnesak poslan telegrafski ili je primljeno telefonsko priopćenje, pa se posumnja da je podnesak podnijela osoba čije je ime označeno na telegrafskom podnesku, odnosno da potječe od osobe koja je pri telefonskom priopćenju kazala svoje ime, nadležni će organ povesti postupak za utvrđivanje tih činjenica, pa ako se nedostaci ne uklone, postupit će na način propisan u stavu (2) ovog članaka. Članak 69. Ako podnesak sadrži više zahtjeva koji se moraju rješavati odvojeno, organ koji primi podnesak uzet će u rješavanje zahtjeve za čije je rješavanje nadležan, a s ostalim zahtjevima postupit će u smislu članaka 66. stava (4) ovog zakona. 2. Pozivanje Članak 70. (1) Organ koji vodi postupak ovlašten je pozivati osobu čija je prisutnost u postupku potrebna, a koja boravi na njegovu području. U pravilu, pozivati se ne može radi dostave pismenih otpravaka rješenja i zaključaka, ili radi priopćenja koja se mogu izvršiti preko pošte i na drugi način pogodniji za osobu kojoj se priopćenje ima učiniti. (2) Iznimno, na usmenu raspravu može biti pozvana osoba koja boravi izvan područja organa koji vodi postupak, ako se time postupak ubrzava ili olakšava, a dolazak ne uzrokuje veće troškove ni veću dangubu za pozvanoga. (3) Poziva se pismenim pozivom, ako posebnim propisima nije predviđen drugi način pozivanja. Članak 71. (1) U pismenom pozivu označit će se naziv organa koji poziva, ime i prezime i adresa osobe koja se poziva, mjesto, dan, a kad je to moguće i sat dolaska pozvanoga, predmet zbog kojega se poziva i u kojem svojstvu (kao stranka, svjedok, vještak itd.), a zatim i koja pomoćna i dokazna sredstva pozvani treba da ponese. U pozivu se mora navesti da li je pozvana osoba dužna doći osobno ili može poslati punomoćnika koji će je zastupati, a zatim će se upozoriti da je u slučaju spriječenosti da se odazove pozivu dužna izvijestiti organ koji je izdao poziv. Pozvani će se isto tako upozoriti na posljedice ako se ne odazove pozivu, ili ne izvijesti da je spriječen doći. (2) U pozivu na usmenu raspravu stranka se može pozvati da podnese pismene i druge dokaze, a može se upozoriti i da može povesti svjedoke na koje se namjerava pozvati. (3) Kad to dopušta priroda stvari, može se ostaviti na volju pozvanoj osobi da mjesto osobnog dolaska preda do određenog dana potrebnu pismenu izjavu. Članak 72. (1) Prigodom pozivanja organ će voditi računa da se osoba čija je prisutnost potrebna pozove da dođe u vrijeme koje će najmanje ometati pozvanoga u obavljanju njegova redovnog posla. (2) Nitko ne može biti pozvan da dođe u toku noći, osim ako se radi o hitnim i neodgodivim mjerama. Članak 73. (1) Pozvana osoba dužna je odazvati se pozivu. (2) Ako je pozvana osoba zbog bolesti ili kojega drugoga opravdanog razloga spriječena doći, dužna je odmah nakon primitka poziva o tome izvijestiti organ koji je izdao poziv, a ako je razlog spriječenosti nastao kasnije, onda odmah nakon saznanja tog razloga. (3) Ako se osoba kojoj je poziv osobno dostavljen (članak 87) ne odazove pozivu a izostanak ne opravda, može biti privedena, a pored toga i kažnjena novčanom kaznom do 5.000 dinara. Te će se mjere primijeniti samo ako je u pozivu bilo naznačeno da će se one primijeniti. Ako su zbog neopravdanog izostanka pozvane osobe nastali troškovi u postupku, može se odrediti da te troškove snosi osoba koja je izostala. Zaključak o privođenju, o izricanju kazne ili o plaćanju troškova donosi službena osoba koja vodi postupak u suglasnosti sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje stvari, a kod zamoljenog organa - u suglasnosti sa rukovoditeljom tog organa odnosno sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje u sličnim stvarima. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba. (4) Ako se pozivu nije odazvala vojna osoba ili službenik milicije, organ će se obratiti komandi te osobe sa zahtjevom da se ona dovede, a može je i kazniti po stavu (3) ovog članaka, odnosno odrediti da snosi troškove. 3. Zapisnik Članak 74. (1) O usmenoj raspravi ili drugoj važnijoj radnji u postupku te važnijim usmenim izjavama stranaka ili trećih osoba u postupku sastavlja se zapisnik. (2) O manje važnim radnjama i izjavama stranaka i trećih osoba koje nemaju bitnog utjecaja na rješenje stvari, o upravljanju tokom postupka, o priopćenjima, službenim opažanjima, usmenim uputama i nalazima, a i okolnostima koje se tiču samo unutrašnjeg rada organa kod kojega se vodi postupak, neće se, u pravilu, sastavljati zapisnik, već će se u samom spisu staviti zabilješka, koju potvrđuje službena osoba koja ju je stavila, uz oznaku datuma. Ne mora se sastavljati zapisnik ni o onim usmenim zahtjevima stranke o kojima se odlučuje po skraćenom postupku, a kojima se udovoljava, već se takvi zahtjevi mogu samo evidentirati na propisan način (članak 298. stav (3). Članak 75. (1) U zapisnik se unosi: naziv organa koji obavlja radnju, mjesto gdje se obavlja radnja, dan i sat kad se obavlja i predmet u kojem se ona obavlja i imena službenih osoba, prisutnih stranaka i njihovih zastupnika ili punomoćnika. (2) Zapisnik treba da sadrži točno i kratko tok i sadržaj u postupku izvršene radnje i danih izjava. Pri tome zapisnik treba da se ograniči na ono što se tiče same stvari koja je predmet postupka. U zapisniku se navode sve isprave koje su bilo u koju svrhu upotrijebljene na usmenoj raspravi. Prema potrebi, te se isprave prilažu zapisniku. (3) Izjave stranaka, svjedoka, vještaka i drugih osoba koje sudjeluju u postupku, a koje su značajne za donošenje rješenja, upisuju se u zapisnik što točnije, a prema potrebi i njihovim riječima. U zapisnik se upisuju i svi zaključci koji se u toku radnje donesu. (4) Ako se koje saslušanje obavlja preko tumača, označit će se na kojem je jeziku saslušani govorio i tko je bio tumač. (5) Zapisnik se vodi u toku vršenja službene radnje. Ako se radnja ne može istog dana završiti, unijet će se svakog dana posebno u isti zapisnik ono što je tog dana urađeno, i to će se propisno potpisati. (6) Ako se radnja o kojoj se vodi zapisnik nije mogla obaviti bez prekida, u zapisniku će se naznačiti da je bilo prekida. (7) Ako su u toku radnje izrađeni ili pribavljeni planovi, skice, crteži, fotografije i tome slično, ovjerit će se i priključiti zapisniku. (8) Propisima se može odrediti da se zapisnik u određenim stvarima može voditi u obliku knjige ili drugih sredstava evidencije. Članak 76. (1) Zapisnik mora biti voden uredno i u njemu se ne smije ništa brisati. Mjesta koja su precrtana do zaključenja zapisnika moraju ostati čitljiva, i njih ovjerava svojim potpisom službena osoba koja rukovodi radnjom postupka. (2) U već potpisanom zapisniku ne smije se ništa dodavati ni mijenjati. Dopuna u već zaključenom zapisniku unosi se u dodatak zapisnika. Članak 77. (1) Prije zaključenja zapisnik će se pročitati saslušanim osobama i ostalim osobama koje sudjeluju u radnji postupka. Te osobe imaju pravo da i same pregledaju zapisnik i da stavljaju svoje primjedbe. Na kraju zapisnika navest će se da je zapisnik pročitan i da nisu stavljene nikakve primjedbe, ili, ako jesu, ukratko će se upisati sadržaj primjedaba. Zatim će zapisnik potpisati osoba koja je u radnji sudjelovala, a na kraju će ga ovjeriti službena osoba koja je rukovodila radnjom, a i zapisničar ako ga je bilo. (2) Ako zapisnik sadrži saslušanje više osoba, svaka će se od njih potpisati ispod onog dijela zapisnika gdje je upisana njezina izjava. (3) Ako su vršena suočenja, dio zapisnika o tome potpisat će osobe koje su suočene. (4) Ako se zapisnik sastoji od više listova, oni će se označiti rednim brojevima, svaki list će na kraju ovjeriti svojim potpisom službena osoba koja rukovodi radnjom postupka i osoba čija je izjava upisana na kraju lista. (5) Dopune već zaključenog zapisnika ponovno će se potpisati i ovjeriti. (6) Ako osoba koja treba da potpiše zapisnik nije pismena, ili ne može pisati, potpisat će je jedna pismena osoba, koja će staviti i svoj potpis. To ne može biti službena osoba koja rukovodi radnjom postupka ni zapisničar. (7) Ako neka osoba neće da potpiše zapisnik, ili se udalji prije zaključenja zapisnika, to će se upisati u zapisnik i navesti razlog zbog kojega je potpis uskraćen. Članak 78. (1) Zapisnik sastavljen u skladu s odredbama članaka 77. ovog zakona jest javna isprava. Zapisnik je dokaz o toku i sadržaju radnje postupka i danih izjava, osim onih dijelova zapisnika na koje je saslušana osoba stavila primjedbu da nisu pravilno sastavljeni. (2) Dopušteno je dokazivati netočnost zapisnika. Članak 79. (1) Kad u upravnom postupku rješava kolegijalni organ, o vijećanju i glasanju sastavlja se poseban zapisnik. Kad je u postupku o žalbi jednoglasno odlučeno, ne mora se sastavljati zapisnik o vijećanju i glasanju, već se o tome može staviti samo zabilješka na spisu. (2) U zapisnik o vijećanju i glasanju upisuje se, osim podataka o osobnom sastavu kolegijalnog organa, oznaka predmeta o kojem se radi i kratak sadržaj onoga što je riješeno, a i odvojena mišljenja ako ih je bilo. Taj zapisnik potpisuje osoba koja predsjeda i zapisničar. (3) Kad u upravnom postupku rješava Sabor Republike Hrvatske i tijela lokalne samouprave ili njezin kolegijalni izvršni organ, neće se voditi poseban zapisnik o vijećanju i glasanju, već će se zaključak donesen u upravnoj stvari unijeti u zapisnik kao i ostali zaključci tih organa. 4. Razgledanje spisa i obavijesti o toka postupka Članak 80. (1) Stranke imaju pravo razgledati spise predmeta i o svojem trošku prepisati potrebne spise. Razgledanje i prepisivanje spisa vrši se pod nadzorom određene službene osobe. (2) Pravo da razgleda spise i da o svojem trošku prepiše pojedine spise ima i svaka druga osoba koja učini vjerojatnim svoj pravni interes za to, a i društvene organizacije i stručna udruženja ako za to postoji opravdan interes. (3) Zahtjev za razgledanje i prepisivanje spisa može se staviti i usmeno. Organ može tražiti od osobe iz prethodnog stava da pismeno ili usmeno na zapisnik obrazloži postojanje svojega pravnog interesa. (4) Ne mogu se razgledati ni prepisivati: zapisnik o vijećanju i glasanju, službeni referati i nacrti rješenja, a ni drugi spisi koji se vode kao povjerljivi, ako bi se time mogla omesti svrha postupka, ili ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom interesu jedne stranke ili trećih osoba. (5) Stranka i svaka druga osoba koja učini vjerojatnim svoj pravni interes u predmetu, a i zainteresirani državni organi, imaju pravo obavještavati se o toku postupka. (6) Protiv odbijanja zahtjeva iz prethodnih stavova dopuštena je posebna žalba i kad zaključak nije izdan napismeno. Žalba se može izjaviti odmah. Glava V. DOSTAVA 1. Način dostave Članak 81. (1) Dostava pismena (poziva, rješenja, zaključaka i drugih službenih spisa) obavlja se, u pravilu, tako što se pismeno predaje osobi kojoj je namijenjeno. (2) Dostava se obavlja preko pošte ili je obavlja organ preko svoje službene osobe. Osoba kojoj ima da se pismeno dostavi može biti pozvana radi primitka samo iznimno, kad to zahtijeva priroda ili značenje pismena koje se ima uručiti. (3) Način dostave određuje organ čije se pismeno dostavlja. Članak 82. (1) Dostava se obavlja samo radnim danom, i to danju. (2) Organ čije se pismeno ima dostaviti može iz osobito važnih razloga odrediti da se dostava izvrši i u nedjelju ili na dan državnog praznika, a i noću ako je to neodgodivo. (3) Dostava poštom može se obavljati i u nedjelju i na dan državnog praznika: Članak 83. (1) Dostava se obavlja, u pravilu, u stanu, u poslovnoj prostoriji ili radionici gdje je zaposlena osoba kojoj se dostava ima izvršiti, a odvjetniku - u njegovu odvjetničkom uredu. (2) Dostava se može izvršiti i izvan prostorija navedenih u stavu (1) ovog članaka, ako osoba kojoj se dostava obavlja pristane da primi pismeno koje se dostavlja, a ako tih prostorija nema, može se takvoj osobi izvršiti dostava gdje god se ona zatekne. 2. Posredna dostava Članak 84. (1) Kad se osoba kojoj se dostava ima izvršiti ne zatekne u svojem stanu, dostava se obavlja predajom pismena kojem od odraslih članakova njezina domaćinstva, a ako se ni oni ne zateknu, onda nadstojniku kuće ili susjedu, ako oni na to pristanu. (2) Ako se dostava obavlja na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, a ta osoba se tu ne zatekne, dostava se može izvršiti osobi koja je na istom mjestu zaposlena, ako ona pristane da primi pismeno. Dostava odvjetniku može se izvršiti i predajom pismena osobi zaposlenoj u odvjetničkom uredu. (3) Dostava po st. (1) i (2) ovog članaka ne može se izvršiti osobi koja u istom postupku sudjeluje sa suprotnim interesom. Članak 85. (1) Ako se utvrdi da je osoba kojoj se dostava ima izvršiti odsutna i da joj osobe navedene u članaku 84. ovog zakona ne mogu pismeno na vrijeme predati, vratit će se pismeno organu koji ga je izdao, uz naznaku gdje se odsutni nalazi. (2) Ako je boravište osobe kojoj se dostava ima izvršiti i pored istraživanja ostalo nepoznato, organ koji je izdao pismeno postavit će toj osobi privremenog zastupnik a u smislu članaka 55. ovog zakona i njemu će predati pismeno. Članak 86. (1) Ako se dostava ne može izvršiti ni na način propisan u članaku 84. ovog zakona, a nije utvrđeno da je osoba kojoj se dostava ima izvršiti odsutna, dostavljač će predati pismeno nadležnom organu opčine na čijem se području nalazi boravište osobe kojoj se dostava obavlja, ili pošti u mjestu njegova boravišta ako se dostava obavlja preko pošte. Na vratima stana, poslovne prostorije ili radionice osobe kojoj se dostava ima izvršiti dostavljač će pribiti pismeno priopćenje gdje se pismeno nalazi. Na priopćenju i na samom pismenu koje se imalo dostaviti dostavljač će označiti razlog takve dostave, a i dan kad je priopćenje pribio na vrata, i staviti svoj potpis. (2) Dostava se smatra izvršenom kad je priopćenje pribijeno na vrata. Kasnije oštećenje ili uništenje tog priopćenja nema utjecaja na valjanost dostave. (3) O dostavi izvršenoj na način propisan u stavu (1) ovog članaka obavijestit će se organ koji je naredio dostavu. 3. Obavezna osobna dostava Članak 87. (1) Dostava se mora izvršiti osobno osobi kojoj je pismeno namijenjeno kad je takva dostava određena ovim zakonom ili drugim propisom, kad od dana dostave počinje teći rok koji se ne može produžavati, ili kad to osobito odredi organ koji je naredio dostavu. Smatra se da je izvršena osobna dostava odvjetniku i predajom pismena osobi zaposlenoj u odvjetničkom uredu. (2) Kad se osoba kojoj se dostava ima osobno izvršiti ne zatekne u stanu, poslovnoj prostoriji, radionici, ili se u odvjetničkom uredu ne zatekne ni osoba koja je u njemu zaposlena, dostavljač će se obavijestiti kad i na kojem je mjestu može naći, pa će joj kod koje od osoba navedenih u članaku 84. ovog zakona ostaviti pismenu obavijest da u određeni dan i sat bude u svojem stanu odnosno na radnom mjestu radi primanja pismena. Ako i nakon toga dostavljač ne zatekne osobu kojoj se dostava ima izvršiti, dostavljač će postupiti na način propisan u članaku 86. ovog zakona, i tada se smatra da je dostava izvršena. (3) Dostavom pismena zakonskom zastupniku, punomoćniku ili punomoćniku za primanje pismena (članak 89) smatra se da je dostava izvršena samoj stranci. 4. Posebni slučajevi dostave a) Dostava zakonskom zastupniku i punomoćniku Članak 88. (1) Dostava zakonskom zastupniku ili punomoćniku, ako ih stranka ima, obavlja se na način propisan u čl. od 81. do 87. ovog zakona. (2) Ako više stranaka imaju zajedničkoga zakonskog zastupnika ili punomoćnika u istom predmetu, dostava se za sve njih obavlja tome zakonskom zastupniku odnosno punomoćniku. Ako stranka ima više punomoćnika, dovoljno je da se dostava izvrši samo jednom od njih. b) Dostava punomoćniku za primanje pismena Članak 89. (1) Stranka može ovlastiti određenu osobu kojoj se imaju obavljati sve dostave za nju. Kad stranka obavijesti o tom ovlaštenju organ koji vodi postupak, organ će obavljati sve dostave tom punomoćniku (punomoćnik za primanje pismena). (2) Punomoćnik za primanje pismena dužan je svaki akt bez odgode poslati stranci. (3) Ako bi neposredna dostava stranci, punomoćniku ili zakonskom zastupniku znatno odugovlačila postupak, službena osoba koja vodi postupak može naložiti stranci da u određenom predmetu, a u određenom roku, postavi u sjedištu organa punomoćnika za primanje pismena. Ako stranka ne postupi po ovom nalogu, organ može postupiti prema članaku 55. ovog zakona. (4) Kad se stranka ili njezin zakonski zastupnik nalaze u inozemstvu a nemaju punomoćnika u Jugoslaviji, pozvat će se prilikom dostave prvog pismena da u određenom roku postave punomoćnika ili punomoćnika za primanje pismena, i upozorit će se da će im se, ako u ostavljenom roku ne postave punomoćnika, postaviti po službenoj dužnosti punomoćnik za primanje pismena odnosno privremeni zastupnik. (5) Dostavom pismena punomoćniku za primanje pismena smatra se da je dostava izvršena stranci kojoj je pismeno imalo biti dostavljeno. Članak 90. (1) Kad više stranaka koje u postupku zajednički sudjeluju s istovjetnim zahtjevima nemaju zajedničkog punomoćnika, dužne su prilikom prve radnje u postupku prijaviti organu zajedničkog punomoćnika za primanje pismena, po mogućnosti takva koji stanuje u sjedištu organa. Dok ne prijave zajedničkog punomoćnika za primanje pismena, smatrat će se za takva punomoćnika ona stranka između njih koja je na prvome zajedničkom podnesku prva potpisana ili označena. Ako se na takav način ne može odrediti punomoćnik, službena osoba koja vodi postupak može odrediti za punomoćnika bilo koju od tih stranaka. Ako je broj stranaka velik ili su iz raznih mjesta, mogu stranke prijaviti, a i sama službena osoba može odrediti više takvih punomoćnika i označiti koju će od stranaka svaki od njih zastupati. (2) Zajednički punomoćnik za primanje pismena dužan je bez odgode obavijestiti sve stranke o pismenu koje je za njih primio i omogućiti im da pregledaju, prepišu i ovjere pismeno, koje, u pravilu, on treba da čuva. (3) U pismenu koje se dostavlja punomoćniku za primanje pismena označit će se sve osobe za koje se dostava obavlja. c) Dostava državnim organima, m organizacijama i zajednicama Članak 91. (1) Dostava državnim organima, ustanovama i drugih pravnih osoba obavlja se predajom pismena službenoj osobi odnosno osobi određenoj za primanje pismena, ako za pojedine slučajeve nije drugačije propisano. (2) Ako u postupku sudjeluju poslovne jedinice, naselje, grupa osoba i dr. (članak 50. stav (2) dostava se obavlja predajom pismena osobi koju su oni odredili (članak 53. stav (4). (3) Ako dostavljač u određenome radnom vremenu ne nade osobu određenu za primanje pismena, predaju pismena može izvršiti ma kojoj osobi zaposlenoj u tom organu odnosno organizaciji koja se zatekne u njihovim prostorijama. d) Dostava ostalim osobama Članak 92. Osobama i pravnim osobama u inozemstvu, kao i stranim državama, međunarodnim organizacijama i osobama koje uživaju diplomatski imunitet, dostava se obavlja preko organa državne uprave nadležnog za inozemne poslove, ako međunarodnim ugovorima nije drugačije određeno. Dostava izvoda iz matičnih knjiga, svjedodžaba; potvrda i drugih pismena izdanih na zahtjev stranke može se obavljati neposredno. Dostava ostalih pismena obavlja se preko odgovarajućih diplomatskih i konzularnih predstavništava u inozemstvu. Službenim osobama i osobama u suhozemnom, riječnom, pomorskom i zračnom prometu dostava se može obavljati i preko službenih organa odnosno organa drugih pravnih osoba u kojima su zaposlene. Članak 93. Osobama koje su lišene slobode dostava se obavlja preko uprave ustanove u kojoj se nalaze. e) Dostava javnim priopćenjem Članak 94. Ako se radi o većem broju osoba koje organu nisu poznate ili koje se ne mogu odrediti, dostava će se izvršiti putem javnog priopćenja na oglasnoj ploči organa koji je pismeno izdao. Smatra se da je dostava izvršena nakon isteka 15 dana od dana isticanja priopćenja na oglasnoj ploči, ako organ koji je pismeno izdao ne odredi duži rok. Pored objavljivanja na oglasnoj ploči, organ može objaviti priopćenje i u novinama odnosno drugim sredstvima javnog informiranja ili na koji drugi uobičajeni način. f) Odbijanje primitka Članak 95. (1) Ako osoba kojoj je pismeno upućeno odnosno odrasli članak njezina domaćinstva odbije bez zakonskog razloga primiti pismeno, ili to učini osoba zaposlena u državnom organu, samoupravnoj organizaciji ili zajednici ili u odvjetničkom uredu, odnosno ako to učini osoba koju su za primitak pismena odredili naselje, grupa osoba i dr. (članak 50. stav (2), dostavljač će pismeno ostaviti u stanu ili prostoriji u kojoj dotična osoba. stanuje odnosno gdje je zaposlena, ili će pismeno pribiti na vrata stana ili prostorije. (2) Kad je dostava izvršena na način predviđen u stavu (1) ovog članaka, dostavljač će zabilježiti na dostavnici dan, sat i razlog odbijanja primitka, a i mjesto gdje je pismeno ostavio, i time se smatra da je dostava izvršena. g) Promjena stana Članak 96. (1) Kad stranka ili njezin zakonski zastupnik u toku postupka promijeni svoje prebivalište ili stan, dužni su. o tome odmah obavijestiti organ koji vodi postupak. (2) Ako oni to ne učine, a dostavljač i pored istraživanja ne može saznati kamo su se odselili, organ će odrediti da se sve daljnje dostave u postupku za tu stranku obavljaju pribijanjem pismena na oglasnoj ploči organa koji vodi postupak. (3) Dostava se smatra izvršenom nakon isteka osam dana od dana pribijanja pismena na oglasnoj ploči organa koji vodi postupak. (4) Kad punomoćnik odnosno punomoćnik za primanje pismena u toku postupka promijeni svoje prebivalište ili stan, a ne obavijesti o tome organ koji vodi postupak, dostava će se izvršiti kao da punomoćnik nije ni postavljen. 5. Dostavnica Članak 97. (1) Potvrdu o izvršenoj dostavi (dostavnicu) potpisuje primalac i dostavljač. Primalac će na dostavnici sam slovima naznačiti dan primitka. (2) Ako je primalac nepismen ili se ne može potpisati, dostavljač će na dostavnici naznačiti njegovo ime i dan predaje i stavit će napomenu zašto primalac nije stavio svoj potpis. (3) Ako primalac odbije potpisati dostavnicu, dostavljač će to zabilježiti na dostavnici i ispisati slovima dan predaje, i time se smatra da je dostava izvršena. (4) Ako je dostava izvršena kojoj od osoba navedenih u članaku 84. ovog zakona, dostavljač će na dostavnici naznačiti osobu kojoj je pismeno predano i odnos te osobe prema osobi kojoj se dostava imala izvršiti. (5) Ako je dostava izvršena po članaku 86. ovog zakona, na dostavnici treba naznačiti dan izvršenog priopćenja te dan predaje pismena općinskom organu odnosno pošti. 6. Greške u dostavi Članak 98. (1) Ako pri dostavi bude učinjena greška, smatrat će se da je dostava izvršena onog dana za koji se utvrdi da je osoba kojoj je pismeno namijenjeno stvarno dobila to pismeno. (2) Ako je dostavnica nestala, dostava se može dokazivati i drugim sredstvima. Glava VI. ROKOVI Članak 99. (1) Za poduzimanje pojedinih radnji u postupku mogu biti određeni rokovi. (2) Ako rokovi nisu određeni zakonom ili drugim propisom, određuje ih, s obzirom na okolnosti slučaja, službena osoba koja vodi postupak. (3) Rok koji je odredila službena osoba koja vodi postupak, a i rok određen propisima za koji je predviđena mogućnost produženja, može se produžiti na molbu zainteresirane osobe podnesenu prije isteka roka, ako postoje opravdani razlozi za produženje. Članak 100. (1) Rokovi se računaju na dane, mjesece i godine. (2) Kad je rok određen po danima, dan u koji je dostava ili priopćenje izvršeno, odnosno u koji pada događaj od kojega treba računati trajanje roka, ne uračunava se u rok, već se za početak roka uzima prvi idući dan. Rok koji je određen po mjesecima odnosno po godinama završava se istekom onog dana, mjeseca odnosno godine koji po svojem broju odgovara danu kad je dostava ili priopćenje izvršeno, odnosno danu u koji pada događaj od kojega se računa trajanje roka. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok se svršava posljednjeg dana tog mjeseca. (3) Svršetak roka može se označiti i stanovitim kalendarskim danom. Članak 101. (1) Početak i tok rokova ne sprečavaju nedjeljni dani i dani državnih praznika. (2) Ako posljednji dan roka pada u nedjelju ili na dan državnog praznika, ili u neki drugi dan kad organ kod kojega se radnja postupka ima poduzeti ne radi, rok istječe istekom prvoga idućeg radnog dana. Članak 102. (1) Podnesak je podnesen u roku ako je prije nego što rok istekne stigao organu kojem je imao biti predan. (2) Kad je podnesak upućen poštom preporučeno ili telegrafskim putem, dan predaje pošti smatra se kao dan predaje organu kojem je upućen. (3) Za osobe koje se nalaze u oružanim snagama dan predaje podneska odgovarajućoj komandi smatra se kao dan predaje organu kojem je upućen. (4) Za osobe lišene slobode dan predaje podneska upravi ustanove u kojoj se nalaze smatra se kao dan predaje organu kojemu je upućen. (5) Ako je nadležni organ odredio dan kad će se raspravljati o podnesku koji je stranka dužna podnijeti, pa pozvao stranku da podnesak dostavi do određenog dana, organ je dužan uzeti u razmatranje podnesak koji je primljen prije početka raspravljanja. Glava VII. POVRAĆAJ U PRIJAŠNJE STANJE Članak 103. (1) Stranci koja je iz opravdanih razloga propustila da u roku izvrši neku radnju postupka, pa je zbog tog propuštanja isključena od obavljanja te radnje, dopustit će se, na njezin prijedlog, povraćaj u prijašnje stanje. (2) Na prijedlog stranke koja je propustila da u roku preda podnesak, dopustit će joj se povraćaj u prijašnje stanje i kad je ona iz neznanja ili očitom greškom podnesak pravovremeno poslala poštom ili neposredno predala nenadležnom organu. (3) Povraćaj u prijašnje stanje dopustit će se i u slučaju kad je stranka očitom greškom prekoračila rok, ali je podnesak ipak primljen od nadležnog organa najkasnije za tri dana nakon isteka roka, ako bi stranka zbog zakašnjenja izgubila neko pravo. Članak 104. (1) Stranka je dužna u prijedlogu za povraćaj u prijašnje stanje iznijeti okolnosti zbog kojih je bila spriječena da u roku izvrši propuštenu radnju i da te okolnosti učini barem vjerojatnima (članak 162). (2) Prijedlog za povraćaj u prijašnje stanje ne može se temeljiti na okolnosti koju je organ već ranije ocijenio kao nedovoljnu za produženje roka ili odgađanje rasprave. (3) Ako se povraćaj u prijašnje stanje traži zbog toga što je propušteno da se podnese kakav podnesak, prijedlogu treba priložiti i taj podnesak. Članak 105. (1) Prijedlog za povraćaj u prijašnje stanje podnosi se u roku od osam dana računajući od dana kad je prestao razlog koji je uzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje, onda od dana kad je to saznala. (2) Nakon isteka tri mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povraćaj u prijašnje stanje. (3) Ako se propusti rok za traženje povraćaja, ne može se tražiti povraćaj zbog propuštanja tog roka. (4) Ako se propusti rok za traženje obnove pastupka, ne može se tražiti povraćaj u prijašnje stanje zbog propuštanja ovog roka. Članak 106. (1) Prijedlog za povraćaj u prijašnje stanje podnosi se organu kod kojega je trebalo izvršiti propuštenu radnju. (2) O prijedlogu odlučuje zaključkom organ kod kojega je trebalo izvršiti propuštenu radnju. (3) Nepravovremeno podnesen prijedlog odbacit će se bez daljnjeg postupka. (4) Ako su činjenice na kojima se prijedlog temelji općepoznate, nadležni organ može odlučiti o prijedlogu bez izjašnjenja protivne stranke. (5) Protiv zaključka kojim je kao nepravovremen odbačen prijedlog za povraćaj u prijašnje stanje dopuštena je posebna žalba samo kad je zaključak donio prvostepeni organ. Članak 107. (1) Protiv zaključka kojim se dopušta povraćaj u prijašnje stanje nije dopuštena žalba, osim ako je povraćaj dopušten na prijedlog koji je nepravovremeno podnesen ili je nedopušten (članak 105. stav 3). (2) Protiv zaključka kojim je odbijen prijedlog za povraćaj u prijašnje stanje dopuštena je posebna žalba samo ako je zaključak donio prvostepeni organ. (3) Žalba nije dopuštena protiv zaključka o prijedlogu za povraćaj u prijašnje stanje koji je donio organ nadležan za rješavanje u drugom stepenu o glavnoj stvari. Članak 108. (1) Prijedlog za povraćaj u prijašnje stanje ne zaustavlja tok postupka, ali organ nadležan za odlučivanje o prijedlogu može privremeno prekinuti postupak dok zaključak o prijedlogu ne postane konačan. (2) Kad je povraćaj u prijašnje stanje dopušten, postupak se vrača u ono stanje u kojem se nalazio prije propuštanja, a poništavaju se sva rješenja i zaključci koje je organ donio u vezi s propuštanjem. Glava VIII. ODRŽAVANJE REDA Članak 109. (1) Službena osoba koja rukovodi radnjom postupka dužna je brinuti se o održavanju reda pri radu. (2) U tom cilju službena je osoba ovlaštena da opominje osobe koje smetaju radu i da određuje što je potrebno da se red održi. (3) Osobe koje prisustvuju kakvoj radnji postupka ne smiju nositi oružje ili opasno oruđe. Članak 110. (1) Osoba koja i pored opomene ometa rad ili učini nepristojnost pri vršenju radnje postupka, može biti udaljena. Osoba koja sudjeluje u radnji postupka može biti udaljena tek pošto je prethodno bila opomenuta da će biti udaljena i pošto su joj bile predočene pravne posljedice takve mjere. Udaljenje zbog narušavanja reda ili zbog nepristojnosti izriče službena osoba koja rukovodi radnjom postupka. (2) Ako na temelju odredbe stava 1. ovog članaka bude udaljena stranka koja nema punomoćnika, ili ako bude udaljen punomoćnik čiji vlastodavac nije prisutan, službena osoba koja rukovodi radnjom postupka pozvat će osobu koja se udaljava da postavi svojeg punomoćnika. Ako pozvana osoba to ne učini, službena osoba može odgoditi radnju na trošak osobe koja je odbila postaviti svojeg punomoćnika, a može joj i sama postaviti punomoćnika ako je to potrebno. Takav punomoćnik može zastupati samo u onoj radnji postupka s koje je stranka udaljena. Članak 111. (1) Tko u radnji postupka teže naruši red ili učini krupniju nepristojnost, može se, pored udaljenja, kazniti novčanom kaznom do 5.000 dinara. (2) Ta kazna ne isključuje krivičnu ili disciplinsku odgovornost. (3) Kaznom i2 stava (1) ovog članaka može biti kažnjena i osoba koja svojim podneskom grubo povrijedi običaje ponašanja prema organu ili službenoj osobi koja vodi postupak. Članak 112. (1) Novčanu kaznu zbog radnji predviđenih u članaku 111. stavu (1) ovog zakona izriče službena osoba koja rukovodi radnjom postupka, a zbog radnji predviđenih u članaku 111. stavu (3) - organ koji vodi postupak. (2) Protiv zaključka o kazni može se izjaviti posebna žalba. Žalba protiv zaključka o kazni zbog narušavanja reda ne odgađa izvršenje kazne. Glava IX. TROŠKOVI POSTUPKA 1. Troškovi organa I stranaka Članak 113. (1) Posebni izdaci u gotovom novcu organa koji vodi postupak, kao što su putni troškovi službenih osoba, izdaci za svjedoke, vještake, tumače, uviđaj, oglase i sl., a koji su nastali provođenjem postupka o nekoj upravnoj stvari, padaju, u pravilu, na teret onoga koji je cijeli postupak izazvao. (2) Kad osoba koja sudjeluje u postupku uzrokuje svojom krivnjom ili obiješću troškove pojedinih radnji u postupku, dužna je snositi te troškove. (3) Kad je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno za stranku, troškove postupka snosi državni organ koji je postupak pokrenuo. Članak 114. (1) Svaka stranka snosi, u pravilu, sama svoje troškove uzrokovane postupkom, kao što su troškovi dolaženja, danguba, izdaci na takse, za pravno zastupanje i stručno pomaganje. (2) Kad u postupku sudjeluju dvije stranke ili više stranaka sa suprotnim interesima, stranka koja je izazvala postupak, a na čiju je štetu postupak okončan, dužna je protivnoj stranci naknaditi opravdane troškove koji su ovoj nastali sudjelovanjem u postupku. Ako je u takvu slučaju koja od stranaka djelomično uspjela sa svojim zahtjevom, ona je dužna naknaditi protivnoj stranci troškove razmjerno dijelu svojeg zahtjeva s kojim nije uspjela. Stranka koja je obiješću uzrokovala protivnoj stranci troškove u postupku, dužna je ovoj te troškove naknaditi. (3).Troškovi za pravno zastupanje naknađuju se samo u slučajevima kad je takvo zastupanje bilo nužno i opravdano. (4) Zahtjev za naknadu troškova po odredbama st. (2) i (3) ovog članaka mora biti stavljen na vrijeme, tako da organ koji vodi postupak može o njemu odlučiti u rješenju. U protivnom, stranka gubi pravo na naknadu troškova. Službena osoba koja vodi postupak dužna je na to upozoriti stranku. (5) Svaka stranka snosi svoje troškove postupka koji je završen nagodbom, ako u nagodbi nije drugačije određeno. (6) Troškove stranke i druge osobe u postupku, uzrokovane postupkom pokrenutim po službenoj dužnosti ili u općem interesu, a koje stranka odnosno druga osoba u postupku nije izazvala svojim ponašanjem, snosi organ koji je pokrenuo postupak. Članak 115. Troškove postupka u vezi s izvršenjem snosi izvršenik. Ako se ti troškovi od njega ne mogu naplatiti, snosi ih stranka na čiji je prijedlog izvršenje provedeno. Članak 116. Ako se postupak pokreće na zahtjev stranke, a sa sigurnošću se može predvidjeti da će izazvati posebne izdatke u gotovom novcu (u vezi s uviđajem, vještačenjem, dolaskom svjedoka i sl.), organ koji vodi postupak može zaključkom odrediti da stranka unaprijed položi potreban iznos za pokriće tih troškova. Ako stranka ne položi taj iznos u određenom roku, organ može odustati od izvođenja tih dokaza ili obustaviti postupak, osim ako produženje postupka zahtijeva javni interes. Članak 117. (1) U rješenju kojim se postupak završava organ koji donosi rješenje određuje tko snosi troškove postupka, njihov iznos i kome se i u kojem roku imaju isplatiti. (2) U rješenju se mora posebno navesti da li će onaj tko snosi troškove imati da naknadi troškove drugoj stranci (članak 114, st. (2) i (3). (3) Ako troškove postupka snosi više osoba, troškovi će se između njih razdijeliti na jednake dijelove odnosno u odgovarajućem razmjeru. (4) Ako organ u rješenju ne odluči o troškovima, navest će da će o troškovima donijeti poseban zaključak. Članak 118. (1) Svjedoci, vještaci, tumači i službene osobe imaju pravo na naknadu troškova putovanja, izdataka izazvanih bavljenjem u mjestu, a ako im zarada za to vrijeme ne pripada, imaju pravo još i na naknadu izgubljene zarade. Pored naknade, vještaci i tumači imaju pravo i na posebnu nagradu. (2) Zahtjev za naknadu odnosno nagradu dužni su svjedoci, vještaci i tumači postaviti prigodom saslušanja, tumačenja odnosno davanja vještačkog mišljenja. U protivnom, gube to pravo. Službena osoba koja vodi postupak dužna je na to upozoriti svjedoka, vještaka ili tumača. (3) Iznos naknada utvrđuje posebnim zaključkom organ koji vodi postupak, određujući tko ih je dužan platiti i u kojem roku. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba. Taj zaključak predstavlja osnovu za izvršenje. Članak 119. (1) Naknade troškova, izdataka i izgubljene zarade svjedocima, vještacima i tumačima, odnosno posebne nagrade vještacima i tumačima, način naplate i isplate tih naknada i nagrada te oslobođenje od plaćanja troškova regulirat će se propisima republike odnosno autonomne pokrajine. (2) U pogledu naknade službenim osobama važe propisi koji se odnose na te osobe. 2. Oslobođenje od plaćanja troškova Članak 120. (1) Organ koji vodi postupak može osloboditi stranku od snošenja troškova u cijelosti ili djelomično, ako nađe da ona ne može podnijeti troškove bez štete za nužno uzdržavanje svoje i svoje obitelji. Organ donosi zaključak o tome na prijedlog stranke, na temelju uvjerenja o njezinu imovnom stanju koje je izdao nadležni općinski organ uprave. (2) Oslobođenje od snošenja troškova odnosi se na oslobođenje od taksa, izdataka organa koji vodi postupak, kao što su putni troškovi službenih osoba, izdaci za svjedoke, vještake, tumače, uviđaj, oglase i sl., a i na oslobođenje od polaganja osiguranja za troškove. (3) Strani državljani oslobodit će se snošenja troškova samo uz uvjet uzajamnosti. U slučaju sumnje o postojanju uzajamnosti, objašnjenje daje organ uprave nadležan za inozemne poslove. Za traženje objašnjenja važi odredba članaka 41. stava (4) ovog zakona. Članak 121. Organ koji vodi postupak može u toku postupka ukinuti zaključak o oslobođenju od snošenja troškova ako utvrdi da više ne postoje razlozi zbog kojih je stranka bila oslobođena snošenja troškova. Članak 122. Protiv zaključka kojim se odbija zahtjev stranke za oslobođenje od snošenja troškova te protiv zaključka iz članaka 121. ovog zakona stranka može izjaviti posebnu žalbu.
|
||||||||||||||||||
