 |
 |
 |
 |
 |
|
|
|
|
|
|
||||||||||||||||||
 
 NOVI PREGLED PROPISA Ugovori Banke Biljno zdravstvo Zdravstveno osiguranje Državne potpore Državni službenici Elektronička isprava Elektronička trgovina Elektronički mediji Financijsko osiguranje Gradnja Hrana Informacijska sigurnost Investicijski fondovi Izmjera i katastar Kazneni postupak Kazneni zakon Kemikalije Kreditne unije Kvaliteta zdravstvene zaštite Lijekovi Nasljeđivanje Obavljanje djelatnosti Obiteljski zakon Obrazovanje odraslih Obrt Obvezni odnosi (ZOO) Obvezno zdravstveno osiguranje Opći upravni postupak Oružje Osiguranje Osiguranje u prometu Ovrha - Ovršni zakon Parnični postupak Primjeri ugovora Porez na dobit Porez na dohodak Porez na kavu Posredovanje u prometu nekretnina Poticanje ulaganja Predmeti opće uporabe Prekršajni zakon Prijevoz - linijski Prijevoz opasnih tvari Prostorno uređenje i gradnja Rad - Zakon o radu Računovodstvo Revizija Stranci Sudovi Šport Šume Tajnost podataka Trgovačka društva Udomiteljstvo Udžbenici za školu Ugostiteljska djelatnost Umirovljenički fond Usluge u turizmu Veterinarstvo Volonterstvo Zabrane u zakonima Zakon o leasingu Zaštita bilja Zakon o radu Zaštita na radu Zaštita okoliša Zaštita potrošača Zaštita prirode Zaštita pučanstva Zaštita životinja Javna nabava NOVI PREGLED PROPISA 
|
 |
ZAKON O OPĆEM UPRAVNOM POSTUPKU - 2. dio DRUGI DIO PRVOSTEPENI POSTUPAK Glava X. POKRETANJE POSTUPKA I ZAHTJEVI STRANAKA 1. Pokretanje postupka Članak 123. Upravni postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti ili u povodu zahtjeva stranke. Članak 124. (1) Nadležni organ pokrenut će postupak po službenoj dužnosti kad to određuje zakon ili na zakonu utemeljen propis i kad utvrdi ili sazna da, s obzirom na postojeće činjenično stanje, treba radi zaštite javnog interesa pokrenuti upravni postupak. (2) Pri pokretanju upravnog postupka po službenoj dužnosti nadležni organ uzima u obzir i eventualne predstavke građana i organizacija i upozorenje organa. Članak 125. (1) Upravni postupak je pokrenut čim je nadležni organ izvršio ma koju radnju u cilju vođenja postupka. (2) Ako nadležni organ u povodu stavljenog zahtjeva stranke nade da po važećim propisima nema uvjeta za pokretanje postupka, donijet će o tome zaključak, protiv kojega je dopuštena posebna žalba. Članak 126. U stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje i vođenje upravnog postupka potreban zahtjev stranke nadležni organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako postoji takav zahtjev. 2. Spajanje stvari u jedan postupak Članak 127. (1) Ako se prava ili obveze stranaka temelje na istome ili sličnome činjeničnom stanju i na istoj pravnoj osnovi, i ako je organ koji vodi postupak u pogledu svih predmeta stvarno nadležan, može se pokrenuti i voditi jedan postupak i onda kad se radi o pravima i obvezama više stranaka. (2) Uz iste uvjete jedna stranka ili više stranaka mogu u jednom postupku ostvarivati i više različitih zahtjeva. (3) O vođenju jednog postupka u ovakvim slučajevima nadležni organ donijet će poseban zaključak protiv kojega se može izjaviti žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ. Članak 128. Nadležni organ može putem javnog priopćenja pokrenuti upravni postupak prema većem broju osoba koje organu nisu poznate ili se ne mogu odrediti, a koje u postupku mogu imati položaj stranaka, ako se radi o bitno istom zahtjevu prema svima njima. Članak 129. (1) Kad se u smislu članaka 127. ovog zakona vodi jedan postupak, ili kad je postupak pokrenut putem javnog priopćenja u smislu članaka 128, svaka stranka nastupa u postupku samostalno. (2) U zaključcima kojima se u takvu postupku poduzimaju izvjesne mjere prema strankama, mora se odrediti koja se od tih mjera odnosi na koju od stranaka, osim ako se radi o strankama koje u postupku zajednički sudjeluju s istovjetnim zahtjevima, ili ako zakonom nije drugačije propisano. 3. Izmjena zahtjeva Članak 130. (1) Pošto je postupak pokrenut, stranka može do donošenja rješenja u prvom stepenu proširiti stavljeni zahtjev, ili umjesto prijašnjeg zahtjeva staviti drugi, bez obzira da li se prošireni ili izmijenjeni zahtjev temelji na istoj pravnoj osnovi, uz uvjet da se takav zahtjev temelji na bitno istome činjeničnom stanju. (2) Ako organ koji vodi postupak ne dopusti proširenje ili izmjenu zahtjeva, donijet će o tome zaključak. Protiv takva zaključka dopuštena je posebna žalba. 4. Odustanak od zahtjeva Članak 131. (1) Stranka može odustati od svojeg zahtjeva u toku cijelog postupka. (2) Kad je postupak pokrenut u povodu zahtjeva stranke, a stranka odustane od svojeg zahtjeva, organ koji vodi postupak donijet će zaključak kojim se postupak obustavlja. O tome će biti obaviještena protivna stranka, ako je ima. (3) Ako je daljnje vođenje postupka potrebno u javnom interesu, ili ako to zahtijeva protivna stranka, nadležni organ produžit će vođenje postupka. (4) Kad je postupak pokrenut po službenoj dužnosti, organ može obustaviti postupak. Ako je postupak u istoj stvari mogao biti pokrenut i na zahtjev stranke, postupak će se nastaviti ako stranka to zahtijeva. (5) Protiv zaključka kojim se obustavlja postupak dopuštena je posebna žalba. Članak 132. (1) Stranka odustaje od svojeg zahtjeva izjavom koju daje organu koji vodi postupak. Dok organ koji vodi postupak ne donese zaključak o obustavi postupka i ne dostavi ga stranci, stranka može opozvati svoj odustanak od zahtjeva. (2) Pojedina radnja ili propuštanje stranke može se smatrati njezinim odustankom od zahtjeva samo kad je to zakonom određeno. (3) Ako je stranka odustala od svojeg zahtjeva nakon donošenja prvostepenog rješenja, a prije isteka roka za žalbu, zaključkom o obustavi postupka poništava se prvostepeno rješenje ako je njime zahtjev stranke bio pozitivno ili djelomično pozitivno riješen. Ako je stranka odustala od svojeg zahtjeva nakon izjavljene žalbe, a prije nego što joj je dostavljeno rješenje doneseno u povodu žalbe, zaključkom o obustavi postupka poništava se prvostepeno rješenje kojim je zahtjev stranke bio usvojen, bilo u cijelosti bilo djelomično, ako je stranka u cijelosti odustala od svojeg zahtjeva. Članak 133. Stranka koja je odustala od zahtjeva dužna je snositi sve troškove koji su nastali do obustavljanja postupka, osim ako posebnim propisima nije drugačije određeno. 5. Nagodba Članak 134. (1) Ako u postupku sudjeluju dvije stranke ili više stranaka sa suprotnim zahtjevima, službena osoba koja vodi postupak nastojat će u toku cijelog postupka da se stranke nagode, potpuno ili barem u pojedinim spornim točkama. (2) Nagodba mora biti uvijek jasna i određena i ne smije biti na štetu javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa trećih osoba. Službena osoba koja vodi postupak mora na to paziti po službenoj dužnosti. Ako se utvrdi da bi nagodba bila na štetu javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa trećih osoba, organ koji vodi postupak neće prihvatiti da se zaključi nagodba, i o tome će donijeti poseban zaključak. (3) Nagodba se upisuje u zapisnik. Nagodba je zaključena kad stranke nakon pročitanog zapisnika o nagodbi potpišu zapisnik. Ovjeren prijepis zapisnika predat će se strankama ako ga traže. (4) Nagodba ima snagu izvršnog rješenja donesenoga u upravnom postupku. (5) Organ pred kojim je zaključena nagodba donijet će zaključak kojim će prema potrebi postupak obustaviti u cijelosti ili djelomično. (6) Ako zaključak o obustavljanju odnosno o nastavljanju postupka nije u skladu sa zaključenom nagodbom, protiv zaključka je dopuštena posebna žalba. Glava XI. POSTUPAK DO DONOŠENJA RJEŠENJA A. Opća načela 1. Zajedničke odredbe Članak 135. (1) Prije donošenja rješenja imaju se utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su značajne za rješenje i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese. (2) To se može izvršiti u skraćenom postupku ili u posebnome ispitnom postupku. Članak 136. (1) Službena osoba keja vodi postupak može u toku cijelog postupka upotpunjavati činjenično stanje i izvoditi dokaze i o onim činjenicama koje ranije u postupku nisu bile iznesene ili još nisu utvrđene. (2) Službena osoba koja vodi postupak naredit će po službenoj dužnosti izvođenje svakog dokaza ako nađe da je to potrebno radi razjašnjenja stvari. (3) Službena osoba koja vodi postupak pribavit će po službenoj dužnosti podatke o činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi organ nadležan za rješavanje. Na isti način postupit će službena osoba u pogledu činjenica o kojima službenu evidenciju vodi drugi državni organ odnosno samoupravna organizacija i zajednica. Članak 137. (1) Činjenično stanje na kojem temelji svoj zahtjev stranka je dužna iznijeti točno, istinito i određeno. (2) Ako se ne radi o činjenicama koje su općepoznate, stranka je dužna za svoje navode ponuditi dokaze i po mogućnosti ih podnijeti. Ako sama stranka tako ne postupi, službena osoba koja vodi postupak pozvat će je da to učini. Od stranke se neće tražiti da pribavi i podnese dokaze koje brže i lakše može pribaviti organ koji vodi postupak, niti da podnosi takva uvjerenja koja organi nisu dužni izdavati po članaku 171. odnosno 172. ovog zakona. (3) Ako stranka nije u naknadno određenom roku podnijela dokaze, organ ne može zbog toga odbaciti zahtjev kao da nije podnesen (članak 68. stav 2), nego je dužan nastaviti postupak i, u skladu s pravilima postupka i prema materijalnom propisu, riješiti upravnu stvar. Članak 138. (1) Stranka daje svoju izjavu, u pravilu, usmeno, a može je dati i pismeno. (2) Kad se radi o složenoj stvari ili kad su potrebna opširnija stručna objašnjenja, službena osoba koja vodi postupak može naložiti stranci da podnese pismenu izjavu, određujući joj dovoljan rok za to. U takvu slučaju i stranka ima pravo tražiti da joj se dopusti davanje pismene izjave. (3) Ako je stranci naloženo ili dopušteno da podnese pismenu izjavu, ne može joj se zbog toga oduzeti pravo da svoju izjavu dade i usmeno. Članak 139. Ako se u toku postupka pojavi osoba koja do tada nije sudjelovala u postupku kao stranka, pa zahtijeva da sudjeluje u postupku kao stranka, službena osoba koja vodi postupak ispitat će njezino pravo da bude stranka i o tome donijeti zaključak. Protiv zaključka kojim se ne priznaje to svojstvo dopuštena je posebna žalba: Članak 140. Službena osoba koja vodi postupak dužna je po potrebi upozoriti stranku na njezina prava u postupku i da joj ukazuje na pravne posljedice njezinih radnji ili propuštanja u postupku. 2. Skraćeni postupak Članak 141. (1) Organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno: 1) ako je stranka u svojem zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na podlozi kojih se može utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na podlozi općepoznatih činjenica ili činjenica koje su organu poznate; 2) ako se stanje stvari može utvrditi na podlozi službenih podataka kojima organ raspolaže, a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njezinih prava odnosno pravnih interesa; 3) u slučaju kad je propisom predviđeno da se stvar može riješiti na podlozi činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno dokazane ili se dokazima samo posredno utvrđuju, pa su činjenice ili okolnosti učinjene vjerojatnima, a iz svih okolnosti proizlazi da se zahtjevu stranke ima udovoljiti; 4) kad se radi o poduzimanju u javnom interesu hitnih mjera koje se ne mogu odgađati, a činjenice na kojima rješenje treba da bude utemeljeno utvrđene su ili barem učinjene vjerojatnima. (2) Rješenja iz toč. 1) i 2) stava (1) ovog članaka mogu se izrađivati elektroničkim računalima. 3. Poseban ispitni postupak Članak 142. (1) Poseban ispitni postupak provodi se kad je to potrebno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su značajne za razjašnjenje stvari ili radi davanja strankama mogućnosti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese. (2) Tok ispitnog postupka određuje, prema okolnostima pojedinog slučaja, službena osoba koja vodi postupak, držeći se odredaba ovog zakona i propisa koji se odnose na stvar o kojoj se radi. (3) U ovim granicama službena osoba koja vodi postupak osobito: određuje koje se radnje u postupku imaju izvršiti i izdaje naređenja za njihovo izvršenje, određuje red kojim će se pojedine radnje obavljati i rokove u kojima će se izvršiti ako oni nisu propisani zakonom, određuje usmene rasprave i saslušanja, a i sve što je potrebno za njihovo održavanje, odlučuje koji se dokazi imaju izvesti i kojim dokaznim sredstvima te odlučuje o svim prijedlozima i izjavama. (4) Službena osoba koja vodi postupak odlučuje da li će se raspravljanje i dokazivanje obavljati odvojeno o pojedinim spornim pitanjima ili zajedno za cijeli predmet. Članak 143. (1) Stranka ima pravo sudjelovati u ispitnom postupku i, radi ostvarenja cilja postupka, davati potrebne podatke i braniti svoja prava i zakonom zaštićene interese. (2) Stranka može iznositi činjenice koje mogu biti od utjecaja za rješenje stvari i pobijati točnost navoda koji se ne slažu s njezinim navodima. Ona ima pravo sve do donošenja rješenja dopunjavati i objašnjavati svoja tvrđenja, a ako to čini nakon održane usmene rasprave, dužna je opravdati zbog čega to nije učinila na raspravi. (3) Službena osoba koja vodi postupak dužna je pružiti mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da sudjeluje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njezinom dozvolom i neposredno, te da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Nadležni organ neće donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se temelji rješenje, a o kojima stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni. 4. Prethodno pitanje Članak 144. (1) Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili koji drugi organ (prethodno pitanje), on može uz uvjete iz ovog zakona sam raspraviti to pitanje, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak protiv kojega je dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ. (2) Ako je organ raspravio prethodno pitanje, rješenje takva pitanja ima pravni učinak samo u stvari u kojoj je to pitanje riješeno. (3) U pitanju postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca organ koji vodi postupak vezan je pravomoćnom presudom krivičnog suda kojom se optuženik proglašava krivim. Članak 145. (1) Organ koji vodi postupak mora prekinuti postupak kad se prethodno pitanje odnosi na postojanje krivičnog djela, na postojanje braka, na utvrđivanje očinstva, ili kad je to zakonom određeno. (2) Kad se prethodno pitanje odnosi na krivično djelo, a nema mogućnosti za krivično gonjenje, organ koji vodi postupak raspravit će i to pitanje. Članak 146. U slučaju kad se zbog prethodnog pitanja ne mora prekinuti postupak po članaku 145. ovog zakona, organ koji vodi postupak može sam uzeti u raspravljanje prethodno pitanje i raspraviti ga kao sastavni dio stvari, i na toj osnovi riješiti samu stvar. Članak 147. (1) Ako organ koji vodi upravni postupak ne uzme prethodno pitanje u raspravljanje u smislu članaka 146. ovog zakona, a postupak za rješenje prethodnog pitanja koji se može voditi samo po službenoj dužnosti još nije pokrenut kod nadležnog organa, on će tražiti da nadležni organ pokrene postupak o tom pitanju. (2) U stvari u kojoj se postupak za rješenje prethodnog pitanja pokreće u povodu zahtjeva stranke, organ koji vodi upravni postupak može zaključkom naložiti jednoj od stranaka da u cilju rješenja prethodnog pitanja traži od nadležnog organa pokretanje postupka, određujući joj rok u kojem je dužna to učiniti, te da mu o podnesenom traženju podnese dokaz. Pri tome će organ koji vodi upravni postupak upozoriti stranku na posljedice propuštanja. Rok za traženje pokretanja postupka za rješenje prethodnog pitanja počinje teći od dana konačnosti zaključka. (3) Ako stranka ne podnese u određenom roku dokaz da je od nadležnog organa tražila pokretanje postupka o prethodnom pitanju, smatrat će se da je stranka koja je postavila zahtjev odustala od njega, a organ koji vodi upravni postupak obustavit će postupak. Ako to nije učinila protivna stranka, organ će nastaviti postupak i sam će raspraviti prethodno pitanje. (4) Protiv zaključka donesenoga po stavu (2) ovog članaka dopuštena je posebna žalba. Članak 148. Postupak prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja kod nadležnog organa nastavit će se pošto rješenje doneseno o tom pitanju postane konačno. Postupak se može nastaviti po službenoj dužnosti i u slučaju kad se ocijeni da više nema razloga da se čeka na konačno rješenje prethodnog pitanja kod nadležnog organa, osim u slučaju iz stavka 1. članakka 145. ovoga zakona. 5. Usmena rasprava Članak 149. Službena osoba koja vodi postupak određuje, na svoju inicijativu ili na prijedlog stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari, a mora je odrediti: 1) u stvarima u kojima sudjeluju dvije stranke ili više stranaka s protivnim interesima, ili 2) kad se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka. Članak 150. (1) Usmena rasprava je javna. (2) Službena osoba koja vodi postupak može isključiti javnost za cijelu usmenu raspravu ili samo za jedan njezin dio: 1) ako to zahtijevaju razlozi morala ili javne sigurnosti; 2) ako postoji ozbiljna i neposredna opasnost ometanja usmene rasprave; 3) ako treba da se raspravlja o odnosima u nekoj obitelji; 4) ako treba da se raspravlja o okolnostima koje predstavljaju službenu, poslovnu, profesionalnu, znanstvenu ili umjetničku tajnu. (3) Prijedlog za isključenje javnosti može staviti i zainteresirana osoba. (4) O isključenju javnosti donosi se zaključak koji mora biti obrazložen i javno objavljen. (5) Pri priopćavanju rješenja javnost se ne može isključiti. Članak 151. (1) Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove punomoćnike i stručne pomagače. (2) Službena osoba koja vodi postupak može dopustiti da usmenoj raspravi s koje je javnost isključena prisustvuju pojedine službene osobe, znanstveni i javni radnici, ako je to od interesa za njihovu službu odnosno znanstveni rad. Službena osoba koja vodi postupak upozorit će te osobe da su dužne čuvati kao tajnu ono što budu na raspravi saznale. Članak 152. (1) Organ koji vodi postupak dužan je poduzimati sve što je potrebno da se usmena rasprava obavi bez odugovlačenja i po mogućnosti bez prekidanja i odgađanja. (2) Osobama koje se pozivaju na usmenu raspravu mora se ostaviti dovoljno vremena da se pripreme za raspravu i da na nju dođu na vrijeme i bez izvanrednih troškova. Pozvanim osobama ostavit će se, u pravilu, osam dana od dostave poziva do dana rasprave. Članak 153. Kad je za raspravljanje na usmenoj raspravi potrebno poznavanje planova, spisa ili drugih predmeta, te predmete treba staviti na uvid pozvanim osobama istovremeno s određivanjem rasprave, a u pozivu za raspravu naznačiti vrijeme i mjesto kad i gdje se oni mogu razgledati. Članak 154. (1) Organ koji vodi postupak dužan je i javno objaviti određivanje usmene rasprave: kad postoji opasnost da se pojedinačni pozivi neće moći na vrijeme dostaviti, kad postoji vjerojatnost da ima zainteresiranih osoba koje se još nisu pojavile kao stranke, ili kad to nalažu drugi slični razlozi. (2) Javna objava usmene rasprave treba da sadrži sve podatke koji moraju biti navedeni u pojedinačnom pozivu te poziv da na raspravu dođe svatko tko smatra da se stvar tiče njegovih pravno zaštićenih interesa. Ta se objava priopćuje na način propisan u članaku 94. ovog zakona. Članak 155. Usmena rasprava držat će se, u pravilu, u sjedištu organa koji vodi postupak. Ako je potreban uviđaj u mjestu izvan sjedišta tog organa, usmena rasprava može se održati na mjestu uviđaja. Organ koji vodi postupak može odrediti za usmenu raspravu i drugo mjesto kad je to potrebno zbog znatnog smanjenja troškova i zbog temeljnijega, bržega ili jednostavnijeg raspravljanja stvari. Članak 156. (1) Službena osoba koja vodi postupak dužna je na početku usmene rasprave utvrditi koje su od pozvanih osoba prisutne, a u pogledu odsutnih provjeriti jesu li im pozivi pravilno dostavljeni. (2) Ako neka od stranaka koja još nije saslušana nije došla na raspravu, a nije utvrđeno da joj je poziv pravilno dostavljen, službena osoba koja vodi postupak odgodit će raspravu, osim u slučaju kad je usmena rasprava na vrijeme objavljena javnom objavom. (3) Ako na usmenu raspravu ne dođe stranka po čijem je zahtjevu postupak pokrenut, mada je uredno pozvana, a iz cjelokupnog stanja stvari može se pretpostaviti da je stranka prijedlog povukla, organ koji vodi postupak obustavit će postupak. Protiv zaključka o tome dopuštena je posebna žalba. Ako se ne može pretpostaviti da je stranka povukla prijedlog, ili ako bi se postupak u javnom interesu morao nastaviti po službenoj dužnosti, službena osoba će, prema okolnostima slučaja, provesti raspravu bez te osobe, ili će je odgoditi. (4) Ako stranka protiv koje je pokrenut postupak neopravdano izostane mada je uredno pozvana, službena osoba koja vodi postupak može provesti raspravu i bez nje, a može na njezin trošak i odgoditi usmenu raspravu, ako je to potrebno radi pravilnog rješenja stvari. Članak 157. (1) Ako prisutna stranka, i pored upozorenja na posljedice, ne stavi u toku same rasprave primjedbu na rad koji se na raspravi obavlja, smatrat će se da nema primjedbe. Ako ta stranka kasnije stavi primjedbu na rad obavljen na raspravi, organ koji rješava o stvari cijenit će i tu primjedbu, ako ona može imati utjecaja na rješavanje stvari, i ako nije dana nakon rasprave u cilju odugovlačenja postupka. (2) Ako stranka koja je pozvana javnim priopćenjem poziva nije došla na raspravu, a primjedbe na rad obavljen na raspravi stavi nakon rasprave, te će se primjedbe uzeti u obzir uz uvjet iz stava 1. ovog članaka. Članak 158. (1) Na usmenoj raspravi treba da se raspravi i utvrdi ono što je predmet ispitnog postupka. (2) Ako se predmet ne može raspraviti na jednoj raspravi, službena osoba koja vodi postupak prekinut će raspravu i zakazati što prije njezin nastavak. Za taj nastavak službena osoba poduzet će sve mjere koje su propisane za određivanje usmene rasprave, a prisutnim osobama može usmeno priopćiti te mjere, a i vrijeme i mjesto nastavka rasprave. Prilikom nastavka usmene rasprave službena osoba koja vodi postupak iznijet će u glavnim crtama tok dotadašnje rasprave. (3) Za izvođenje pismenih dokaza koji se naknadno podnesu ne mora se ponovno određivati usmena rasprava, ali će se stranci dati mogućnost da se o izvedenim dokazima izjasni. B. Dokazivanje 1. Opće odredbe Članak 159. (1) Činjenice na podlozi kojih se donosi rješenje utvrđuju se dokazima. (2) Kao dokazno sredstvo upotrijebit će se sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao što su isprave odnosno mikrofilmske kopije isprava ili reprodukcije tih kopija, svjedoci, izjava stranke, vještaci, uviđaj. Članak 160. (1) Da li neku činjenicu treba dokazivati ili ne, odlučuje službena osoba koja vodi postupak, prema tome da li ta činjenica može imati utjecaja na rješavanje stvari. Dokazi se u pravilu izvode pošto se utvrdi što je u činjeničnom pogledu sporno ili što treba dokazivati. (2) Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate. (3) Isto tako, ne treba dokazivati činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, ali je dopušteno dokazivati nepostojanje tih činjenica, ako zakonom nije drugačije određeno. Članak 161. Ako je dokazivanje pred organom koji vodi postupak neizvodljivo, skopčano s nerazmjernim troškovima ili s velikim gubitkom vremena, dokazivanje ili pojedini dokazi mogu se izvoditi pred zamoljenim organom. Članak 162. Kad je propisom predviđeno da se stvar može riješiti na podlozi činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno dokazane ili se dokazima samo posredno utvrđuju (činjenice i okolnosti koje su učinjene vjerojatnima), izvođenje dokaza u tom cilju nije vezano za odredbe ovog zakona o izvođenju dokaza. Članak 163. (1) Ako organu koji rješava o stvari nije poznato pravo koje važi u stranoj državi, može se obavijestiti o tome kod organa uprave nadležnoga za poslove pravosuđa. (2) Organ koji rješava o stvari može od stranke zatražiti da podnese javnu ispravu izdanu od nadležnoga inozemnog organa kojom se potvrđuje koje pravo važi u stranoj državi. Dopušteno je dokazivanje stranog prava protivno takvoj javnoj ispravi, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije predviđeno. 2. Isprave Članak 164. (1) Isprava što ju je u propisanom obliku izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti, a koja može biti prilagođena elektroničkoj obradi podataka, a i isprava koju je u takvu obliku izdala samoupravna organizacija ili zajednica u poslovima koje vrši na osnovi javnih ovlaštenja (javna isprava), dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. (2) U postupku dokazivanja mikrofilmska kopija isprave odnosno reprodukcija te kopije izjednačava se s ispravom iz stava (1) ovog članaka ako je takvu mikrofilmsku kopiju odnosno reprodukciju te kopije izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti odnosno samoupravna organizacija ili zajednica u poslovima što ih obavlja na temelju javnih ovlaštenja. (3) Dopušteno je dokazivati da su u takvoj ispravi odnosno mikrofilmskoj kopiji isprave ili reprodukciji te kopije činjenice neistinito potvrđene, ili da je sama isprava odnosno mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije neispravno sastavljena. (4) Dopušteno je dokazivati da mikrofilmska kopija odnosno reprodukcija te kopije nije vjerna izvorniku. Članak 165. Ako je na ispravi nešto precrtano, ostrugano, ili inače izbrisano, umetnuto, ili ako na ispravi postoje kakvi drugi vanjski nedostaci, službena osoba koja vodi postupak ocijenit će prema svim okolnostima da li je time i u kojoj mjeri umanjena dokazna vrijednost isprave, ili je isprava potpuno izgubila dokaznu vrijednost za rješavanje stvari u kojoj se vodi postupak. Članak 166. (1) Isprave koje služe kao dokaz podnose stranke ili ih pribavlja organ koji vodi postupak. Stranka podnosi ispravu u izvorniku, mikrofilmskoj kopiji isprave ili reprodukciji te kopije ili u ovjerenom prijepisu, a može je podnijeti i u prostom prijepisu. Kad stranka podnese ispravu u ovjerenom prijepisu, službena osoba koja vodi postupak može tražiti da stranka pokaže izvornu ispravu, a kad podnese ispravu u prostom prijepisu, službena osoba utvrdit će je li prosti prijepis vjeran izvorniku. Mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije, koju je na propisan način izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti ili samoupravna organizacija ili zajednica u poslovima što ih obavlja na temelju javnog ovlaštenja, ima u upravnom postupku dokaznu vrijednost izvornika isprave, u smislu članaka 164. stava (1) ovog zakona; za rješavanje stvari o kojoj se vodi postupak. (2) Ako su neke činjenice ili okolnosti od organa koji je za to bio nadležan već utvrđene, ili posvjedočene u javnoj ispravi (kao osobna karta, izvod iz matične knjige), organ koji vodi postupak uzet će te činjenice i okolnosti za dokazane. Kad je u pitanju stjecanje ili gubljenje prava, a postoji vjerojatnost da su se te činjenice i okolnosti naknadno izmijenile, ili ih na temelju posebnih propisa treba posebno dokazati, službena osoba tražit će da stranka podnese posebne dokaze o tim činjenicama i okolnostima, ili će ih organ sam pribaviti. Članak 167. (1) Službena osoba koja vodi postupak može pozvati stranku koja se poziva na kakvu ispravu da je podnese, ako njome raspolaže ili ako je može pribaviti. (2) Ako se isprava nalazi kod protivne stranke, a ona neće dobrovoljno da je podnese ili pokaže, službena osoba koja vodi postupak pozvat će tu stranku da podnese ili pokaže ispravu na raspravi, da bi se druge stranke mogle o njoj izjasniti. (3) Ako stranka koja je pozvana da podnese odnosno pokaže ispravu ne postupi po pozivu, organ koji vodi postupak cijenit će, s obzirom na sve okolnosti slučaja, od kakva je to utjecaja za rješavanje stvari. Članak 168. Ako se isprava koja se ima upotrijebiti kao dokaz u postupku nalazi kod državnog organa, organizacije ili zajednice koja ima javno ovlaštenje za rješavanje u upravnim stvarima, a stranka koja se pozvala na tu ispravu nije uspjela da je pribavi, organ koji vodi postupak pribavit će tu ispravu po službenoj dužnosti. Članak 169. (1) Ako se isprava nalazi kod treće osobe, a ona neće dobrovoljno da je pokaže, organ koji vodi postupak pozvat će zaključkom tu osobu da pokaže ispravu na raspravi, da bi se stranke mogle o njoj izjasniti. (2) Treća osoba može uskratiti pokazivanje isprave iz istih razloga kao i svjedočenje. (3) Protiv treće osobe koja bez opravdanog razloga odbije pokazati ispravu postupit će se kao protiv onoga koji odbije svjedočiti. (4) Protiv zaključka kojim joj se naređuje pokazivanje isprave, a i protiv zaključka o kazni zbog nepokazivanja isprave, treća osoba ima pravo žalbe koja odgađa izvršenje zaključka. (5) Stranka koja se poziva na ispravu koja se nalazi kod treće osobe dužna je naknaditi troškove koje je ta osoba imala u vezi s pokazivanjem isprave. Članak 170. (1) U skladu s Ustavom, zakonima i drugim propisima, stranka ima pravo podnositi isprave na jeziku naroda odnosno manjina kojima pripada. (2) Isprave koje su izdane na stranom jeziku podnose se u ovjerenom prijevodu ako je to potrebno. (3) Isprave izdane od inozemnih organa koje u mjestu gdje su izdane važe kao javne isprave, imaju, pod uvjetom uzajamnosti, istu dokaznu snagu kao i domaće javne isprave, ako su propisno ovjerene. Uvjerenja Članak 171. (1) Državni organi izdaju uvjerenja odnosno druge isprave (certifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju. (2) Uz uvjete iz stava (1) ovog članaka ustanove i druge pravne osobe izdaju uvjerenja odnosno druge isprave o činjenicama u vezi s poslovima koje obavljaju na temelju javnog ovlaštenja. (3) Uvjerenja i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju se izdavati u skladu s podacima službene evidencije. Takva uvjerenja odnosno druge isprave imaju značenje javne isprave. (4) Pod službenom evidencijom razumijeva se evidencija koja je ustanovljena propisom odnosno m općim aktom organizacije ili zajednice kojoj je povjereno javno ovlaštenje. (5) Uvjerenje i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se stranci na usmeni zahtjev, u pravilu, istog dana kad je stranka zatražila izdavanje uvjerenja odnosno druge isprave, a najkasnije u roku od 15 dana, ako propisom kojim je ustanovljena službena evidencija nije drugačije određeno. (6) Ako organi iz st. (1) i (2) ovog članaka odbiju zahtjev za izdavanje uvjerenja odnosno druge isprave, dužni su o tome donijeti posebno rješenje. Ako u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva ne izdaju uvjerenje odnosno drugu ispravu niti donesu i dostave stranci rješenje o odbijanju zahtjeva, smatra se da je zahtjev odbijen. (7) Ako stranka, na temelju dokaza kojima raspolaže, smatra da joj uvjerenje odnosno druga isprava nije izdana u skladu s podacima iz službene evidencije, može zahtijevati izmjenu uvjerenja odnosno druge isprave. Organ je dužan donijeti posebno rješenje ako odbije zahtjev stranke da joj izmijeni odnosno izda novo uvjerenje ili drugu ispravu. I u tom slučaju vrijedi rok od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva za izdavanje novog uvjerenja odnosno druge isprave, a ako to ne bude učinjeno u tom roku, smatra se da je zahtjev odbijen. Članak 172. (1) Državni organi odnosno organizacije i zajednice izdaju uvjerenja odnosno druge isprave i o činjenicama o kojima ne vode službenu evidenciju ako je to zakonom određeno. U tom slučaju činjenice se utvrđuju u postupku propisanome odredbama ove glave. (2) Uvjerenje odnosno druga isprava izdana na način predviđen u stavu 1. ovog članaka ne vezuje organ kojemu je podnesena kao dokaz i koji treba rješavati o stvari. Taj organ može ponovno utvrđivati činjenice navedene u uvjerenju odnosno drugoj ispravi. (3) Uvjerenje odnosno druga isprava izdaje se stranci odnosno rješenje o odbijanju zahtjeva donosi se i stranci dostavlja u roku od trideset dana od dana podnošenja zahtjeva, a ako se tako ne postupi, smatra se da je zahtjev stranke odbijen. 3. Svjedoci Članak 173. (1) Svjedok može biti svaka osoba koja je bila sposobna da opazi činjenicu o kojoj ima da svjedoči i koja je u stanju da to svoje opažanje priopći. (2) Osoba koja u postupku sudjeluje u svojstvu službene osobe ne može biti svjedok. Članak 174. Svaka osoba koja se kao svjedok poziva dužna je odazvati se pozivu, a i svjedočiti ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Članak 175. Ne može se ispitati kao svjedok osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja službene, državne ili vojne tajne, dok je nadležni organ ne oslobodi te dužnosti. Članak 176. (1) Svjedok može uskratiti svjedočenje: 1) na pojedina pitanja na koja bi odgovor izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju njega, njegova srodnika po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do trećeg stepena zaključno, njegova bračnog druga ili srodnika po tazbini do drugog stepena zaključno, i onda kad je brak prestao, a i njegova staratelja ili staranika, usvojitelja ili usvojenika; 2) na pojedina pitanja na koja ne bi mogao odgovoriti a da ne povrijedi obvezu odnosno pravo da čuva poslovnu, profesionalnu, umjetničku ili znanstvenu tajnu; 3) o onome što je stranka povjerila svjedoku kao svojem punomoćniku; 4) o onome o čemu se stranka ili druga osoba ispovijedala svjedoku kao vjerskom ispovjedniku. (2) Svjedok se može osloboditi dužnosti svjedočenja i o pojedinim drugim činjenicama kad iznese važne razloge za to. Ako je potrebno, on treba te razloge učiniti vjerojatnima. (3) Svjedok ne može zbog opasnosti od kakve imovinske štete uskratiti svjedočenje o pravnim poslovima pri kojima je bio prisutan kao svjedok, pisar ili posrednik, o radnjama koje je u vezi sa spornim odnosom poduzeo kao pravni prednik ili zastupnik jedne od stranaka te o svakoj onoj radnji o kojoj je na temelju posebnih propisa dužan podnijeti prijavu ili dati izjavu. Članak 177. (1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno, bez prisutnosti onih svjedoka koji će se kasnije saslušati. (2) Saslušani svjedok ne smije se udaljiti bez dopuštenja službene osobe koja vodi postupak. (3) Službena osoba koja vodi postupak može već saslušanog svjedoka ponovno saslušati, a svjedoke čiji se iskazi ne slažu može suočiti. (4) Osoba koja zbog bolesti ili tjelesne nesposobnosti ne može doći po pozivu, ispitat će se u svojem stanu. Članak 178. (1) Svjedok će se prethodno upozoriti da je dužan govoriti istinu, da ne smije ništa prešutjeti i da može na svoj iskaz biti zaklet, pa će mu se predočiti i posljedice davanja lažnog iskaza. (2) Od svjedoka će se zatim uzeti opći osobni podaci ovim redom: ime i prezime, zanimanje, boravište, mjesto rođenja, godine života i bračno stanje. Ako je potrebno, svjedok će biti ispitan i o okolnostima koje se tiču njegove vjerodostojnosti kao svjedoka u predmetu o kojem se radi, a osobito o njegovim odnosima prema strankama. (3) Službena osoba koja vodi postupak poučit će svjedoka na koja pitanja može uskratiti svjedočenje. (4) Nakon toga svjedoku će se postavljati pitanja o samom predmetu i pozvat će se da iznese što mu je o tome poznato. (5) Nije dopušteno postavljati takva pitanja koja ukazuju na to kako bi se imalo odgovoriti. (6) Svjedok će se uvijek pitati otkuda mu je poznato ono što svjedoči. Članak 179. (1) Ako svjedok ne zna jezik na kojem se vodi postupak, ispitat će se preko tumača. (2) Ako je svjedok gluh, pitanja će mu se postavljati pismeno, a ako je nijem pozvat će se da pismeno odgovara. Ako se ispitivanje ne može izvršiti na taj način, pozvat će se kao tumač osoba koja se sa svjedokom može sporazumjeti. Članak 180. Ukinut. Članak 181. (1) Ako svjedok koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda, ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji s mjesta gdje treba da bude saslušan, organ koji vodi postupak može narediti da se prisilno dovede i da snosi troškove dovođenja, a može ga kazniti novčano do 5.000 dinara. (2) Ako svjedok dođe pa bez opravdanog razloga odbije svjedočiti iako je upozoren na posljedice odbijanja, može se kazniti novčano do 5.000 dinara, a ako i nakon toga odbije svjedočiti, može se ponovno kazniti do 5.000 dinara. Zaključak o izricanju novčane kazne donosi službena osoba koja vodi postupak u suglasnosti sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje stvari, a kod zamoljenog organa - u suglasnosti sa rukovoditeljom tog organa odnosno sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje u sličnim stvarima. (3) Ako svjedok naknadno opravda svoj izostanak, službena osoba koja vodi postupak poništit će zaključak o kazni ili troškovima. Ako svjedok naknadno pristane svjedočiti, službena osoba može poništiti zaključak o kazni. (4) Službena osoba koja vodi postupak može odlučiti da svjedok naknadi troškove koje je uzrokovao svojim izostankom ili odbijanjem da svjedoči. (5) Protiv zaključka o troškovima ili novčanoj kazni donesenoga na temelju ovog članaka dopuštena je posebna žalba. 4. Izjava stranke Članak 182. (1) Ako za utvrđivanje određene činjenice ne postoji neposredan dokaz, ili se takva činjenica ne može utvrditi na podlozi drugih dokaznih sredstava, za utvrđivanje te činjenice može se kao dokazno sredstvo uzeti i usmeno dana izjava stranke. Izjava stranke može se uzeti kao dokazno sredstvo i u stvarima malog značenja ako bi se određena činjenica imala utvrđivati saslušanjem svjedoka koji živi u mjestu udaljenome od sjedišta organa, ili bi inače, zbog pribavljanja drugih dokaza, bilo otežano ostvarivanje prava stranke. (2) Zakonom se može propisati da se i u slučajevima osim onih iz stava (1) ovog članaka, određene činjenice mogu dokazivati izjavom stranke. (3) Vjerodostojnost izjave stranke cijeni se po načelu propisanome u članaku 9. ovog zakona. (4) Prije uzimanja izjave stranke službena osoba koja vodi postupak dužna je upozoriti stranku na krivičnu i materijalnu odgovornost za davanje lažne izjave. 5. Vještaci Članak 183. Kad je za utvrđivanje ili ocjenu neke činjenice važne za rješavanje stvari potrebno stručno znanje kojim ne raspolaže službena osoba koja vodi postupak, izvest će se dokaz vještačenjem. Članak 184. (1) Ako bi dokazivanje vještačenjem bilo nerazmjerno skupo prema značenju ili vrijednosti predmeta, stvar će se riješiti na temelju drugih dokaznih sredstava. (2) U slučaju iz stava (1) ovog članaka vještačenje će se izvršiti ako stranka to zahtijeva i pristane snositi troškove, Članak 185. (1) Radi izvođenja dokaza vještačenjem, službena osoba koja vodi postupak određuje, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke, jednog vještaka, a kad ocijeni da je vještačenje složeno, može odrediti dva vještaka ili više vještaka. (2) Za vještake će se odrediti osobe koje su stručne, i to prvenstveno one koje imaju posebno ovlaštenje za davanje mišljenja o pitanjima odgovarajuće struke. (3) Stranka će se, u pravilu, prethodno saslušati o ličnosti vještaka. (4) Za vještaka se ne može odrediti osoba koja ne može biti svjedok. Članak 186. (1) Svako tko ima potrebnu stručnu spremu mora se primiti dužnosti vještaka, osim ako ga službena osoba koja vodi postupak od toga oslobodi iz opravdanih razloga, kao što su preopterećenost vještačenjima, drugim poslovima i slično. (2) Oslobođenje od dužnosti vještačenja može tražiti i rukovodilac organa ili organizacije gdje je vještak zaposlen. Članak 187. (1) Vještak može uskratiti vještačenje iz istih razloga iz kojih svjedok svjedočenje. (2) Osoba zaposlena u državnom organu bit će oslobođena dužnosti vještačenja kad je na temelju posebnih propisa oslobođena te dužnosti. Članak 188. (1) U pogledu izuzeća vještaka na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe o izuzeću službenih osoba. (2) Stranka može tražiti izuzeće vještaka i ako učini vjerojatnima okolnosti koje dovode u pitanje njegovo stručno znanje. (3) O izuzeću vještaka odlučuje zaključkom službena osoba koja vodi postupak. Članak 189. (1) Prije početka vještačenja vještaka treba upozoriti da je dužan predmet vještačenja brižljivo razmotriti i u svojem nalazu točno navesti što zapazi i nade, te svoje obrazloženo mišljenje iznijeti nepristrano i u skladu s pravilima znanosti i vještine. (2) Službena osoba koja vodi postupak zatim pokazuje vještaku predmete koje on ima razmotriti. (3) Kad vještak izloži svoj nalaz i mišljenje, službena osoba koja vodi postupak, a i stranke,. mogu mu postavljati pitanja i tražiti objašnjenja u pogledu danog nalaza i mišljenja. (4) U pogledu saslušavanja vještaka na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe članaka 178, ovog zakona. Članak 190. (1) Vještaku se može naložiti da izvrši vještačenje i izvan usmene rasprave. U tom slučaju maže se tražiti da vještak na usmenoj raspravi obrazloži svoj pismeni nalaz i mišljenje. (2) Ako je postavljeno više vještaka, oni mogu svoj nalaz i mišljenje dati zajednički. Ako se ne slažu, svaki će od njih odvojeno izložiti svoj nalaz i mišljenje. Članak 191. (1) Ako nalaz i mišljenje vještaka nisu jasni ili potpuni, ili ako se nalazi i mišljenja vještaka bitno razlikuju, ili ako mišljenje nije dovoljno obrazloženo, ili se pojavi osnovana sumnja u točnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ni ponovnim saslušavanjem vještaka, obnovit će se vještačenje s istim ili drugim vještacima, a može se zatražiti i mišljenje od koje znanstvene ili stručne ustanove. (2) Mišljenje od koje znanstvene ili stručne ustanove može se tražiti i onda kad se zbog složenosti slučaja ili zbog potrebe obavljanja analize može opravdano pretpostaviti da će se na taj način doći do točnijeg mišljenja. Članak 192. (1) Ako vještak koji je uredno pozvan ne dođe a izostanak ne opravda, ili dođe ali odbije vještačiti, ili kad u ostavljenom roku ne podnese svoj pismeni nalaz i mišljenje, može se kazniti novčano do 5.000 dinara. Ako su zbog neopravdanog izostanka vještaka, zbog njegova odbijanja da vještači ili zbog propuštanja da podnese pismeni nalaz i mišljenje nastali troškovi u postupku, može se odrediti da te troškove snosi vještak. (2) Zaključak o novčanoj kazni ili o plaćanju troškova donosi službena osoba koja vodi postupak u suglasnosti sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje stvari, a kod zamoljenog organa - u suglasnosti sa rukovoditeljom tog organa odnosno sa službenom osobom ovlaštenom za rješavanje u sličnim stvarima. (3) Ako vještak naknadno opravda svoj izostanak, ili naknadno opravda što svoj pismeni nalaz i mišljenje nije podnio na vrijeme, službena osoba koja vodi postupak poništit će zaključak o novčanoj kazni ili o troškovima, a ako vještak naknadno pristane vještačiti, službena osoba može poništiti zaključak o novčanoj kazni. (4) Protiv zaključka o troškovima ili o novčanoj kazni donesenoga na temelju st. (1) ili (2) ovog članaka dopuštena je posebna žalba. 6. Tumači Članak 193. Na tumače će se na odgovarajući način primjenjivati odredbe ovog zakona koje se odnose na vještake. 7. Uviđaj Članak 194. Uviđaj se vrši kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje bitnih okolnosti potrebno neposredno opažanje službene osobe koja vodi postupak. Članak 195. (1) Stranke imaju pravo prisustvovati uviđaju. Koje će osobe osim stranaka prisustvovati uviđaju određuje službena osoba koja vodi postupak. (2) Uviđaj se može izvršiti i uz sudjelovanje vještaka. Članak 196. Uviđaj stvari koja se bez teškoća može donijeti na mjesta gdje se postupak vodi izvršit će se na tom mjestu, a inače na mjestu gdje se stvar nalazi. Članak 197. (1) Vlasnik ili držalac stvari, prostorija ili zemljišta koja se imaju razgledati, ili u kojima odnosno na kojima se nalaze stvari uviđaja, ili preko kojih je potrebno prijeći, dužan je dopustiti da se uviđaj izvrši. (2) Ako vlasnik ili držalac ne dopusti da se izvrši uviđaj, na odgovarajući će se način primijeniti odredbe ovog zakona o uskraćivanju svjedočenja. (3) Prema vlasniku ili držaocu koji bez opravdanog razloga ne dopusti da se uviđaj izvrši mogu se primijeniti iste mjere koje se primjenjuju prema svjedoku koji odbija svjedočiti (članak 181. st. (2), (3) i (4). (4) Šteta koja je nanesena prilikom obavljanja uviđaja spada u troškove postupka (članak 113. stav (1) i naknadit će se vlasniku ili držaocu. O tome donosi zaključak organ koji vodi postupak. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba. Članak 198. Službena osoba koja rukovodi uviđajem pazit će da uviđaj ne bude zloupotrijebljen i da ne bude povrijeđena ničija poslovna, profesionalna, znanstvena ili umjetnička tajna. 8. Osiguranje dokaza Članak 199. (1) Ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći kasnije izvesti ili da će njegovo izvođenje biti otežano, može se, radi osiguranja dokaza, u svakom stanju postupka, pa i prije nego što je postupak pokrenut, taj dokaz izvesti. (2) Osiguranje dokaza vrši se po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke odnosno osobe koja ima pravni interes. Članak 200. (1) Za osiguranje dokaza u toku postupka nadležan je organ koji vodi postupak. (2) Za osiguranje dokaza prije pokretanja postupka nadležan je organ na čijem se području nalaze stvari koje treba razgledati odnosno na čijem području borave osobe koje treba saslušati. Članak 201. (1) O osiguranju dokaza donosi se poseban zaključak. (2) Protiv zaključka kojim se odbija prijedlog za osiguranje dokaza dopuštena ju posebna žalba, koja ne prekida tok postupka. Glava XII. RJEŠENJE 1. Organ koji donosi rješenje Članak 202. (1) Na podlozi činjenica utvrđenih u postupku, organ nadležan za rješavanje donosi rješenje o stvari koja je predmet postupka. (2) Kad o stvari rješava kolegijalni organ, on može rješavati kad je prisutno više od polovice njegovih članakova, a rješenje donosi većinom glasova prisutnih članakova, ako zakonom ili drugim propisima nije određena naročita većina. Za rješavanje izvršnih vijeća važe posebni propisi. Članak 203. Kad je zakonom ili drugim propisima utemeljenima na zakonu određeno da o jednoj stvari rješavaju dva organa ili više organa, svaki je od njih dužan riješiti o toj stvari. Ti će se organi sporazumjeti koji će od njih izdati rješenje, a u rješenju mora biti naveden akt drugog organa. Članak 204. (1) Kad je u zakonu ili na zakonu utemeljenom propisu određeno da rješenje donosi jedan organ uz prethodnu suglasnost drugog organa, rješenje se donosi pošto je drugi organ dao suglasnost. Organ koji donosi rješenje dužan je u svojem rješenju navesti akt kojim je drugi organ dao ili odbio suglasnost, odnosno navesti da u propisanom roku drugi organ nije ni dao ni odbio suglasnost. (2) Kad je u zakonu ili na zakonu utemeljenom propisu određeno da rješenje donosi jedan organ u suglasnosti s drugim organom, organ koji donosi rješenje sastavlja ga i šalje sa spisima predmeta na suglasnost drugom organu, koji može dati suglasnost potvrdom na samom rješenju ili posebnim aktom. U takvu slučaju rješenje je doneseno kad je drugi organ dao suglasnost, a smatra se kao akt organa koji ga je donio. (3) Odredba prethodnog stava važi i za slučaj kad je u zakonu propisano da rješenje donosi jedan organ uz potvrdu ili odobrenje drugog organa. (4) Kad je zakonom ili drugim propisom određeno da je nadležni organ dužan prije donošenja rješenja pribaviti mišljenje drugog organa, rješenje se može donijeti samo nakon pribavljenog mišljenja. (5) Organ čija je suglasnost ili mišljenje potrebno za donošenje rješenja dužan je suglasnost odnosno mišljenje dati u roku od mjesec dana od dana kad mu je zatraženo, ako posebnim propisima nije određen drugi rok. Ako taj organ u tom roku ne obavijesti organ koji donosi rješenje da daje ili odbija suglasnost, smatra se da je dao suglasnost, a ako ne dade nikakvo mišljenje, nadležni organ može donijeti rješenje i bez pribavljenog mišljenja, ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Članak 205. Ako službena osoba koja je vodila postupak nije ovlaštena da donese rješenje, dužna je podnijeli nacrt rješenja organu koji donosi rješenje. Ta službena osoba potpisuje nacrt rješenja. 2. Oblik i sastavni dijelovi rješenje Članak 206. (1) Svako rješenje mora se kao takvo označiti. Iznimno, posebnim propisima može se predvidjeti da se rješenju može dati i drugi naziv. (2) Rješenje se donosi pismeno. Iznimno, u slučajevima predviđenima ovim zakonom ili propisima donesenima na temelju zakona, rješenje se može donijeti i usmeno. (3) Pismeno rješenje sadrži: uvod, dispozitiv (izreku), obrazloženje, uputu o pravnom sredstvu, naziv organa s brojem i datumom rješenja, potpis službene osobe i pečat organa. U slučajevima predviđenima zakonom ili propisom donesenim na temelju zakona rješenje ne mora sadržavati pojedine od tih dijelova. Ako se rješenje obraduje mehanografski, umjesto potpisa i pečata može sadržati faksimil. (4) I kad se rješenje objavi usmeno, mora se izdati napismeno, osim ako je zakonom ili propisom donesenim na temelju zakona drugačije određeno. (5) Rješenje se mora dostaviti stranci u izvorniku ili u ovjerenom prijepisu. Članak 207. (1) Uvod rješenja sadrži: naziv organa koji donosi rješenje, propis o nadležnosti tog organa, ime stranke i njezina zakonskog zastupnika ili punomoćnika ako ga ima i kratko označenje predmeta postupka. (2) Ako su rješenje donijela dva organa ili više organa, ili je doneseno uz suglasnost, potvrdu ili po pribavljenom mišljenju drugog organa, to se ima navesti u uvodu, a ako je stvar riješio kolegijalni organ, u uvodu se označava dan sjednice na kojoj je stvar riješena. Članak 208. (1) Dispozitivom se rješava o predmetu postupka u cijelosti i o svim zahtjevima stranaka o kojima u toku postupka nije posebno riješeno. (2) Dispozitiv mora biti kratak i određen, a kad je potrebno, može se podijeliti i na više točaka. (3) Dispozitivom se može riješiti i o troškovima postupka, ako ih je bilo, određujući njihov iznos, tko ih je dužan platiti, kome i u kojem roku. Ako se u dispozitivu ne rješava o troškovima, navest će se da će se o njima donijeti poseban zaključak. (4) Ako se rješenjem nalaže izvršenje kakve radnje, u dispozitivu će se odrediti i rok u kojem se ta radnja ima izvršiti. (5) Kad je propisano da žalba ne odgađa izvršenje rješenja, to mora biti navedeno u dispozitivu. Članak 209. (1) U jednostavnim stvarima u kojima sudjeluje samo jedna stranka, a i u jednostavnim stvarima u kojima u postupku sudjeluju dvije stranke ili više stranaka ali nijedna ne prigovara postavljenom zahtjevu, a zahtjev se uvažava, obrazloženje rješenja može sadržavati samo kratko izlaganje zahtjeva stranke i pozivanje na pravne propise na temelju kojih je stvar riješena. U takvim stvarima rješenje se može izdati i na propisanom obrascu. (2) U ostalim stvarima obrazloženje rješenja sadrži: kratko izlaganje zahtjeva stranaka, utvrđeno činjenično stanje, prema potrebi i razloge koji su bili odlučni pri ocjeni dokaza, razloge zbog kojih nije uvažen koji od zahtjeva stranaka, pravne propise i razloge koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na onakvo rješenje kakvo je dano u dispozitivu. Ako žalba ne odgađa izvršenje rješenja, obrazloženje sadrži i pozivanje na propis koji to predviđa. U obrazloženju rješenja moraju biti obrazloženi i oni zaključci protiv kojih nije dopuštena posebna žalba. (3) Kad je nadležni organ zakonom ili drugim propisom utemeljenim na zakonu ovlašten riješiti stvar po slobodnoj ocjeni, dužan je u obrazloženju, pored podataka iz stava (2) ovog članaka, navesti taj propis i izložiti razloge kojima se pri donošenju rješenja rukovodio. Članak 210. (1) Uputom o pravnom sredstvu stranka se obavještava da li protiv rješenja može izjaviti žalbu ili pokrenuti upravni spor ili drugi postupak pred sudom. (2) Kad se protiv rješenja može izjaviti žalba, u uputi se navodi kome se izjavljuje, a kome se, u kojem roku i s kolikom taksom predaje, te da se može izjaviti i na zapisnik. (3) Kad se protiv rješenja može pokrenuti upravni spor, u uputi se navodi kojem se sudu tužba podnosi i u kojem roku, a kad se može pokrenuti drugi postupak pred sudom, navodi se sud kojem se može obratiti i u kojem roku. (4) Kad je u rješenju dana pogrešna uputa, stranka može postupiti po važećim propisima ili po uputi. Stranka koja postupi po pogrešnoj uputi ne može zbog toga imati štetnih posljedica. (5) Kad u rješenju nije dana nikakva uputa ili je uputa nepotpuna, stranka može postupiti po važećim propisima, a može u roku od tri mjeseca tražiti od organa koji je rješenje donio da dopuni rješenje. U takvu slučaju rok za žalbu odnosno sudsku tužbu teče od dana dostave dopunjenog rješenja. (6) Kad je protiv rješenja moguće izjaviti žalbu, a stranka je pogrešno upućena da protiv tog rješenja nema mjesta žalbi ili da se protiv njega može pokrenuti upravni spor, rok za žalbu teče od dana dostave rješenja suda kojim je tužba odbačena kao nedopuštena, ako stranka nije već prije toga podnijela žalbu nadležnom organu. (7) Kad protiv rješenja nije moguće izjaviti žalbu, a stranka je pogrešno upućena da se protiv tog rješenja može žaliti, pa je izjavila žalbu i zbog toga propustila rok za pokretanje upravnog spora, ovaj rok joj teče od dana dostave rješenja kojim joj je žalba odbačena, ako stranka nije već prije toga pokrenula upravni spor. (8) Uputa o pravnom sredstvu, kao poseban sastavni dio rješenja (članak 206. stav (3), stavlja se iza obrazloženja. Članak 211. (1) Rješenje potpisuje službena osoba koja ga donosi. (2) Rješenje koje je donio kolegijalni organ potpisuje predsjedajući, ako ovim zakonom ili posebnim propisom nije drugačije određeno. (3) Kad je kolegijalni organ donio potpuno rješenje, strankama se izdaje ovjeren prijepis rješenja, a kad je stvar riješio zaključkom, rješenje se izrađuje u skladu s tim zaključkom, i ovjeren prijepis takva rješenja izdaje se strankama. Članak 212. (1) Kad se radi o stvari koja se tiče većeg broja određenih osoba, može se za sve te osobe donijeti jedno rješenje, ali one moraju biti imenovane u dispozitivu, a u obrazloženju rješenja moraju biti izloženi razlozi koji se na svaku od njih odnose. Takvo se rješenje mora dostaviti svakoj od tih osoba, osim u slučaju predviđenome u članaku 90. ovog zakona. (2) Ako se radi o stvari koja se tiče većeg broja osoba koje organu nisu poznate, može se za sve njih donijeti jedno rješenje, ali ono mora sadržati takve podatke da se iz njih može lako utvrditi na koje se osobe rješenje odnosi (na primjer, stanovnike ili vlasniku imanja u određenoj ulici i sl.). Članak 213. (1) U stvarima manjeg značenja u kojima se udovoljava zahtjevu stranke a ne dira se u javni interes ni interes druge osobe, rješenje se može sastojati samo od dispozitiva u obliku zabilješke na spisu, ako su razlozi za takvo rješenje očiti i ako nije drugačije propisano. (2) Takvo se rješenje, u pravilu, priopćava stranci usmeno, a napismeno joj se mora izdati ako ona to traži. (3) Takvo rješenje, u pravilu ne sadrži obrazloženje, osim ako je ono po prirodi stvari potrebno. Takvo se rješenje može izdati na propisanom obrascu. Članak 214. (1) Kad se radi o poduzimanju iznimno hitnih mjera u cilju osiguranja javnog mira i sigurnosti ili radi otklanjanja neposredne opasnosti za život i zdravlje ljudi ili imovinu, nadležni organ odnosno ovlaštena službena osoba nadležnog organa ( Članak 35. ) može donijeti rješenje i usmeno. (2) Organ koji je po stavku 1. ovog Članakka donio usmeno rješenje može narediti njegovo izvršenje bez odgode. (3) Na zahtjev stranke, organ koji je donio usmeno rješenja dužan je izdati ga stranci u pismenom obliku najkasnije u roku od osam dana od dana podnošenja zahtjeva. Taj se zahtjev može podnijeti u roku od dva mjeseca od dana donošenja usmenog rješenja. 3. Djelomično, dopunsko I privremeno rješenje Članak 215. (1) Kad se o jednoj stvari rješava u više točaka a samo su neke od njih dozrele za rješavanje, i kad se pokaže kao svrsishodno da se o tim točkama riješi posebnim rješenjem, nadležni organ može donijeti rješenje samo o tim točkama ( djelomično rješenje ). (2) Djelomično rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekova i izvršenja kao samostalno rješenje. Članak 216. (1) Ako nadležni organ nije rješenjem odlučio o svim pitanjima koja su bila predmet postupka, on može, na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti, donijeti posebno rješenje o pitanjima koja već donesenim rješenjem nisu obuhvaćena (dopunsko rješenje). Ako prijedlog stranke za donošenje dopunskog rješenja bude odbijen, protiv zaključka o tome dopuštena je posebna žalba. (2) Ako je predmet već dovoljno raspravljen, dopunsko rješenje može se donijeti bez ponovnog provođenja ispitnog postupka. (3) Dopunsko rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekova i izvršenja kao samostalno rješenje. Članak 217. (1) Ako je prema okolnostima slučaja neophodno prije okončanja postupka donijeti rješenje kojim se privremeno uređuju sporna pitanja ili odnosi, takvo se rješenje donosi na podlozi podataka koji postoje u času njegova donošenja. U takvu rješenju mora biti izrično i naznačeno da je privremeno. (2) Donošenje privremenog rješenja na prijedlog stranke nadležni organ može uvjetovati davanjem osiguranja za štetu koja bi mogla izvršenjem tog rješenja nastati za protivnu stranku u slučaju da osnovni zahtjev predlagača ne bude uvažen. (3) Rješenjem o glavnoj stvari koje se donosi nakon okončanja postupka ukida se privremeno rješenje doneseno u toku postupka. (4) Privremeno rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekova i izvršenja kao samostalno rješenje. 4. Rok za izdavanje rješenja Članak 218. (1) Kad se postupak pokreće u povodu zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u Interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode ( rješavanje prethodnog pitanja i dr. ), nadležni organ dužan je donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće u povodu zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, nadležni organ dužan je donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva mjeseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (2) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštana žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku, stranka ima pravo žalbe, kao da je njezin zahtjev odbijen. 5. Ispravljanje greške u rješenju Članak 219. (1) Organ koji je donio rješenje odnosno službena osoba koja je potpisala ili izdala rješenje može u svako vrijeme ispraviti greške u imenima ili brojevima, pisanju ili računanju, te druge očite netočnosti u rješenju ili njegovim ovjerenim prijepisima. ispravak greške proizvodi pravni učinak od dana od kojeg proizvodi pravni učinak rješenje koje se ispravlja. (2) O ispravku se donosi poseban zaključak. Bilješka o ispravku upisuje se u izvornik rješenja, a ako je to moguće I u sve ovjerene prijepise dostavljene strankama. Bilješke potpisuje službena osoba koja je potpisala zaključak o ispravku. (3) Protiv zaključka kojim se već doneseno rješenje ispravlja, ili odbija prijedlog za ispravljanje dopuštena je posebna žalba. Glava XIII. ZAKLJUČAK Članak 220. (1) Zaključkom se odlučuje o pitanjima koja se tiču postupka. (2) Zaključkom se odlučuje i o onim pitanjima koja se kao sporedna pojave u vezi s provođenjem postupka a koja se ne rješavaju rješenjem. Članak 221. (1) Zaključak donosi službena osoba koja obavlja onu radnju postupka pri kojoj se pojavilo pitanje koje je predmet zaključka ako ovim zakonom ili drugim propisima nije drugačije određeno. (2) Ako se zaključkom nalaže Izvršenje neke radnje, odredit će se i rok u kojem se ta radnja ima izvršiti. (3) Zaključak se priopćuje zainteresiranim osobama usmeno, a napismeno se izdaje na zahtjev osobe koja može protiv zaključka izjaviti posebnu žalbu, ili kad se može odmah tražiti izvršenje zaključka. Članak 222. (1) Protiv zaključka može se izjaviti posebna žalba samo kad je to zakonom izričito predviđeno. Takav zaključak mora biti obrazložen i sadržavati i uputu o žalbi. (2) Žalba se izjavljuje u istom roku, na isti način i istom organu kao i žalba protiv rješenja. (3) Zaključke protiv kojih nije dopuštena posebna žalba mogu zainteresirane osobe pobijati žalbom protiv rješenja, osim ako je žalba protiv zaključka ovim zakonom isključena. (4) Žalba ne odgađa izvršenje zaključka, osim ako je zakonom ili samim zaključkom drugačije određeno. TREĆI DIO PRAVNI LIJEKOVI Glava XIV. ŽALBA 1.Pravo žalbe Članak 223. (1) Protiv rješenja donesenoga u prvom stupnju stranka ima pravo žalbe. (2} Državni odvjetnik, javni pravobranitelj i drugi državni organi, kad su zakonom ovlašteni, mogu izjaviti žalbu protiv rješenja kojim je povrijeđen zakon u korist pojedinaca ili pravne osobe a na štetu društvene zajednice. Članak 224. (1) Protiv prvostepenih rješenja ministarstava i drugih republičkih organa državne uprave žalba se može Izjaviti samo kad je to zakonom predviđeno. (2} Protiv rješenja Sabora i Vlade Republike Hrvatske ne može se izjaviti žalba. (3} Ako žalba nije dopuštena, neposredno se može pokrenuti upravni spor. 2. Nadležnost organa za rješavanje žalbi Članak 225. (1) Protiv prvostepenih rješenja organa državne uprave niže razine žalba se može izjaviti nadležnim ministarstvima odnosno drugim nadležnim republičkim organima državne uprave, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. (2} U pitanjima koja su u nadležnosti užih teritorijalnih jedinica, o žalbama protiv prvostepenih rješenja odlučuju organi predviđeni zakonom, odnosno drugim propisima o organizaciji i djelokrugu tih jedinica. Članakci 226. I 227. brisani su temeljem čl. 3. ZOPZUP-a. Članak 228. (1) O žalbi protiv rješenja donesenoga na temelju čl. 203. ili 204.:ovog zakona rješava organ koji je nadležan za rješavanje o žalbi protiv rješenja organa koji je izdao (Članak 203.) odnosno donio (Članak 204) pobijano rješenje, ako posebnim propisom nije određeno da o žalbi rješava drugi organ. Drugostepen( organ može samo poništiti pobijano rješenje, a ne može ga izmijeniti. (2) Ako je organ koji je prema stavku 1. ovog članakka imao da rješava o žalbi dao suglasnost, odobrenje ili potvrdu na prvostepeno rješenje, o žalbi rješava organ određen zakonom, a ako takav organ nije određen; protiv ovakva rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor. Članak 229. (1) O žalbi protiv prvostepenog rješenja ustanove ili druge pravne osobe rješava organ određen statutom ustanove ili pravne osobe, ako zakonom nije propisano da o žalbi rješava drugi organ. (2) O žalbi protiv prvostepenog rješenja ustanove ili druge pravne osobe, donesenoga u vršenju javnih ovlasti, rješava organ uprave, ako je to utvrđeno zakonom. (3) Ako za rješavanje o žalbi nije određen organ u smislu odredaba st. 1. i 2. ovog članakka, o žalbi rješava organ uprave nadležan za odgovarajuću upravnu oblast. 3. Rok za žalbu Članak 230. (1) Žalba se podnosi u roku od petnaest dana, ako zakonom nije drugačije određeno. (2) Rok za žalbu za svaku osobu i za svaki organ kojima se rješenje dostavlja računa se od dana dostave rješenja. Članak 231. (1) U toku roka za žalbu rješenje se ne može izvršiti. Kad je žalba propisno izjavljena, rješenje se ne može izvršiti sve dok se rješenje koje je doneseno o žalbi ne dostavi stranci. (2) Iznimno; rješenje se može izvršiti u žalbenom roku, a i pošto je žalba izjavljena, ako je to zakonom predviđeno, ako se radi o poduzimanju hitnih mjera (Članak 141. točka 4) ili ako bi zbog odgode izvršenja bila nanesena kojoj stranci šteta koja se ne bi mogla popraviti. U posljednjem slučaju može se tražiti odgovarajuće osiguranja od stranke u čijem se interesu provodi izvršenje i tim osiguranjem uvjetovati izvršenje. Članak 232. (1) U žalbi se mora navesti rješenje koje se pobija, označujući naziv organa koji ga je donio te broj i datum rješenja. Dovoljno je da žalilac izloži žalbu u kojem ja pogledu nezadovoljan rješenjem, ali žalbu ne mora posebno obrazložiti. (2) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, ali je žalilac dužan obrazložiti zbog čega ih nije iznio u prvostepenom postupku. (3) Ako su u žalbi iznesene nove činjenice I novi dokazi, a u postupku sudjeluju dvije stranke ili više stranaka sa suprotnim interesima, žalbi se prilaže onoliko prijepisa koliko ima takvih stranaka. U takvu slučaju organ dostavlja svakoj takvoj stranci prijepis žalbe i ostavlja joj rok da se o novim činjenicama I dokazima Izjasni. Taj rok ne može biti kraći od osam ni duži od petnaest dana. 5. Predavanje žalbe Članak 233. (1) Žalba se neposredno predaje ili šalje poštom organu koji je donio prvostepeno rješenje. (2) Ako je žalba predana ili poslana neposredno drugostepenom organu, on je odmah šalje organu prvog stupnja. (3) Žalba predana ili poslana neposredno drugostepenom organu u pogledu roka smatra se kao da je predana prvostepenom organu. 6. Rad prvostepenog organa o žalbi Članak 234. (1) Organ prvog stupnja ispituje da li je žalba dopuštena, pravovremena i izjavljena kod ovlaštene osobe. (2) Nedopuštenu, nepravovremenu ili od neovlaštene osobe izjavljenu žalbu organ prvog stupnja odbacit će svojim rješenjem. (3) Pravovremenost žalbe koja je predana ili poslana neposredno drugostepenom organu organ prvog stupnja cijeni prema danu kad je predana odnosno poslana drugostepenom organu. (4) Protiv rješenja kojim je žalba odbačena na temelju stavka 2. ovog članakka, stranka ima pravo žalbe. Ako organ koji rješava o žalbi nađe da je žalba opravdana, riješit će ujedno i o žalbi koja je bila odbačena. Članak 235. (1) Ako organ koji je donio rješenje nađe da je žalba opravdana a nije potrebno provoditi nov ispitni postupak, može stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom pobija. (2) Protiv novog rješenja stranka Ima pravo žalbe. Članak 236. (1) Ako organ koji je donio rješenje nađe u povodu žalbe da je provedeni postupak bio nepotpun, a da je to moglo utjecati na rješavanje o stvari, on može postupak upotpuniti u skladu s odredbama ovog zakona. (2) Organ koji je donio rješenje upotpunit će postupak i onda kad žalilac iznese u žalbi takve činjenice i dokaze koji bi mogli biti od utjecaja za drugačije rješenje stvari, ako je žaliocu morala biti dana mogućnost da sudjeluje u postupku koji je prethodio donošenju rješenja a ta mu mogućnost nije bila dana, ili mu je bila dana a on je propustio daje iskoristi , ali je u žalbi opravdao to propuštanje. (3) Prema rezultatu dopunjenog postupka, organ koji je donio rješenje može u granicama zahtjeva stranke stvar riješiti drugačije, i novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom pobija. (4) Protiv novog rješenja stranka Ima pravo žalbe. Članak 237. Kad je rješenje doneseno bez prethodno provedenoga posebnog ispitnog postupka koji je bio obavezan, ili kad je doneseno po članakku 141. točka 1.), 2.) 1 3.) ovog zakona ali stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja, a stranka u žalbi traži da se ispitni postupak provede, odnosno da joj se pruži mogućnost da se izjasni o takvim činjenicama i okolnostima, prvostepeni organ dužan je da provede taj postupak. Nakon provođenja postupka prvostepeni organ može uvažiti zahtjev Iz žalbe I donijeti novo rješenje. Članak 238. (1) Kad organ koji je donio rješenje nađe da je podnijeta žalba dopuštena, pravovremena i izjavljena od ovlaštene osobe, a nije novim rješenjem zamijenio rješenje koje se žalbom pobija, dužan je bez odgode najkasnije u roku od petnaest dana od dana primitka žalbe, poslati žalbu organu nadležnome za rješavanje o žalbi. (2) Uz žalbu je dužan priložiti sve spise koji se odnose na predmet. 7. Rješavanje drugostepenog organa o žalbi Članak 239. (1) Ako je žalba nedopuštena, nepravovremena ili izjavljena od neovlaštene osobe, a prvostepeni je organ propustio da je zbog toga odbaci, odbacit će je organ koji je nadležan za rješavanje o žalbi. (2) Ako žalbu ne odbaci, drugostepeni organ uzima predmet u rješavanje. (3) Drugostepeni organ može odbiti žalbu, poništiti rješenje u cijelosti ili djelomično, ili ga izmijeniti. Članak 240. (1) Drugostepeni organ će odbiti žalbu kad utvrdi da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu osnovano a žalba neosnovana. (2) Drugostepeni organ odbit će žalbu I kad nađe da je u prvostepenom postupku bilo nedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli utjecati na rješenje stvari. (3) Kad drugostepeni organ nađe da je prvostepeno rješenje na zakonu osnovano, ali zbog drugih razloga a ne zbog onih koji su u rješenju navedeni, on će u svojem rješenju izložiti te razloge, a žalbu odbiti. Članak 241. (1) Ako drugostepeni organ utvrdi da je u prvostepenom postupku učinjena nepravilnost koja čini rješenje ništavim ( Članak 276. ), proglasit će takvo rješenje ništavim, a i onaj dio postupka koji je obavljen poslije te nepravilnosti. (2) Ako drugostepeni organ utvrdi da je prvostepeno rješenje donio nenadležni organ, poništit će to rješenje po službenoj dužnosti i dostaviti predmet nadležnom organu na rješavanje. Članak 242. (1) Kad drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od utjecaja na rješenje stvari, ili da je dispozitiv pobijanog rješenja nejasan ili je u proturječnosti s obrazloženjem, on će upotpuniti postupak i otkloniti izložene nedostatke, bilo sam bilo preko prvostepenog organa ili kojega zamoljenog organa. Ako drugostepeni organ nađe da se na podlozi činjenica utvrđenih u upotpunjenom postupku stvar mora riješiti drugačije nego što je riješena prvostepenim rješenjem, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti stvar. (2) Ako drugostepeni organ nađe da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni organ, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. U tom slučaju drugostepeni organ dužan je svojim rješenjem ukazati prvostepenom organu u kojem pogledu treba upotpuniti postupak, a prvostepeni organ dužan je u svemu postupiti po drugostepenom rješenju i bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od dana primitka predmeta, donijeti novo rješenje. Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe. Članak 243: (1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom rješenju pogrešno ocijenjeni dokazi, da je Iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, da je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojega se rješava stvar, ili ako nade da je na temelju slobodne ocjene trebalo donijeti drugačije rješenje, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti stvar. (2) Ako drugostepeni organ utvrdi da je rješenje pravilno u pogledu utvrđenih činjenica i u pogledu primjene zakona, ali da se svrha zbog koje je rješenje doneseno može postići i drugim sredstvima povoljnijima za stranku, izmijenit će se prvostepeno rješenje u tom smislu. Članak 244. (1) U cilju pravilnog rješenja stvari drugostepeni organ može u povodu žalbe izmijeniti prvostepeno rješenje u korist žalioca i mimo zahtjeva postavljenoga u žalbi, a u okviru zahtjeva postavljenoga u prvostepenom postupku, ako se time ne vrijeđa pravo druge osobe. (2) U istom cilju drugostepeni organ može u povodu žalbe izmijeniti prvostepeno rješenje na štetu žalioca, ali samo iz kojega od razloga predviđenih u čl. 263, 266. i 267. ovog zakona. Članak 245. (1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na rješenje na odgovarajući se način primjenjuju i na rješenja koja se donose o žalbi. (2) U obrazloženju drugostepenog rješenja moraju se ocijeniti i svi navodi žalbe. Ako je već prvostepeni organ u obrazloženju svojeg rješenja pravilno ocijenio navode koji se u žalbi iznose, drugostepeni organ može se pozvati na razloge prvostepenog rješenja. 8. Žalba kad prvostepeno rješenje nije doneseno Članak 246. (1) Ako je žalbu izjavila stranka o čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje ( Članak 218. stavak 2. ),.drugostepeni organ tražit će da mu prvostepeni organ priopći razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Ako nađe da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivnje stranke, odredit će prvostepenom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od jednog mjeseca. Ako razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, drugostepeni će organ tražiti da mu prvostepeni organ pošalje spise predmeta. (2) Ako drugostepeni organ može riješiti stvar prema spisima predmeta, donijet će svoje rješenje, a ako ne može, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Iznimno, ako drugostepeni organ nade da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostepeni organ, naložit će da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku, nakon čega će sam riješiti stvar. Takvo rješenje je konačno. 9. Rok za donošenje rješenja o žalbi Članak 247. (1) Rješenje o žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci čim je to moguće, a najkasnije u roku od dva mjeseca računajući od dana predaje žalbe,.ako posebnim propisom nije određen kraći rok. (2) Ako stranka odustane od žalbe, postupak o žalbi obustavlja se zaključkom. 10. Dostava drugostepenog rješenja Članak 248. Organ koji je riješio stvar u drugom stupnju šalje, u pravilu, svoje rješenje sa spisima prvostepenom organu, koji je dužan rješenje dostaviti strankama u roku od osam dana od dana primitka spisa. Glava XV OBNOVA POSTUPKA 1. Pokretanje obnove postupka Članak 249. Postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv kojeg nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku obnovit će se: 1) ako se sazna za nove činjenice, ili se nađe ili stekne mogućnost da se upotrebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrebljenim dokazima, mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice odnosno dokazi bili izneseni ili upotrebljeni u prijašnjem postupku; 2) ako je rješenje doneseno na podlozi lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka ili vještaka, ili ako je došlo kao posljedica kakva djela kažnjivoga po kaznenom zakonu; 3) ako se rješenje temelji na presudi donesenoj u kaznenom postupku ili u postupku o privrednom prijestupu, a ta je presuda pravomoćno ukinuta; 4) ako je rješenje povoljno za stranku doneseno na temelju neistinitih navoda stranke kojima je organ što je vodio postupak doveden u zabludu; 5) ako se rješenje organa koji je vodio postupak temelji na nekom prethodnom pitanju; a nadležni je organi to pitanje kasnije riješio u bitnim točkama drugačije; 6) ako je u donošenju rješenja sudjelovala službena osoba koja je po zakonu morala biti izuzeta; 7) ako je rješenje donijela službena osoba nadležnog organa koja nije bila ovlaštena za njegovo donošenje; 8) ako kolegijalni organ koji je donio rješenje nije rješavao u sastavu predviđenome važećim propisima ili ako za rješenje nije glasala propisana većina; 9) ako osobi koja je trebala sudjelovati u svojstvu stranke nije bila dana mogućnost da sudjeluje u postupku; 10) ako stranku nije zastupao zakonski zastupnik a po zakonu je trebalo da je zastupa; 11) ako osobi koja je sudjelovala u postupku nije bila dana mogućnost da se uz uvjete iz članakka 15. ovog zakona služi svojim jezikom. Članak 250. (1) Obnovu upravnog postupka može tražiti stranka, a organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan može pokrenuti obnovu postupka po službenoj dužnosti. (2) Zbog okolnosti navedenih u članakku 249. toč. 1), 6), 7), 8) i 11) ovog zakona stranka može tražiti obnovu postupka samo ako bez svoje krivnje nije bila u stanju da u prijašnjem postupku iznese okolnosti zbog kojih traži obnovu. (3) Iz razloga navedenih u članakku 249. toč. 6) do 11) ovog zakona stranka ne može tražiti obnovu postupka ako je taj razlog bio bez uspjeha iznesen u prijašnjem postupku. (4) Državni odvjetnik može tražiti obnovu postupka uz iste uvjete kao i stranka. Članak 251. Ako je rješenje po kojem se traži obnova upravnog postupka bilo predmet upravnog spora, obnova se može dopustiti samo zbog onih činjenica koje je organ utvrdio u prijašnjem upravnom postupku, a ne i zbog onih koje je sud utvrdio u svojem postupku. Članak 252. (1) Stranka može tražiti obnovu postupka u roku od mjesec dana;'i to: 1) u slučaju iz članakka 249. točke 1) - od dana kad je stranka mogla iznijeti nove činjenice odnosno upotrijebiti nove dokaze; 2) u slučaju iz članakka 249. toč. 2) i 3) - od dana kad je stranka saznala za pravomoćnu presudu u kaznenom postupku, ili u postupku o privrednom prijestupu, a ako se postupak ne može provesti, od dana kad je saznala za obustavu tog postupka ili za okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti odnosno za okolnosti zbog kojih nema mogućnosti za kazneno gonjenje odnosno za gonjenje za privredni prijestup; 3) u slučaju iz članakka 249. točke 5) - od dana kad je stranka mogla upotrijebiti novi akt (presudu, rješenje); 4) u slučaju iz članakka 249. toč. 4), 6), 7) i 8) - od dana kad je rješenje dostavljeno stranci. (2) Ako bi rok određen u stavku 1. ovog članakka počeo teći prije nego što je rješenje postalo konačno u upravnom postupku, taj će se rok računati od dana kad rješenje postane konačno odnosno od dostave konačnog rješenja nadležnog organa. (3) Nakon proteka roka od pet godina od dostave rješenja stranci obnova se ne može tražiti niti se može pokrenuti po službenoj dužnosti. (4) Iznimno, i nakon roka od pet godina obnova se može tražiti odnosno pokrenuti, samo iz razloga navedenih u članakku 249. toč. 2); 3) I 5) ovog zakona. Članak 253. (1) Upravni postupak može se obnoviti zbog razloga navedenih u članakku 249. točki 2) ovog zakona i ako se kazneni postupak ne može provesti ili ako postoje okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti. (2) Prije donošenja zaključka o obnovi upravnog postupka zbog razloga navedenih u članakku 249. točki 2) ovog zakona; službena će osoba zatražiti obavijest od organa nadležnoga za kazneno gonjenje o tome je li kazneni postupak obustavljen odnosno postoje li okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti. Službena osoba ne mora zatražiti tu obavijest ako je nastupila zastara kaznenog gonjenja ili ako je nastupila smrt osobe na čiju se kaznenu odgovornost ukazuje u zahtjevu za obnovu upravnog postupka odnosno ako okolnosti zbog kojih se postupak na može pokrenuti samo službena osoba može sa sigurnošću utvrditi. Članak 254. Stranka je dužna u prijedlogu za obnovu postupka učiniti vjerojatnima okolnosti na kojima temelji prijedlog, a i okolnost da je prijedlog stavljen u zakonskom roku. 2. Rješavanje o obnovi postupka Članak 255. (1) Prijedlog za obnovu postupka stranka predaje ili šalje organu koji je o predmetu rješavao u prvom stupnju ili organu koji je donio rješenja kojim je postupak okončan. (2) O prijedlogu za obnovu rješava onaj organ koji je donio rješenje kojim je postupak okončan. (3) Kad se obnova traži po rješenju koje je doneseno u drugom stupnju, prvostepeni organ koji primi prijedlog za obnovu priključit će spise predmeta prijedlogu i poslati organu koji je rješavao u drugom stupnju. Članak 256. (1) Kad organ koji je nadležan za rješavanje o prijedlogu za obnovu primi prijedlog, dužan je ispitati da li je prijedlog pravovremen i izjavljen od ovlaštene osobe i da li je okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerojatnom. (2) Ako uvjeti iz prethodnog stavka nisu ispunjeni, nadležni organ će svojim zaključkom odbaciti prijedlog. (3) Ako su uvjeti iz stavka (1) ovog članakka ispunjeni, nadležni organ ispitat će da li su okolnosti odnosno dokazi koji se iznose kao razlog za obnovu takvi da bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja, pa ako utvrdi da nisu, odbit će prijedlog svojim rješenjem. Članak 257. (1) Ako nadležni organ ne odbaci niti odbije prijedlog za obnovu na temelju članakka 256. ovog zakona, donijet će zaključak da se obnova postupka dopusti i odredit će u kojem će se opsegu postupak obnoviti. U obnovi postupka po službenoj dužnosti nadležni će organ donijeti zaključak kojim se obnova dopušta, ako prije toga utvrdi da su za obnovu ispunjeni zakonski uvjeti. Prijašnje radnje u postupku na koje ne utječu razlozi obnove neće se ponavljati. (2) Kad je to prema okolnostima slučaja moguće, a u interesu je ubrzanja postupka; nadležni organ može, čim utvrdi postojanje uvjeta za obnovu, prijeći na one radnje postupka koje se imaju obnoviti, ne donoseći poseban zaključak kojim se obnova dopušta. (3) Kad o prijedlogu za obnovu odlučuje drugostepeni organ, on će sam izvršiti potrebne radnje u obnovljenom postupku, a iznimno, ako nađe da će te radnje brže i ekonomičnije izvršiti prvostepeni organ, naložit će mu da to učini i da mu materijal o tome dostavi u određenom roku. Članak 258. Na podlozi podataka pribavljenih u prijašnjem i obnovljenom postupku, nadležni organ donosi rješenje o stvari koja je bila predmet postupka, i njime može prijašnje rješenje koje je bilo predmet obnove ostaviti na snazi ili ga zamijeniti novim. U ovom drugom slučaju, a s obzirom na sve okolnosti pojedinog slučaja, organ može prijašnje rješenje poništiti ili ukinuti. Članak 259. Protiv zaključka donesenog o prijedlogu za obnovu postupka, a i protiv rješenja donesenog u obnovljenom postupku, može se izjaviti žalba samo kad je taj zaključak odnosno rješenje donio prvostepeni organ. Ako je zaključak ili rješenje donio drugostepeni organ, može se neposredno pokrenuti upravni spor. Članak 260. (1) Prijedlog za obnovu postupka, u pravilu, ne odgađa izvršenje rješenja po kojem se obnova traži, ali organ koji je nadležan za odlučivanja o prijedlogu, ako smatra da će prijedlog za obnovu biti uvažen, može riješiti da se odgodi izvršenje dok se ne odluči o pitanju obnove postupka. (2) Zaključak kojim se dopušta obnova postupka odgađa izvršenje rješenja protiv kojeg je obnova dopuštena. Glava XVI. OSOBITI SLUČAJEVI PONISTAVANJA, UKIDANJA I MIJENJANJA RJEŠENJA 1. Mijenjanje i poništavanje rješenja u vezi s upravnim sporom Članak 261. Organ protiv čijeg je rješenja pravovremeno pokrenut upravni spor. može do okončanja spora, ako uvažava sve zahtjeve tužbe, poništiti ili izmijeniti svoje rješenje iz onih razloga iz kojih bi sud mogao poništiti takvo rješenje, ako se time ne vrijeđa pravo stranke u upravnom postupku ili treće osobe. 2. Zahtjev za zaštitu zakonitosti Članak 262. (1) Protiv pravomoćnog rješenja donesenoga u stvari u kojoj se ne može voditi upravni spor, a sudska zaštita nije osigurana ni izvan upravnog spora, državni odvjetnik ima pravo podignuti zahtjev za zaštitu zakonitosti ako smatra da je rješenjem povrijeđen zakon. (2) Zahtjev za zaštitu zakonitosti po odredbi stavka 1. ovog članakka može se podići u roku od mjesec dana od dana kad je rješenje dostavljeno državnom odvjetniku, a ako mu nije dostavljeno - u roku od šest mjeseci od dana dostave stranci. (3) Zahtjev za zaštitu zakonitosti podiže državni odvjetnik Republike Hrvatske. (4) O zahtjevu za zaštitu zakonitosti rješava nadležni drugostepeni organ, a ako takvog organa nema, Vlada Republike Hrvatske. (5) U povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti nadležni organ može ukinuti pobijano rješenje ili odbiti zahtjev. Protiv rješenja donesenog o zahtjevu za zaštitu zakonitosti žalba nije dopuštena. 3. Poništavanje i ukidanje po pravu nadzora Članak 263. (1) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku nadležni će organ poništiti po pravu nadzora; 1) ako je rješenje donio stvarano nenadležni organ, a ne radi se o slučaju predviđenome u članakku 267. točki 1) ovog zakona; 2) ako je u istoj stvari ranije doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta upravna stvar drugačije riješena; 3) ako je rješenje donio jedan organ bez suglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog organa, a ovo je potrebno po zakonu ili drugom propisu utemeljenome na zakonu; 4) ako je rješenje donio mjesno nenadležni organ; 5) ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, iznude, ucjene, pritiska ili druge nedopuštene radnje. (2) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku može se ukinuti po pravu nadzora ako je njime očito povrijeđen materijalni zakon. U stvarima u kojima sudjeluju dvije stranke ili više stranaka sa suprotnim interesima, rješenje se može ukinuti samo po pristanku zainteresiranih stranaka. (3) Ako je za donošenje rješenja nadležan organ uprave, a rješenje je donio Sabor Republike Hrvatske ili tijelo lokalne samouprave ili njihov kolegijalni organ, takvo se rješenje ne može poništiti na temelju odredbe točke 1) stavka 1.ovog članakka zbog toga što ga nije donio nadležni organ. Članak 264. (1) Prvostepeno rješenje može poništiti ili ukinuti po pravu nadzora drugostepeni organ. Ako nema drugostepenog organa ili se radi o rješenju drugostepenog organa, rješenje može po pravu nadzora poništiti ili ukinuti organ određen zakonom. Ako taj organ nije zakonom određen, rješenje može po pravu nadzora poništiti ili ikinuti ministarstvo ili drugi republički državni organ uprave, u čiji djelokrug pripada upravna stvar koja je predmet postupka. Ako se ne može ustanoviti u čiju nadležnost spada određena upravna stvar, ili ako se radi o drugostepenom rješenju ministarstva ili drugog republičkog državnog organa uprave, za poništavanje ili ukidanje rješenja nadležna je Vlada Republike Hrvatske. (2) Nadležni organ donosi rješenje o poništenju rješenja po službenoj dužnosti, na zahtjev stranke, državnog odvjetnika ili pučkog pravobranitelja, a rješenje o ukidanju, po službenoj dužnosti ili na zahtjev javnog tužitelja ili pučkog pravobranitelja. (3) Rješenje o poništenju na temelju toč. 1), 2) i 3) stavka (1) članakka 263. ovog zakona može se donijeti u roku od pet godina, a na temelju točke 4) stavka (1) tog članakka- u roku od godine dana od dana kad je rješenje postalo konačno u upravnom postupku. Rješenje o ukidanju na temelju stavka 2. članakka 263. ovog zakona može se donijeti u roku od jedne godine od dana kad je rješenje postalo konačno u upravnom postupku. (4) Rješenje o poništenju rješenja na temelju članakka 263. stavka 1. točke 5) ovog zakona može se donijeti bez obzira na rokove utvrđene u stavku (3) ovog članakka. (5) Protiv rješenja donesenoga na temelju članakka 263. ovog zakona nije dopuštena žalba, već se protiv njega može neposredno pokrenuti upravni spor. 4. Ukidanje i mijenjanje pravomoćnog rješenja uz pristanak ili na zahtjev stranke Članak 265. (1) Ako je pravomoćnim rješenjem stranka stekla kakvo pravo, a organ koji je donio to rješenje smatra da je u tom rješenju nepravilno primijenjen materijalni zakon, može rješenje ukinuti ili izmijeniti radi njegova usklađivanja sa zakonom samo ako stranka koja je na temelju tog rješenja stekla pravo na to pristane i ako se time ne vrijeđa pravo treće osobe. Pristanak stranke obavezan je i za izmjenu na štetu stranke pravomoćnog rješenja kojim je stranci određena obveza. (2) Uz uvjete iz stavka 1. ovog članakka, a na zahtjev stranke može se ukinuti ili izmijeniti i pravomoćno rješenje koje je nepovoljno za stranku: Ako organ nađe da nema potrebe da se rješenje ukine ili izmijeni, dužan je o tome obavijestiti stranku. (3) Izmjena rješenja na temelju ovog članakka djeluje samo ubuduće. (4) Rješenje na temelju st. (1) i (2) ovog članakka donosi prvostepeni organ koji je donio rješenje, a drugostepeni organ samo kad je svojim rješenjem odlučio o stvari. Ako je taj organ ukinut ili je prestao biti nadležan u stvari o kakvoj se radi, rješenje donosi organ koji je za tu stvar. nadležan u vrijeme donošenje rješenja. (5) Žalba protiv novog rješenja donesenoga na temelju ovog članakka dopuštena je samo ako je to rješenje donio prvostepeni organ. Ako je rješenje donio drugostepeni organ, odnosno ako je rješenje prvostepenog organa konačno, protiv tog rješenja može se pokrenuti upravni spor. 5. Izvanredno ukidanje Članak 266. (1) Izvršno rješenje može se ukinuti ako je to potrebno u cilju otklanjanja teške i neposredne opasnosti za život i zdravlje ljudi, javnu sigurnost, javni mir i poredak ili javni moral, u cilju otklanjanja poremećaja u privredi; ako se to ne bi moglo uspješno otkloniti drugim sredstvima, kojima bi se manje diralo u stečena prava. Rješenje se može ukinuti i samo djelomično, u opsegu koliko je neophodno da se opasnost otkloni ili zaštite navedeni općedruštveni interesi. (2) Ako je rješenje donio prvostepeni organ, to rješenje može, u smislu stavka 1. ovoga članakka, ukinuti sam prvostepeni organ, a ako ovaj to ne učini, drugostepeni organ. Ako drugostepenog organa nema, ukinut će ga nadležno ministarstvo ili drugi republički organ uprave, u čiji djelokrug pripada upravna stvar koja je predmet postupka. Ako se ne može ustanoviti nadležni drugostepeni organ, postupit će se na način predviđen stavkom 1. članakka 264. ovoga zakona. (3) Protiv rješenja kojim se prijašnje rješenje ukida dopuštena je žalba samo kad je to rješenje donio prvostepeni organ. U protivnom, protiv takva rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor. (4) Strankama koje zbog ukidanja rješenja trpi štetu ima pravo na naknadu samo stvarne štete. Za rješavanje o zahtjevu za naknadu štete nadležan je u prvom stupnju sud koji bi po zakonu o upravnim sporovima bio nadležan za rješavanje upravnog spora protiv rješenja donesenoga na temelju ovog članakka. O visini naknade ovaj sud rješava po svom uvjerenju uzlmajuć1 u obzir sve okolnosti slučaja. 6. Proglašavanje rješenja ništavim Članak 267. Ništavim se proglašava rješenje: 1) koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku; 2) koje bi svojim Izvršenjem moglo uzrokovati neko djelo kažnjivo po kaznenom zakonu; 3) čije Izvršenje uopće nije moguće; 4) koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke (Članak 126), a na koje rješenje stranka nije naknadno Izrično ili prešutno pristala; 5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričnoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti. 6) čije bi izvršenje bilo protivno osnovnim načelima pravnog poretka. Članak 268. (1) Rješenje se može u svako doba proglasiti ništavim po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke ili državnog odvjetnika. (2) Rješenje se može proglasiti ništavim u cijelosti ili djelomično. (3) Rješenje proglašava ništavnim organ koji ga je donio ili drugostepeni organ, a ako drugostepenog organa nema - organ koji je zakonom ovlašten da obavlja nadzor nad radom organa koji je donio rješenje. (4) Protiv rješenja kojim se neko rješenje proglašava ništavim ili se odbija prijedlog stranke ili državnog odvjetnika za proglašavanje rješenja ništavnim dopuštena je žalba. Ako nema organa koji rješava o žalbi, protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor. 7. Pravne posljedice poništavanja i ukidanja Članak 269. (1) Poništavanjem rješenja i proglašavanjem ništavim poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo. (2) Ukidanjem rješenja ne poništavaju se pravne posljedice koje je rješenje već proizvelo, ali se onemogućava daljnje proizvođenje pravnih posljedica ukinutog rješenja. (3) Organ koji sazna za rješenje kojim je povrijeđen zakon, a povreda može biti razlog za obnovu postupka, odnosno za poništavanje, ukidanje ili mijenjanje rješenja, dužan je bez odgode o tome obavijestiti organ nadležan za pokretanje postupka i donošenje rješenja. ĆETVRTI DIO IZVRŠENJE Glava XVII. 1.Opće odredbe Članak 270. (1) Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršuje se pošto postane izvršno. (2) Prvostepeno rješenje postaje izvršno: 1) istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena; 2) dostavom stranci ako žalba nije dopuštena; 3) dostavom stranci ako žalba ne odgađa Izvršenje; 4)dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija. (3) Drugostepeno rješenje kojim je izmijenjeno prvostepeno rješenje postaje Izvršno kad se dostavi stranci. (4) Ako je: u rješenju određeno da se radnja koja je predmet izvršenja može izvršiti u ostavljenom roku, s Izvršenjem rješenja može se započeti istekom tog roka. Ako rješenjem nije određen rok za izvršenje radnje, rješenje postaje izvršno u roku od petnaest dana od dana donošenja rješenja. Rješenjem ostavljeni rok za izvršenje rješenja odnosno propisani rok od petnaest dana za izvršenje počinje teći od dana kad rješenje, u smislu st..2. i 3, ovog članakka, postane izvršno. (5) Izvršenje se može provesti i na temelju nagodbe, ali samo protiv osobe koja je sudjelovala u nagodbi. (6) Ako se rješenje odnosi na dvije stranke ili više stranaka koje u postupku sudjeluju s istovjetnim zahtjevima, žalba ma i jedne takve stranke sprečava izvršnost rješenja. (7) Nakon Isteka roka od pet godina od dana kad je rješenje postalo izvršno ne može se tražiti njegovo izvršenje. Članak 271. (1) Zaključak donesen u upravnom postupku izvršuje se pošto postane izvršan. (2) Zaključak protiv kojega se ne može izjaviti posebna žalba, a i onaj protiv kojega se može izjaviti posebna žalba koja ne odgađa izvršenje zaključka, postaje izvršan priopćenjem odnosno dostavom stranci. (3) Kad je zakonom ili samim zaključkom određeno da žalba odgađa izvršenje zaključka, zaključak postaje izvršan istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena, a ako je izjavljena - dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija. (4) U ostalim slučajevima zaključak postaje izvršan uz uvjete propisane za izvršnost rješenja u članakku 270. st. 3, 4. I 6. ovog zakona. (4) Odredbe ovog zakona o Izvršenju rješenja važe i za Izvršenje zaključka. Članak 272. Izvršenje rješenja donesenoga u upravnom postupku provodi se radi ostvarivanja novčanih potraživanja ili nenovčanih obveza. Članak 273. (1) Kad postoji mogućnost da se izvršenje provede na više načina i primjenom raznih sredstava, izvršenje će se provesti na onaj način i primjenom onog sredstva koje dovodi do cilja, a koje je za izvršenika najblaže. (2) Nedjeljom, u dane državnih praznika, a i noću, radnje izvršenja mogu se provoditi samo ako postoji opasnost od odgode, i ako je organ koji provodi izvršenje izdao za to pismeni nalog. Članak 274. (1) Izvršenje se provodi protiv osobe koja je obavezna ispuniti obvezu (izvršenik ), odnosno njegovih pravnih slijednika. (2) Izvršenje se provodi po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke. (3) Po službenoj dužnosti izvršenje se provodi kad to nalaže javni interes. Izvršenje koje je u interesu stranke provodi se na prijedlog stranke ( tražilac izvršenja ). Članak 275. (1) Izvršenje rješenja provodi se administrativnim putem ( administrativno izvršenje ), a u slučajevima predviđenima ovim zakonom - sudskim putem ( sudsko izvršenje ). (2) Administrativno izvršenje provode organi uprave po odredbama ovoga odnosno posebnog zakona, a sudsko izvršenje - nadležni sud po propisima koji važe za sudsko izvršenje. Članak 276. (1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obveza izvršenika provodi se administrativnim putem. (2) Izvršenje radi ispunjenja novčanih obveza provodi se sudskim putem. Iznimno, izvršenje radi ispunjenja novčanih obveza iz primanja na temelju radnog odnosa može se provesti administrativnim putem po pristanku izvršenika. Članak 277. (1) Administrativno izvršenje provodi organ koji je o stvari rješavao u prvom stupnju, ako posebnim propisom nije za to određen drugi organ. (2) Ako je propisano da administrativno izvršenje ne može provoditi organ koji je o stvari rješavao u prvom stupnju, a posebnim propisima nije određen organ koji je za to ovlašten, izvršenje provodi općinski organ uprave nadležan za poslove opće uprave na čijem se području nalazi prebivalište odnosno boravište izvršenika, ako zakonom nije određena nadležnost drugog organa. (3) Administrativno izvršenje rješenja onih ustanova i drugih pravnih osoba koje nisu zakonom ovlaštene da same izvršuju svoja rješenja dozvoljava i provodi organ uprave nadležan za poslove opće uprave općine na čijem se teritoriju nalazi prebivalište odnosno boravište izvršenika, ako zakonom nije određena nadležnost drugog organa. (4) Organi unutrašnjih poslova dužni su organu nadležnom za provođenje izvršenja, na njegov zahtjev, pružiti pomoć u provođenju izvršenja. Članak 278. (1) Organ nadležan za provođenje administrativnog izvršenja donosi po službenoj dužnosti ili na zahtjev tražioca izvršenja zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključkom se utvrđuje da je rješenje koje se ima izvršiti postalo izvršno i određuje način izvršenja. Protiv tog zaključka dopuštena je žalba nadležnome drugostepenome organu. (2) Zaključak o dozvoli izvršenja rješenja koje je doneseno u upravnoj stvari po službenoj dužnosti, organ nadležan za provođenje administrativnog izvršenja dužan je donijeti bez odgode kad je takvo rješenje postalo izvršno, a najkasnije u roku od trideset dana računajući, od dana kad je rješenje postalo izvršno, ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Nedonošenje zaključka do tog roka ne isključuje obvezu njegova donošenja. (3) Kad administrativno izvršenje ne provodi organ koji je rješavao u prvom stepenu, tražilac izvršenja podnosi prijedlog za izvršenje organu; ustanovi ili drugoj pravnoj osobi koja je donijela rješenje koje se ima izvršiti. Ako je rješenja postalo izvršno, taj organ, ustanova ili druga pravna osoba stavlja na rješenje potvrdu da je postalo izvršno ( potvrda izvršnosti ) i dostavlja ga radi izvršenja organu nadležnome za izvršenje. Oni će istovremeno predložiti i način izvršenja. (4) Kad se po službenoj dužnosti ima provesti izvršenje rješenja organa, ustanove ili druge pravne osobe koji nisu ovlašteni za provođenje izvršenja, oni se radi izvršenja obraćaju organu nadležnome za izvršenje na način propisan u stavku 3. ovog članakka. Članak 279. (1) Administrativno izvršenje što ga provodi organ koji je o stvari rješavao u prvom stepenu provodi se na temelju rješenja koje je postalo izvršno i zaključka o dozvoli izvršenja. (2) Administrativno izvršenje što ga provodi koji drugi organ, provodi se na temelju rješenja na kojem je stavljena potvrda izvršnosti i zaključka o dozvoli izvršenja. Članak 280. (1) U postupku administrativnog izvršenja može se izjaviti žalba koja se odnosi samo na izvršenje, a njome se ne može pobijati pravilnost rješenja koje se izvršuje. (2) Žalba se izjavljuje nadležnome drugostepenom organu. Žalba ne odgađa započeto izvršenje. U pogledu roka za žalbu i organa nadležnoga za rješavanje o žalbi primjenjuju se odredbe čl. od 225. do 231. ovog zakona: Članak 281. (1) Administrativno izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti i provedene radnje poništiti ako se utvrdi da je obveza izvršena, da izvršenje nije bilo uopće dopušteno, da je bilo provedeno prema osobi koja nije u obvezi, ili ako tužilac izvršenja odustane od svojeg zahtjeva, odnosno ako je izvršni naslov poništen ili ukinut. (2) Administrativno izvršenje će se odgoditi ako se utvrdi da je u pogledu izvršenja obveze dopušten poček, ili je umjesto privremenog rješenja koje se izvršuje doneseno rješenje o glavnoj stvari koje se razlikuje od privremenog rješenja. Odgodu izvršenja odobrava organ koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja. Članak 282. (1) Novčane kazne izrečene po ovom zakonu izvršavaju organi nadležni za izvršenje novčanih kazni izrečenih za prekršaje. (2) Novčana kazna naplaćuje se u korist Republike. Članak 283. (1) Kad se ima provesti sudsko izvršenje rješenja donesenoga u upravnom postupku, organ čije se rješenje ima izvršiti stavlja na rješenje potvrdu izvrsnosti (Članak 278. stavak 3) I dostavlja ga radi izvršenja sudu nadležnome za izvršenje. (2) Rješenje doneseno u upravnom postupku koje sadrži potvrdu izvršnosti jest osnova za sudsko izvršenje. To izvršenje provodi se po propisima koji važe za sudsko izvršenje. (3) Neosnovanu potvrdu izvršnosti ukinut će rješenjem organ koji je potvrdu stavio, a rješenje će odmah dostaviti sudu nadležnom za Izvršenje. 2. Izvršenje nenovčanih obveza Članak 284. Izvršenje radi ostvarivanja nenovčanih obveza izvršenika provodi se preko drugih osoba ili putem prisile. a) Izvršenje preko drugih osoba Članak 285. (1) Ako se izvršenikova obveza sastoji u izvršenju radnje koju može izvršiti i druga osoba; a izvršenik je ne izvrši uopće ili je ne izvrši u cijelosti, ta će se radnja izvršiti preko druge osobe, na trošak izvršenika. Izvršenik mora biti na to prethodno opomenut. (2) U takvu slučaju organ koji provodi izvršenje može zaključkom naložiti Izvršeniku da unaprijed položi iznos koji je potreban za podmirenje troškova izvršenja, a da se obračun naknadno izvrši. Zaključak o polaganju tog iznosa je izvršan. b) Izvršenje putem prisile Članak 288. (1) Ako je izvršenik dužan nešto dopustiti ili trpjeti, pa postupa protivno toj obvezi, ili ako je predmet izvršenja izvršenikova radnja koju ne može umjesto njega da izvrši druga osoba, organ koji provodi izvršenje prisilit će izvršenika na ispunjenje obveze novčanim kaznama. (2) Organ koji provodi izvršenje najprije će zaprijetiti izvršeniku primjenom prisilnog sredstva ako svoju obvezu ne izvrši u ostavljenom roku. Ako Izvršenik u toku tog roka poduzme koju radnju protivno svojoj obvezi, ili ako ostavljeni rok bezuspješno proteče, zaprijećeno prisilno sredstvo će se odmah izvršiti, a ujedno će se odrediti novi rok za izvršenje radnje i zaprijetiti novom strožom prisilnom mjerom. (3) Prisilna novčana kazna koja se na temelju stavka 2. ovog članakka izriče prvi put, ne može biti veća od 5.000 dinara. Svaka kasnija prisilna novčana kazna može biti ponovo izrečena u istoj svoti. (4) Naplaćena novčana kazna ne vraća se. Članak 287. Ako se izvršenje nenovčane obveze ne može uopće ili ne može pravovremeno provesti primjenom sredstava predviđenih u čl. 285:i 286. ovog zakona, izvršenje se, prema prirodi obveze, može provesti i neposrednom prisilom, ako propisima nije drugačije određeno. Članak 288. (1) Kad je na temelju rješenja provedeno izvršenje, a rješenje je kasnije poništeno ili izmijenjeno, izvršenik ima pravo tražiti da mu se vrati ono što mu je oduzeto, odnosno da se vrati u stanje koje proizlazi iz novog rješenja. (2) O traženju izvršenika rješava organ koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja. Glava XVIII. IZVRŠENJE RADI OSIGURANJA I PRIVREMENI ZAKLJUČAK I. Izvršenje radi osiguranja Članak 289. (1) Radi osiguranja izvršenja može se zaključkom dopustiti izvršenje rješenja i prije nego što je ono postalo izvršno, ako bi bez toga moglo biti spriječeno ili znatno otežano izvršenje nakon izvršnosti rješenja. (2) Ako se radi o obvezama koje se prisilno izvršuju samo na prijedlog stranke, predlagač mora opasnost od sprečavanja ili otežavanja ispunjenja učiniti vjerojatnom, a organ može izvršenje iz stava (1) ovog članaka uvjetovati davanjem osiguranja prema članaku 217. stavu (2) ovog zakona. (3) Protiv zaključka donesenoga na prijedlog stranke za izvršenje radi osiguranja, a i protiv zaključka donesenoga po službenoj dužnosti, dopuštena je posebna žalba. Žalba protiv zaključka kojim je određeno izvršenje radi osiguranja ne odgađa provođenje izvršenja. Članak 290. (1) Izvršenje radi osiguranja može se provoditi administrativnim ili sudskim putem. (2) Kad se izvršenje radi osiguranja provodi sudskim putem, sud postupa po propisima koji važe za sudsko izvršenje. Članak 291. (1) Izvršenje privremenog rješenja (članak 217) može se provoditi samo u onom opsegu i u onim slučajevima ukoliko je dopušteno izvršenje radi osiguranja (čl. 289. i 290). 2. Privremeni zaključak o osiguranju Članak 292. (1) Ako postoji ili je učinjena barem vjerojatnom obveza stranke, a postoji opasnost da će obvezana stranka raspolaganjem imovine, dogovorom s trećim osobama ili na drugi način spriječiti ili znatno otežati izvršenje dotične obveze, organ nadležan za donošenje rješenja o obvezi stranke može prije donošenja rješenja o toj obvezi donijeti privremeni zaključak u cilju osiguranja izvršenja obveze. Prilikom donošenja privremenog zaključka nadležni organ dužan je voditi računa o odredbi članaka 273. ovog zakona i obrazložiti zaključak. (2) Donošenje privremenog zaključka može se uvjetovati davanjem osiguranja predviđenoga u članaku 217. stavu (2) ovog zakona. (3) U pogledu privremenog zaključka donesenoga na temelju stava (1) ovog članaka primjenjivat će se odredbe članaka 289. stava (3) i članaka 290. ovog zakona. Članak 293. (1) Ako je pravomoćnim rješenjem utvrđeno da pravno ne postoji obveza stranke za čije je osiguranje bio donesen privremeni zaključak, ili je na drugi način utvrđeno da je zahtjev za donošenje privremenog zaključka bio neopravdan, predlagač u čiju je korist privremeni zaključak donesen naknadit će protivnoj stranci štetu koja joj je uzrokovana donesenim zaključkom. (2) O naknadi štete iz stava (1) ovog članaka rješava organ koji je donio privremeni zaključak. (3) Ako je u slučaju iz stava (1) ovog članaka očito da je privremeni zaključak bio isposlovan iz obijesti, predlagač će se kazniti novčanom kaznom do 5.000 dinara. Protiv zaključka o kazni dopuštena je posebna žalba koja odgađa izvršenje zaključka. PETI DIO PROVOĐENJE ZAKONA I PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Glava XIX. PROVOĐENJE ZAKONA Članak 294. Pravne osobe s javnim ovlastima ne mogu u upravnom postupku same izricati kazne i primjenjivati prisilne mjere predviđene ovim zakonom. Ako se u toku postupka utvrdi da se postupak ne može provesti uopće ili se ne može pravilno provesti bez primjene koje od prisilnih mjera ili kazni predviđenih odredbama ovoga zakona, pravna osoba s javnim ovlastima obratit će se nadležnom organu državne uprave u čiji djelokrug pripada provođenje ovog zakona radi provođenja tih mjera, ako zakonom nije drugačije određeno. Ako nadležni organ državne uprave ne donese odgovarajući zaključak u roku od osam dana od dana obraćanja tom organu, dužan je odmah obavijestiti ustanovu odnosno drugu pravnu osobu koja provodi postupak o razlozima zbog kojih smatra da predviđene mjere ne treba pramijeniti. U tom slučaju, kao i ako nadležni državni organ ne obavijesti pravnu osobu s javnim ovlastima o razlozima nepostupanja u primjerenom roku, pravna osoba može o tome obavijestiti ministarstvo nadležno za poslove opće uprave. Članak 295. U organima državne uprave i pravnim osobama s javnim ovlastima, ako zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu nije drugačije određeno, ovlaštenje za poduzimanje radnji u upravnom postupku i ovlaštenje za rješavanje može se dati samo osobi koja ima odgovarajuću stručnu spremu, radno iskustvo i položen državni stručni ispit." Stručna sprema, potrebno radno iskustvo i obveza polaganja stručnog ispita te način provjere stručnog znanja na poslovima upravnog postupka propisuju se uredbom Vlade Republike Hrvatske. Službenici pravnih osoba s javnim ovlastima koji rade na poslovima upravnog postupka dužni su položiti državni stručni ispit kod nadležnog ministarstva odnosno drugog republičkog organa uprave, u skladu s uredbom iz stavka 2. ovoga članakka. Članak 296. Službena osoba koja vodi postupak, odnosno koja donosi rješenje odnosno zaključak, dužna je u roku od osam dana nakon isteka roka za rješavanje te upravne stvari iz Članaka 218. i 247. ovoga zakona, pismeno obavijestiti stranku o razlozima zbog kojeg rješenje odnosno zaključak nisu doneseni i o tome koje će radnje poduzeti u svrhu njihovog donošenja. Članak 297. Ukinut. Članak 298. Nadzor nad provođenjem ovog zakona obavlja ministarstvo nadležno za poslove opće uprave, a odgovornost za njegovo provođenje snose i rukovoditelji drugih organa državne uprave, kao i ravnatelji pravnih osoba s javnim ovlastima koje rješavaju u upravnim stvarima. Rukovoditelji organa državne uprave i ravnatelji pravnih osoba s javnim ovlastima dužni su se brinuti o pravilnoj provedbi i praćenju izvršavanja ovog zakona. Izvještaj o stanju rješavanja upravnih stvari i rokovi za dostavljanje tog izvještaja uređuju se uputstvom ministra nadležnog za poslove opće uprave. Glava XX. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Članak 299. (1) Na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o općem upravnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 10/65) prestaju važiti odredbe o posebnim postupcima iz propisa koji su do tada važili osim zakona, koje su protivne odredbama toga zakona. (2) Na dan određen republičkim odnosno pokrajinskim zakonom, a najkasnije 1. srpnja 1978, prestaju važiti: odredbe čl. 27, 28. i 29. Zakona o općem upravnom postupku («Službeni list FNRJ», br. 52/56) i odredbe članaka 10. stava (2), čl. 14, 15, 19, 27, 82. i članaka 299. st. (2) i (3) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o općem upravnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 10/65). Članak 300. Dok statutom odnosno drugim m općim aktom u skladu sa statutom, ustanove i druge pravne osobe ne urede postupak za donošenje i izvršenje pojedinačnih h akata u ostvarivanju prava, obveza i odgovornosti radnika, u pogledu postupka za donošenje i izvršenje takvih pojedinačnih akata, a najkasnije do isteka roka utvrđenoga u članaku 660. stavu I. Zakona o udruženom radu, na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovog zakona. Članak 301. Odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o općem upravnom postupku primjenjivat će se i na predmete o kojima je postupak u toku.
|
||||||||||||||||||
