Ugovor o prodaji - pojam i obilježja, prava i obveze

Što nije zaštita potrošača?

Zakon o općoj sigurnosti proizvoda

Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjeni sukladnosti

Odluka Ustavnog suda o načinu naplate parkiranja

Trgovačko pravo

INFO Prilozi

Pretraživanje baze podataka

Izrada web stranica i baza podataka

Adresar

Pregled drugih važnijih zakona i propisa!

	Upišite se u mailing listu Poslovnog Foruma Saznajte prvi novosti! Ime: E-mail:

1. primjer "Večernji list" 18.11.2002. objavljuje:

Vjenčanje iz duboke vreće
Svaka se mladenka veseli danu vjenčanja. No, istina je - a potvrđuju to mnoge mlade žene - da bi većina njih najradije izbjegla sve one silne pripreme i ludnicu uoći dana "d". Jer, treba zablistati u punom sjaju. A za to - znano je svima koji su to prošli - treba potrošiti puno vremena na obilaske restorana, salona vjenčanica, dogovore ove i one vrste i, naravno, puno novca. Jer sve, baš sve, košta.
Pa kad se već odlučio za tradicionalan obred, mora biti spreman debelo zagrabiti u vreću. Naravno, onu s novcem. I onda nećeš baš na svemu, a posebno na vlastitom izgledu, štedjeti. A to trgovci u salonima cipela, haljina, kozmetike, komfeta..., fotografi, ugostitelji i ini vješto iskorištavaju.
I kad mladenci konačno kažu sudbonosno "da" i dočekaju nedjeljno jutro, sretni su. Tako se je - kaže mi - osjećala i moja sugovornica I. D. iz Zagreba, sve dok nije otišla vratiti posuđenu vjenčanicu.
- Posudbu vjenčanice u salonu "Sposa" platila sam 2500 kuna i smatrala sam da sam time platila i cijenu popravka i čišćenja nakon svadbe. Ispalo je da sam uništila gornji sloj tila, a to je krivnja osobe koja me mjerila, jer odakle da ja znam jel to predugo ili nije? Til sam platila dodatnih 400 kuna i još su mi rekli da sam haljinu, ako sam je mislila tako uništiti, mogla kupiti - žali se gospođa I. D.
Vlasnik "Spose" Rikard Pretković, pak, tvrdi da je naša čitateljica a njihova klijentica dobro znala kakve su njezine obaveze, jer je na njih pristala kad je potpisala ugovor.
- U ugovoru jasno piše: ako stranka ošteti haljinu, dužna je platiti popravak, a ukoliko je vjenčanica trajno uništena čak i njezinu punu cijenu. Gospođa je dobila ispravnu haljinu, a vratila ju je s poderanim tilom - kaže Rikard Pretković.
Normalno je, napominje, kad nešto posudiš da to i vratiš u istom stanju u kakvom si i dobio. A taj je princip - veli mi - isti za sve njihove klijentice, pa tako i za gospođu I. D., koja je na kraju svega - ipak - opet zagrabila u vreću. Naravno, onu s novcem. I platila tih 400 kuna.


Komentar:

Čitateljica započinje pismo jednim uvodom u kojem emotivno želi pridobiti naklonost čitateljstva pišući kako, eto postoje zlokobni fotografi, ugostitelji i ini koji vješto iskorištavaju sreću mladenaca.
Samo što je "gospođa" zaboravila napisati i svoje ime, a također i koje je njezino zanimanje/profesija.
"Gospođa" iako zna koje su njezine obveze, jer je o istome potpisala ugovor, svejedno se pravi neuka, i da je ona "smatrala" da za nju vrijedi nešto drugo.
Za spomenutu "gospođu" izgleda ne vrijede zakoni i obveze kada ih je ona dužna poštovati.
Novine se ne suzdržavaju objaviti takav članak, koji se temelji na pismu "gospođe" koja si daje za pravo nepridržavati se ugovora, a činjenice su se mogle provjeriti u razgovoru sa vlasnikom i uvidom u ugovor. Ipak, novinari su objavili i izjavu i druge strane, no pitanje je da li se kod čitatelja neće stvoriti dojam da je vlasnik nepošten.
Ugovor obvezuje. Ukoliko i postoji nesporazum između ugovornih strana, isti se rješavaju na način određen u zakonu o obveznim odnosima ili drugim relevantnim zakonima, te putem suda, a nikako ne putem novina.
O vlasniku se može stvoriti dojam da svoj posao ne radi profesionalno, čime mu se nanosi šteta i odvraćaju budući klijenti.

Pored razmatranja postojanja klevete, postavlja se i pitanje naknadu štete u vidu izgubljene zarade.

 

Kazneni zakon RH - Kleveta - Članak 200.    Opširnije...

(1) Tko za drugoga iznese ili pronese nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti ili ugledu,

kaznit će se novčanom kaznom do stopedeset dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do šest mjeseci.

(2) Tko za drugoga iznese ili pronese nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti ili ugledu putem tiska, radija, televizije, pred više osoba, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je kleveta postala pristupačnom većem broju osoba,

kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

Sudska praksa:

a)
Presuda  K. 2798/87 i  Kž 1915/88
"Za postojanje kaznenog djela klevete nije potrebna namjera da se netko kleveće već je potreban umišljaj koji obuhvaća svijest učinioca da svojom radnjom pronosi nešto neistinito što može škoditi časti i ugledu privatnog tužitelja.
Iz obrazloženja:
Okrivljeni je oglašen krivim što je dao izjavu novinaru koja je objavljena u dnevnom listu, a u kojoj izjavi je pronosio za privatnog tužitelja određene neistine koje mogu škoditi njegovoj časti i ugledu pa je oglašen krivim zbog kaznenog djela klevete.
Ocijenjujući obranu okrivljenog da nije imao namjeru klevetati privatnog tužitelja, drugostupanjski sud je našao da za postojanje kaznenog djela klevete i nije potrebna namjera da se neko kleveće već je potreban umišljaj koji obuhvaća svijest okrivljenog da svojom radnjom pronosi nešto neistinito što može škoditi časti i ugledu privatnog tužitelja.
Namjera da se netko kleveće može se cjeniti samo kao okolnost koja može biti od utjecaja prilikom odmjeravanja visine kazne."

b)
VSRH, Rev-1261/97
Visinu naknade nematerijalne štete u svezi s objavljenom informacijom sud utvrđuje na temelju kriterija i okolnosti iz čl. 22. Zakona o javnom priopćavanju i čl. 200. ZOO-a.
“Nižestupanjski sudovi su utvrdili trajanje i jačinu duševnih boli koje tužitelj trpi zbog povrede časti te činjenicu da tuženik nije dokazao okolnosti koje ga oslobađaju odgovornosti za štetu, a uzeli su u obzir i nakladu novina u kome je objavljen prijeporni članak.
Donoseći odluku o visini štete nižestupanjski sudovi su uzeli u obzir činjenicu da je tuženik objavio ispravak informacije, ali da ispravak informacije ipak ne uklanja štetu u cijelosti.
Iz iznesenih razloga revident neosnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je drugostupanjski sud obzirom na sve okolnosti slučaja pravilno primijenio odredbu čl. 200. ZOO u svezi odredbe čl. 22. Zakona o javnom priopćavanju.
Na revizijske navode se ističe da novinar doista ima pravo izražavati stajalište o svim događajima, pojavama, osobama, predmetima i djelatnostima, no ima i dužnost provjeravati istinitost činjenica o kojima piše te poštovati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana, a nakladnik mora voditi računa da objavljenom informacijom ne nanosi drugome štetu jer u protivnom, u smislu odredbi Zakona o javnom priopćavanju, odgovara za štetu koja je takvim postupanjem nastala.”


Iz Zakona o javnom priopćavanju:      Opširnije...

Odgovornost za štetu

Članak 22.

(1) Nakladnik koji informacijom objavljenom u javnome glasilu prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi.

(2) Šteta je umanjenje nečije imovine ili spriječavanje njezina povećanja (materijalna šteta) te nanošenje drugome fizičkoga ili psihičkoga bola ili straha (nematerijalna šteta).

(3) Materijalna šteta naknađuje se uspostavom stanja koje je bilo prije nego je šteta nastala, odnosno isplatom naknade u novcu ako uspostava prijašnjega stanja nije moguća ili ne otklanja štetu potpuno, sukladno općim propisima obveznoga prava.

 

2. primjer

"Novi list" 22.03.2003. objavljuje:
 

REAGIRANJE – ZAJEDNIČKI ODVJETNIČKI URED VELIMIR DOŠEN I MILJENKO MRAKOVČIĆ:
»U LUMIKU VLADAJU ROBOVLASNIČKI ODNOSI« (2)
Blaćenje poduzeća i uspješnog poduzetnika

Tvrdnjom da u poduzeću vladaju robovlasnički odnosi i da se bolesne žene prisiljava na rad ponovo se vrijeđa i kleveta g. Nikola Mikić i »Lumik« d.o.o.

Štovani, dana 08. ožujka 2003. g. u »Novom listu« na stranici 16. objavljen je tekst »U Lumiku vladaju robovlasnički odnosi«. Istim se tekstom (u posljednje dvije rečenice) ponovno vrijeđa i kleveta naša stranka, g. Nikola Mikić i poduzeće »Lumik« d.o.o., tvrdnjom da u poduzeću vladaju robovlasnički odnosi, te da se bolesne žene prisiljava na rad. Kako je povodom sličnih tvrdnji novinar Ante Podrug u kaznenom postupku g. Mikiću i »Lumik« d.o.o. već uputio ispriku ističući kako su one bile proizvoljne i neistinite, to Vas molimo da na istom mjestu demantirate tvrdnje i iz ovog članka od 08. ožujka 2003. g.
Naime, članak je ustvari intervju s članicom predsjedništva SDU gđom. Milom Ivančević i predsjednicom aktiva žena SDU Dragicom Živković, koja između ostalog komentira najavljene izmjene Zakona o radu. U posljednjem pasusu članka novinar S. R. pita o stanju žena u »Lumiku« te dobiva odgovor koji predstavlja uvredu i klevetu za »Lumik« d.o.o., a da se uopće ne obrazlaže od kuda SDU takve informacije, a nije niti jasno zbog čega se novinar informira samo o stanju žena u »Lumiku«. Iz teksta nije razvidno niti koja od intervjuiranih gospođa ustvari odgovara na ovo pitanje, odnosno ukoliko jest, koju od intervjuiranih gospođa je točno novinar parafrazirao. Njezin paušalni i potpuno neutemeljen odgovor novinar (ili urednik) stavlja u naslov teksta.
Smatramo da je novinar povrijedio kodeks novinarske etike jer iz teksta nije vidljivo tko iznosi ove netočne navode, a posebno jer nije kontaktirao g. Mikića niti na bilo koji drugi način pokušao u »Lumiku« d.o.o. provjeriti dobivene informacije. Iz svega toga bi proizlazilo da je ovaj tekst (kao i nekoliko ranije objavljenih) usmjeren samo na blaćenje jednog poduzeća i uspješnog poduzetnika. Molimo Vas stoga da novinar S. R. objavi ispriku zbog krajnje neprofesionalnog postupanja prema »Lumik« d.o.o., odnosno ukoliko to nije moguće da nam dostavite ime novinara S. R. te da se isti jasno izjasni čija je točno izjava iz posljednjeg pasusa u gore opisanom tekstu – stoji u reagiranju Zajedničkog odvjetničkog ureda Velimira Došena i Miljenka Mrakovčića koji zastupa »Lumik« d.o.o.
 

3. primjer

Pored onih koji ne žele na sud ukoliko smatraju da su oštečeni, već se upuštaju u klevetanje, ima i onih koji bi tužili sve i svakoga.

Tako bilježimo i apsuradan i tragikomičan primjer besmislenog predmeta koji je Općinski sud u Zagrebu morao uzeti u proceduru.

Jedna 39-godišnja Zagrepčanka podnijela je privatnu kaznenu tužbu protiv Josipa Broza Tita, Jovanke, Nedjeljković Nedjeljka, albanskog predsjednika, Zahirović Bajre, Ala Gorea i W. Buchsa.
Iako je očito riječ o psihičkoj bolesnici, i u sudu već znaju po tužbama protiv svega i svakoga, paradoksalno je što zakon ne dopušta da se takva tužba automatski odbaci, nego je zaprimljena kao i svaka druga tužba i zavedena pod svojim poslovnim brojem.
U cijelom nizu raznih bolesnih konstrukcija tužiteljica je umislila da je Tito još uvjek živ i da je protiv svoje volje bila njegova ljubavnica dvadesetak godina, da su svi koje je u tužbi ona navela "organizatori međunarodne prostitucije" i slično...

Jedino što za sada sud može učiniti jest da vrati tužbu na ispravak i dopunu te upozori podnositeljicu da se pokojnike ne može tužiti, zatim da treba navesti puna imena i adrese optuženika, kazneno djelo za koje ih se tereti, činjenični i pravni opis djela, dokaze, pravnu kvalifikaciju i drugo, pa ukoliko to tužiteljica u roku osam dana ne izvrši nadopune da odbaci tužbu kao neprikladnu za raspravljanje.

Kad na sud lako mogu dospjeti kao što vidimo i apsurdne tužbe psihičkih bolesnika protiv pokojnih osoba i stranih predsjednika, zar onda začuđuje što u medijima ima povremeno napada i na razne tvrtke i obrtnike, od navodno oštečenih kupaca/potrošača u samo njima znanim pravima, za koja su si umislili da im pripadaju? Teorije zavjere i prijevara uvjek su bile popularne.

Kupac je uvijek u pravu, zar ne?
Srećom, ipak postoje zakoni.

 

4. primjer

U jednim novinama nalazimo i slijedeći članak gdje se gost žali na restoran.
U članku D.Š. iz Zagreba piše:
"Možemo li se nadati da će se gost iduće godine vratiti na naše more kad ga doslovno protjeruju iz restorana? Što možemo očekivati od turizma kad gosta, umjesto ljubaznih riječi i poštovanja, dočekaju - psovke?
- Išao sam s curom i njezinim roditeljima na svadbu u Zadar. Pola sata vožnje prije Zadra zaustavili smo se u restoranu "Florida". Mislili smo samo na terasi popiti kavu i pojesti sendvič, koji smo imali sa sobom, no konobarica nas je upozorila da u njihovu restoranu ne smijemo jesti svoju hranu.
- Ispričali smo se i baš kad smo zamotavali sendviče natrag u torbu, gazda je počeo urlati na nas da svoju smrdljivu hranu nećemo jesti u njegovu lokalu te psovati tako da nam je bilo neugodno."

Komentar:

Novine su objavile samo priču jedne strane, spomenutog gosta, bez da su objavile i opis spornog događaja od strane konobarice i vlasnika restorana.
U Kodeksu časti hrvatskih novinara navedeno je: "Novinar je obavezan iznositi istinitu, uravnoteženu i provjerenu informaciju." Pismo je prošlo kroz ruke novinara.
Da li se je objavljivanjem pisma, bez da ga je i provjerio kod druge strane, novinar uvjerio u istinitost navoda u pismu, i da li je takva informacija uravnotežena, a naročito,  da li je provjerena kod svih sudionika događaja?
Ukoliko je doista D.Š. izvrijeđan, a uz njega je bilo nekoliko svjedoka (cura i njezini roditelji) zašto nije podnio tužbu protiv vlasnika restorana?
I konačno, postavljamo pitanje parafrazirajući pitanje iz članka: Da, dosita, što možemo očekivati od turizma kada gosti donose svoje sendviče u restoran?
 

5. primjer

U "Večernjem listu" od 22.01.2002. nalazimo priču u kojoj se Katica Premuž žali novinarima "Večernjeg lista" da je zapanjena brzinom kojom joj se vrti plinsko brojilo, te se žali da je u Gradskoj plinari obmanjuju. Iznosi cijeli svoj slučaj novinarima, i novinari tom prilikom prije objavljivanja priče kontaktiraju i Gradsku plinaru i druge koje Katica Premuž proziva.
Ono što je u toj priči interesantno nije sad zašto se brojilo brzo vrti, da li je ispravna instalacija ili ne, već uz članak dodatni komentar samog novinara:

"Priča naše čitateljice pokazala je dva lica. Dok smo razgovarali s gospođom Premuž, ostajala je pri stavu da je u Gradskoj plinari obmanjuju i da se što prije to mora saznati jer je u bezizlaznom stanju. No, nakon što je novinar razgovarao s gospodinom Vulelijom, pet minuta kasnije javila se gospođa moleći da ništa ne objavljujemo jer su je nazvali iz Gradske plinare i kazali da će sve biti sređeno!
(Nadležna osoba u plinari je zapravo rekla, kako prenose novine, slijedeće: "Plinomjer u kući gospođe Premuž ispitali smo 17. prosinca na 100 posto i 20 posto opterećenja, i pogreška je bila 0,5 posto a dopušteno je 2 posto. To znači da problem nije bio u plinomjeru. Nakon intervencija gospođe Premuž postavili smo 8. siječnja novo brojilo i sada bi konačno sve trebalo biti u redu.)
Očito ima ljudi koji novinare doživljavaju kao svoje odvjetnike koji im mogu "bolje" pomoći u rješavanju problema, a kada se sve dovede na čistac - ništa od priče. Pri tome zaboravljaju da je i novinarstvo - posao!"

Sada se postavlja pitanje, kako ljudi i neće doživljavati novinare kao svoje odvjetnike, kad se neki od njih sami spremno upuštaju u takve poslove i smatraju se sposobnim da stvari dovedu "na čistac".
Po ovome u Hrvatskoj uopće nisu potrebni sudovi i odvjetnici, dovoljni su samo novinari.
Da li je možda gospođa Primuž mislila da kada ispriča priču novinaru, da će se tada brojilo samo od sebe sporije vrtiti?
To što se je naknadno pokazalo da problem nije u plinari, manje je interesantno i kraće će se pamtiti od vapaja žene koju navodno "plinara obmanjuje".
 

6. primjer

"Večernji list" 11.05.2003. objavljuje pismo čitateljice:

"Jedna sam od (ne)sretnih korisnica HThineta koja je skupo platila priključak na HThinet putem CD-a objavljenog u Večernjaku. Dana 26. prosinca priključila sam se na Internet, misleći kako imam mjesec dana besplatno korištenje. No, kada sam dobila račun od 398 kuna, prisjeo mi je Internet. Nazvala sam broj za pretplatnike 080007770 i tamo su mi rekli da je trebalo dobro pročitati što je pisalo na kompjutoru kada smo ubacili CD i da smo krivo sve protumačili, te da napišem prigovor, što sam i učinila. Nakon par dana nazvali su me iz HThineta, ispričali se na nesporazumu, te dodali da račun moramo na žalost platiti, ali će nam oni tako izaći u susret da nam poklone pet sati besplatnog Interneta, što su i učinili.
Preostalo mi da čekam novi račun. Kada sam otvorila kuvertu, mislila sam da ću se onesvijestiti, jer račun je iznosio 2596 kuna. Ni u snu nisam očekivala taj iznos. Nazvala sam reklamacije i gospođa mi je rekla da su djeca vjerojatno bila stalno na Internetu i odatle toliki iznos. Kao da čovjek njima može više vjerovati negoli vlastitoj djeci! Otišli smo u Telekom i tamo su nam velikodušno odobrili otplatu na rate. Usput su nam pogledali troškove za veljaču i konstatirali da smo jako malo potrošili, neznatnih 80 kuna. Trebalo bi im biti jasno da su nas opljačkali na temelju naivnosti, ali smo naučili lekciju i na nama neće više moći zarađivati. Svoju naivnost otplaćujemo, Ni u jednoj civiliziranoj zemlji nema takve pljačke!
Čitateljica D., Križevci"

Čitateljica se nimalo ne ustručava u svojim djeljenjima lekcija činiti kaznena djela uvrede i klevete, poziva se na civilizirane zemlje, no pri tome "zaboravlja" da u takvim zemljama građani čitaju upute prije spajanja na Internet i sve odredbe ugovora prije njegovog sklapanja.
Zaboravlja i da u civiliziranim zemljama stranke rješavaju svoje sporove na sudu.
Također, zaboravlja i da bi u civiliziranim zemljama odgovarala vjerojatno za uvrede i klevete, jer kako nalazimo u rječniku izraz pljačka znači: otimanje tuđe imovine, grabež, otimačina...
 

7. primjer

"Večernji list" 04.03.2002. objavljuje pismo:

"Suprug i ja smo umirovljenici, pola godine živimo u Zagrebu... Sada mi je za Zagreb došao obračun struje i kažu da sam preplatila 660 kuna, što mi i nije čudno. Nazvala sam broj 46-01-111, koji sam pronašla na obračunu, a tamo me je gospođa uputila na broj 9820. Pokušavala sam nekoliko puta, javlja se automat koji vas upućuje koji broj da stisnete za koju službu. Naslušala sam se glazbe dok nisam dobila osobu koju sam mogla pitati kako mogu dobiti natrag svoj novac. Rekla mi je da moram podnijeti pismeni zahtjev za povrat i dodala da to piše i na obračunu. I, doista, kad sam malo bolje pogledala, pronašla sam tu napomenu. Poslat ću taj zahtjev, a baš me zanima koliko će im trebati da mi vrate novac."


I, doista, zar se nekima treba i nacrtati napomena u šarenim bojama, da bi malo bolje pogledali obračun?
I sada su drugi krivi što se je gospođa "naslušala glazbe"?

 

8. primjer

Večernji list 05.02.2002. objavljuje pismo:

"Gospođa L. K. IZ ZAGREBA O BAHATOSTI ZET-a
Unaprijed nas proglašavaju lažovima i kriminalcima
Moja 13-godišnja kći ima godišnju ZET-ovu kartu i uredno je nosi sa sobom. Sa skupinom djece iz svog razreda vozila se 15. siječnja u tramvaju broj 14 prema Mihaljevcu i izbačena je iz tramvaja. Na Zvijezdi, gdje je i ona ušla u tramvaj, ušla je i kontrolorka te rekla djeci da pokažu karte. Djeca kao djeca zaborave gdje im je karta pa im treba vremena da je nađu. Kako je moja kći nije uspjela pronaći do sljedeće stanice, morala je izići iz tramvaja s objašnjenjem da je to zato što glumi da traži kartu, koju uopće nema.
Kad je došla kući, sve mi je ispričala i ja sam odmah nazvala ZET i tražila nekog mjerodavnog za kontrolore. Na broju 36-51-466 javila mi se službenica koja je na moju priču neizravno rekla da lažem i da je kontrolorka postupila ispravno. Spustila mi je slušalicu i poslije mi se nije javljala. Poslije sam se čula s gospodinom S. G. koji me ljubazno saslušao. Kad sam ga upitala hoće li porazgovarati s tom kontrolorkom, rekao mi je isto što i službenica prije njega. Odnosno da ne vjeruje u moju priču i da je kontrolorka sigurno bila u pravu jer se nikad ne zna što putnik ima na umu i što skriva u torbi. Napominjem da je riječ o 13-godišnjoj djevojčici, a ne osobi opasnoj za naše zetovce. Na moj upit gdje moju pisati žalbu rekao mi je da za to nema potrebe.
Neshvatljivo je ovakvo sramotno i bahato ponašanje za jedno poduzeće koje ovisi o običnim ljudima, koji ga i plaćaju. Moje je dijete osramoćeno samo zato što za minutu nije pronašlo kartu. A od ZET-a nismo dobili ni riječi isprike, nego nam je poručeno da smo lažovi, kriminalci i nekulturni ljudi s kojima ne treba ni razgovarati."

Komentar:

Da li je ovdje komentar uopće potreban?
Nije li ustvari sramotno i bahato ponašanje dotične gospođe koja je spremna bez imalo stida optuživati i prozivati ZET o bahatosti, umjesto da je svoju kćerku podučila da je prije ulaska u tramvaj potrebno pripremiti kartu?
Kontrolorka nije ispravno postupila samo u djelu što nije naplatila i kaznu zbog vožnje bez karte.

Takva pisma ustvari više govore o piscima tih pisama, nego o onima koje pokušavaju ocrniti.

 

"Večernji list" 08.02.2002.; MIŠLJENJE ALBINA IZ ZAGREBA, PRODAVAČICA U KIOSKU Neljubazni prodavači proizvod su frustriranih ljudi Pišem Večernjem listu jer doista ne znam kome bih se požalila na međuljudske odnose. Naime, radim u kiosku u jednoj zagrebačkoj četvrti, gdje, kao i svugdje, ima sto ljudi i sto ćudi. Odgajana sam da moram biti pristojna i srdačna osoba, a u trgovačkoj školi naučena da budem ljubazna i pristupačna prodavačica. I uvijek sam se pitala kako neke prodavačice mogu biti ponekad, a i često, tako neljubazne, neugodne i bezobrazne. A što dulje radim, sve više shvaćam kako postanu takve. Zbog ljudi. Od deset kupaca deset ih ne odzdravi na moj pozdrav. Urlaju na mene i psuju mi mater ako slučajno nešto nemam. Posuđivali bi novine, što je zabranjeno. A kad im pokušam objasniti zašto to ne mogu oni ne razumiju i počaste me sočnim psovkama i kletvama. Nepristojno razgovaraju mobitelima, bacaju mi novac u kiosk i misle da ja znam što njima treba. A ja nisam vidovita. Znam i shvaćam da svi nose u sebi bezbroj problema, frustracija i ljutnji. Ali, zašto baš ja neprestano moram biti njihov ispušni ventil? Ja njih ne zamaram svojim problemima. Zašto se iskaljuju na meni "jadnoj nebitnoj osobi, nevrijednoj poštovanja jer je obična trafikantica koja tu samo sjedi i čita novine i ne zna što su pravi problemi", kako mi je jedan gospodin rekao. I to samo zato što sam mu rekla da ne mijenjam njemačke marke i da ne znam gdje je ulica koju traži. I tako nastaju neljubazne prodavačice. Ljudi, zato vam je tako u životu. Mali osmijeh donijet će vam mnogo bolji dan, svaki dan. Želim zahvaliti onom malom broju svojih kupaca koji svojom toplinom, osmijehom i ljubaznošću kako-tako popravljaju moj dojam o ljudima. Ako netko od vas rijetkih ljubaznih kupaca naleti na neljubaznu prodavačicu, budite uvjereni da ju je prije vas obradio neljubazan kupac.

  hr.soc.zastita-kupaca