Klikni za pregled priloga
PREGLED SVIH USLUGA ZA PODUZETNIKE

ZAŠTITA POTROŠAČA

Zakon o zaštiti potrošača

> Zaštita potrošača

> Novi Zakon o zaštiti potrošača

> Stari Zakon o zaštiti potrošača


Zaštita potrošača

Ugovor o prodaji - pojam i obilježja, prava i obveze

Što nije zaštita potrošača?

Zakon o općoj sigurnosti proizvoda

Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjeni sukladnosti

Odluka Ustavnog suda o načinu naplate parkiranja

Trgovačko pravo

INFO Prilozi

Zaštita potrošača

Pretraživanje baze podataka

Izrada web stranica i baza podataka

Adresar

Pregled drugih važnijih zakona i propisa!


Upišite se u mailing listu
Poslovnog Foruma
Saznajte prvi novosti!
Ime:

E-mail:



Ažurirano: 22. 10. 2014.











POSEBNA PONUDA ZA PODUZETNIKE
Link na brzi pregled poslovnih i internet usluga


ŠTO NIJE ZAŠTITA POTROŠAČA?

Zaštita potrošača je nužna kako bi se osiguralo primjereno funkcioniranje tržišnog gospodarstva i osigurao nadzor nad tržištem i dodatno (Pored Zakona o obveznim odnosima) regulirali ugovorni odnosi između potrošača i trgovca, kojima se štite osobni, u prvom redu, gospodarski interesi potrošača, fizičkih osoba, koje su slabija strana na tržištu.

Zakonom o zaštiti potrošača uređuje se zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, kroz pravo na zaštitu gospodarskih interesa potrošača, pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu, pravo na djelotvornu pravnu zaštitu potrošača, pravo na informiranje i izobrazbu potrošača, pravo na udruživanje potrošača sa svrhom zaštite njihovih interesa, pravo na predstavljanje potrošača i ravnopravno sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju o stvarima od interesa za potrošače.
Bitno je naglasiti da isti zakon propisuje i nadležna tijela koja štite prava i interese potrošača, te način ostvarivanja prava i interesa ukoliko potrošač smatra da je oštećen.
Da li je potrošač zaista oštećen, o tome odlučuje sud.
Neosporno je da se moraju štiti i poštivati prava potrošača, no i sami potrošači moraju poznavati zakon i svoja prava, ali i obveze i način ostvarivanja prava, jer u protivnom više nije riječ o borbi potrošača za svoja prava, već o klevetama i uvredama na račun trgovaca i proizvođača.

Ponekad se zaboravlja da je još u starom rimskom pravu postojala regula: "CAVEAT EMPTOR"
što u prijevodu znači; "Neka kupac bude oprezan kod kupnje".

Niz mogućih problema nastaje i kada se doslovno shvati uzrečica "Kupac je uvijek u pravu", pa se nađu i kupci koji postavljaju apsurdne i nerealne zahtjeve, i koji se povode za mentalitetom da "uvijek je netko drugi kriv".

U pravu je ona strana, bez obzira bio to kupac ili prodavač, koji postupa u skladu sa zakonskim propisima.
Zakom o potrošačima, pored prava potrošača, štite se ujedno i prava i interesi trgovaca, jer se jasnije nego do sada definiraju obveze trgovaca što ih ujedno štiti od apsurdnih zahtjeva.

Ponekad se dešava i da potrošači što iz neznanja, što iz niskih pobuda ili iz razoga što ustvari i sami znaju da nisu u pravu i nemaju osove za pokrenuti postupak pred sudom poduzimaju i radnje koje se mogu okvalificirati kaznenim djelima i to klevetom i uvredom.

Što je kleveta?
 
Članak 200. Kaznenog zakona RH opisuje što je kleveta:
(1) Tko za drugoga iznese ili pronese nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti ili ugledu,
kaznit će se novčanom kaznom do stopedeset dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do šest mjeseci.
(2) Tko za drugoga iznese ili pronese nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti ili ugledu putem tiska, radija, televizije, pred više osoba, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je kleveta postala pristupačnom većem broju osoba,
kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
(3) Ako osoba protiv koje se vodi kazneni postupak zbog klevete dokaže istinitost svoje tvrdnje ili opravdani razlog zbog kojeg je povjerovala u istinitost sadržaja kojeg je iznijela ili pronijela, neće se kazniti za klevetu, ali se može kazniti za kazneno djelo uvrede (članak 199.), ili kazneno djelo predbacivanja kaznenog djela (članak 202.). Opširnije...
    

Često se takva postupanja opravdavaju time da nije postojala namjera klevetanja, već javno se požaliti na nekog npr. trgovca.

Za postojanje kaznenog djela klevete nije potrebna namjera da se netko kleveće već je potreban umišljaj koji obuhvaća svijest učinioca da svojom radnjom pronosi nešto neistinito što može škoditi časti i ugledu privatnog tužitelja.

Primjer: U obrazloženju jedne presude za klevetu, nalazimo i slijedeće:
“Okrivljeni je oglašen krivim što je dao izjavu novinaru koja je objavljena u dnevnom listu, a u kojoj izjavi je pronosio za privatnog tužitelja određene neistine koje mogu škoditi njegovoj časti i ugledu pa je oglašen krivim zbog kaznenog djela klevete.
Ocijenjujući obranu okrivljenog da nije imao namjeru klevetati privatnog tužitelja, drugostupanjski sud je našao da za postojanje kaznenog djela klevete i nije potrebna namjera da se neko kleveće već je potreban umišljaj koji obuhvaća svijest okrivljenog da svojom radnjom pronosi nešto neistinito što može škoditi časti i ugledu privatnog tužitelja.
Namjera da se netko kleveće može se cjeniti samo kao okolnost koja može biti od utjecaja prilikom odmjeravanja visine kazne."

Klevetnička izjava mora biti podobna da bi škodila časti i ugledu. Kod prosuđivanja da li neka izjava može djelovati štetno na čast i ugled oštećenog, odlučno je javno mnijenje koje je u skladu sa pravnim i društvenim poretkom.

Radi se o deliktu apstraktnog ugrožavanja časti i ugleda. Za postojanje osnovnog djela (obične klevete) dovoljno je iznositi ili prenositi štogod neistinito što može škoditi nečijoj časti.
Djelo postoji bez obzira na to da li se stvarno naškodilo časti drugoga ili ne, a ukoliko je izazvalo teške posljedice, imamo kvalificirani oblik klevete (teško djelo klevete).


Klevetnička izjava mora biti takva da je u stanju škoditi časti i ugledu, odnosno mora biti prikladna da izazove prijekor ili prezir ili da umanji nečiji ugled u javnosti, dakle prvo vodi moralnom ocrnjivanju, a drugo umanjivanju socijalne vrijednosti. Radis e o umanjenju socijalne i moralne vrijednosti, društvenog ugleda i reputacije, poniženju, tako da može umanjiti njegove mogućnosti obavljanja poslova i življenja.
U tome je opasnost klevete koja nosi u sebi potencijal značajnog umanjenja društvene vrijednosti neke osobe ili tvrtke i to ne samo kada stvarno nastanu teške posljedice za oštećenog, već i kad se tek stvara mogućnostn takve štete.

Kleveta može biti uperena protiv fizičke i prave osobe (poduzeće i sl.). Ta osoba ne mora biti poimence određena, ali dovoljno je da je tako označena da se zna na koga se odnosi. Dovoljno je da se iz okolnosti slučaja može zaključiti na koga se odnosi. To može biti učinjeno i putem insinuacije tj. da se iz stvarnog unutrašnjeg, ali prikrivenog smisla i sadržaja klevetničke tvrdnje može zaključiti da se mislilo na klevetnički sadržaj.

Da li je neka izjava uvreda ili kleveta, prosuđuje se s obzirom na okolnosti slučaja.
Za krivnju nije potrebna namjera klevetanja, dakle poseban umišljaja, dovoljna je da se pred ili za trećeg iznosi ili prenosi štogod neistinito, što može škoditi časti i ugledu drugoga.

Ako je osoba bila u zabludi u pogledu svojih tvrdnjivjerujući da su one istinite, odgovarat će ipak za klevetu, ako je u toj zabludi bio iz nehata. Zakon je stroži u pogledu zablude kod klevete, čime se zakonom želi spriječiti lakovjerno iznošenje objektivno neistinitih tvrdnji koje mogu štetiti časti i ugledu drugoga.

Kod dokazivanje istinitosti tvrdnje, na počinitelju je obveza da dokaže da je imao osnovanog razloga povjerovati u istinitost onog što je iznosio ili prenosio. U pogledu ovog dokazivanja teret u materijalnom smislu leži na okrivljenom (klevetniku).

Specifičnost kod djela klevete je u tome što se neistinitost klevetničke tvrdnje presumira (polazi se od pretpostavke da klevetnik iznosi neistinu) s obzirom na princip «quisquis praesumitur bonus» (u prijevodu: svatko se smatra dobrim) koji nlazai svoj izraz i u presumpciji nevinosti u kaznenom postupku. Ako se za nekoga nešto tvrdi negativno, treba to i dokazati, jer dok to nije dokazano, takva tvrdnja smatra se neistinitom.
To znači da kod klevete umjesto načela «in dubio pro reo» važi obrnuto načelo «in dubio contra reum» (u slučaju sumnje na štetu okrivljenog, tj. uzima se da je tvrdnja neistinita).

Ako se klevetnička tvrdnja odnosi na izvršenje kaznenog dijela za koje se goni po službenoj dužnosti (npr. za prijevaru), istinitost izjava se dokazuje pravomoćnom presudom.
Za razliku od svih drugih kaznenih dijela, kod klevete niti neotklonjiva zabluda u pogledu istinitosti tvrdnje ne isključuje uvijek odgovornost. Ako se neistinita tvrdnja odnosi na izvrsenje nekog kaznenog dijela, za koje se goni po sluzbenoj duznosti, a o tome još nema nema pravomoćne presude, kazneno djelo klevete postoji i pored neskrivljene zablude.

Ipak, i tamo gdje uspije dokazati istinitost, odnosno dokazati relevantnu zabludu, pa uslijed toga otpada inkriminacija klevete, počinitelj ipak može odgovarati za djelo uvrede ili kazneno djelo omaložavanja predbacivanjem za kazneno djelo.



  Pišanje u ZAP-u

  Nekoliko primjera objavljenih pisama iz tiska

  Rasprava na hr.org.ht i hr.soc.zastita-kupaca

  Rasprava na hr.soc.grad.bjelovar i hr.soc.zastita-kupaca