 |
 |
 |
 |
 |
|
|
|
|
|
|
|||||||||||||||
 
 NOVI PREGLED PROPISA Ugovori Banke Biljno zdravstvo Zdravstveno osiguranje Državne potpore Državni službenici Elektronička isprava Elektronička trgovina Elektronički mediji Financijsko osiguranje Gradnja Hrana Informacijska sigurnost Investicijski fondovi Izmjera i katastar Kazneni postupak Kazneni zakon Kemikalije Kreditne unije Kvaliteta zdravstvene zaštite Lijekovi Nasljeđivanje Obavljanje djelatnosti Obiteljski zakon Obrazovanje odraslih Obrt Obvezni odnosi (ZOO) Obvezno zdravstveno osiguranje Opći upravni postupak Oružje Osiguranje Osiguranje u prometu Ovrha - Ovršni zakon Parnični postupak Primjeri ugovora Porez na dobit Porez na dohodak Porez na kavu Posredovanje u prometu nekretnina Poticanje ulaganja Predmeti opće uporabe Prekršajni zakon Prijevoz - linijski Prijevoz opasnih tvari Prostorno uređenje i gradnja Rad - Zakon o radu Računovodstvo Revizija Stranci Sudovi Šport Šume Tajnost podataka Trgovačka društva Udomiteljstvo Udžbenici za školu Ugostiteljska djelatnost Umirovljenički fond Usluge u turizmu Veterinarstvo Volonterstvo Zabrane u zakonima Zakon o leasingu Zaštita bilja Zakon o radu Zaštita na radu Zaštita okoliša Zaštita potrošača Zaštita prirode Zaštita pučanstva Zaštita životinja Javna nabava NOVI PREGLED PROPISA 
|
 |
 ZAKON O ZAŠTITI PRIRODE Članak 100. Podaci o ograničenoj uporabi GMO-a, namjernom uvođenju GMO-a u okoliš, stavljanju GMO-a i proizvoda koji sadrže GMO na tržište, i podaci o postupcima iz djelokruga Ministarstva i drugih tijela državne uprave nadležnih za uporabu GMO-a prema ovom Zakonu, javni su sukladno ovome Zakonu i drugim propisima. 6.3.1. Ograničena uporaba GMO Članak 101. (1) Ograničena uporaba GMO-a uvrštava se u jednu od četiri razine opasnosti, i to: – prva razina opasnosti, odnosi se na ograničenu uporabu gdje je rizik zanemariv, – druga razina opasnosti, odnosi se na ograničenu uporabu gdje su rizici mali, – treća razina opasnosti, odnosi se na ograničenu uporabu gdje su rizici značajni, – četvrta razina opasnosti, odnosi se na ograničenu uporabu u kojima su rizici veliki. (2) Uvrštavanje ograničene uporabe GMO-a u određenu razinu opasnosti provodi se na temelju udovoljavanja propisanim mjerama sigurnosti i propisanim uvjetima. (3) Kriterije za uvrštavanje ograničene uporabe u razine opasnosti, standarde objekata za zatvorene sustave, mjere sprječavanja i druge sigurnosne mjere, način rukovanja i druge uvjete za određenu razinu opasnosti Vlada će propisati uredbom. Članak 102. (1) Ograničena uporaba GMO-a provodi se u zatvorenom sustavu koji udovoljava svim propisanim uvjetima za razinu opasnosti u koju je uvrštena namjeravana uporaba. (2) Podnositelj zahtjeva dužan je zatvoreni sustav prije prve ograničene uporabe GMO-a prijaviti Ministarstvu. (3) Prijava zatvorenog sustava mora sadržavati sve podatke o podnositelju zahtjeva, zatvorenom sustavu i razini opasnosti namjeravanih radnji u zatvorenom sustavu. (4) Ministarstvo će ispitati udovoljava li zahtjev propisanim uvjetima, te nakon pribavljenoga stručnog mišljenja Odbora za ograničenu uporabu upisat će zatvoreni sustav u upisnik GMO-a. O upisu u upisnik GMO-a Ministarstvo je dužno podnositelju zahtjeva izdati potvrdu u roku od šezdeset dana od kada je zaprimilo prijavu. (5) Odbor za ograničenu uporabu GMO-a dužan je dati svoje mišljenje u roku od trideset dana od dana kada mu je dostavljena preslika zahtjeva. (6) Sadržaj prijave iz stavka 3. ovoga članka ministar će propisati pravilnikom. (7) Standarde objekata za ograničenu uporabu GMO-a u zatvorenom sustavu, s obzirom na razinu opasnosti, propisat će pravilnikom ministar nadležan za znanost i tehnologiju uz suglasnost ministra nadležnog za zaštitu prirode i okoliša, ministra nadležnog za zdravstvo i ministra nadležnog za poljoprivredu i šumarstvo. (8) Ako nakon prijave iz stavka 2. ovoga članka podnositelju zahtjeva postanu dostupne nove informacije koje mogu značajno utjecati na biološku raznolikost, okoliš ili zdravlje ljudi, ili uvrštavanje u novu razinu opasnosti, dužan je o tome obavijestiti Ministarstvo i podnijeti novi zahtjev. Članak 103. (1) Prije započinjanja s ograničenom uporabom GMO-a podnositelj zahtjeva dužan je izraditi procjenu rizika za namjeravanu uporabu. (2) Na temelju analize karakteristika GMO-a i namjeravane uporabe, kao i okoliša koji bi bio izložen opasnosti, u procjeni će se utvrditi ocjena mogućega štetnog utjecaja, razina opasnosti, potrebne mjere sprječavanja i druge sigurnosne mjere. U procjeni će se utvrditi mjere za postupanje s otpadom i otpadnim vodama iz zatvorenog sustava. (3) Na temelju procjene rizika podnositelj zahtjeva uvrštava ograničenu uporabu GMO-a u jednu od razina opasnosti iz članka 101. stavka 1. ovoga Zakona. (4) Ako je podnositelj zahtjeva u dvojbi u koju razinu opasnosti uvrstiti ograničenu uporabu GMO-a, uvrštava je u razinu sa strožim mjerama nadzora. (5) Podnositelj zahtjeva može uvrstiti ograničenu uporabu GMO-a u razinu opasnosti s blažim kontrolnim mjerama uz prethodno pribavljenu suglasnost Ministarstva. (6) Sadržaj i opseg procjene rizika za ograničenu uporabu GMO-a te metodologiju izrade, ministar će propisati pravilnikom. Članak 104. (1) Podnositelj zahtjeva dužan je prije započinjanja s ograničenom uporabom GMO izraditi plan mjera za slučaj nesreće, u skladu s ovim Zakonom i posebnim propisima. (2) Podnositelj zahtjeva dužan je dostaviti podatke o planu mjera za slučaj nesreće Ministarstvu, ministarstvu nadležnom za poslove zdravstva, ministarstvu nadležnom za poslove poljoprivrede i šumarstva, ministarstvu nadležnom za poslove znanosti i tehnologije, ministarstvu nadležnom za unutarnje poslove te nadležnim tijelima područne (regionalne) samouprave i jedinicama lokalne samouprave. (3) Podaci o mjerama za slučaj nesreće moraju biti dostupni javnosti. Članak 105. (1) Podnositelj može u zahtjevu označiti podatke koji su poslovna tajna ili koji su zaštićeni na temelju posebnog propisa. Podaci koji će se u postupku smatrati tajnim moraju biti provjereno utemeljeni. (2) Ministarstvo će, nakon savjetovanja s podnositeljem zahtjeva, odlučiti koji će se podaci u postupku smatrati tajnim. (3) Podnositelj u zahtjevu kao tajne podatke ne smije označiti: – ime i prezime, tvrtku i sjedište tvrtke, – područje ograničene uporabe GMO-a, – opis karakteristika GMO-a, – razinu opasnosti ograničene uporabe GMO-a, – mjere nadzora, – podatke o mogućim štetnim i drugim utjecajima na biološku raznolikost, okoliš i zdravlje ljudi. (4) Podaci koji su označeni kao tajni, ostaju tajni i u slučaju da podnositelj zahtjeva svoju prijavu povuče. Članak 106. (1) Ministarstvo je dužno u postupku za izdavanje dopuštenja za ograničenu uporabu GMO-a uvrštenu u 3. i 4. razinu opasnosti omogućiti javnosti uvid u sadržaj prijave, procjenu rizika i sadržaj mišljenja Odbora za ograničenu uporabu GMO-a. (2) Javno priopćenje s naznakom trajanja i vremena za uvid u akte iz stavka 1. ovoga članka, te o načinu davanja mišljenja i primjedaba, objavit će se putem sredstava javnog priopćavanja. (3) Rok u kojem Ministarstvo daje na uvid i omogućava davanje mišljenja i primjedbi na akte iz stavka 1. ovoga članka ne može biti duži od trideset dana. Taj rok se ne računa u rok za izdavanje dopuštenja utvrđen člankom 109. ovoga Zakona. (4) Ministarstvo je dužno u obrazloženju rješenja o dopuštenju unijeti i svoje očitovanje o primjedbama i mišljenju javnosti. Članak 107. (1) Ograničena uporaba GMO-a uvrštena u prvu razinu opasnosti može započeti bez podnošenja prijave Ministarstvu ako se obavlja u zatvorenom sustavu za kojega je izdana potvrda u skladu s odredbama članka 102. ovoga Zakona. (2) Podnositelj zahtjeva dužan je dostaviti procjenu rizika za namjeravanu uporabu iz stavka 1. ovoga članka samo na zahtjev Ministarstva. Članak 108. (1) Podnositelj zahtjeva dužan je ograničenu uporabu GMO-a uvrštenu u drugu razinu opasnosti, koja će se obavljati u zatvorenom sustavu za kojeg je izdana potvrda sukladno članku 102. ovoga Zakona, prijaviti Ministarstvu. (2) Prijava uporabe mora sadržavati sve podatke o zatvorenom sustavu, vrsti i karakteristikama GMO-a, trajanju i namjeni uporabe, o predviđenim nadzornim i drugim sigurnosnim mjerama, uključujući mjere postupanja s otpadom i otpadnim vodama, te mjerama u slučaju nesreće. Prijava mora sadržavati i procjenu opasnosti za namjeravanu uporabu GMO-a. (3) Podnositelj zahtjeva može započeti s uporabom GMO-a četrdesetpet dana po podnošenju prijave, a prije toga roka samo na temelju zahtjeva uz dopuštenje Ministarstva. (4) Ministarstvo može u roku iz stavka 3. ovoga članka, nakon što je pribavilo mišljenje Odbora za ograničenu uporabu, zabraniti ograničenu uporabu i o tome izdati rješenje. (5) Podnositelj zahtjeva može započeti s uporabom GMO-a iz stavka 1. ovoga članka ako je prije toga u istom zatvorenom sustavu koristio GMO iz druge ili više razine opasnosti, i ako su bili ispunjeni propisani uvjeti. (6) Podnositelj zahtjeva može u slučaju iz stavka 5. ovoga članka zatražiti od Ministarstva izdavanje dopuštenja za namjeravanu ograničenu uporabu. (7) Ministarstvo je dužno o zahtjevu iz stavka 6. ovoga članka odlučiti, nakon pribavljenog mišljenja Odbora za ograničenu uporabu, najkasnije u roku od četrdesetpet dana od zaprimanja zahtjeva. (8) Odbor za ograničenu uporabu dužan je svoje pismeno mišljenje iz stavka 4. i 7. ovoga članka dostaviti Ministarstvu u roku od dvadesetjedan dan od dana kada mu je dostavljena preslika prijave. (9) Sadržaj prijave za ograničenu uporabu u drugoj razini opasnosti ministar će pobliže propisati pravilnikom. Članak 109. (1) Podnositelj zahtjeva dužan je za svaku ograničenu uporabu GMO-a uvrštenu u 3. i 4. razinu opasnosti, koja će se obavljati u zatvorenom sustavu za koji je dobivena potvrda sukladno članku 102. ovoga Zakona, ishoditi dopuštenje Ministarstva. (2) Zahtjev za dobivanje dopuštenja mora sadržavati podatke navedene u članku 108. stavku 2. ovoga Zakona i opis opreme zatvorenog sustava. Zahtjev mora sadržavati i procjenu rizika za namjeravanu uporabu i plan mjera za slučaj nesreće. (3) Ministarstvo provjerava udovoljava li zahtjev propisanim uvjetima i nakon što je pribavilo mišljenje Odbora za ograničenu uporabu GMO-a u roku od četrdesetpet dana po podnošenju zahtjeva, izdaje dopuštenje ako će se radnje obavljati u zatvorenim sustavima za koji je već prije bila izdana dozvola za ograničenu uporabu iz 3. i 4. razine opasnosti, i ako su bile ispunjene sve propisane mjere nadzora. (4) Ako se ne radi o slučajevima iz stavka 3. ovoga članka Ministarstvo će provjeriti udovoljava li zahtjev propisanim uvjetima i nakon pribavljanja mišljenja Odbora za ograničenu uporabu GMO-a izdat će dopuštenje najkasnije devedeset dana po podnošenju zahtjeva. (5) Odbor za ograničenu uporabu GMO-a dužan je svoje pismeno mišljenje dati u roku od dvadesetjedan dan, odnosno u roku od četrdesetpet dana za slučajeve iz stavka 4. ovoga članka računajući od dana kada mu je dostavljena preslika zahtjeva. (6) Ministarstvo izdaje dopuštenje iz stavka 1. ovoga članka najduže za razdoblje koje je podnositelj naveo u svojem zahtjevu. Po proteku valjanosti dopuštenja podnositelj zahtjeva može zatražiti produženje dozvole ako ispunjava propisane uvjete. (7) Sadržaj zahtjeva za dobivanje dopuštenja za uporabu GMO-a u 3. i 4. razini opasnosti ministar će propisati pravilnikom. Članak 110. (1) Ministarstvo može po primitku zahtjeva iz članka 102., 108. i 109. ovoga Zakona, radi zaštite biološke raznolikosti, okoliša i zdravlja ljudi, od podnositelja zahtjeva zatražiti da u određenom roku podnese nove podatke o zatvorenom sustavu ili o ograničenoj uporabi GMO-a, ili da izmjeni uvjete ograničene uporabe GMO-a navedene u zahtjevu, ili da uvrsti uporabu GMO-a u neku drugu razinu opasnosti. (2) U slučajevima iz stavka 1. ovoga članka Ministarstvo može zahtijevati od podnositelja da ne započinje s uporabom, da je prekine ili privremeno obustavi, dok Ministarstvo na temelju dodatnih informacija ili traženih izmjena ne dopusti uporabu. (3) U slučajevima iz stavka 1. ovoga članka za upis zatvorenog sustava u upisnik GMO-a ili za ograničenu uporabu GMO-a uvrštenih u 2., 3. ili 4. razinu opasnosti, rok iz stavka 1. ovoga članka ne računa se u rok za izdavanje potvrda iz članka 102. ovoga Zakona, odnosno u rok za izdavanje dopuštenja prema članku 108. i 109. ovoga Zakona. Članak 111. (1) Ako podnositelju zahtjeva postanu dostupne nove informacije o ograničenoj uporabi GMO-a, ili dođe do promjena u radu s GMO-om u zatvorenom sustavu tako da bi to značajno utjecalo na biološku raznolikost, okoliš ili zdravlje ljudi ili uvrštavanje uporabe u razinu opasnosti, dužan je o tome obavijestiti Ministarstvo i podnijeti novi zahtjev ako se radi o ograničenoj uporabi GMO-a iz 2., 3. ili 4. razine opasnosti. (2) Ako Ministarstvu postanu dostupne nove informacije o ograničenoj uporabi GMO-a, koje mogu značajno utjecati na rizike za biološku raznolikost, okoliš ili zdravlje ljudi ili na uvrštavanje uporabe u razinu opasnosti, Ministarstvo može promijeniti uvjete ograničene uporabe GMO-a, ili od podnositelja zahtijevati da obustavi ili trajno prekine ograničenu uporabu GMO-a. Članak 112. U slučaju nesreće podnositelj zahtjeva dužan je djelovati u skladu s planom mjera za slučaj nesreće, i o njoj obavijestiti Ministarstvo bez odgađanja, a posebno o: – okolnostima nesreće, – vrsti i količini GMO-a koji su iz zatvorenoga sustava nenamjerno uvedeni u okoliš, – izvedenim i potrebnim radnjama i mjerama zaštite, – drugim podacima koji su potrebni da se ocijene utjecaji nesreće na biološku raznolikost, okoliš i zdravlje ljudi. 6.3.2. Namjerno uvođenje GMO-a u okoliš Članak 113. (1) Podnositelj zahtjeva za namjerno uvođenje GMO-a u okoliš dužan je ishoditi dopuštenje Ministarstva, uz suglasnost ministarstva nadležnog za poslove poljoprivrede i šumarstva. (2) Namjerno uvođenje GMO-a u okoliš provodi se u skladu s uvjetima utvrđenim u dopuštenju. (3) Uvjete kojima mora udovoljavati GMO i druge uvjete kojima mora biti udovoljeno da bi se izdalo dopuštenje po skraćenom postupku Vlada će propisati uredbom. Članak 114. (1) Nije dopušteno namjerno uvođenje GMO-a u okoliš u zaštićenim područjima i u područjima ekološke mreže, područjima namijenjenim ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih proizvoda i ekološkim oblicima turizma te područjima koja predstavljaju zaštitne zone utjecaja. (2) Zaštitne zone utjecaja iz stavka 1. ovoga članka obuhvaćaju prostore koji sprječavaju širenje GMO-a na područja na kojima nije dopušteno namjerno uvođenje GMO-a u okoliš, koje se utvrđuju uvjetima zaštite prirode koji su sastavni dio dopuštenja o namjernom uvođenju GMO-a u okoliš. (3) Reprodukcijski biljni materijal koji sadrži GMO-e nije dopušteno namjerno uvoditi u okoliš, osim iznimno na površinama koje će, na prijedlog ministra nadležnog za poljoprivredu i šumarstvo i ministra nadležnog za zaštitu okoliša, uredbom utvrditi Vlada. Članak 115. (1) Podnositelj zahtjeva dužan je putem ovlaštene pravne osobe prije podnošenja zahtjeva za dobivanje dopuštenja za namjerno uvođenje GMO-a u okoliš izraditi procjenu rizika za namjeravano uvođenje. (2) U procjeni se utvrđuje, na temelju analize karakteristika GMO-a i njegovoga namjeravanog uvođenja u okoliš i ekološkog sustava u koji bi se GMO uveo te biološke raznolikosti koja bi mogla biti izložena rizicima, ocjena mogućih negativnih utjecaja i njihove moguće posljedice, stupanj opasnosti i potrebne mjere za nadzor, uzimajući u obzir i utjecaj na zdravlje ljudi. (3) Podnositelj zahtjeva može priložiti procjenu rizika koju je za jednako namjerno uvođenje istog GMO-a u okoliš izradio drugi podnositelj, te ako je za to dobio pismenu suglasnost podnositelja koji je izradio tu procjenu opasnosti. (4) Sadržaj i opseg procjene rizika za namjerno uvođenje GMO-a u okoliš, metodologiju za izradu procjene, te ovlaštene pravne osobe za izradu procjene propisat će ministar pravilnikom uz suglasnost ministra nadležnog za poljoprivredu i šumarstvo. Članak 116. (1) Podnositelj zahtjeva dužan je prije započinjanja s namjernim uvođenjem GMO-a u okoliš izraditi plan mjera koje će se primijeniti u slučaju nekontroliranog širenja GMO u okoliš. (2) Plan mjera za otklanjanje opasnosti od nekontroliranog širenja GMO-a u okoliš (u daljnjem tekstu: plan mjera) je dokument koji opisuje radnje i mjere koje se provode u slučaju nesreće, i koje bi ublažile moguće negativne posljedice na biološku raznolikost, okoliš i zdravlje ljudi. (3) Podnositelj zahtjeva dužan je podnijeti plan mjera, osim u slučaju propisanom u stavku 1. ovoga članka, u sljedećim slučajevima: – po isteku pet godina od datuma zadnjeg podnošenja plana za uklanjanje opasnosti, – u roku od trideset dana od dana promjene uvjeta i stanja koji mogu ozbiljno utjecati na mjere propisane u slučaju nesreće. (4) Plan mjera sadrži: – način nadzora GMO-a u slučaju nekontroliranog širenja u okoliš, – ocjenu mogućih posljedica i ugroženost biološke raznolikosti, okoliša i zdravlja ljudi, – potrebne mjere zaštite, – mjere potrebne za sprječavanje daljnjeg širenja i uklanjanje GMO-a te sanaciju okoliša koji bi mogao biti izložen nekontroliranom širenju GMO-a. (5) Pobliži sadržaj plana mjera i način njegove provedbe Vlada će propisati uredbom. Članak 117. (1) Zahtjev za dobivanje dopuštenja za namjerno uvođenje GMO-a u okoliš sadrži: 1. tehničku dokumentaciju s propisanim sastavnim dijelovima, a posebno: – podatke o podnositelju, – podatke o GMO-u, – podatke o uvjetima namjernog uvođenja u okoliš, stanje okoliša u koji će biti uvedeni, te o biološkoj raznolikosti toga područja, – podatke o međusobnom utjecaju GMO-a i okoliša, – program monitoringa za utvrđivanje utjecaja na biološku raznolikost, okoliš i zdravlje ljudi, – podatke o metodama nadzora nad uvođenjem GMO-a u okoliš i postupanju s otpadom od GMO-a, – sažetak tehničke dokumentacije, 2. procjenu rizika namjeravanog uvođenja GMO-a u okoliš, 3. plan mjera za slučaj nekontroliranog širenja GMO-a u okoliš, 4. druge podatke koje podnositelj smatra važnima. (2) Podnositelj se u zahtjevu može pozvati i na podatke ili rezultate namjernog uvođenja koje je Ministarstvu podnio drugi podnositelj, ako ti podaci nisu označeni kao tajni, ili ako je podnositelj zahtjeva pribavio pismenu suglasnost toga podnositelja. (3) Podnositelju zahtjeva može se dopustiti, izdavanjem jednog dopuštenja, namjerno uvođenje GMO-a u okoliš ili kombinacije GMO-a na istom području ili na različitim područjima, ali za istu namjenu i u određenom razdoblju. (4) Način podnošenja zahtjeva i njegov sadržaj ministar će propisati pravilnikom uz suglasnost ministra nadležnog za poljoprivredu i šumarstvo. Članak 118. (1) Ministarstvo izdaje dopuštenje za namjerno uvođenje GMO-a u okoliš uz suglasnost ministarstva nadležnog za poslove poljoprivrede i šumarstva najkasnije u roku od 90 dana od primitka zahtjeva, ako su ispunjeni svi propisani uvjeti, i po prethodno pribavljenom mišljenju Odbora za uvođenje GMO-a u okoliš. (2) Ako smatra potrebnim Ministarstvo će zatražiti dodatne podatke od podnositelja, i o tome će izdati odluku. Rok u kojem je podnositelj zahtjeva dužan dostaviti tražene podatke ne uzima se u obzir pri računanju roka za izdavanje dopuštenja iz stavka 1. ovoga članka. (3) Ministarstvo je dužno preslike zahtjeva iz članka 117. i 119. ovoga Zakona bez odgađanja proslijediti Odboru za uvođenje GMO-a u okoliš. (4) Ako Odbor smatra da se iz podataka navedenih u zahtjevu ne može jasno utvrditi kakvi će biti utjecaji namjernog uvođenja GMO-a na zdravlje ljudi, okoliš i biološku raznolikost, može od Ministarstva zatražiti da od podnositelja zahtijeva dodatne podatke o utjecajima namjeravanog uvođenja GMO-a u okoliš. (5) Odbor za uvođenje GMO-a u okoliš dužan je dostaviti svoje mišljenje u roku od 45 dana od dana zaprimanja zahtjeva. Članak 119. (1) Dopuštenje za namjerno uvođenje GMO-a u okoliš može se izdati i po skraćenom postupku, ako postoji dovoljno podataka i iskustva o namjernom uvođenju određenog GMO-a u određene ekološke sustave i ako GMO ispunjava propisane uvjete, posebno u svezi s otklanjanjem opasnosti. (2) Za dobivanje dopuštenja za namjerno uvođenje GMO-a u okoliš po skraćenom postupku zahtjev mora sadržavati: – podatke o podnositelju, – podatke o GMO-u, – podatke o uvjetima namjernog uvođenja u okoliš, te o okolišu u koji će GMO biti uveden i o biološkoj raznolikosti toga područja, – podatke o međusobnom djelovanju između GMO-a i okoliša, – procjenu rizika o mogućim opasnostima na biološku raznolikost, okoliš i zdravlje ljudi, ovisno o namjeni uvođenja, – plan mjera za slučaj nekontroliranog širenja GMO-a u okoliš. (3) Ministarstvo, uz suglasnost ministarstva nadležnog za poslove poljoprivrede i šumarstva, odlučuje o zahtjevu najkasnije u roku od trideset dana od dana zaprimanja zahtjeva, te izdaje dopuštenje ako su ispunjeni propisani uvjeti, po prethodno pribavljenom mišljenju Odbora za uvođenje GMO-a u okoliš. (4) Ministarstvo može tražiti od podnositelja zahtjeva dodatne podatke i utvrđuje rok u kojem oni moraju biti dostavljeni. Rok za dostavu dodatnih podataka ne računa se u rok propisan za izdavanje dopuštenja. (5) Odbor za uvođenje GMO-a u okoliš dužan je pismeno mišljenje dostaviti Ministarstvu u roku od petnaest dana od dana dostave preslike zahtjeva. (6) Način podnošenja i sadržaj zahtjeva ministar će propisati pravilnikom iz članka 117. stavka 4. ovoga Zakona. Članak 120. (1) Ministarstvo je dužno u postupku izdavanja dopuštenja iz članka 118. ovoga Zakona javnosti dati na uvid sadržaj tehničke dokumentacije i procjene rizika iz članka 117. stavka 1. ovoga Zakona te mišljenje Odbora za uvođenje GMO-a u okoliš o namjeravanom namjernom uvođenju u okoliš. U postupku za izdavanje dopuštenja prema članku 119. ovoga Zakona javnosti se mora omogućiti uvid u sadržaj prijave i mišljenje Odbora za uvođenje GMO-a u okoliš. (2) Javni poziv u kojem se navodi mjesto i vrijeme za uvid iz stavka 1. ovoga članka te način davanja mišljenja i primjedbi objavljuje se u sredstvima javnog priopćavanja. (3) Rok u kojem Ministarstvo omogućava uvid te davanje mišljenja i primjedbi ne može biti duži od trideset dana, i ne računa se u rok za izdavanje dopuštenja iz članaka 118. i 119. ovoga Zakona. (4) Ministarstvo je dužno u obrazloženje odluke o izdavanju dopuštenja iz stavka 3. ovoga članka unijeti i stajališta o danom mišljenju javnosti i istaknutim primjedbama. Članak 121. (1) Ako nakon podnošenja zahtjeva ili nakon izdavanja dopuštenja za namjerno uvođenje GMO-a u okoliš dođe do bilo kakvih modifikacija ili neplanirane promjene u namjernom uvođenju u okoliš koje bi mogle štetno utjecati na biološku raznolikost, okoliš ili zdravlje ljudi, ili ako se dođe do novih podataka, podnositelj zahtjeva dužan je bez odgađanja: – poduzeti mjere zaštite za biološku raznolikost, okoliš i zdravlje ljudi, – obavijestiti Ministarstvo o modifikacijama ili neplaniranim promjenama i novim podacima, – prilagoditi uvjete uvođenja u okoliš koji su bili predloženi u zahtjevu, nastalim promjenama. (2) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka Ministarstvo, uz suglasnost ministarstva nadležnog za poslove poljoprivrede i šumarstva, može zahtijevati od podnositelja zahtjeva da izmijeni uvjete namjernog uvođenja GMO-a u okoliš, ili privremeno ili trajno zabraniti namjerno uvođenje GMO-a u okoliš. (3) U slučaju bilo kakvih modifikacija i neplaniranih promjena u namjernom uvođenju u okoliš sukladno stavku 1. ovoga članka Ministarstvo je dužno nakon obavljene procjene rizika obavijestiti javnost. Članak 122. (1) Podnositelj zahtjeva dužan je, najkasnije šezdeset dana po isteku roka za koje je Ministarstvo izdalo dopuštenje za namjerno uvođenje GMO-a u okoliš, ili u roku koji je određen u dopuštenju iz članka 118. i 119. ovoga Zakona, dostaviti Ministarstvu izvješće o rezultatima namjernog uvođenja GMO-a u okoliš. (2) Ako podnositelj namjerava bilo koji materijal, dobiven od GMO-a koji je bio predmetom namjernog uvođenja u okoliš, staviti na tržište kao proizvod, dužan je u izvješće iz stavka 1. ovoga članka uključiti i podatke o tome. Članak 123. (1) Podnositelj zahtjeva dužan je u slučaju neplaniranog širenja GMO-a u okoliš djelovati u skladu s planom mjera iz članka 116. ovoga Zakona i obavijestiti Ministarstvo o: – opsegu posljedica neplaniranog širenja GMO-a u okoliš i ugroženosti biološke raznolikosti, okoliša ili zdravlja ljudi, – provedenim i potrebnim mjerama za zaštitu biološke raznolikosti, okoliša ili zdravlja ljudi, – provedenim i potrebnim mjerama za umanjivanje ili uklanjanje posljedica, uklanjanje GMO-a i sanaciju okoliša izloženog neplaniranom širenju, – drugim podacima potrebnim za ocjenu utjecaja neplaniranog širenja GMO-a na biološku raznolikost, okoliš i zdravlje ljudi. (2) Ministarstvo u suradnji s nadležnim tijelima državne uprave donosi i provodi program uklanjanja posljedica nekontroliranog širenja GMO-a u okoliš, kojeg donosi Vlada. (3) U programu iz stavka 2. ovoga članka, na temelju ocjene opasnosti, određuju se nositelji, uvjeti i mjere za umanjivanje ili otklanjanje posljedica i sprječavanje daljnjega nekontroliranog širenja GMO-a, način pokrivanja troškova i potrebna ograničenja ili zabrane u svezi s daljnjim uvođenjem GMO-a u okoliš, prometom ili uporabom. (4) Ministarstvo je dužno o događaju iz stavka 1. ovoga članka, te o pripremi i provedbi programa iz stavka 2. ovoga članka, izvijestiti Vladu i javnost. (5) U slučajevima neplaniranog širenja GMO-a u okoliš koje može imati značajne negativne posljedice na biološku raznolikost, okoliš i zdravlje ljudi, Ministarstvo će obavijestiti ugrožene ili potencijalno ugrožene države i, kada je to potrebno, odgovarajuće međunarodne organizacije, te im staviti na raspolaganje sve podatke potrebne za utvrđivanje prikladnih mjera. (6) Način obavješćivanja iz stavka 5. ovoga članka propisat će Vlada uredbom. 6.3.3. Stavljanje GMO-a i proizvoda koji sadrže GMO na tržište Članak 124. Podnositelj zahtjeva dužan je pribaviti dopuštenje za svaki GMO ili proizvod koji sadrži GMO kojeg namjerava prvi put staviti na tržište. Članak 125. (1) Podnositelj zahtjeva dužan je prije podnošenja zahtjeva za izdavanjem dopuštenja za stavljanje na tržište GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO izraditi procjenu rizika koju može izazvati namjeravano stavljanje na tržište. (2) U procjeni se utvrđuje, na temelju analize karakteristika GMO-a i proizvoda koji sadrže GMO, te njegove uporabe, ocjena mogućih štetnih utjecaja i posljedica na biološku raznolikost, okoliš i zdravlje ljudi, stupanj opasnosti, kao i potrebne mjere za nadzor. (3) Sadržaj i opseg procjene rizika za stavljanje GMO-a i proizvoda koji sadrže GMO na tržište te metodologiju izrade procjene ministar će propisati pravilnikom uz suglasnost ministra nadležnog za poljoprivredu i šumarstvo i ministra nadležnog za zdravstvo. Članak 126. (1) Podnositelj može u zahtjevu označiti podatke koji su poslovna tajna ili koji su zaštićeni na temelju posebnog propisa. Podaci koji će se u postupku smatrati tajnima moraju biti provjereno utemeljeni. (2) Podnositelj u zahtjevu kao tajne podatke ne smije označiti: – ime i prezime, tvrtku i sjedište tvrtke, – namjeravani način uporabe GMO-a i proizvoda koji sadrže GMO, uvjete stavljanja proizvoda na tržište i uvjete njegove uporabe, – karakteristike GMO-a i proizvoda, odnosno GMO-a kojeg sadrži, – plan monitoringa u svezi stavljanja GMO-a i proizvoda koji sadrže GMO na tržište, njegove uporabe i mjere u slučaju nepredviđenih rizika vezanih uz stavljanje na tržište ili uporabu, – procjenu rizika. (3) Tijelo državne uprave nadležno za izdavanje dopuštenja nakon savjetovanja s podnositeljem zahtjeva za stavljanje na tržište odlučit će koji će se podaci smatrati tajni. (4) Podaci će se smatrati tajnim i u slučaju da podnositelj svoj zahtjev povuče. Članak 127. (1) Zahtjev za dobivanje dopuštenja za stavljanje GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO na tržište mora sadržavati: 1. tehničku dokumentaciju, koja pored podataka iz članka 117. stavka 1. točke 1. ovoga Zakona mora još sadržavati: – predloženo tržišno ime proizvoda, – podatke o proizvođaču, uvozniku, distributeru koji je sukladno propisima odgovoran za stavljanje proizvoda na tržište, – podatke o osobi koja će provoditi kontrolu uzoraka i iste dostavljati nadležnom tijelu, – podatke o namjeravanoj uporabi proizvoda, – podatke o geografskom položaju, tipu okoliša i ekološkom sustavu gdje je uporaba proizvoda predviđena, – podatke o predviđenim korisnicima proizvoda; 2. procjenu rizika za okoliš sukladno odredbama članka 115. ovoga Zakona; 3. podatke o uvjetima stavljanja na tržište, uključujući posebne uvjete uporabe i rukovanja s proizvodom; 4. plan monitoringa utjecaja proizvoda i njegove uporabe na biološku raznolikost, okoliš i zdravlje ljudi, uključujući vremensko razdoblja u kojem će se provoditi plan monitoringa: 5. prijedlog vremena za koje se traži izdavanje dopuštenja; 6. prijedlog za označavanje proizvoda; 7. prijedlog za pakiranje proizvoda; 8. sažetak tehničke dokumentacije. (2) Podnositelj može u zahtjev uključiti podatke o rezultatima namjernog uvođenja u okoliš istog GMO-a ili kombinacije GMO-a koju sadrži proizvod, koja je bila predmet njegove ranije prijave, ili se takvo namjerno uvođenje još provodi. (3) Podnositelj zahtjeva može se pozvati na podatke ili rezultate koji se odnose na proizvode koje je nadležnom tijelu državne uprave predložio drugi podnositelj, ako ti podaci nisu tajni i ako ima njegov pismeni pristanak. (4) Podnositelj zahtjeva dužan je za svaku namjeravanu uporabu GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO, koja je drugačija od dopuštene, podnijeti nadležnom tijelu državne uprave novu prijavu radi dobivanja dopuštenja za stavljanje na tržište. (5) Podnositelj je dužan zahtjev dostaviti onom tijelu državne uprave koje je prema članku 129. ovoga Zakona nadležno za izdavanje dopuštenja za stavljanje GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO na tržište. (6) Sadržaj prijave i tehničke dokumentacije za stavljanje GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO na tržište, uvjete monitoringa, označavanja i pakiranja proizvoda ministar će propisati pravilnikom uz suglasnost ministra nadležnog za zdravstvo i ministra nadležnog za poljoprivredu i šumarstvo. Članak 128. (1) Ako stavljanje GMO-a na tržište uključuje i njegovo namjerno uvođenje ili mogućnost nenamjernog uvođenja u okoliš, tijelo državne uprave iz članka 129. ovoga Zakona nadležno za izdavanje dopuštenja dostavit će presliku zahtjeva iz članka 127. ovoga Zakona Odboru za uvođenje GMO-a u okoliš. Ako se na tržište stavlja hrana i stočna hrana koja sadrži GMO, nadležno tijelo dostavit će preslik zahtjeva i Odboru za novu hranu i hranu za životinje koja sadrži GMO. (2) Odbor za uvođenje GMO-a u okoliš i Odbor za novu hranu i hranu za životinje koja sadrži GMO dužni su, najkasnije u roku od šezdeset dana od dana kada im je dostavljena preslika zahtjeva, nadležnom tijelu državne uprave dostaviti pismeno mišljenje o namjeravanom stavljanju GMO-a i proizvoda od GMO-a na tržište. Mišljenje se daje na temelju cjelovite analize sigurnosti proizvoda i njegova utjecaja na biološku raznolikost, okoliš i zdravlje ljudi. Članak 129. (1) Dopuštenje za stavljanje GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO na tržište izdaje nadležno tijelo državne uprave nakon provedenog ispitivanja udovoljava li zahtjev propisanim uvjetima, te nakon pribavljanja mišljenja Odbora za uvođenje GMO-a u okoliš i/ili nadležnog Odbora za novu hranu i hranu za životinje koja sadrži GMO te nakon provedene javne rasprave, u roku od stopet dana od dana zaprimanja zahtjeva. (2) Dopuštenje za stavljanje na tržište GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO koji se upotrebljavaju u kozmetici, farmaciji i zdravstvenoj zaštiti ljudi izdaje tijelo državne uprave nadležno za poslove zdravstva. (3) Dopuštenje za stavljanje na tržište GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO koji se upotrebljava u poljoprivredi, veterinarstvu, šumarstvu i ribarstvu izdaje tijelo državne uprave nadležno za poslove poljoprivrede i šumarstva uz suglasnost Ministarstva. (4) Dopuštenje za stavljanje na tržište prehrambenih proizvoda i proizvoda koji se upotrebljavaju u prehrambeno-prerađivačkoj industriji ili su njen proizvod, izdaje tijelo državne uprave nadležno za poslove zdravstva uz suglasnost tijela državne uprave nadležnog za poslove poljoprivrede i šumarstva. (5) Dopuštenja za stavljanje na tržište GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO, koji nisu navedeni u stavku 2.,3. i 4. ovoga članka, izdaje Ministarstvo. (6) Podnositelj zahtjeva može staviti na tržište GMO i proizvode koji sadrže GMO na način i pod uvjetima koji su propisani u dopuštenju. (7) Dopuštenje za stavljanje na tržište izdaje se najviše na rok od pet godina, uz mogućnost produženja dozvole sukladno odredbama ovoga Zakona. (8) Provedbene propise kojima će se urediti postupci za izdavanje dopuštenja sukladno stavku 2. ovoga članka donijet će ministar nadležan za zdravstvo, za postupke propisane stavkom 3. ovoga članka ministar nadležan za poljoprivredu i šumarstvo uz suglasnost ministra nadležnog za zaštitu prirode i okoliša, za postupke propisane stavkom 4. ovoga članka ministar nadležan za zdravstvo uz suglasnost ministra nadležnog za poljoprivredu i šumarstvo, a za postupke propisane stavkom 5. ovoga članka ministar nadležan za zaštitu prirode i okoliša. (9) Na pitanja proizvodnje, zdravstvene ispravnosti, deklariranja i označavanja hrane i stočne hrane, te stavljanja na tržište hrane i stočne hrane koja sadrži GMO ili njihove sastojke, primjenjuju se odredbe ovoga Zakona i posebnih propisa. Članak 130. (1) Dopuštenje za stavljanje na tržište GMO-a i proizvoda koji sadrže GMO sadrži: – namjenu i opseg za koju se dopuštenje izdaje, uključujući identifikaciju proizvoda s naznakom njegovih karakteristika, – vrijeme važenja dopuštenja, – uvjete stavljanja na tržište, uključujući posebne uvjete za uporabu, rukovanje, pakiranje, te uvjete za zaštitu okoliša ili specifičnoga ekološkog sustava ili geografskog područja, – obveza kontroliranja uzoraka i dostavljanja rezultata nadležnom tijelu državne uprave na njegov zahtjev, – uputu za označavanje, – uputu za monitoring, uključujući obvezu izvješćivanja nadležnog tijela državne uprave o rezultatima monitoringa, – druge uvjete koje je dužna ispunjavati osoba koja proizvod stavlja na tržište ili ga rabi. (2) Dopuštenje, osim podataka koji su propisani i označeni kao tajni, i procjena rizika za biološku raznolikost, okoliš i zdravlje ljudi iz članka 125. ovoga Zakona moraju biti dostupni javnosti u skladu s ovim Zakonom i drugim propisima. Članak 131. (1) Podnositelj zahtjeva koji namjerava tražiti produženje dopuštenja za stavljanje GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO na tržište, mora najkasnije devet mjeseci prije isteka važenja dopuštenja dostaviti nadležnom tijelu državne uprave iz članka 129. ovoga Zakona zahtjev koji sadrži: – presliku dopuštenja za stavljanje na tržište koje želi produžiti, – izvješće o rezultatima monitoringa, izrađeno u skladu s propisanom metodologijom, – nove informacije o opasnosti proizvoda za biološku raznolikost, okoliš i zdravlje ljudi, ako s takvim informacijama raspolaže, – prijedlog za izmjenu ili dopunu uvjeta za stavljanje na tržište iz prvog dopuštenja, a posebno onih koji se tiču monitoringa i vremenskog ograničenja važenja dopuštenja, ako je to potrebno. (2) Nadležno tijelo državne uprave iz članka 129. ovoga Zakona nakon provedenog ispitivanja udovoljava li zahtjev propisanim uvjetima i nakon pribavljenog mišljenja Odbora za uvođenje GMO-a u okoliš i/iIi nadležnog Odbora za novu hranu i hranu za životinje koja sadrži GMO, uz suglasnost drugoga nadležnog tijela državne uprave, produžuje za određeno vremensko razdoblje dopuštenje, u roku od devedeset dana od dana zaprimanja zahtjeva. (3) Vremensko razdoblje za koji se produžava dopuštenje mora biti kraće od deset godina. (4) Podnositelj zahtjeva koji od nadležnog tijela državne uprave zahtijeva produženje dopuštenja za stavljanje GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO na tržište u roku iz stavka 1. ovoga članka može nastaviti sa stavljanjem proizvoda na tržište pod uvjetima koji su utvrđeni u prvom, odnosno prethodnom dopuštenju sve dok ne dobije dopuštenje sukladno stavku 2. ovoga članka. Članak 132. (1) Ako podnositelj zahtjeva nakon dobivanja dopuštenja sazna za nove informacije koje se tiču opasnosti GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO za biološku raznolikost, okoliš i zdravlje ljudi dužan je bez odgađanja poduzeti mjere za zaštitu biološke raznolikosti, okoliša i zdravlja ljudi i o tome obavijestiti Ministarstvo i nadležno tijelo državne uprave koje je izdalo dopuštenje. (2) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka podnositelj zahtjeva dužan je, na temelju promijenjenih uvjeta, nadležnom tijelu državne uprave podnijeti novi zahtjev. (3) U skladu s uvjetima iz dopuštenja nove informacije o opasnostima za biološku raznolikost, okoliš i zdravlje ljudi može dostaviti svaki korisnik GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO Ministarstvu, drugom nadležnom tijelu državne uprave ili podnositelju zahtjeva. (4) Ako nadležnom tijelu državne uprave postanu dostupne, prije ili tijekom postupka za izdavanje dopuštenja, nove informacije u svezi s opasnostima koje predstavlja GMO ili proizvod koji sadrži GMO ili njegova uporaba, te informacije mora uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o stavljanju GMO-a ili proizvoda koji sadrži GMO na tržište. (5) Ako nadležnom tijelu državne uprave postanu dostupne nove informacije nakon što je dopuštenje postalo pravomoćno o tome je dužno obavijestiti Odbor za uvođenje GMO u okoliš i/ili stavljanje na tržište i Odbor za novu hranu i hranu za životinje koja sadrži GMO, te na temelju danog mišljenja u roku od devedeset dana izdati novu odluku kojom dopunjava važeće dopuštenje ili kojom ga ukida. Članak 133. (1) Podnositelj zahtjeva dužan je na tržište staviti samo proizvod s vidnom oznakom na ambalaži i na popratnoj dokumentaciji da je taj proizvod GMO ili da sadrži GMO, kao i druge propisane podatke vezane za proizvod ili njegovu uporabu. (2) Oznaka mora jasno navoditi »genetski modificiran organizam« ili sadržavati rečenicu »ovaj proizvod sadrži genetski modificirane organizme«. (3) Za proizvode gdje se slučajni ili tehnološki neizbježni tragovi dopuštenih GMO-a ne mogu isključiti, Vlada će uredbom utvrditi razinu ispod koje ti proizvodi ne moraju biti označeni. (4) Osoba koja stavlja na tržište GMO ili proizvode koji sadrže GMO dužna je dokazati nadležnom tijelu državne uprave da je poduzela sve mjere potrebne za izbjegavanje slučajnog ili tehnološki neizbježnog onečišćenja dopuštenim GMO-om. Članak 134. (1) Osoba koja stavlja na tržište GMO ili proizvode koji sadrže GMO dužna je osigurati da se dostave osobi koja prihvaća proizvod dokumentacija iz koje je vidljivo: – da se radi o GMO-u ili proizvodu koji sadrži GMO, i – odgovarajući jedinstveni kod (brojčani i abecedni) dodijeljen tom GMO-u. (2) Kod stavljanja na tržište GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO prodavatelj je dužan korisniku dostaviti dokumentaciju s podacima navedenim u stavku 1. ovoga članka. (3) Osobe koje GMO ili proizvode koji sadrže GMO stavljaju na tržište dužni su voditi bazu podataka i osigurati postupak koji će omogućiti identifikaciju, za period od pet godina od svakog stavljanja na tržište, osobe od koje je GMO ili proizvod dobavljen i osobe kojoj su ti proizvodi učinjeni dostupnima, izuzev krajnjih korisnika. 6.3.4. Rukovanje, prijevoz i pakiranje GMO-a Članak 135. (1) Prilikom svakog rukovanja, prijevoza i pakiranja GMO-a popratnom dokumentacijom treba: – GMO namijenjen izravnom korištenju za hranu ili stočnu hranu ili za preradu, jasno obilježiti kao GMO, te naznačiti da nisu namijenjeni namjernom uvođenju u okoliš, te navesti mjesto za pribavljanje daljnjih informacija, – GMO koji je namijenjen za ograničenu uporabu jasno obilježiti kao GMO, te označiti sve uvjete i zahtjeve za sigurno rukovanje, skladištenje, prijevoz i uporabu, mjesto za pribavljanje daljnjih informacija, uključujući ime i adresu pojedinca ili institucije kojima je povjeren GMO, – GMO koji je namijenjen namjernom uvođenju u okoliš jasno obilježiti kao GMO te označiti identitet i odgovarajuće značajke i /ili obilježja, sve uvjete za sigurno rukovanje, skladištenje, prijevoz i korištenje, kao i mjesto za pribavljanje daljnjih informacija. (2) Standarde u svezi s rukovanjem, pakiranjem i prijevozom GMO-a, uzimajući u obzir međunarodne propise i praksu, ministar će propisati pravilnikom. (3) Standarde u svezi s obilježavanjem GMO-a donijet će tijelo državne uprave iz članka 129. stavka 2., 3., 4. i 5. ovoga Zakona, svako u sklopu svojih nadležnosti. (4) Korisnik je dužan pridržavati se propisanih standarda sukladno stavku 1. ovoga članka. (5) U prijevozu, provozu i postupanju s živim modificiranim organizmima primjenjuju se odredbe posebnih propisa koji uređuju prijevoz, provoz i postupanje s opasnim tvarima, ako ovim Zakonom ili na temelju njega donesenom propisu nije drugačije određeno. 6.3.5. Uvoz GMO-a i proizvoda koji sadrže GMO Članak 136. (1) Uvoz GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO dopušten je ako je za GMO ili proizvode koji su predmet uvoza, prije uvoza izdano dopuštenje za ograničenu uporabu, za namjerno uvođenje u okoliš ili stavljanje GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO na tržište sukladno odredbama ovoga Zakona i posebnih propisa. (2) Bez obzira na odredbe stavka 1. ovoga članka uvoz radi ograničene uporabe GMO-a uvrštenog u 1. ili 2. razinu opasnosti dopušten je ako je prije uvoza pribavljena potvrda o upisu zatvorenog sustava u upisnik GMO-a iz članka 102. stavka 4. ovoga Zakona. (3) Način postupanja i druge uvjete za uvoz GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO Vlada će propisati uredbom. Članak 137. (1) Vlada može, sukladno principu predostrožnosti, uredbom propisati i strože mjere, uključujući i zabranu uporabe GMO-a, od onih koje su predviđene ovim Zakonom. (2) Vlada može, na prijedlog nadležnog tijela državne uprave i na temelju mišljenja Odbora za uvođenje GMO-a u okoliš, odnosno Odbora za novu hranu i hranu za životinje koja sadrži GMO, uvoz privremeno ili trajno ograničiti ili zabraniti u slučaju nedostatka znanstvenih informacija i znanja o mogućim razmjerima negativnih posljedica na biološku raznolikost, okoliš i zdravlje ljudi, ili ako postoje novi ili dodatni znanstveno utemeljeni podaci o tome da proizvod može izazvati opasnosti za biološku raznolikost, okoliš i zdravlje ljudi. Članak 138. (1) Ako postoji sumnja da se uvozi, uvodi u okoliš, stavlja na tržište, uporabljuje ili odlaže u okoliš GMO ili proizvod koji sadrži GMO suprotno odredbama ovoga Zakona ili posebnog propisa, nadležni inspektor će zatražiti od uvoznika, odnosno korisnika vjerodostojnu ispravu, te odrediti rok u kojemu se isprava ima predočiti. (2) Ako uvoznik ili korisnik u određenom roku ne predoči vjerodostojnu ispravu, inspektor će privremeno zabraniti uvoz, ograničenu uporabu, uvođenje u okoliš, stavljanje na tržište, ili odlaganje u okoliš, a uzorak će dostaviti na analizu ovlaštenom laboratoriju. (3) Laboratorij za ispitivanje, kontrolu i praćenje GMO-a i proizvoda koji sadrže GMO sukladno međunarodnim standardima, osnovat će ministarstvo nadležno za poslove zdravstva, uz potporu ministarstva nadležnog za poslove poljoprivrede i šumarstva i ministarstva nadležnog za zaštitu prirode i okoliša. (4) Uvjete koje mora ispunjavati laboratorij iz stavka 3. ovoga članka propisat će pravilnikom ministar nadležan za zdravstvo uz suglasnost ministra nadležnog za zaštitu prirode i okoliša i ministra nadležnog za poljoprivredu i šumarstvo. (5) Ako se analizom utvrdi da se radi o nedopuštenom GMO-u ili proizvodu koji sadrži GMO inspektor će zabraniti uvoz, ograničenu uporabu, uvođenje u okoliš, stavljanje na tržište ili odlaganje u okoliš, a uzeti uzorci i/ili zaplijenjeni genetski modificirani organizmi i proizvodi trajno i neškodljivo će se uništiti. (6) Troškove analize i uništavanja, kao i privremene pohrane i čuvanja, ako se analizom utvrdi da se radi o nedopuštenom uvozu, ograničenoj uporabi, uvođenju u okoliš, stavljanju na tržište ili odlaganju u okoliš, snosi uvoznik, odnosno korisnik GMO-a ili proizvoda koji sadrži GMO. 6.3.6. Upisnik GMO-a Članak 139. (1) Upisnik GMO-a vodi Ministarstvo i druga nadležna tijela državne uprave svako u sklopu svog djelokruga. (2) U upisniku GMO-a vode se evidencije o zatvorenim sustavima, izdanim potvrdama i dopuštenjima za ograničenu uporabu GMO-a, namjernom uvođenju GMO-a u okoliš i stavljanju GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO na tržište. (3) Evidencija sadrži podatke iz zahtjeva, a posebno: 1. tvrtku i sjedište podnositelja prijave: – zatvorenog sustava, – za ograničenu uporabu GMO-a, – za namjerno uvođenje GMO-a u okoliš, – za stavljanje GMO-a i proizvoda koji sadrže GMO na tržište, 2. naziv i opis zatvorenog sustava, 3. podatke o ograničenoj uporabi i podatke o uvrštavanju u razinu opasnosti, 4. podatke o namjernom uvođenju GMO-a u okoliš, uključujući točnu lokaciju uvođenja GMO-a 5. podatke o stavljanju GMO-a i proizvoda koji sadrže GMO na tržište. (4) Sastavni dio upisnika iz stavka 1. ovoga članka čine izdane potvrde i dopuštenja za ograničenu uporabu, namjerno uvođenje u okoliš ili stavljanje GMO-a i proizvoda koji sadrže GMO na tržište. (5) Svatko ima pravo uvida u podatke iz upisnika GMO-a te zahtijevati i dobiti ispise iz upisnika GMO-a uz plaćanje naknade koja ne smiju biti veća od stvarnih troškova izdavanja ispisa. (6) U upisnik GMO-a ne smiju se upisivati podaci koji su označeni, sukladno ovom Zakonu, kao poslovna tajna, ili koji uživaju zaštitu na temelju posebnog propisa. (7) Oblik i način vođenja upisnika GMO-a i način određivanja naknade za izdavanje ispisa ministar će propisati pravilnikom. (8) Upisnik GMO-a dužna su voditi i nadležna tijela državne uprave koja na temelju ovoga Zakona i posebnog propisa izdaju dopuštenja za uporabu ili stavljanje na tržište GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO. Oblik i način vođenja upisnika o GMO-u propisat će nadležni ministri, svaki u svom djelokrugu. 6.3.7. Postupanje s otpadom nastalim uporabom GMO-a Članak 140. (1) Podnositelj zahtjeva ili pravna ili fizička osoba koja uporabljuje GMO dužni su zbrinuti i trajno neškodljivo uništiti nastali otpad koji sadrži GMO na način da GMO više nije sposoban za prijenos ili reprodukciju genetskog materijala, te da se njegov genetski materijal ne može prenijeti na druge organizme. (2) Način zbrinjavanja i neškodljivog uništavanja otpada koji sadrži GMO Vlada će propisati uredbom iz članka 93. stavka 2. ovoga Zakona. 6.3.8. Odgovornost za štetu nastalu nedopuštenom uporabom GMO-a Članak 141. Pravne i fizičke osobe dužne su nadoknaditi štetu koju prouzroče nedopuštenim prekograničnim prijenosom, provozom, uporabom, uvođenjem u okoliš ili stavljanjem GMO-a ili proizvoda koji sadrže GMO na tržište, na način utvrđen ovim Zakonom i posebnim propisima. 7. Minerali i fosili 7.1. Opće mjere Članak 142. (1) Minerali su samorodni homogeni kemijski elementi ili spojevi u vidu kristalizirane ili amorfne tvari, određene strukture, oblika i sastava. Minerali u smislu ovoga Zakona nisu mineralne sirovine. (2) Fosili predstavljaju sačuvane cjeline, dijelove, ili tragove izumrlih organizama i njihovih životnih aktivnosti. (3) Minerali i fosili vlasništvo su Republike Hrvatske. (4) Zabranjeno je bez valjana razloga uništavati minerale i fosile te oštećivati njihova nalazišta. Razlog je valjan ako postoji prevladavajući javni interes ili ima korisnu posljedicu. 7.2. Zaštićeni minerali i fosili Članak 143. (1) Minerali i fosili koji su značajni radi svoje rijetkosti, izuzetne veličine ili izgleda ili izvanrednog i univerzalnog obrazovnog i znanstvenog značenja, predstavljaju zaštićene prirodne vrijednosti u smislu ovoga Zakona. (2) Minerale i fosile koji predstavljaju zaštićene prirodne vrijednosti ministar će utvrditi pravilnikom na prijedlog Državnog zavoda za zaštitu prirode (3) Minerali i fosili koji su proglašeni za zaštićenu prirodnu vrijednost čuvaju se na mjestu nalaza, a nalazište uživa zaštitu kao zaštićena prirodna vrijednost. (4) Ako minerale i fosile nije moguće zaštititi na nalazištu daju se na čuvanje pravnoj ili fizičkoj osobi koja će osigurati njihovu stručnu zaštitu i omogućiti njihovu uporabu u svrhu obrazovanja, muzejske djelatnosti, znanosti i zaštite prirode. (5) Uvjete pod kojima se minerali i fosili mogu dati pravnoj ili fizičkoj osobi na zaštitu i čuvanje ministar će propisati pravilnikom. (6) Uvjete za istraživanje nalazišta, načina zaštite minerala ili fosila na mjestu nalaza, način zaštite nalazišta, te sadržaj, način i uvjete stručne zaštite minerala ili fosila koji se čuvaju izvan nalazišta propisuje ministar pravilnikom uz prethodno pribavljeno mišljenje Ministarstva znanosti i tehnologije i mjerodavne znanstvene i/ili stručne institucije, ovisno o složenosti prosudbe. (7) Upisnik pravnih i fizičkih osoba za zaštitu i čuvanje minerala i fosila, te pravnih osoba koje su ovlaštene istraživati nalazišta minerala i fosila, vodi Ministarstvo. Članak 144. (1) Zabranjeno je uzimati iz prirode minerale ili fosile koji su proglašeni zaštićenim prirodnim vrijednostima ili se nalaze na zaštićenom nalazištu. (2) Iznimno, Ministarstvo može dopustiti uzimanje iz prirode minerala ili fosila koji su proglašeni zaštićenim prirodnim vrijednostima, ili se nalaze na zaštićenom nalazištu, u svrhu znanstvenog i stručnog istraživanja, obrazovanja, izlaganja na izložbama i dr. 7.3. Pronalazak minerala i fosila i istraživanje nalazišta Članak 145. (1) Pronalazak minerala ili fosila koji bi mogli predstavljati zaštićenu prirodnu vrijednost iz članka 144. ovoga Zakona, nalaznik je dužan prijaviti Ministarstvu u roku od osam dana od dana pronalaska, te poduzeti nužne mjere zaštite od uništenja, oštećivanja ili krađe. (2) Ministarstvo odlučuje o istraživanju nalazišta minerala ili fosila uz prethodno pribavljeno mišljenje Državnog zavoda za zaštitu prirode najkasnije u roku od trideset dana od dana prijave nalazišta. Rješenjem o istraživanju propisuju se i mjere zaštite prirode. (3) Ako Ministarstvo ne donese rješenje o istraživanju u roku iz stavka 2. ovoga članka, smatra se da istraživanje i zaštita nisu potrebni. (4) Ako Ministarstvo ne odredi drugačije, nalaznik ne smije na mjestu nalaza obavljati nikakve djelatnosti koje bi mogle dovesti do uništavanja ili oštećivanja nalaza, osim mjera zaštite. (5) Vlasnik ili ovlaštenik prava na zemljištu na kojem su minerali i fosili pronađeni dužni su omogućiti istraživanje nalazišta u skladu s rješenjem Ministarstva. (6) Istraživanje nalazišta obavlja ovlaštena pravna ili fizička osoba na temelju dopuštenja Ministarstva, na način propisan pravilnikom iz članka 143. stavka 6. ovoga Zakona. (7) Ako postoji vjerojatnost daljnjih nalaza minerala ili fosila Ministarstvo, po dovršenju odobrenih istraživačkih radova, na temelju provedenog nadzora odlučuje o nastavku radova. Članak 146. (1) Ako pravna ili fizička osoba namjerava istraživati nalazišta minerala ili fosila, dužna je od Ministarstva zatražiti dopuštenje najkasnije trideset dana prije namjeravanog početka istraživanja. (2) Ako se istraživanje odnosi na nalazište zaštićenih minerala ili fosila koji su proglašeni prirodnim vrijednostima, Ministarstvo može zabraniti istraživanje ili izdati dopuštenje u kojemu se utvrđuju i uvjeti zaštite prirode, odnosno mjere zaštite za nalazište. Dopuštenje se izdaje rješenjem. (3) Pravna ili fizička osoba dužna je u roku od trideset dana od dana obavljenog istraživanja dostaviti Ministarstvu izvješće o obavljenom istraživanju s podacima o stanju nalazišta, mogućoj ugroženosti nalazišta, te o potrebnim dodatnim istraživanjima i dodatnim mjerama zaštite. 7.4. Korištenje minerala i fosila Članak 147. (1) Fizička osoba može za vlastitu zbirku uzeti minerale i fosile iz prirode koji nisu proglašeni zaštićenim prirodnim vrijednostima. (2) Pravna osoba može uzimati minerale ili fosile iz prirode koji nisu proglašeni zaštićenim prirodnim vrijednostima radi obavljanja istraživačke, obrazovne ili muzejske djelatnosti. (3) Pravna i fizička osoba može uzimati minerale ili fosile iz prirode radi stavljanja u promet uz prethodno pribavljeno dopuštenje Ministarstva. Dopuštenje se izdaje rješenjem. (4) Pravna i fizička osoba koja stavlja minerale ili fosile u promet dužna je, za svaki mineral ili fosil koji posjeduje, imati dokaz o podrijetlu, odnosno dopuštenje o uzimanju iz prirode. Dokaz ili dopuštenje prilikom prodaje minerala i fosila uručuju se kupcu. (5) Pravna i fizička osoba iz stavka 4. ovoga članka je dužna voditi evidenciju o stavljanju u promet minerala ili fosila. (6) Oblik i sadržaj evidencije o stavljanju u promet minerala i fosila ministar će propisati pravilnikom. Članak 148. (1) Pri uzimanju minerala ili fosila iz prirode zabranjeno je koristiti strojeve, eksploziv, potisne plinove ili druga kemijska sredstva. (2) Iznimno, Ministarstvo može dopustiti uporabu sredstava iz stavka 1. ovoga članka radi prikupljanja minerala i fosila u znanstveno-istraživačke ili obrazovne svrhe. Članak 149. (1) Fizička ili pravna osoba koja namjerava izvoziti minerale ili fosile dužna je od Ministarstva dobiti dopuštenje za izvoz. Dopuštenje se izdaje rješenjem. (2) Nije dopušten izvoz minerala i fosila koji su proglašeni zaštićenim prirodnim vrijednostima. (3) Iznimno, Ministarstvo može dopustiti izvoz minerala ili fosila koji su proglašeni zaštićenim prirodnim vrijednostima radi znanstvenog istraživanja, obrazovanja ili izlaganja. U dopuštenju se utvrđuju uvjeti izvoza minerala i fosila. III. ZAŠTITA PRIRODNIH VRIJEDNOSTI 1. Zaštićene prirodne vrijednosti Članak 150. (1) Zaštićene prirodne vrijednosti prema ovome Zakonu su: 1. zaštićena područja: – strogi rezervat, – nacionalni park, – posebni rezervat, – park prirode, – regionalni park, – spomenik prirode, – značajni krajobraz, – park šuma, – spomenik parkovne arhitekture, 2. zaštićene svojte: – strogo zaštićena i zaštićena divlja svojta (u daljnjem tekstu: zaštićena divlja svojta), – zaštićena zavičajna udomaćena svojta, 3. zaštićeni mineral i fosil. (2) Zaštićene prirodne vrijednosti raspoređuju se u razrede: – međunarodnog značenja, – državnog značenja, – lokalnog značenja. (3) Raspored u razrede utvrđuje ministar na temelju stručnog vrednovanja zaštićene prirodne vrijednosti. (4) Zaštićene prirodne vrijednosti iz stavka 1. podstavka 1., 2., 3., 4., 5., 6., 7., 8. i 9. ovoga članka mogu se prekogranično povezivati sa zaštićenim područjima druge države. (5) Plan upravljanja i mjere zaštite prirodnih vrijednosti koje su prekogranično povezane, sporazumno se utvrđuju s nadležnim tijelom države u kojoj se nalazi prekogranični dio prirodne vrijednosti, sukladno odredbama ovoga Zakona. (6) Na zaštitu i očuvanje kulturnih dobara koja se nalaze na području zaštićenih prirodnih vrijednosti iz stavka 1. podstavka 1., 2., 3., 4., 5., 6., 7., 8. i 9. ovoga članka primjenjuju se i propisi o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Članak 151. (1) Strogi rezervat je područje kopna i/ili mora s neizmijenjenom ili neznatno izmijenjenom sveukupnom prirodom, a namijenjen je isključivo očuvanju izvorne prirode, znanstvenom istraživanju kojim se ne mijenja biološka raznolikost, praćenju stanja prirode, te obrazovanju koje ne ugrožava slobodno odvijanje prirodnih procesa. (2) Za istraživanje i posjećivanje strogog rezervata u cilju obrazovanja potrebno je ishoditi dopuštenje Ministarstva. (3) U strogom rezervatu zabranjene su gospodarske i druge djelatnosti. Članak 152. (1) Nacionalni park je prostrano, pretežno neizmijenjeno područje kopna i/ili mora iznimnih i višestrukih prirodnih vrijednosti, obuhvaća jedan ili više sačuvanih ili neznatno izmijenjenih ekoloških sustava, a prvenstveno je namijenjen očuvanju izvornih prirodnih vrijednosti. (2) Nacionalni park ima znanstvenu, kulturnu, odgojno-obrazovnu i rekreativnu namjenu. (3) U nacionalnom parku su dopuštene radnje i djelatnosti kojima se ne ugrožava izvornost prirode. (4) U nacionalnom parku je zabranjena gospodarska uporaba prirodnih dobara. (5) U nacionalnom parku dopušteno je obavljanje ugostiteljsko-turističkih i rekreacijskih djelatnosti koje su u ulozi posjećivanja i razgledavanja, te bavljenje poljoprivredom, ribarstvom i obrtom na tradicionalan način, te gospodarskih djelatnosti koje su se obavljale u nacionalnom parku do njegova proglašenja, sukladno odredbama ovoga Zakona i na temelju njega donesenih propisa. (6) Djelatnosti iz stavka 5. ovoga članka mogu se ograničiti radi očuvanja izvornosti prirode nacionalnog parka. Članak 153. (1) Posebni rezervat je područje kopna i/ili mora od osobitog značaja radi svoje jedinstvenosti, rijetkosti ili reprezentativnosti, ili je stanište ugrožene divlje svojte, a osobitog je znanstvenog značenja i namjene. (2) Posebni rezervat može biti floristički, mikološki, šumske i druge vegetacije, zoološki (ornitološki, ihtiološki i dr.), geološki, paleontološki, hidrogeološki, hidrološki, rezervat u moru i dr. (3) U posebnom rezervatu nisu dopuštene radnje i djelatnosti koje mogu narušiti svojstva zbog kojih je proglašen rezervatom (branje i uništavanje biljaka, uznemiravanje, hvatanje i ubijanje životinja, uvođenje novih bioloških svojti, melioracijski zahvati, razni oblici gospodarskog i ostalog korištenja i slično). (4) U posebnom rezervatu dopušteni su zahvati, radnje i djelatnosti kojima se održavaju ili poboljšavaju uvjeti važni za očuvanje svojstava zbog kojih je proglašen rezervatom. (5) Posjećivanje i razgledavanje posebnog rezervata može se zabraniti ili ograničiti mjerama zaštite. (6) Aktom o proglašenju posebnog rezervata mogu se istovremeno zaštititi različite vrijednosti zbog kojih se proglašava rezervat (ornitološko-ihtiološki, geološko-hidrološki i dr.). Članak 154. (1) Park prirode je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano područje kopna i/ili mora s ekološkim obilježjima međunarodne i nacionalne važnosti, s naglašenim krajobraznim, odgojno-obrazovnim, kulturno-povijesnim i turističko-rekreacijskim vrijednostima. (2) U parku prirode dopuštene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje kojima se ne ugrožavaju njegove bitne značajke i uloga. (3) Način obavljanja gospodarskih djelatnosti i korištenje prirodnih dobara u parku prirode utvrđuje se uvjetima zaštite prirode. Članak 155. (1) Regionalni park je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano područje kopna i/ili mora s ekološkim obilježjima međunarodne, nacionalne ili područne važnosti i krajobraznim vrijednostima karakterističnim za područje na kojem se nalazi. (2) U regionalnom parku dopuštene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje kojima se ne ugrožavaju njegove bitne značajke i uloga. (3) Način obavljanja gospodarskih djelatnosti i korištenje prirodnih dobara u regionalnom parku utvrđuje se uvjetima zaštite prirode. Članak 156. (1) Spomenik prirode je pojedinačni neizmijenjeni dio ili skupina dijelova žive ili nežive prirode, koji ima ekološku, znanstvenu, estetsku ili odgojno-obrazovnu vrijednost. (2) Spomenik prirode može biti geološki (paleontološki, mineraloški, hidrogeološki, strukturno geološki, naftno geološki, sedimentološki i dr.), geomorfološki (špilja, jama, soliterna stijena i dr.), hidrološki (vodotok, slap, jezero i dr.), botanički (rijetki ili lokacijom značajni primjerak biljnog svijeta i dr.), prostorno mali botanički i zoološki lokalitet i drugo. (3) Na spomeniku prirode i prostoru u njegovoj neposrednoj blizini koji čini sastavni dio zaštićenog područja nisu dopuštene radnje koje ugrožavaju njegova obilježja i vrijednosti. Članak 157. (1) Značajni krajobraz je prirodni ili kultivirani predjel velike krajobrazne vrijednosti i biološke raznolikosti ili kulturno- -povijesne vrijednosti, ili krajobraz očuvanih jedinstvenih obilježja karakterističnih za pojedino područje, namijenjen odmoru i rekreaciji ili osobito vrijedni krajobraz utvrđen sukladno ovome Zakonu. (2) U značajnom krajobrazu nisu dopušteni zahvati i radnje koje narušavaju obilježja zbog kojih je proglašen. Članak 158. (1) Park-šuma je prirodna ili sađena šuma, veće krajobrazne vrijednosti, namijenjena odmoru i rekreaciji. (2) U park-šumi su dopuštene samo oni zahvati i radnje čija je svrha njeno održavanje ili uređenje. Članak 159. (1) Spomenik parkovne arhitekture je umjetno oblikovani prostor (perivoj, botanički vrt, arboretum, gradski park, drvored, kao i drugi oblici vrtnog i parkovnog oblikovanja), odnosno pojedinačno stablo ili skupina stabala, koji ima veću estetsku, stilsku, umjetničku, kulturno-povijesnu, ekološku ili znanstvenu vrijednost. (2) Na spomeniku parkovne arhitekture i prostoru u njegovoj neposrednoj blizini koji čini sastavni dio zaštićenog područja nisu dopušteni zahvati ni radnje kojima bi se mogle promijeniti ili narušiti vrijednosti zbog kojih je zaštićen. Članak 160. (1) Divlje svojte koje su ugrožene ili rijetke, zaštićene su kao strogo zaštićene svojte i zaštićene svojte. (2) Na pitanja zaštite zaštićenih svojti koja nisu uređena ovim Zakonom primjenjuju se posebni propisi. Članak 161. (1) Zaštićene zavičajne udomaćene svojte su one biljke i životinje koje su se razvile kao posljedica tradicijskog uzgoja i čine dio hrvatske kulturne baštine. (2) Na pitanja zaštite zavičajnih udomaćenih svojti koja nisu uređena ovim Zakonom primjenjuju se posebni propisi. Članak 162. (1) Minerali i fosili koji su rijetki, izuzetne veličine ili izgleda, ili izvanrednoga znanstvenog značaja, predstavljaju zaštićene prirodne vrijednosti. (2) Na zaštitu minerala i fosila iz stavka 1. ovoga članka primjenjuju se odredbe ovoga Zakona i posebnih propisa. 2. Postupak proglašavanja zaštićenih svojti te minerala i fosila Članak 163. (1) Zaštićene divlje svojte i zaštićene zavičajne udomaćene svojte proglašava ministar sukladno odredbama članka 77. i 88. ovoga Zakona. (2) Zaštićene minerale i fosile proglašava ministar sukladno odredbama članka 143. ovoga Zakona. (3) Akti o proglašenju zaštite divljih svojti, zavičajnih udomaćenih svojti te minerala i fosila objavljuju se u »Narodnim novinama«. 3. Postupak proglašavanja zaštićenih područja Članak 164. (1) Nacionalni park i park prirode proglašava Hrvatski sabor (u daljnjem tekstu: Sabor) zakonom. (2) Stroge i posebne rezervate, te zaštićene prirodne vrijednosti koje se prostiru na području dvije ili više županija, proglašava Vlada uredbom na prijedlog Ministarstva. (3) Regionalni park, značajni krajobraz i park-šumu proglašava županijska skupština ili Gradska skupština Grada Zagreba uz prethodno pribavljenu suglasnost Ministarstva i Ministarstva poljoprivrede i šumarstva. (4) Spomenik prirode i spomenik parkovne arhitekture proglašava županijska skupština ili Gradska skupština Grada Zagreba uz suglasnost Ministarstva. (5) Ako zaštitu iz stavka 3. i 4. ovoga članka predloži Ministarstvo, a odgovarajuće predstavničko tijelo ne donese akt o zaštiti u roku od tri mjeseca od primitka prijedloga, tu prirodnu vrijednost proglasit će zaštićenom Vlada. Članak 165. (1) Akt o proglašenju zaštićenog područja sadrži: – naziv i kategoriju zaštićenog područja, – precizan opis prostornog određenja granica, – naznaku mjerila kartografskog prikaza, odnosno drugu oznaku lokacije, – kartografski prikaz s ucrtanim granicama, odnosno s oznakom lokacije, koji su sastavni dio akta o proglašenju. (2) U cilju sprječavanja ugrožavanja zaštićenog područja aktom o proglašenju može se odrediti utjecajno područje koje je izvan zaštićenog područja i propisati mjere njegove zaštite. (3) Akt o proglašenju temelji se na stručnom obrazloženju kojim se utvrđuju vrijednosti područja koje se predlaže zaštititi, način upravljanja tim područjem, te izjavi tijela koje donosi akt o proglašenju o osiguranim sredstvima za upravljanje zaštićenim područjem. (4) Stručno obrazloženje iz stavka 3. ovoga članka sadrži detaljni opis obilježja i vrijednosti područja koje se zaštićuje, ocjenu stanja toga područja, posljedice koje će donošenjem akta o proglašenju proisteći, posebno s obzirom na vlasnička prava i zatečene gospodarske djelatnosti, te ocjenu i izvore potrebnih sredstava za provođenje akta o proglašenju zaštićenog područja. Članak 166. (1) O prijedlogu za proglašenje zaštićenog područja izvješćuje se javnost. (2) Izvješćivanje javnosti razumijeva javni uvid u predloženi akt o proglašenju zaštićenog područja i stručno obrazloženje s kartografskom dokumentacijom. (3) Javni uvid o prijedlogu akta o proglašenju zaštićenog područja provodi se u jedinicama područne (regionalne) samouprave i jedinicama lokalne samouprave na području kojih se nalazi zaštićeno područje. Uz suglasnost svih jedinica područne (regionalne) samouprave i jedinica lokalne samouprave može se javni uvid obaviti za sve jedinice na jednom mjestu. (4) Javni uvid iz stavka 2. ovoga članka traje najmanje trideset dana. Postupak javnog uvida propisat će Vlada uredbom na prijedlog Ministarstva. (5) Predlagač akta o proglašenju zaštićenog područja dužan je očitovati se o podnesenim primjedbama prilikom javnog uvida, a podnesene primjedbe i očitovanja postaju sastavni dio dokumentacije na kojoj se temelji prijedlog za proglašenje. (6) Obavijest o javnom uvidu objavljuje se u najmanje jednom javnom glasilu, a sadrži podatak gdje se može pregledati kartografska i druga dokumentacija u svezi s predloženom zaštitom. (7) Postupak javnog uvida za proglašenje nacionalnih parkova, parkova prirode, strogih rezervata i posebnih rezervata te zaštićenih krajobraza koji se prostiru na području dvije ili više županija organizira i provodi Ministarstvo, a postupak javnog uvida za ostala zaštićena područja (spomenik prirode, regionalni park, značajni krajobraz, park-šumu i spomenik parkovne arhitektute) organizira i provodi županija ili Grad Zagreb. Članak 167. (1) Akt o proglašenju zaštićenog područja iz članka 164. stavka 1., 2. i 5. ovoga Zakona objavljuje se u »Narodnim novinama«, a akt o proglašenju iz članka 164. stavka 3. i 4. ovoga Zakona u službenom glasilu županije ili Grada Zagreba i u »Narodnim novinama«. (2) Kartografski prikaz s ucrtanim granicama, odnosno s oznakom lokacije čuva se u Ministarstvu. Članak 168. (1) Ako nestanu obilježja zbog kojih je regionalni park, spomenik prirode, značajni krajobraz, park-šuma i spomenik parkovne arhitekture proglašen zaštićenim, nadležno tijelo iz članka 164. ovoga Zakona donijet će akt o prestanku zaštite uz prethodno pribavljenu suglasnost Ministarstva. (2) Za strogi rezervat, posebni rezervat i zaštićene prirodne vrijednosti koje se prostiru na području dvije ili više županija može se donijeti akt o prestanku zaštite ako nestanu obilježja zbog kojih je proglašen zaštićenom prirodnom vrijednosti na prijedlog Ministarstva. Akt o prestanku zaštite donosi Vlada. (3) Ako nestanu obilježja zbog kojih je proglašen nacionalni park ili park prirode, donosi se zakon o prestanku važenja zakona o proglašenju nacionalnog parka ili parka prirode. (4) Akt o prestanku zaštite temelji se na stručnom obrazloženju kojim se utvrđuje nestanak obilježja zbog kojih je prirodna vrijednost zaštićena. 4. Privremena zaštita Članak 169. (1) Prirodno područje o kojemu se vodi postupak radi stavljanja pod zaštitu nalazi se pod privremenom zaštitom od dana kad je oglašena obavijest o javnom uvidu u javnom glasilu, a najduže godinu dana od dana oglašavanja obavijesti. (2) Prirodno vrijedna područja koja su dokumentima prostornog uređenja utvrđena kao prirodne vrijednosti koje će se zaštititi određenim režimom zaštite nalaze se pod privremenom zaštitom od dana stupanja na snagu dokumenata prostornog uređenja. (3) Postupak proglašenja prirodnih vrijednosti iz stavka 2. ovoga članka zaštićenim, mora se provesti u roku od dvije godine. (4) Ako nije pokrenut postupak proglašenja u roku iz stavka 3. ovoga članka, prestaje vrijediti privremena zaštita područja koja su dokumentima prostornog uređenja utvrđena kao zaštićene prirodne vrijednosti. (5) Za prirodne vrijednosti predložene za zaštitu dokumentima prostornog uređenja koji su stupili na snagu prije stupanja na snagu ovoga Zakona, rok za privremenu zaštitu utvrđen člankom 3. ovoga članka teče od dana stupanja na snagu ovoga Zakona. (6) Za vrijeme privremene zaštite na prirodnu vrijednost primjenjuju se odredbe ovoga Zakona koje uređuju zaštitu zaštićenih prirodnih vrijednosti. 5. Upisnik zaštićenih prirodnih vrijednosti Članak 170. (1) Zaštićena područja, zaštićene svojte te zaštićeni minerali i fosili upisuju se u Upisnik zaštićenih prirodnih vrijednosti. (2) Upisnik zaštićenih prirodnih vrijednosti vodi Ministarstvo. (3) Upis zaštićenih prirodnih vrijednosti i brisanje iz Upisnika obavlja se na temelju akta o proglašenju, odnosno akta o prestanku zaštite. (4) Sadržaj i način vođenja Upisnika zaštićenih prirodnih vrijednosti ministar će propisati pravilnikom. (5) Podaci iz Upisnika zaštićenih prirodnih vrijednosti su javni, osim ako se odredi da su podaci o položaju prirodne vrijednosti radi njene zaštite tajni. 6. Upravljanje zaštićenim područjima Članak 171. (1) Zaštićenim područjima upravljaju javne ustanove. (2) Javne ustanove za upravljanje nacionalnim parkom i parkom prirode osniva Vlada. (3) Javne ustanove za upravljanje ostalim zaštićenim područjima i drugim zaštićenim prirodnim vrijednostima osnivaju županijske skupštine ili Skupština Grada Zagreba. (4) Dvije ili više županija mogu ugovorom zajednički osnovati javnu ustanovu za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima na njihovim područjima. (5) Za upravljanje svim zaštićenim područjima iz stavka 3. ovoga članka, koja se nalaze na području grada ili općine, javnu ustanovu može osnovati predstavničko tijelo grada ili općine. (6) Zaštićenim područjima koje proglašava Vlada, županijska skupština ili Skupština Grada Zagreba, ako se nalaze na prostoru nacionalnog parka ili parka prirode, ili graniči s njima, ili se nalaze neposredno uz njihovu granicu, upravlja javna ustanova koja upravlja nacionalnim parkom ili parkom prirode. (7) Ako se područja nacionalnih parkova i parkova prirode poklapaju ili neposredno graniče, Vlada može donijeti odluku o osnivanju jedne javne ustanove za upravljanje tim nacionalnim parkovima i parkovima prirode. (8) U slučaju primjene stavka 7. ovoga članka plan upravljanja donosi se za svako zaštićeno područje. (9) Osnivanjem javne ustanove iz stavka 5. ovoga članka prestaje pravo upravljanja županijske javne ustanove na zaštićenim područjima grada ili općine, a pravo upravljanja stječe javna ustanova koju je osnovao grad ili općina. Članak 172. (1) Javne ustanove iz članka 171. ovoga Zakona obavljaju djelatnost zaštite, održavanja i promicanja zaštićenog područja u cilju zaštite i očuvanja izvornosti prirode, osiguravanja neometanog odvijanja prirodnih procesa i održivog korištenja prirodnih dobara, te nadziru provođenje uvjeta i mjera zaštite prirode na području kojim upravljaju. (2) Javne ustanove koje upravljaju parkovima prirode i regionalnim parkovima nadziru i način obavljanja dopuštenih gospodarskih djelatnosti, u cilju osiguranja racionalnog i održivog korištenja prirodnih dobara. (3) Javna ustanova djelatnost iz stavka 1. i 2. ovoga članka obavlja kao javna služba. (4) Javna ustanova može obavljati i druge djelatnosti utvrđene aktom o osnivanju i statutom ustanove koje služe obavljanju djelatnosti iz stavka 1. i 2. ovoga članka, ali ne radi stjecanja dobiti. Članak 173. Sredstva za rad javne ustanove i obavljanje djelatnosti iz članka 172. ovoga Zakona osiguravaju se iz: – državnog proračuna, proračuna županije, Grada Zagreba, grada ili općine, – prihoda od korištenja zaštićenih prirodnih vrijednosti, – prihoda od naknada, – drugih izvora utvrđenih ovim Zakonom i posebnim propisima. Članak 174. (1) Javnom ustanovom za upravljanje zaštićenim područjima upravlja upravno vijeće. Upravno vijeće ima najviše pet članova. (2) Sastav, način izbora članova i trajanje njihova mandata, te način donošenja odluka upravnog vijeća uređuje se aktom o osnivanju i statutom javne ustanove. (3) Članove upravnog vijeća javnih ustanova koje upravljaju nacionalnim parkovima i parkovima prirode imenuje ministar, članove upravnih vijeća javnih ustanova koje je osnovala predstavničko tijelo županije ili Grada Zagreba imenuje poglavarstvo županije ili poglavarstvo Grada Zagreba, a članove upravnih vijeća javnih ustanova koje je osnovalo predstavničko tijelo grada ili općine imenuje poglavarstvo grada ili općine. (4) U upravno vijeće javne ustanove koja upravlja strogim ili posebnim rezervatom ili značajnim krajobrazom koji se prostire na području dvije ili više županija, županijsko poglavarstvo ili Poglavarstvo Grada Zagreba imenuje jednog člana na prijedlog ministra. Članak 175. (1) Upravno vijeće javne ustanove koja upravlja zaštićenim područjem donosi: – statut javne ustanove, – plan upravljanja za nacionalne parkove, parkove prirode, regionalne parkove, stroge i posebne rezervate, – godišnji program zaštite, održavanja, očuvanja, promicanja i korištenja zaštićenog područja, – opće akte utvrđene statutom, – plan razvoja javne ustanove i godišnji financijski plan, – odluke o izboru, odnosno imenovanju i razrješenju službenika određenih statutom javne ustanove. (2) Upravno vijeće javne ustanove koja upravlja nacionalnim parkom i parkom prirode donosi plan upravljanja i godišnji program zaštite, održavanja, očuvanja, promicanja i korištenja zaštićenog područja uz suglasnost Ministarstva, po prethodno pribavljenom mišljenju Državnog zavoda za zaštitu prirode. (3) Upravno vijeće javne ustanove koja upravlja ostalim zaštićenim područjima donosi plan upravljanja za zaštićena područja uz suglasnost Ministarstva, po prethodno pribavljenom mišljenju Državnog zavoda za zaštitu prirode, a godišnji program zaštite, održavanja, očuvanja, promicanja i korištenja zaštićenog područja uz suglasnost poglavarstva županije ili Grada Zagreba, odnosno poglavarstvo grada ili općine. (4) Upravno vijeće javne ustanove koja upravlja nacionalnim parkom ili parkom prirode donosi statut uz suglasnost Vlade, a upravno vijeće javne ustanove koja upravlja ostalim zaštićenim područjima donosi statut uz suglasnost poglavarstva županije ili Grada Zagreba, odnosno poglavarstva grada ili općine. (5) Ako javna ustanova upravlja zaštićenim područjem koje se prostire na području dvije ili više županija, suglasnost na statut daje Ministarstvo. (6) Upravno vijeće dostavlja Ministarstvu, odnosno poglavarstvu županije ili Grada Zagreba, odnosno poglavarstvu grada ili općine izvješće o ostvarivanju plana upravljanja i godišnji program zaštite, održavanja, očuvanja, promicanja i korištenja zaštićenog područja do 1. ožujka tekuće godine za prethodnu godinu. (7) Upravno vijeće obavlja i druge poslove određene aktom o osnivanju i statutom javne ustanove. Članak 176. (1) Upravno vijeće bira i razrješuje predsjednika upravnog vijeća. (2) Sastav, način rada i odlučivanja upravnog vijeća, te druga pitanja u svezi s ustrojstvom i djelokrugom upravnog vijeća uređuju se aktom o osnivanju i statutom javne ustanove. Članak 177. (1) Ravnatelja javne ustanove za upravljanje nacionalnim parkom ili parkom prirode imenuje ministar na temelju javnog natječaja koji raspisuje upravno vijeće. (2) Ravnatelja javne ustanove za upravljanje zaštićenim područjima iz nadležnosti županije i Grada Zagreba, imenuje predstavničko tijelo županije ili Grada Zagreba. (3) Ravnatelja javne ustanove za upravljanje zaštićenim područjima, koju je osnovalo predstavničko tijelo grada ili općine, imenuje predstavničko tijelo grada ili općine. (4) Za ravnatelja javne ustanove može se imenovati osoba koja ima visoku stručnu spremu i najmanje pet godina radnog iskustva u struci. (5) Pobliži uvjeti za ravnatelja propisuju se aktom o osnivanju i statutom javne ustanove. Članak 178. (1) Stručni rad javne ustanove koja upravlja zaštićenim područjem vodi stručni voditelj ustanove čija se prava, dužnosti i odgovornosti, te uvjeti koje mora ispunjavati, utvrđuju aktom o osnivanju i statutom ustanove. (2) Za stručnog voditelja javne ustanove može se imenovati osoba koja ima visoku stručnu spremu i najmanje pet godine radnog iskustva u struci. (3) Pobliži uvjeti za stručnog voditelja propisuju se aktom o osnivanju i statutom javne ustanove. Članak 179. (1) Nadzor nad zakonitošću rada i općih akata javnih ustanova za upravljanje zaštićenim područjima koje osniva Vlada obavlja Ministarstvo. (2) Nadzor nad zakonitošću rada i općih akata javnih ustanova za upravljanje zaštićenim područjima koje osniva županija, Grad Zagreb, grad ili općina obavlja nadležni ured državne uprave. (3) Nadzor nad stručnim radom javnih ustanova iz stavka 1. i 2. ovoga članka obavlja Ministarstvo. 7. Provođenje zaštite u zaštićenim područjima Članak 180. (1) Organizacija prostora, način korištenja, uređenja i zaštite prostora u nacionalnom parku i parku prirode uređuje se prostornim planom uređenja područja posebnih obilježja. (2) Prostorni plan nacionalnog parka i parka prirode donosi Sabor. Članak 181. (1) Upravljanje zaštićenim područjima iz članka 150. stavak 1. točke 1. ovoga Zakona provodi se na temelju plana upravljanja. (2) Plan upravljanja donosi se za razdoblje od deset godina. (3) Plan upravljanja određuje razvojne smjernice, način izvođenja zaštite, korištenja i upravljanja zaštićenim područjem, te pobliže smjernice za zaštitu i očuvanje prirodnih vrijednosti zaštićenog područja uz uvažavanje potreba lokalnog stanovništva. (4) Pravne i fizičke osobe koje obavljaju djelatnosti u zaštićenom području dužne su se pridržavati plana upravljanja. (5) Nakon proteka razdoblja od pet godina analizira se provedba plana upravljanja i ostvareni rezultati te se po potrebi obavlja revizija plana upravljanja na način i u postupku kako je to propisano za njegovo donošenje. Članak 182. (1) Plan upravljanja zaštićenim područjem iz članka 181. stavka 1. ovoga Zakona sadrži: a) Ciljeve i politiku upravljanja zaštićenim područjem, sa sastavnicama: – svrha, funkcije, i ciljevi zaštićenog područja, – politika upravljanja zaštićenim područjem. b) Smjernice zaštite zaštićenog područja, sa sastavnicama: – ocjena stanja zaštićenog i utjecajnog područja, – koncept zaštite cijelog područja i njegovih pojedinih dijelova (zona), – praćenje stanja zaštićenog područja i njegovih vrijednosti, – zaštita i upravljanje prirodnim i kulturnim vrijednostima te resursima zaštićenog područja (programi zaštite i dr.), – razvoj dopuštenih djelatnosti u zaštićenom području, – posjećivanje zaštićenog područja (program posjećivanja, razgledavanja i dr.), – smjernice za izgled objekata u zaštićenom području, – povezivanje zaštićenog područja sa susjednim područjima, – utjecaj na okoliš i društveno-gospodarski kompleks. c) Provedba plana, sa sastavnicama: – smjernice za povezivanje sektorskih planova, – aktivnosti za provedbu plana, – nadzor u provedbi plana, – troškovi provedbe plana, – način i izvori financiranja, – institucionalna struktura i nositelji aktivnosti u upravljanju zaštićenim područjem. (2) Plan upravljanja provodi se godišnjim programom zaštite, očuvanja, korištenja i promicanja zaštićenog područja. (3) Prije utvrđivanja prijedloga plana upravljanja javna ustanova je dužna provesti postupak javnog uvida odgovarajućom primjenom odredaba članka 166. ovoga Zakona. Članak 183. (1) Mjere zaštite zaštićenih područja sastavni su dio dokumenata prostornog uređenja, planova upravljanja iz članka 181. stavak 1. ovoga Zakona, te drugih propisa koji se donose na temelju ovoga Zakona i koji uređuju pitanja zaštite, očuvanja, unapređenja i korištenja nacionalnog parka, parka prirode i drugih zaštićenih područja. (2) Mjerama zaštite može se zabraniti ili ograničiti izvođenje zahvata u prostoru (gradnja infrastrukturnih objekata, gradnja novih tranzitnih, komunalnih, energetskih, telekomunikacijskih i prometnih objekata, otkopavanje ili zasipavanje terena, otkopavanje ili odnošenje kamenja, minerala ili fosila, odlaganje otpada i ispuštanje otpadnih voda, mijenjanje vodnog režima, odvoženje naplavina, gospodarsko korištenje prirodnih dobara, izvođenje hidromeliorativnih zahvata, odstranjivanje živica i drugih prirodnina, sadnja monokultura, skupljanje gljiva i biljaka i njihovih dijelova, uznemiravanje, ubijanje ili hvatanje životinja, lov, ribolov, prometovanje, športsko-rekreacijske djelatnosti, postavljanje reklamnih i drugih oznaka, posjećivanje i razgledavanje, i druge aktivnosti koje mogu ugroziti zaštićenu prirodnu vrijednost). (3) U zaštićenim područjima nije dopušteno izvođenje vojnih vježbi, a niti drugih vojnih aktivnosti kojima se mogu ugroziti prirodne vrijednosti. Članak 184. (1) Pravilnikom o unutarnjem redu pobliže se uređuju pitanja i propisuju mjere zaštite, očuvanja, unapređenja i korištenja nacionalnog parka i parka prirode, te zaštićenih područja i drugih zaštićenih prirodnih vrijednosti kojima upravlja javna ustanova koju osniva županijska skupština ili Skupština Grada Zagreba, predstavničko tijelo grada ili općine, te propisuju upravne mjere za nepoštivanje odredbi toga pravilnika i ovoga Zakona. (2) Pravilnik iz stavka 1. ovoga članka donosi ministar na prijedlog upravnog vijeća javne ustanove uz prethodno pribavljeno mišljenje Državnog zavoda za zaštitu prirode. 8. Korištenje zaštićenih prirodnih vrijednosti Članak 185. (1) Na zaštićenom području dopušteni su oni zahvati i radnje koji ga ne oštećuju i ne mijenjaju svojstva zbog kojih je zaštićen. (2) Za zahvate i radnje na zaštićenom području za koje prema posebnom propisu nije potrebno ishoditi građevnu dozvolu, odnosno provesti postupak ocjene prihvatljivosti zahvata za prirodu, izdaje se dopuštenje. (3) Dopuštenje za zahvate i radnje u strogom rezervatu, nacionalnom parku, posebnom rezervatu i spomeniku prirode izdaje Ministarstvo. (4) Dopuštenje za zahvate i radnje u parku prirode, regionalnom parku, značajnom krajobrazu, park-šumi i spomeniku parkovne arhitekture izdaje nadležni ured državne uprave. (5) Dopuštenje se izdaje rješenjem. Žalba na rješenje ureda državne uprave može se izjaviti Ministarstvu. (6) Za zahvate i radnje koji se provode na temelju planova gospodarenja u šumarstvu, lovstvu, ribarstvu, vodnom gospodarstvu i rudarstvu, nije potrebno ishoditi dopuštenje ako planovi gospodarenja sadrže uvjete zaštite prirode. (7) Ako planovi gospodarenja iz stavka 6. ovoga članka ne sadrže uvjete zaštite prirode, dopuštenje izdaje Ministarstvo. (8) Dopuštenje iz stavka 3., 4. i 7. ovoga članka sadrži i uvjete zaštite prirode. Članak 186. (1) Zaštićena prirodna područja mogu se posjećivati i razgledavati na način koji ne ugrožava njihove vrijednosti niti provođenje zaštite. (2) Posjećivanje i razgledavanje zaštićenog područja i drugih zaštićenih prirodnih vrijednosti dozvoljeno je svima pod jednakim uvjetima u skladu s ovim Zakonom i na temelju njega donesenim propisima. (3) Ako bi posjećivanje i razgledavanje zaštićenih područja moglo prouzročiti opasnost za njihovo očuvanje, može se zabraniti ili ograničiti posjećivanje i razgledavanje zaštićenog područja ili njegovih dijelova. Članak 187. (1) Vlasnik ili ovlaštenik prava na zaštićenom području dužan je dopustiti pristup određenoj prirodnoj vrijednosti, ako je to s obzirom na svrhu zaštite i značenje te prirodne vrijednosti potrebno radi zadovoljenja znanstvenih, obrazovnih, estetskih, kulturnih i rekreacijskih potreba, na način i pod uvjetima utvrđenim rješenjem ministra. (2) U rješenju iz stavka 1. ovoga članka određuje se naknada vlasniku ili ovlašteniku prava za eventualna ograničenja kojima je podvrgnut. Članak 188. (1) Ako je uporaba i iskorištavanje zaštićenog područja za određene svrhe ograničena ili zabranjena, vlasnik ili ovlaštenik prava na tom zaštićenom području ima pravo na naknadu za ograničenja kojima je podvrgnut. (2) Visina naknade utvrđuje se sporazumno. U slučaju spora o visini naknade odlučuje sud. (3) Naknada se isplaćuje na teret sredstava državnog proračuna, odnosno proračuna županije, Grada Zagreba, grada ili općine. Članak 189. (1) Skrb o prirodnoj vrijednosti u zaštićenom području može se povjeriti vlasniku ili ovlašteniku prava na nekretnini sklapanjem ugovora kojim se uređuju međusobna prava i obveze između javne ustanove koja upravlja zaštićenom prirodnom vrijednosti i vlasnika, odnosno ovlaštenika prava na nekretnini. Ako je prirodna vrijednost šuma za sklapanje ugovora potrebno je pribaviti prethodnu suglasnost ministarstva nadležnog za poslove šumarstva. (2) Ugovorom iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje se: – prirodna vrijednost koja je predmet ugovorene skrbi, – mjere zaštite koje vlasnik ili ovlaštenik prava treba poduzimati za vrijeme važenja ugovora, – visina naknade za provođenje propisanih i ugovorno utvrđenih mjera zaštite, – druga međusobna prava i obveze u svezi sa skrbi o prirodnoj vrijednosti. (3) Ako je prirodna vrijednost iz stavka 1. ovoga članka zaštićena divlja svojta, ugovor sklapa Ministarstvo. Članak 190. (1) Zaštita prirodne vrijednosti u zaštićenom području može se, na temelju provedenog javnog natječaja, povjeriti osobi koja nije njezin vlasnik ili ovlaštenik prava, sklapanjem ugovora o skrbništvu, uz uvjete koje utvrđuje Ministarstvo. Natječaj provodi javna ustanova koja upravlja zaštićenim područjem na kojem se nalazi prirodna vrijednost. (2) Pobliže uvjete koje mora ispunjavati osoba iz stavka 1. ovoga članka ministar će propisati pravilnikom. (3) Osoba koja ispunjava propisane uvjete i sklopi ugovor s javnom ustanovom iz stavka 1. ovoga članka postaje skrbnik prirodne vrijednosti. (4) Ugovorom iz stavka 1. ovoga članka uređuju se pitanja propisana člankom 189. stavkom 2. ovoga Zakona. (5) Ako je prirodna vrijednost iz stavka 1. ovoga članka zaštićena divlja svojta, natječaj provodi i ugovor sklapa Ministarstvo. Članak 191. Ako je neka djelatnost ili korištenje prirodne vrijednosti ili nekretnine u zaštićenom području na određeni način ili u određene svrhe ograničeno ili zabranjeno, te je radi toga vlasnik ili ovlaštenik prava na toj prirodnoj vrijednosti ili nekretnini oštećen, ima pravo na naknadu za ograničenja kojima je podvrgnut sukladno odredbama članka 188. stavka 2. ovoga Zakona. 9. Pravo prvokupa i ograničenja u pravnom prometu Članak 192. (1) Vlasnik nekretnine (u daljnjem tekstu: vlasnik) unutar nacionalnog parka, parka prirode, strogog ili posebnog rezervata koji namjerava tu nekretninu prodati, dužan ju je najprije ponuditi na prodaju Republici Hrvatskoj, a vlasnik nekretnine u ostalim zaštićenim prirodnim vrijednostima, koji namjerava tu nekretninu prodati, dužan ju je najprije ponuditi županiji ili Gradu Zagrebu, odnosno gradu ili općini. (2) Vlasnik nekretnine unutar zaštićenog područja dužan je u ponudi navesti cijenu i uvjete prodaje. (3) Republika Hrvatska, županija ili Grad Zagreb dužni su ponudu prihvatiti ili odbiti u roku od devedeset dana od primitka pismene ponude. (4) Ako ponuda ne bude prihvaćena unutar propisanog roka, vlasnik može nekretninu u zaštićenom području prodati drugoj osobi uz cijenu koja nije niža od cijene navedene u ponudi i pod uvjetima koji za kupca nisu povoljniji od uvjeta što ih sadrži ponuda iz stavka 2. ovoga članka. (5) Ako vlasnik proda nekretninu u zaštićenom području, a nije prije toga postupio u skladu sa stavkom 1. i 4. ovoga članka, Republika Hrvatska, županija ili Grad Zagreb imaju pravo tužbom protiv prodavatelja i kupca zahtijevati poništenje ugovora o kupoprodaji u roku do devedeset dana od dana kada su saznali za sklapanje toga ugovora, ali najkasnije u roku dvije godine od dana sklapanja ugovora o kupoprodaji. (6) Republika Hrvatska, županija ili Grad Zagreb mogu u roku iz stavka 5. ovoga članka zahtijevati poništenje ugovora o kupoprodaji nekretnine u zaštićenom području i kad je taj ugovor sklopljen pod vidom darovanja, ili kad su visina cijene ili uvjeti prodaje prividni, a stvarna cijena i uvjeti ugovora povoljniji za kupca. (7) Pravo prvokupa iz stavka 1. ovoga članka upisuje se u zemljišne knjige kod nadležnog suda. Članak 193. (1) Nekretnine i prirodne vrijednosti u strogom rezervatu, nacionalnom parku, posebnom rezervatu i spomeniku prirode, koje su u vlasništvu Republike Hrvatske, jedinice područne (regionalne) samouprave ili jedinice lokalne samouprave, podliježu zabranama i ograničenjima u pravnom prometu sukladno ovom Zakonu i posebnom propisu. (2) Radi zaštite krajobraznih vrijednosti i staništa u parku prirode i regionalnom parku poljoprivredna zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, koja su prema odredbama posebnog zakona utvrđena kao pašnjaci, livade, ribnjaci, trščaci i močvare, nisu u pravnom prometu. (3) Iznimno od odredbi stavka 1. i 2. ovoga članka Ministarstvo može dopustiti zamjenu zemljišta u strogom rezervatu, nacionalnom parku, posebnom rezervatu i spomeniku prirode koje je u vlasništvu Republike Hrvatske za drugo zemljište u zaštićenom području, koje je u vlasništvu fizičke ili pravne osobe, radi stjecanja u vlasništvo zemljišta koje je značajnije za zaštitu prirodnih vrijednosti ili za postizanje ciljeva zaštite. Članak 194. (1) Vlasništvo na nekretninama u zaštićenim područjima može se stjecati pod uvjetima propisanim ovim Zakonom i posebnim propisom. (2) Nositelji prava vlasništva na nekretninama u strogom rezervatu, nacionalnom parku, posebnom rezervatu, parku prirode, regionalnom parku, spomeniku prirode, značajnom krajobrazu, park šumi i spomeniku parkovne arhitekture ne mogu biti strane pravne ili fizičke osobe, osim ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Članak 195. (1) Zahtjev za suglasnost o stjecanju vlasništva na nekretnini u zaštićenom području iz članka 193. stavka 3. ovoga Zakona kupac podnosi Ministarstvu. Zahtjevu se prilaže dokaz o pravnom poslu. (2) Ministarstvo izdaje ili uskraćuje suglasnost rješenjem u roku od šezdeset dana. Ako rješenje nije izdano u propisanom roku, smatra se da je suglasnost izdana. (3) Ovjera potpisa na ugovoru o prodaji nekretnine u zaštićenom području, te prijenos vlasničkog prava u zemljišnoj knjizi mogući su samo na temelju suglasnosti Ministarstva. (4) Pravni poslovi sklopljeni suprotno odredbama ovoga Zakona su ništavi. 10. Izvlaštenje i ograničenje vlasničkog prava Članak 196. (1) Kada je to potrebno radi djelotvornije zaštite prirode, u interesu je Republike Hrvatske oduzimanje ili ograničenje vlasničkih i drugih stvarnih prava na nekretninama u zaštićenom području. (2) Vlasništvo ili drugo stvarno pravo se oduzima ili ograničava po postupku i na način određen zakonom koji uređuje izvlaštenje nekretnina, ako ovaj Zakon ne određuje drugačije. (3) Republika Hrvatska, županija ili Grad Zagreb moraju najmanje tri mjeseca prije pokretanja prijedloga za izvlaštenje uputiti vlasnicima pismeni prijedlog za otkup nekretnina. (4) Za oduzetu nekretninu Republika Hrvatska, županija ili Grad Zagreb moraju osigurati drugu jednakovrijednu nekretninu izvan zaštićenog područja, ili platiti naknadu. (5) Visina naknade za oduzetu nekretninu određuje se po vrijednosti nekretnine s obzirom na njezinu tržišnu vrijednost. (6) Postupak za izvlaštenje pokreće se na prijedlog nadležnog tijela, a provodi se na način uređen zakonom koji uređuje izvlaštenje. (7) Nekretnine u zaštićenom području evidentiraju se u katastru nekretnina koji se vodi po posebnim propisima. Članak 197. (1) Republika Hrvatska je dužna na zahtjev vlasnika nekretnine u zaštićenom području kojega je proglasio Hrvatski sabor ili Vlada, za tržišnu cijenu otkupiti nekretninu ili ponuditi drugu jednakovrijednu nekretninu, koju radi ograničenja i zabrana iz ovoga Zakona nije moguće upotrebljavati za djelatnost za koju se upotrebljavala prije zaštite, ili se može upotrebljavati tek u neznatnoj mjeri. (2) Županija i Grad Zagreba dužni su na zahtjev vlasnika nekretnine u zaštićenom području, kojega su proglasili zaštićenim na temelju ovoga Zakona, za tržišnu cijenu otkupiti nekretninu ili ponuditi drugu jednakovrijednu nekretninu, koju radi ograničenja i zabrana iz ovoga Zakona nije moguće upotrebljavati za djelatnost za koju se upotrebljavala prije zaštite, ili se može upotrebljavati tek u neznatnoj mjeri. (3) Vlasnik nekretnine ima pravo ponuditi nekretninu na prodaju sukladno ovome članku u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu akta koji je prouzročio ograničenja i zabrane na nekretnini. 11. Naknada štete Članak 198. (1) Pravna ili fizička osoba kojoj se radi ograničenja i zabrana iz ovoga Zakona ili na temelju njega izdanih akata o zaštiti, bitno pogoršaju postojeći uvjeti za stjecanje prihoda, a to nije moguće nadoknaditi dopuštenom djelatnošću u okviru propisanog režima zaštite u zaštićenom području, ima pravo na naknadu za ograničenja kojima je podvrgnut. (2) Naknada iz stavka 1. ovoga članka može se isplatiti ako nadležno tijelo državne uprave prethodno utvrdi da pravna ili fizička osoba koja je podvrgnuta ograničenjima provodi propisane uvjete zaštite prirode. (3) Iznos naknade utvrđuje se sporazumno, a u slučaju spora o visini naknade odlučuje sud. (4) Naknada iz stavka 1. ovoga članka isplaćuje se na teret sredstava državnog proračuna, odnosno proračuna županije ili Grada Zagreba. Članak 199. Republika Hrvatska ne odgovara za štetu koju prouzroče biljke, gljive ili životinje, osim u slučajevima određenim zakonom.
Nastavak...
|
|||||||||||||||
