 |
 |
 |
 |
 |
|
|
|
|
|
|
|||||||||||||
   EUROPSKE INTEGRACIJE  Nacionalni program RH za pridruživanje Europskoj uniji > Popis kratica i pojmova > Odnos RH i EU > Interesi i prioriteti > Pristup i metodologija > Politički kriteriji > Gospodarske prilagodbe > Gospodarski trendovi > Strukturne reforme > Usklađivanje zakonodavstva > Sloboda kretanja roba > Sloboda kretanja radnika > Sloboda pružanja usluga > Sloboda kretanja kapitala > Pravo trgovačkih društava > Tržišno natjecanje i potpore > Promet > Carine > Socijalna politika i zapošlja. > Malo i srednje poduzetništvo > Telekomunikacije i informac. > Zaštita potrošača i zdravlja > Pravosuđe, unutarnji poslovi > Javna administracija > Državna samouprava > Komunikacijska strategija > EU Dodatak A > EU Dodatak B  > Sporazum o stabilizaciji > Protokoli SSP > Kronologija EU > Institucije EU > Izvori prava EU > Pravni akti EU > Financijske institucije > Ministarstvo (MEI) > Međunarodni ugovori > Informacijski releji > Baze podataka o EU > EURO 
 
> Pregled najvažnijih zakona > Poslovni WEB katalog > Trgovačko pravo > EU Baza podataka > Izrada Internet stranica KONTAKT PODACI ZA Poslovni forum d.o.o. Link na web stranicu sa e-mail adresama i telefonima Pitanja, narudžbe, savjeti... IZRADA WEB STRANICA Putem vlastitih web stranica možete pružiti brzu i detaljnu informaciju o Vašem poduzeću ili obrtu, proizvodima i uslugama. Obraćate se novim potencijalnim kupcima i kvalitetnije komunicirate sa svim postojećim, povećavate bazu dobavljača, dobivate pristup tržištima i segmentima koji su Vam dosad bili nedostupni - ukratko, poboljšavate svoje poslovanje i otvarate nove poslovne mogućnosti. CMS su internet stranice sa administracijom putem koje možete uvijek samostalno dodavati i ažurirati sadržaj bez ikakvih dodatnih troškova, objavljivati neograničeni broj tekstova... Što je to administracija? Administracija znači da uz pomoć lozinke imate pristup u te stranice, kao što imate i pristup na Facebook ili Gmail. CMS plaćate samo jednom, cijena CMS-a ne ovisi o tome koliko ćete objaviti članaka. Možete objaviti na stotine i tisuće članaka, sve bez ikakvog dodatnog plaćanja kao što bi vam naplaćivali po broju stranica (članaka) da vam rade stranice onako kako su se nekada radile, a što nažalost većina i još danas nudi. CMS Web Express odlikuje jednostavna promjena ili dorada dizajna, jednostavnost unosa i ažuriranja sadržaja. Na svojim CMS web stranicama možete imati i više tematskih cjelina i svakoj toj tematskoj cjelini možete zadati drugačiji dizajn. Dakle, niti sve pojedinačne web stranice unutar vašeg web portala ne moraju izgledati isto. Različitom slikom u zaglavlju web stranica, drugačijom bojom pozadine ili drugačijom bojom fonta možete vaše tematske cjeline učiniti prepoznatljivijima i olakšava snalaženje korisnika.
|
 |
 POLITIČKI KRITERIJI POGLAVLJE IV. 4.1. UVOD Od njezinog osamostaljenja i međunarodnog priznanja temeljna nacionalna težnja Republike Hrvatske izgradnja je demokratske države, vladavine prava i održivog gospodarskog napretka. Glavnina reformskih procesa usmjerenih na ispunjavanje te težnje proizlazi iz, i prilagođena je standardima Europske unije. Vanjska politika Republike Hrvatske veliki dio svoje aktivnosti usmjerava na praćenja i provođenje procesa cjelovite prilagodbe standardima Europske unije i Sjevernoatlantskog saveza te, s tim u svezi, intenzivne dvostrane odnose s njihovim državama članicama. Ostali prioriteti hrvatske vanjske politike komplementarni su tim procesima i odnose se na stalno unapređenje suradnje sa susjedima i regijama kojih je Republika Hrvatska dio, partnerske odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama, njegovanje odnosa s Ruskom Federacijom i Kinom, aktivni doprinos očuvanju mira i sigurnosti u svijetu te na suradnju i razmjenu sa svim prijateljskim demokratskim narodima i državama. (Regionalna suradnja) Članstvo u Vijeću Europe, kao najširoj i najstarijoj europskog organizaciji, značajno pridonosi usvajanju europskih standarda u Republici Hrvatskoj u različitim područjima društvenog života, a osobito u jačanju demokracije, tolerancije i zaštite ljudskih i manjinskih prava. U određenoj mjeri članstvo u VE ujedno predstavlja pripremu za čvršće europsko integriranje. Proces prilagodbe standardima Europske unije odvija se u skladu s Privremenim sporazumom o trgovinskim pitanjima i s njima povezanim pitanjima s Europskom unijom i, iako to još nije obvezatno, Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju. Izvršavanje obveza koje proizlaze iz tih sporazuma detaljno je razrađeno Planom provedbe SSP-a, u skladu s kojim dvije trećine obveza treba biti izvršeno do kraja 2003. godine. Usporedo s tim Republika Hrvatska za početak 2003. priprema i podnošenje kandidature za punopravno članstvo u Europskoj uniji što bi bio prvi korak prema ulasku u drugi krug proširenja EU, odnosno prema članstvu u Europskoj uniji do 2007. godine. Republika Hrvatska u praksi velikim dijelom slijedi zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku EU što je u posljednjih godinu dana osobito došlo do izražaja u pitanjima borbe protiv terorizma gdje su ta stajališta i formalno bila priopćena EU. Vlada RH prihvatila je i Kodeks o izvozu oružja Europske unije čime se Republika Hrvatska obvezala slijediti njegova načela. Svim ovim aktivnostima Republika Hrvatska pridonosi jačanju europskog političkog i sigurnosnog identiteta i priprema se za postepeno formalno uključivanje u europsku zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Proces prilagodbe Sjevernoatlantskom savezu odvija se putem programa Partnerstva za mir NATO saveza te Akcijskog plana za članstvo kroz čiji je Godišnji nacionalni program utvrđen detaljan plan prilagodbe standardima Saveza. Pitanja međunarodne sigurnosti i novih prijetnji jedan su od najvećih izazova koje poznaje suvremeni svijet. Kao zemlja koja je i sama nedavno bila žrtvom oružanog sukoba, Republika Hrvatska posjeduje specifična iskustva i znanja kojima može i želi pridonijeti naporima međunarodne zajednice u prevenciji kriza, upravljanju krizama i postkriznim situacijama. Svjesna činjenice da se europska sigurnost temelji i na prihvaćanju i njegovanju demokracije, vladavine prava, ljudskih i manjinskih prava, Republika Hrvatska također aktivno sudjeluje u promociji tih vrijednosti u okviru Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Na poziv OESS-a Republika Hrvatska redovito šalje predstavnike na promatranje izbora u OESS-ove misije u državama članicama. Od zemlje primateljice međunarodnih mirovnih inicijativa RH je postala zemlja koja pridonosi mirovnim naporima UN-a. Republika Hrvatska je uputila svoje vojnike u UN-ovu mirovnu operaciju u Sierra Leone (UNAMSIL) i uskoro potom u Eritreju i Etiopiju (UNMEE). Od rujna 2002. hrvatski časnici sudjeluju i u promatračkoj misiji UN-a u Kašmiru, na indijsko-pakistanskoj granici (UNMOGIP), a namjerava se uključiti i u MINURSO u Zapadnoj Sahari. Republika Hrvatska kao članica Ujedinjenih naroda u potpunosti poštuje režime sankcija uspostavljene rezolucijama Vijeća sigurnosti te redovito izvještava relevantne Odbore Vijeća sigurnosti UN o poduzetim konkretnim mjerama. Republika Hrvatska daje svoj doprinos i u globalnoj borbi protiv terorizma, od humanitarne pomoći i logističke podrške do postrojbi koje su spremne za trenutno djelovanje na terenu. Svojim potezima potvrdila se kao aktivan član Antiterorističke koalicije kojoj je cilj borba protiv međunarodnoga terorizma. U tom kontekstu RH je ponudila svoj doprinos naporima da se uspostavi stabilna i demokratska vlast u Afganistanu. Vod vojne policije, u potpunosti interoperabilan s NATO-om, spreman je za raspoređivanje u Afganistan u okviru misije Međunarodnih snaga za pomoć međunarodnoj sigurnosti (ISAF) u toj zemlji. Republika Hrvatska će i ubuduće, sukladno svojim mogućnostima, sudjelovati u aktivnostima međunarodne koalicije u borbi protiv terorizma te je spremna pridružiti se aktivnostima Europske unije u cilju suzbijanja terorizma, uključujući postepenu harmonizaciju hrvatskog zakonodavstva. RH odlučno odbacuje svaku kolektivnu odgovornost za međunarodni terorizam kao i svako poistovjećivanje terorističkih skupina s bilo kojom nacijom, vjerskom ili etničkom zajednicom. U legitimnoj borbi protiv terorizma treba osigurati poštivanje individualnih i kolektivnih ljudskih prava i sloboda. Sukladno tome, RH se zalaže za što skoriji dovršetak pregovora o sveobuhvatnoj konvenciji UN o međunarodnom terorizmu. Shvaćajući opasnost koja proizlazi iz djelovanja organiziranog kriminala i ilegalnih migracija, Republika Hrvatska ulaže znatne napore u prevenciji i suzbijanju takvih aktivnosti uključujući i dvostranu i višestranu suradnju, osobito sa susjedima, što je potvrđeno i u Londonskoj izjavi o borbi protiv organiziranog kriminala u Jugoistočnoj Europi kojom je pokrenuto strateško partnerstvo između država Jugoistočne Europe i Europske unije. Jedna od posljedica agresije na RH je i procesuiranje svih koji su odgovorni za ratne zločine bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Republika Hrvatska podupire rad Međunarodnog kaznenog suda u Haagu u procesuiranju svih ratnih zločina. Republika Hrvatska se zalaže da se suđenje optuženima za ratne zločine odvija i pred nacionalnim sudovima. Ratificirajući, kao prva tranzicijska zemlja, Statut Međunarodnog kaznenog suda, Republika Hrvatska je potvrdila svoju predanost okončanju prevladavajuće kulture nekažnjavanja za zločine protiv čovječnosti, ratne zločine, genocid i agresiju. Republika Hrvatska snažno podupire integritet, nezavisnost i učinkovit rad MKS kao bitan doprinos međunarodnom miru i sigurnosti. Zbog posebnog značenja dobrosusjedskih odnosa, Republika Hrvatska pridaje veliku pažnju odnosima sa svima s kojima dijeli zajedničke granice. Raspad bivše SFRJ stvorio je niz otvorenih pitanja, od podjele zajedničke imovine do utvrđivanja i označavanja državnih granica, u čijem rješavanju Republika Hrvatska, u duhu partnerstva, ustraje na dosljednoj primjeni pravila međunarodnog prava. Sa zadovoljstvom bilježimo uspjehe postignute u ovoj godini, rješavanje pitanja graničnog prijelaza kod Hrvatske Kostajnice i završetak mandata misije UN-a na Prevlaci (UNMOP). 4.2. DEMOKRACIJA I VLADAVINA PRAVA 4.2.1. Ustrojstvo državne vlasti Ustavom Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. Republika Hrvatska je uspostavljena kao jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država. Najviše vrijednosti ustavnoga poretka Republike Hrvatske jesu: sloboda, jednaka prava, nacionalna jednakost, mir, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, pravo vlasništva, vladavina prava, očuvanje prirode i okoliša i vladavina demokracije i višestranački sustav. Jedno je od temeljnih načela Ustava RH, propisanog u čl. 4., načelo diobe vlasti u kojem je naglašeno da je državna vlast osnovana na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Revizijom Ustava u studenome 2000. godine Republika Hrvatska je prešla s polupredsjedničkog na parlamentarni sustav. Ustavom RH gađanima se jamči pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. U 2001. godini donesen je novi Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi u kojem se razrađuje ustrojstvo, djelokrug tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Jedinice lokalne samouprave su općine i gradovi, a jedinice područne (regionalne) samouprave su županije. Zakonom je određeno da Republika Hrvatska ima 20 županija, a grad Zagreb, kao glavni grad Republike Hrvatske ima status županije. 4.2.1.1. Hrvatski sabor - Zakonodavna vlast Hrvatski sabor je predstavničko tijelo i nositelj zakonodavne vlasti u Republici. Hrvatski sabor može imati najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se, na temelju općeg i jednakog biračkog prava, biraju neposredno, tajnim glasovanjem. Zastupnike u Hrvatski sabor biraju svi hrvatski državljani s navršenih 18 godina života, osim onih koji su pravomoćnom sudskom odlukom lišeni poslovne sposobnosti. Zastupnici se u Hrvatski sabor biraju na vrijeme od četiri godine. Zakonom o izborima određuje se broj, uvjeti i postupak izbora zastupnika u Hrvatski sabor (NN 116/99). Raspodjela zastupničkih mandata vrši se prema sustavu razmjernog predstavništva tako da svaka stranka, koja sudjeluje u izborima, dobiva onoliko mjesta koliko je za nju, razmjerno u odnosu prema drugim strankama, dano glasova. Promjenom Ustava 4. prosinca 2000. Saboru je vraćen naziv Hrvatski sabor dok je promjenom Ustava od 28. ožujka 2001. ukinut Županijski dom te je Hrvatski sabor postao jednodoman. Sabor je 30. srpnja 2002. izglasao novu koalicijsku Vladu s 84 glasova za, 47 protiv i jednim suzdržanim. Ovo je osma po redu hrvatska vlada nakon neovisnosti i druga Vlada pod vodstvom Ivice Račana kao predsjednika Vlade. Istovremeno je Sabor dao potporu programu djelovanja Vlade do kraja 2003. godine. Poslovnikom Hrvatskoga sabora od 30. lipnja 2000. osnovan je Odbor za europske integracije kao radno tijelo Hrvatskoga sabora. Odbor ima predsjednika, potpredsjednika i 11 članova. Prilog Odbor za europske integracije prati usklađivanje pravnog sustava Republike Hrvatske s pravnim sustavom Europske unije, izvršavanje prava i obveza Republike Hrvatske proizašlih iz međunarodnih ugovora, programe pomoći i suradnje Europske unije te surađuje i razmjenjuje iskustva s sličnim parlamentarnim tijelima u europskim državama. 4.2.1.2. Predsjednik Republike Hrvatske Predsjednik Republike Hrvatske bira se svakih 5 godina, najviše u dva mandata. Predsjednik Republike predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu, brine za redovito i usklađeno djelovanje i stabilnost državne vlasti. Predsjednik Republike Hrvatske vrhovni je zapovjednik vojske, te s Vladom RH surađuje u oblikovanju i provođenju vanjske politike. Predsjednik Republike raspisuje izbore za Hrvatski sabor, te povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja na temelju raspodjele zastupničkih mjesta uživa povjerenje većine svih zastupnika. 4.2.1.3. Sudbena vlast Sudovi su tijela državne vlasti koja sudbenu vlast obavljaju samostalno i neovisno u okviru djelokruga i nadležnosti određene zakonom. U Republici Hrvatskoj sudbenu vlast obavljaju: Općinski sudovi - sude u prvom stupnju u kaznenim predmetima, u građanskim predmetima, u izvanparničnim predmetima te vode zemljišne knjige. Županijski sudovi - sude u prvom stupnju za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora preko 10 godina, provode istragu te odlučuju o žalbama protiv odluka općinskih sudova donesenih u prvom stupnju. Trgovački sudovi - sude u prvom stupnju u trgovačkim sporovima, provode ovrhu odluka koje su donijeli u prvom stupnju i vode sudske registre. Visoki trgovački sud RH - odlučuje o žalbama protiv odluka trgovačkih sudova donesenih u prvom stupnju i odlučuje o sukobu mjesne nadležnosti između trgovačkih sudova. Upravni sud RH - odlučuje o tužbama protiv konačnih upravnih akata. Vrhovni sud RH - odlučuje o izvanrednim pravnim lijekovima protiv pravomoćnih odluka sudova, odlučuje o žalbama protiv odluka županijskih sudova donesenih u prvom stupnju, odlučuje o žalbama protiv odluka Visokog trgovačkog suda RH i Upravnog suda RH, razmatra aktualna pitanja sudske prakse te osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana. Prekršajni sudovi - sude u prvom stupnju o prekršajima. Visoki prekršajni sud RH - odlučuje o žalbama protiv odluka prekršajnih sudova donesenih u prvom stupnju te odlučuje o sukobu nadležnosti između prekršajnih sudova. Nakon demokratskih promjena 1990. Republika Hrvatska je doživjela snažne, političke, gospodarske i socijalne promjene. Pretvorba gospodarskog sustava iz pretežno društvenog vlasništva u privatno vlasništvo, donijela je niz promjena i to ne samo u sferi vlasništva, već i na društvo u cjelini. Sva ta zbivanja koja su se odvila u kratkom razdoblju imala su odjeka na položaj i ulogu sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj. U razdoblju od 1995. do 2000. godine imenovan je najveći broj sudaca koji i sada obavljaju tu dužnost u hrvatskim sudovima, stoga donoseći posljednje izmjene Zakona o sudovima iz 2001. godine, Hrvatski je sabor svim do sada izabranim sucima dao povjerenje i omogućio im daljnje obnašanje sudačke dužnosti. Državno sudbeno vijeće imenovano je 1994., a djelovalo je do početka 2001. kada je Hrvatski sabor imenovao u srpnju 2001. novi sastav Državnog sudbenog vijeća na temelju prijedloga kojeg su dale zakonom ovlaštena strukovna tijela (proširena Opća sjednica Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Hrvatska odvjetnička komora i dekani svih pravnih fakulteta u Republici Hrvatskoj). Tim je zakonodavna vlast poštovala ustavne odredbe i promicala je stvarne demokratske procese u odnosu na sudbenu vlast. Pri tome izvršna vlast (ministar pravosuđa), nije koristila svoje zakonsko pravo isticanja kandidata za člana Državnog sudbenog vijeća. Kao mlada demokracija, i Republika Hrvatska prošla je put izgradnje demokratskog razvoja sudbene vlasti u prošlom desetljeću. To se ponajprije ogledalo popunjavanjem odgovarajućih kadrova, a što je nužno utjecalo na kvalitetu i učinkovitost rada sudova. Tim više što sudovi nikada nisu bili popunjeni predviđenim brojem sudaca u skladu s Okvirnim mjerilima koja donosi Ministar pravosuđa Republike Hrvatske. Može se reći da je to jedan od čimbenika koji utječe na broj riješenih predmeta jer u svim sudovima u Republici Hrvatskoj kao i pred Upravnim sudom Republike Hrvatske bilo je u radu ukupno 2,607.540 predmeta (prema podacima Statističkog pregleda za 2000. godinu koji je priredilo Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Zagreb, ožujak 2001.). Od tog broja je 1,501.502 predmeta koji su kao novi predmeti, a riješeno ih je 1,468.339 (o kojima je odlučivalo 1393 suca i 241 sudskih savjetnika, a ostalo je neriješeno 1,139.201 predmeta. Presudan utjecaj na sveukupnost rada sudbene vlasti imala je i povećana zakonodavna aktivnost koja je izazvala teškoće u primjeni, što je dodatno opteretilo nastojanje potpune provedbe u praksi načela vladavine prava. U kaznenoj sferi prednost se daje u odlučivanju u predmetima iz gospodarskog kriminaliteta, posebno se insistira na razjašnjavanju razloga nastupanja zastare kaznenih i prekršajnih postupaka. Budući da je pravični i djelotvorni kazneni postupak jedno od osnovnih načela borbe protiv kriminala i počinitelja kaznenih djela, u svibnju ove godine izmijenio se Zakon o kaznenom postupku (stupio na snagu danom objave, dok će se članci 3., 90. i 175.-169. ovog zakona primjenjivati od 1. siječnja 2003.). Za stabilizaciju stanja u sudbenoj vlasti, s ciljem postizanja učinkovite sudske zaštite kako po trajanju postupaka, tako i po stručnoj kvaliteti zaštite nužne su i druge mjere koje bi smanjile potrebu intervencije državnih sudova kao npr. izvansudsko rješavanje sporova. U Republici Hrvatskoj postoji određena tradicija arbitražnog rješavanja sporova koji proizlaze iz poslovnih odnosa, kao i rješavanje sporova putem mirovnih vijeća koja su posredovala među fizičkim osobama. Na temelju tih iskustava, a poglavito rada Stalnog izabranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, donesen je i stupio je na snagu novi Zakon o arbitraži (NN 88/01), koji uređuje domaću arbitražu, priznanje i ovrhu arbitražnih pravorijeka, te nadležnost i postupanje sudova u vezi s domaćom arbitražom. Nadalje, sudovi godišnje rade na prosječno preko 60.000 ostavinskih predmeta, a razmišlja se o tome da bi u najvećoj mjeri takve slučajeve mogli rješavati javni bilježnici ili odvjetnici. Osim zakonskih promjena provodi se proces kompjuterizacije rada sudova (u prvom redu trgovačkih ali i općinskih sudova), koji se posebice odnosi na poslove koji su administrativno-pravni, ali ima i niz drugih poslova kojima bi se mogla postići veća učinkovitost sudova (informatizirano vođenje predmeta), a strankama omogućiti bržu i učinkovitiju informaciju. U cilju daljnjeg unaprjeđivanja i razvoja pravosudnog sustava, Vlada Republike Hrvatske je Zaključkom od 7. studenog 2002. godine, prihvatila Strategiju reforme pravosuđa osigurat će uspješnije djelovanje samostalnog, nepristranog i učinkovitog pravosuđa koje je jamac demokratske vladavine, razvoja djelotvornog tržišnog gospodarstva, načela vladavine prava i pravne sigurnosti građana. Učinkovito pravosuđe od strateške je važnosti za ostvarenje interesa i ciljeva Republike Hrvatske u procesu stabilizacije i pridruživanja EU, a postizanje njegove učinkovitosti i nepristranosti na temelju europskih standarda glavni je cilj kojeg treba doseći predloženom strategijom i pravcima reforme pravosudnog sustava. Temeljna opredjeljenja su: Opće promicanje ustavnih načela vladavine prava, pravne države i pravne sigurnosti. Prilagodba pravosudnom sustavu i standardima Europske unije. Otklanjanje sporosti, neučinkovitosti i smanjenja zaostataka u radu sudstva osiguranjem prikladnih radnih uvjeta, racionalizacijom ustroja i upravljanja, promjenama postupovnog zakonodavstva, stalnim i sustavnim obrazovanjem pravosudnih dužnosnika. Sustavno uvođenje informacijske i komunikacijske tehnologije u pravosuđu. U cilju rasterećenja sudova treba afirmirati izvansudske načine rješavanja sporova, kao što su posredovanje, mirenje, arbitraže i sl. jer tako uključujemo građane u rješavanje sporova što doprinosi jačanju stabilnosti, demokracije i socijalnom miru; Odvajanje upravnih od sudskih funkcija na svim područjima. Jasno razgraničenje poslova sudske samouprave od poslova suđenja i poslova sudske uprave i određivanja njenih nositelja na svim razinama. Puno ostvarenje jamstva sudačke neovisnosti u suđenju i jačanje financijske samostalnosti pravosuđa. Proračunom i promjenama odgovarajućih propisa nužno je pravosudnim dužnosnicima vratiti pravo na dodatak na godine staža radi vrednovanja iskustva u radu te sukladno europskim standardima izjednačiti položaj i plaće sudaca i državnih odvjetnika. Prijedloge Zakona o izvršavanju Državnog proračuna i Zakona o plaćama sudaca i drugih pravosudnih dužnosnika Vlada RH uputit će u zakonodavnu proceduru u rujnu 2002. godine. Plaće službenika i namještenika u pravosuđu moraju biti primjerene značaju, odgovornosti i složenosti poslova s obzirom na njihov doprinos učinkovitom i zakonitom djelovanju pravosuđa. Nastaviti proces kadrovskog ekipiranja pravosuđa te preispitati i racionalizirati postojeću mrežu sudova i državnih odvjetništava. Neovisnost pravosuđa i ostvarenje načela vladavine prava i pravne sigurnosti građana ne može se ostvariti bez učinkovitog djelovanja hrvatskog pravosuđa. Stoga je potrebno: Nastaviti popunjavanje sudova i drugih pravosudnih tijela sucima, državnim odvjetnicima i ostalim pravosudnim dužnosnicima, službenicima i namještenicima. Promjenama odgovarajućih zakona osigurati veću pokretljivost sudaca, veću samostalnost i nadležnost sudskih savjetnika, unaprijediti rad vježbenika u pravosudnom sustavu promjenama Zakona o vježbenicima i pravosudnom ispitu. Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vježbenicima i pravosudnom ispitu Vlada RH uputit će u zakonodavnu proceduru do konca 2002. godine. Promjenom odgovarajućih propisa ostvariti uvijete za rješavanje zaostalih predmeta. Promijeniti propise u cilju osiguranja provedbe i djelotvornog izvršavanja sudskih odluka. Nužno je usvojiti europska načela i propisati sustav pružanja pravne pomoći i pristupa pravosuđu za sve kategorije građanstva kroz smanjenje složenosti, trajanja i troškova postupanja pred sudovima. U tom smislu, do konca 2002. godine treba usvojiti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama. Radi osiguranja učinkovitog rada sudova i državnih odvjetništava, u okviru Ministarstva pravosuđa ustrojit će se Uprava za pravosudnu inspekciju koja će obavljati poslove nadzora pravilnog i redovnog obavljanja poslova sudske i državno-odvjetničke uprave te materijalno-financijskog poslovanja, s time da djelovanje ove inspekcije ne smije zadirati u neovisno i nepristrano suđenje. Pučki pravobranitelj Prema Ustavu Republike Hrvatske pučki pravobranitelj (ombudsman) opunomoćenik je Hrvatskog sabora koji štiti ustavna i zakonska prava građana u postupku pred državnom upravom i tijelima koja imaju javne ovlasti. Pučkog pravobranitelja bira Hrvatski sabor na vrijeme od osam godina. Pučki pravobranitelj razmatra pojedinačne slučajeve ugroženosti prava građana koje su im prilikom izvršavanja poslova iz svoje nadležnosti počinila tijela državne uprave, tijela s javnim ovlastima ili djelatnici u tim tijelima, a ako utvrdi da se radi o povredi prava s elementima kaznenog djela, prekršaja ili povrede radne discipline, može predložiti pokretanje odgovarajućeg postupka. Od 1995. godine pučki pravobranitelj podnosi Hrvatskom saboru godišnje izvješće o svom radu, tako da je do danas podnijeto sedam izvješća. Kao i prethodnih godina, i u ovogodišnjem izvješću za 2001. godinu navodi se da se intervencija pučkog pravobranitelja najčešće traži u slučajevima povrede ljudskih prava uzrokovanih dugotrajnim sudskim i upravnim postupcima te ignoriranjem norma nacionalnog i međunarodnog pravnog poretka o nepovredivosti vlasništva. Zaključci Hrvatskog sabora povodom Izvješća o radu pučkog pravobranitelja, obvezuju Vladu RH da podnese izvješće o mjerama poduzetim radi otklanjanja uzroka kršenja ljudskih prava, kao i izvješće o razlozima oglušivanja tijela državne uprave i tijela s javnim ovlastima na zahtjeve i upite pučkog pravobranitelja. 4.2.1.4. Ustavni sud Republike Hrvatske Ustavni sud je sud sui generis i nije sastavni dio sudbene vlasti. U sastavu Ustavnog suda je trinaest sudaca koje bira Hrvatski sabor na vrijeme od osam godina iz reda istaknutih pravnika, osobito sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i sveučilišnih profesora pravnih znanosti. Prvenstvena zadaća Ustavnog suda je nadzor nad ustavnošću zakona osim toga odlučuje i o suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom, odlučuje povodom ustavnih tužbi protiv pojedinačnih odluka državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba s javnim ovlastima kad su tim odlukama povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode, prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvješćuje Hrvatski sabor, rješava sukob nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, odlučuje o odgovornosti predsjednika RH te nadzire ustavnost programa i djelovanja političkih stranaka i može zabraniti njihov rad, nadzire ustavnost i zakonitost izbora i državnog referenduma i rješava izborne sporove koji nisu u djelokrugu sudova. 4.2.1.5. Vlada Republike Hrvatske - izvršna vlast Izvršnu vlast u Republici Hrvatskoj obnaša Vlada Republike Hrvatske u skladu s Ustavom i zakonima. Vlada Republike Hrvatske donosi uredbe, predlaže zakone i državni proračun te provodi zakone i druge propise koje donosi Hrvatski sabor. Vladu čine predsjednik, četiri potpredsjednika i 20 ministara. Rješenje o imenovanju predsjednika Vlade donosi Predsjednik Republike Hrvatske uz supotpis predsjednika Hrvatskog sabora, a rješenja o imenovanju članova Vlade donosi predsjednik Vlade uz supotpis predsjednika Hrvatskog sabora. Na izborima u siječnju 2000. pobijedila je koalicija lijevog centra sastavljena od šest stranaka. U lipnju 2001. iz koalicije izlazi Istarski demokratski sabor (IDS). Nakon krize koalicijske Vlade, 30. 07. 2002. formirana je nova Vlada od 5 stranaka-SDP (Socijaldemokratska partija), HNS (Hrvatska narodna stranka), HSS (Hrvatska seljačka stranka), LS (Liberalna stranka) i predstavnika nove stranke u osnivanju LIBRA a bez dotadašnje koalicijske stranke HSLS-A. Nova Vlada dobila je potporu većine zastupnika u Saboru, njih 84 od ukupno 151 zastupnika. 30. srpnja 2002. godine, Hrvatski je sabor potvrdio novi program Vlade, sastavljen od 23 točke. Ovim programom započinju i neke dublje reforme u državnoj upravi, pravosuđu i sektoru znanosti i obrazovanja koje, zbog njihove sveobuhvatnosti, Vlada neće moći završiti do kraja mandata. 4.2.6. Antikorupcijske mjere U Republici Hrvatskoj poduzeto je niz mjera u cilju borbe protiv korupcije koja zahvaća razne segmente društva. Republika Hrvatska ratificirala je Sporazum o osnivanju »skupine država za borbu protiv korupcije - GRECO« i Kaznenopravnu konvenciju o korupciji zaključena u Strasbourgu 27. siječnja 1999. godine. To su dva najvažnija međunarodna instrumenta usmjerena zaštiti društva protiv korupcije, uključujući prihvaćanje odgovarajućeg zakonodavstva i preventivnih mjera. Za provedbu ovih međunarodnih dokumenata nadležni su, u okviru svog djelokruga, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo financija, Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave i sudbena tijela Republike Hrvatske. Nadalje, slijedom zaključaka Vlade Republike Hrvatske usvojenih na sjednici održanoj 26. listopada 2000. godine, prihvaćen je Projekt ustroja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta. Donošenjem Zakona o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (28. rujna 2001.) osnovano je državno tijelo koje učinkovito i sustavno prikuplja podatke o pojavama korupcije i organiziranog kriminaliteta s ciljem poticanja i usmjeravanje suradnje između ostalih tijela državne vlasti i Ureda u cilju otkrivanja i sprječavanja istih. Između ostalog ističu se i zadaci upoznavanja javnosti o opasnosti i štetnosti korupcije te o metodama i sredstvima njezina sprječavanja. Time Republika Hrvatska ispunjava obveze preuzete međunarodnim sporazumima, prije svega Kaznenopravnom konvencijom o korupciji Vijeća Europe te usvaja rješenja zakonodavstva europskih zemalja koje su također donijele posebne propise u ovom području, budući da su iskustva pokazala kako se primjenom lex generalis ne postiže učinkoviti i nužni stupanj zaštite od ovih oblika kaznenih djela koja su posljedica porasta i međunarodne povezanosti zločinačkih udruga. Također, pri izradi Zakona kao i osmišljavanju koncepcije Ureda, polazišna osnova bila je i Rezolucija (97)24 o 20 glavnih načela za borbu protiv korupcije, usvojena 1997. godine, kao i rezolucija (98)7 kojom se ovlašćuje djelomičan i proširen Sporazum o osnivanju "Skupštine država protiv korupcije - GRECO ", usvojena 4. svibnja 1998. godine. Posebni značaj u antikorupcijskim aktivnostima RH predstavlja i Zakon o obvezama i pravima državnih dužnosnika (NN 101/1998). Ovim zakonom definiraju se prava i obveze dužnosnika u tijelima državne vlasti, a ponajviše i pitanje privatno-poslovnog sukoba interesa dužnosnika s javnim interesom u okviru djelatnosti koje obavljaju. Tako, primjerice: ako su vlasnici kontrolnog paketa dionica u trgovačkom društvu čije je poslovanje u svezi s djelokrugom tijela državne vlasti u kojem obnašaju dužnost, ako samostalno ili kao partneri obavljaju odvjetnički, revizorski ili drugi posao, ako sudjeluju u ulagačkim poslovima u svezi kojih imaju ili bi se moglo smatrati da imaju saznanja stečena u obnašanju dužnosti i slično, moraju odmah o mogućem sukobu interesa izvijestiti tijelo koje ih je izabralo, odnosno imenovalo i etičko povjerenstvo. Sukob interesa utvrđuje etičko povjerenstvo. Nadalje, u okviru ciljeva otkrivanja i sprječavanja korupcije, Ministarstvo pravosuđa uprave i lokalne samouprave izradilo je Nacrt prijedloga Zakona o obvezama i pravima lokalnih dužnosnika, kao i Nacrt prijedloga Zakona o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti. Cilj je Nacrta prijedloga Zakona o obvezama i pravima lokalnih dužnosnika, kao i Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika, definirati njihova prava i obveze i, što je vrlo bitno, spriječiti moguće sukobe interesa u obavljanju njihove dužnosti. Primjerice: u obavljanju svoje dužnosti, lokalni dužnosnici ne smiju stavljati svoj privatni interes iznad javnog, ne smiju primati ili zahtijevati dar radi obavljanja određenog posla, kršiti načelo jednakosti pred zakonom, primati dodatnu zaradu, obećavati zaposlenje, utjecati na dobivanje poslova, kao i na drugi način koristiti položaj dužnosnika. Vlada Republike Hrvatske je, uočavajući sve veću prijetnju rastuće korupcije i njezinu pogubnost za razvoj demokracije i vladavine prava, izradila Nacionalni program i akcijski plan za borbu protiv korupcije koji je usvojio Hrvatski sabor krajem ožujka 2002. godine. Sada predstoji poduzimanje odgovarajućih mjera u cilju djelotvorne provedbe akcijskog programa Nacionalnog programa za borbu protiv korupcije. Zakonom o političkim strankama (NN 76/93) je zajamčeno, putem njihova osnivanja, pravo građana na slobodno udruživanje zbog zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za politička, socijalna, gospodarska, nacionalna, kulturna ili druga uvjerenja i ciljeve. Određenim odredbama o sredstvima za rad političkih stranaka nastojalo se spriječiti pojavljivanje korupcije i protupravno korištenje navedenih sredstava. Političke su stranke neprofitne udruge i kao takve mogu, radi ostvarivanja svojih političkih ciljeva, stjecati prihode od članarina, dobrovoljnih prihoda, izdavačke djelatnosti, prodaje propagandnog materijala, organizacije stranačkih manifestacija, državnog proračuna, proračuna jedinica lokalne samouprave, dobiti poduzeća čiji su vlasnici i drugih propisima dozvoljenih izvora. Dio sredstava za rad političkih stranaka čiji su kandidati na izborima izabrani za zastupnike u Sabor Republike Hrvatske, osiguravaju se u godišnjem proračunu. Ako je politička stranka sredstva stekla ili koristila protupravno, ili ih nije iskazala u poslovnim knjigama i financijskim izvještajima (što je i javno obvezna pokazati na uvid za tekuću kalendarsku godinu), gubi pravo na naknadu sredstava iz čl. 19. ovoga zakona za narednu kalendarsku godinu. Protupravno stečena sredstva pripadaju državnom proračunu i bit će, na temelju zakona o izvršavanju državnog proračuna Republike Hrvatske za tekuću godinu, raspoređena u humanitarne svrhe. Zakon se odnosi na građane Republike Hrvatske kao fizičke osobe s pravom na slobodno udruživanje te na političke stranke kao pravne subjekte. 4.3. LJUDSKA PRAVA I ZAŠTITA MANJINA 4.3.1. Građanska, politička, gospodarska i socijalna prava 4.3.1.1. Sloboda udruživanja Sloboda udruživanja u Republici Hrvatskoj zagarantirana je Ustavom RH (NN 41/01). Područje slobode udruživanja uređeno je novim Zakonom o udrugama (NN 88/01). Zakon je ukinuo brojne administrativne zapreke za osnivanje i registraciju novih kako domaćih, tako i stranih udruga (dovoljna su tri osnivača, osnivač može biti i stranac, ne traži se dokaz o državljanstvu osobe ovlaštene na zastupanje udruge, upis i djelovanje stranih udruga u RH više se ne uvjetuje načelom uzajamnosti niti je za njihov upis u registar udruga potrebna suglasnost MVP). Zakonom je detaljno razrađen likvidacijski postupak, radi zaštite imovine udruge u slučaju prestanaka rada udruge Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica (NN 14/78, 52/88, 83/02) uređuje pravni položaj crkve ili vjerske zajednice drukčijeg naziva, zajednica vjerskih zajednica, vjerskih škola i učilišta, a u pitanjima vjerskog odgoja, odnosi se i na odgojne i obrazovne ustanove te na roditelje i skrbnike učenika, na čije se traženje u tim ustanovama ustrojava i izvodi nastava vjerskog odgoja. Zakonom se razrađuju vjerske slobode utvrđene Ustavom i Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Rim, 4.11.1950., ratificiran 17.10.1997.) te obveze preuzete Ugovorom između Svete Stolice i RH o suradnji na području odgoja i kulture (NN/MU 2/97) (NN/MU 2/97), Ugovorom između Svete Stolice i RH o pravnim pitanjima (NN/MU 3/97), Ugovorom između Svete Stolice i RH o gospodarskim pitanjima (NN/MU 18/98), Ugovorom između Svete Stolice i RH o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH (NN/MU 2/97). Temeljem navedenog Zakona, Vlada RH sklopila je ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Hrvatskoj i Islamskom zajednicom u Hrvatskoj. Sloboda udruživanja radnika i poslodavaca uređena je Zakonom o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01). Zaposlenici i poslodavci imaju pravo, bez bilo kakve razlike, po svojem slobodnom izboru i bez prethodnog odobrenja utemeljiti sindikat, odnosno udrugu poslodavaca te se u njega učlaniti. 4.3.1.2. Sloboda medija U Republici Hrvatskoj zajamčena je sloboda medija člankom 38. Ustava Republike Hrvatske (NN 41/01) kao jedno od osobnih i političkih sloboda i prava. Ovom ustavnom odredbom jamči se sloboda mišljenja i izražavanja, a osobito tiska i drugih sredstava priopćavanja, sloboda govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjena je cenzura, a novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji te je također zajamčeno pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom povrijeđeno pravo. Sloboda javnog priopćavanja i dostupnost izvorima informacija zajamčena je i Zakonom o javnom priopćavanju (NN 83/96) kojim su uređene djelatnosti izdavanja novina i drugih povremenih izdanja, djelatnosti proizvodnje i emitiranja radijskog i televizijskog programa i djelatnosti novinskih agencija. Izdavanjem tiska, proizvodnjom i emitiranjem radijskoga i televizijskoga programa te izdavanjem drugih javnih glasila mogu se baviti fizičke i pravne osobe, sukladno uvjetima propisanim Zakonom o telekomunikacijama (NN 53/94), Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji (NN 17/01) i Zakonom o izdavačkoj djelatnosti (NN 28/83 i 26/93). Područje slobode medija, koje je uređeno ovim propisima, Zakonom o telekomunikacijama i Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji potrebno je na odgovarajući način, uzimajući u obzir dosadašnje iskustvo u primjeni ovih propisa i potrebu za poboljšanjem učinkovitosti u provedbi propisa na ovom području, prilagoditi standardima koji su predviđeni u preporukama, izjavama i rezolucijama Vijeća Europe za područje medija. Postignuće zahtjeva za jasnoćom odnosa u području medija te transparentnošću složenih odnosa između različitih subjekata na koje se odnose ovi propisi, ima za posljedicu potrebu uređenja tih odnosa na način koji je u skladu sa standardima EU napose u području elektroničkih medija. Slijedom toga, izrađen je Nacrt prijedloga zakona o Hrvatskoj radioteleviziji koji je tijekom mjeseca prosinca prošao prvo čitanje u Hrvatskom saboru te se očekuje njegovo donošenje i stupanje na snagu u prvom tromjesečju 2003. godine. Ovim zakonom bi se uredila materija koja je sada uređena Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji (NN 17/01). Tekst nacrta u potpunosti je usklađen s Direktivom Vijeća EU 89/552/EC, od 3. listopada 1989. godine i Direktivom Europskog parlamenta i Vijeća EU, 97/36/EC, od 30. lipnja 1997. godine o usklađenju određenih odredbi propisanih zakonom, uredbom ili administrativnom mjerom u državama članicama koje se odnose na obavljanje televizijskog emitiranja te Direktivom Vijeća EU 84/450/EEC, od 10. rujna 1984., koja se odnosi na ujednačavanje zakona, uredbi i administrativnih odredbi država članica koje se tiču prijevarnog oglašavanja, kao i Zakonom o potvrđivanju Europske konvencije o prekograničnoj televiziji i Protokola o izmjenama ove Konvencije (NN 11/01). Prijedlogom Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji prvotno se želi usuglasiti položaj HRT-a kao javne radiotelevizije s europskim propisima i standardima, a osobito s odredbama Europske konvencije o prekograničnoj televiziji te isto tako otkloniti nedostatke i neusklađenosti uočene u provedbi važećeg Zakona. Pri tome se Hrvatskoj radioteleviziji kao javnom servisu mora osigurati potpuna programska autonomija, a u pogledu financiranja HRT-a kao javnog servisa nužno je ostvariti četiri temeljna načela, a to su stabilnost, nezavisnost, proporcionalnost i transparentnost. Vodeći računa o navedenim načelima Prijedlogom zakona o HRT-u uređuju se slijedeća osnovna pitanja: - HRT se ustrojava kao javna ustanova koju čine tri organizacijske jedinice Hrvatski radio, Hrvatska televizija te Glazbena proizvodnja. Ovako predloženim ustrojem omogućava se odgovarajuća razina autonomije u poslovanju radija, televizije i glazbene proizvodnje uz istovremenu mogućnost da se zajedničke funkcije i poslovi racionalno obavljaju na razini ustanove. Među takvim funkcijama i poslovima osobito su poslovi s područja informatike, telekomunikacija, prikupljanja pristojbe, izgradnje i održavanja, međunarodni poslovi, kao i drugi poslovi; - Predloženi ustroj HRT-a osigurava punu programsku samostalnost radija i televizije koja se ostvaruje pod nadzorom Vijeća HRT-a; - Jačanje uloge i djelokruga Vijeća HRT-a kao tijela koje zastupa i štiti interes javnosti te provodi nadzor i skrbi o unapređenju radijskog i televizijskog programa. Uspostavljanje nadzora Vijeća HRT-a nad provedbom programskih načela i obveza utvrđenih Zakonom na način koji će onemogućiti ometanje autonomnosti uredničkog i novinarskog rada; - Uspostavljanje transparentnog postupka imenovanja odgovornih osoba na čelne funkcije na razini ustanove odnosno organizacijskih jedinica u njezinu sastavu. Glavnog ravnatelja HRT-a, ravnatelje organizacijskih jedinica, kao i direktore programa i glavne urednike informativnog programa imenovalo bi i razrješavalo Vijeće HRT-a. Kako bi se osigurala autonomija i puna odgovornost djelovanja čelnih ljudi radija i televizije postupak njihova razrješenja bilo bi moguće pokrenuti samo u slučajevima propisanim Zakonom; - Po uzoru na mnoge europske radiotelevizije predlaže se uvođenje dvije čelne funkcije odgovorne za realizaciju radijskog odnosno televizijskog programa, to su direktor programa i glavni urednik informativnog programa. Direktor programa odgovoran je za organiziranje i usklađivanje programa s načelima propisanima Zakonom, programskom i poslovnom politikom te je isto tako odgovoran za izradu godišnjeg odnosno sezonskog rasporeda programa. Glavni urednik informativnog programa odgovoran je za organizaciju informativnog programa, te za objavljene informacije u informativnom programu; - Glazbena proizvodnja koja sada djeluje u sastavu Hrvatskog radija ustrojava se kao zasebna organizacijska jedinica. Kao takva svoju djelatnost prioritetno obavlja za potrebe radija i televizije dok dio svoje produkcije može realizirati na tržištu. Uz navedena osnovna pitanja prijedlogom Zakona obuhvaćena su i mnoga poboljšanja pojedinih odredbi, a osobito odredbi o programskim načelima i obvezama te sadržaju programa. Predloženim izmjenama i dopunama uspostavlja se takav položaj Hrvatske radiotelevizije iz kojeg je razvidno da je ona kao javni servis uspostavljena za javnost, da ju financira javnost te ju stoga i kontrolira javnost. Donošenjem predloženog Zakona odnosno njegovom provedbom ostvarit će se naredni korak u tranziciji Hrvatske radiotelevizije u javnu radioteleviziju čije će djelovanje biti usuglašeno s europskim propisima i standardima koji se primjenjuju na javne radiotelevizije. Uvažavajući činjenicu da predstoji donošenje Zakona kojim će se urediti položaj i djelovanje drugih elektronskih medija ovaj Zakon imat će značajan doprinos za zakonsko uređenje ovoga područja. Radi poboljšanja sustava elektroničkih medija i javnih elektroničkih medija Ministarstvo kulture planira izraditi nacrt zakona o elektroničkim medijima koji će u siječnju 2003. godine uputiti Hrvatskom saboru na prvo čitanje. Ovaj zakon bi uređivao materiju koja je sada uređena člancima 74. - 91. Zakona o telekomunikacijama (NN 76/99, 128/99 i 68/01), a odnosi se na radio i televiziju (vijeće za radio i televiziju te kabelsku televiziju), kao i na materiju koja je uređena odredbama Zakona o potvrđivanju Europske konvencije o prekograničnoj televiziji i Protokola o izmjenama ove Konvencije (NN 11/01). Radi uređenja pitanja vezanih uz ostale medije, tiskovine i dr. Ministarstvo kulture planira izraditi nacrt zakona o medijima koji će u veljači 2003. godine uputiti Hrvatskom saboru na prvo čitanje. Ovaj zakon bi uređivao materiju koja je sada uređena odredbama Zakona o javnom priopćavanju (NN 83/96, 143/98 i 96/01), a odnosi se na ostale medije, tiskovine te na pitanje javnosti vlasništva pravnih osoba koje obavljaju djelatnost u području javnog priopćavanja, kao i odredbe koje bi sankcionirale povredu časti i ugleda prouzročenu u tijeku obavljanja ove djelatnosti. 4.3.1.3. Sindikati i udruge poslodavaca Sindikalno djelovanje u Republici Hrvatskoj vrlo je razvijeno te se očituje u postojećem sindikalnom pluralizmu koji čini ne samo postojanje više sindikalnih organizacija, već i više različitih načina udruživanja. Od oko tristotinjak registriranih sindikata na lokalnim razinama većina ih je udružena u pet sindikalnih središnjica - udruga sindikata više razine i to: Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Nezavisni hrvatski sindikati, Matica hrvatskih sindikata javnih službi, Hrvatska udruga sindikata i Udruga radničkih sindikata Hrvatske, koje ukupno broje oko 500.000 članova. Trenutno najbrojnija sindikalna središnjica u Republici Hrvatskoj je Savez samostalnih sindikata Hrvatske koji okuplja 22 sindikata, organiziran je na granskom načelu, a osnovan je tijekom 1990. godine. Ujedno to je jedina središnjica koja ima organizirana povjereništva u svim županijama gdje se članovima sindikata udruženih u Savez pružaju kako pravne, tako i ostale usluge zaštite prava i poboljšanja radnih uvjeta i statusa radnika. Pravni okvir kojim je uređeno osnivanje i djelovanje sindikata, odnosno udruga sindikata više razine, utvrđen je općim propisima - Ustavom RH (NN 28/01, čl. 43.) i Konvencijom 87. o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje Međunarodne organizacije rada (NN 3/00-Međunarodni ugovori) te Zakonom o radu (NN 38/95, 17/01, glava XIX. čl. 159.-184.) kao temeljnom propisu kojim se regulira pravo organiziranja radnika u udruge i način njihova djelovanja. Zakon o udrugama (NN 88/01) se u svojim prijelaznim odredbama (čl. 43., st. 1.) također referira na slobodu udruživanja radnika. Sukladno navedenim odredbama sindikat, odnosno udruga sindikata više razine, mora imati statut utemeljen i donesen na načelima demokratskoga zastupanja demokratskog očitovanja volje članova. Statutom udruge utvrđuje se: svrha udruge; unutarnji ustroj udruge utemeljen na načelima demokratskoga zastupanja i demokratskog očitovanja volje članova, naziv; sjedište; područje djelovanja; znak; tijela udruge; način izbora i opoziva tih tijela; ovlaštenja tijela udruge; postupak učlanjivanja i prestanak članstva; način određivanja članarine; način donošenja i izmjene statuta, pravila i drugih općih akata; način stjecanja, raspolaganja i nadzora nad imovinom te prestanak rada udruge. Nadalje, Zakon o načinu određivanja zastupljenosti udruga sindikata više razine u tripartitnim tijelima na nacionalnoj razini (NN 19/99) uređuje postupak određivanja zastupljenosti udruga sindikata više razine u tijelima na nacionalnoj razini u kojima su preko svojih predstavnika zastupljeni Vlada Republike Hrvatske, sindikati i poslodavci. U slučaju kada se tripartitna tijela na nacionalnoj razini osnivanju sporazumom, broj mjesta koja pripadaju sindikatima u tim tijelima ne može biti manji od broja udruga utvrđenih rješenjem nadležnog ministra. U RH djeluje više udruga poslodavaca koje, nastupajući u ime svojih članova konkretnim stavovima i zahtjevima prema svojim partnerima, zauzimaju važne pozicije prema državi i državnim tijelima kada je riječ o uvjetima poslovanja, odnosno prema sindikatima za područje radnih odnosa te općenito odgovarajućim trojnim tijelima, posebice Gospodarsko-socijalnom vijeću. Najznačajnija od njih je Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) koja djeluje kao nevladina, dobrovoljna udruga i okuplja članstvo od oko 5.000 poslodavaca iz svih gospodarskih djelatnosti u RH u kojima je zaposleno preko 300.000 djelatnika. Članovi Hrvatske udruge poslodavaca su okupljeni u 24 granske udruge. Neke od udruga koje djeluju izvan Hrvatske udruge poslodavaca udružene su u Savez neovisnih udruga poslodavaca (SNUP). 4.3.1.4. Ravnopravnost spolova Hrvatskim Ustavom među najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske uvrštena je ravnopravnost spolova, čime je iskazana politička volja i najvišeg zakonodavnog tijela državne vlasti da se Republika Hrvatska svrsta među sve one demokratske države koje svoj poredak grade uz puno priznanje i promicanje ravnopravnosti žena i muškaraca kao neizostavnog preduvjeta za održivi razvoj. Time je potvrđeno političko načelo da je paritetna demokracija jedina stvarna demokracija te su postavljeni temelji daljnjoj zakonodavnoj regulativi kojom se stvara okruženje jednakih mogućnosti za oba spola i dosljednoj primjeni te regulative u praksi. Vlada Republike Hrvatske surađuje s međunarodnim organizacijama koje se bave pitanjima promicanja i zaštite ljudskih prava: Ujedinjenim narodima, OESS-om, Vijećem Europe, Europskom unijom, Paktom o stabilnosti te provodi međunarodne ugovore o ljudskim pravima kojih je stranka Republika Hrvatska. Vlada Republike Hrvatske 9. svibnja 1996. godine osnovala je Povjerenstvo za ravnopravnost spolova kao koordinativno tijelo za praćenje položaja žena i promicanje ravnopravnosti spolova. Povjerenstvo je, polazeći od Pekinške platforme za djelovanje, izradilo Nacionalnu politiku za promicanje jednakosti za razdoblje 1997.-2000. godine. Osnivanje Povjerenstva te usvajanje i provođenje Nacionalne politike pridonijelo je podizanju svijesti o potrebi djelovanja za postizanje pune jednakosti žena i muškaraca. Povjerenstvo je međuresorno tijelo sastavljeno od predstavnica/ka ministarstava i drugih državnih tijela te je i koordinativno tijelo zaduženo za praćenje položaja žena i promicanje ravnopravnosti spolova, a strukturno se usavršava uključivanjem nezavisnih stručnjakinja. U Hrvatskom saboru na sjednici održanoj 4. prosinca 2001. godine usvojena je Nacionalna politika za promicanje ravnopravnosti spolova s Programom provedbe nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova u RH od 2001. do 2005. godine (NN broj 112/01), koju je izradilo Vladino Povjerenstvo za ravnopravnost spolova i koja je postala sveobuhvatan dokument za promicanje i zaštitu ljudskih prava žena u svim područjima djelovanja u RH. Nacionalna politika ima kao osnovni cilj ostvarivanje ravnopravnosti spolova, a posebno promicanje prava žena u svim područjima ljudskog djelovanja. Ostali ciljevi Nacionalne politike su: osiguravanje uvjeta za ostvarenje prava žena otklanjanjem svih oblika diskriminacije, povećanje pristupa žena odgovarajućoj zdravstvenoj zaštiti, otklanjanje stereotipa i diskriminacijskih ponašanja koji su temelj nasilja nad ženama, poboljšanje položaja žena u gospodarstvu, promicanje ravnopravnosti spolova kroz obrazovne programe, povećanje broja žena na položajima moći i odlučivanja te promicanje postojećih, ali i stvaranje odgovarajućih novih mehanizama za unapređenje položaja žena. Vlada RH promicanjem načela ravnopravnosti spolova nastoji učvrstiti ravnopravnost žena i muškaraca u svim područjima ljudskog djelovanja, podizati svijest o potrebi djelovanja za postizanje pune jednakosti žena i muškaraca, osvješćivati žene u svim sredinama o njihovom stvarnom položaju i potrebi njegova usklađivanja s općeljudskim standardima te osigurati potpore ženama u ostvarenju njihovih prava i stvaranju uvjeta za učinkovito rješavanje uočenih problema. Jedno od radnih tijela Hrvatskog sabora je i Odbor za ravnopravnost spolova u čijem djelokrugu je, u postupku donošenja zakona i drugih propisa, pravo i dužnost kao matičnog radnog tijela u područjima koja se odnose na poticanje i praćenje primjene načela ravnopravnosti spolova u zakonodavstvu RH - poticanje potpisivanja međunarodnih dokumenata o ravnopravnosti spolova i praćenje primjene tih dokumenata, sudjelovanje u izradi, provedbi i analizi ostvarenja Nacionalne politike za ostvarenje ravnopravnosti spolova, predlaganje programa mjera za uklanjanje diskriminacije po spolu, poticanje ravnomjerne spolne zastupljenosti u sastavu radnih tijela i izaslanstva Hrvatskog sabora i slično. 4.3.1.5. Zaštita prava djeteta Republika Hrvatska jasno se odredila štititi materinstvo, djecu i mladež te stvarati socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život. Prava djeteta i njihovo poštivanje jasno je izraženo u Ustavu Republike Hrvatske (NN 41/01,28/01) gdje su djeca istaknuta kao skupina koja iziskuje posebnu skrb i zaštitu društva i države. U domaćem zakonodavstvu, osim Obiteljskim zakonom, prava i interesi djece posebno se štite u niz drugih posebnih propisa npr. u Zakonu o socijalnoj skrbi, Zakonu o sudovima za mladež itd. U provedbi Obiteljskog zakona uočeni su određeni nedostaci te je donesena odluka da se pripremi novi Obiteljski zakon kojim će se jače naglasiti subjektivitet djeteta u obitelji, a u normativnom smislu iz zakona brisati odredbe koje se ne koriste ili koje bi trebale postati dijelom drugih zakona. Predlaže se da dijete ima posebnog skrbnika koji će štiti njegov interes u određenim slučajevima (npr. kod povjeravanja djeteta s poremećajem u ponašanju ustanovi socijalne skrbi itd.) Također se predlaže prijenos ovlasti s centara za socijalni rad na sudove kada se izriču mjere za zaštitu i dobrobit djeteta, povjeravanje djeteta s poremećajem u ponašanju ustanovi socijalne skrbi i zabrana neovlaštenog približavanja članova obitelji koji uznemiruju dijete. Republika Hrvatska također je potpisnica niza međunarodnih ugovora koji se odnose na zaštitu prava i interesa djeteta. To su, prije svega, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Konvencija o zabrani i trenutnim djelovanjima za ukidanje najgorih oblika dječjeg rada (182), Konvencija o pravima djeteta te Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta glede uključivanja djece u oružane sukobe i Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji. Polazeći od odredaba Ustava, postoji niz tijela u svim segmentima državne vlasti koja pokrivaju područje brige i skrbi o djeci. U Hrvatskom saboru to je Odbor za obitelj, mladež i sport kao matično tijelo, ali i niz drugih odbora, npr. Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu. Među tijelima državne uprave koja svojim zakonom propisanim djelokrugom pokrivaju to područje su: Ministarstvo prosvjete i športa, Ministarstvo rada i socijalne skrbi, Ministarstvo zdravstva, Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Ministarstvo unutarnjih poslova, Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži. Pri redovnim općinskim sudovima, županijskim sudovima i Vrhovnom sudu Republike Hrvatske postoje posebni odjeli ili suci za mladež. Državni odvjetnici su specijalizirani u odjelima za mladež pri općinskim i županijskim državnim odvjetništvima, a jedan od zamjenika pri Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske je zadužen za mladež Dana 02. listopada 2002. godine, Hrvatski sabor prihvatio je Prijedloge Nacionalne obiteljske politike i Nacionalnog programa djelovanja za mlade, provedba kojih će u još značajnijoj mjeri pridonijeti promicanju prava i interesa djece. Vlada Republike Hrvatske osnovala je i dva zasebna, savjetodavna tijela Vlade koja se bave isključivo problematikom djece: Vijeće za djecu i Povjerenstvo za prevenciju poremećaja u ponašanju djece i mladeži. Vijeće za djecu osnovano je 1998. godine s ciljem trajnog praćenja ostvarivanja Nacionalnog programa djelovanja za djecu u Republici Hrvatskoj te koordiniranja i usklađivanja rada državnih i drugih tijela pri ostvarivanju planiranih mjera i aktivnosti. U ostvarivanju navedenih zadaća Vijeće prati primjenu Konvencije o pravima djeteta, ali i drugih međunarodnih akata koji se odnose na zaštitu djece te promiče prava djeteta, zatim raspravlja o svim prijedlozima zakona i drugih propisa koji se dotiču ostvarivanja prava djeteta te Vladi predlaže njihove promjene odnosno izradu novih propisa iz područja koja se odnose na zaštitu djece. Vijeće za djecu donosi za svaku kalendarsku godinu Program rada. Jedan od temeljnih zadataka u tekućoj godini je dovršenje revizije Nacionalnog programa djelovanja za djecu. Povjerenstvo za prevenciju poremećaja u ponašanju djece i mladeži osnovano je 1997. godine kao stručno, savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske sa zadaćom proučavanja, praćenja i analiziranja rizičnih čimbenika koji uvjetuju nastanak poremećaja u ponašanju djece i mladeži, praćenja kretanja pojave maloljetničke delinkvencije te izvršenja mjera i aktivnosti radi njenog suzbijanja te ostvarivanja kazneno-pravne zaštite djece i mladeži. Zbog složenosti područja koje Povjerenstvo pokriva, u pripremi je izrada Nacionalne strategije prevencije poremećaja u ponašanju djece i mladih s poremećajima u ponašanju. Zbog zajedničkog cilja djelovanja ostvarena je i suradnja između navedenih tijela: Vijeća za djecu i Povjerenstva za prevenciju poremećaja u ponašanja djece i mladeži posebno na području Revizije Nacionalnog programa djelovanja za djecu. U zakonodavnu proceduru upućen je Nacrt prijedloga Zakona o pravobranitelju za djecu koji je izradio Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži. Nacrt Zakona je na 25. sjednici Hrvatskog sabora održanoj 04. listopada 2002. godine prošao prvo čitanje. Prema prijedlogu Zakona o pravobranitelju za djecu predviđa se, u cilju promicanja i zaštite prava i interesa djece, uspostava nove institucije – Ureda pravobranitelja za djecu. Sva tijela državne uprave, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, kao i ustanove, udruge i druge pravne i fizičke osobe koje se bave pitanjima od značaja za djecu, dužna su surađivati s pravobraniteljem za djecu. Svaki građanin može pravobranitelju za djecu podnijeti prijedlog za razmatranje pitanja od značaja za zaštitu prava i interesa djece a pravobranitelj slobodno odlučuje hoće li i u kojoj mjeri prijedlog uzeti u razmatranje. Pravobranitelj za djecu podnosi jednom godišnje izvješće Hrvatskom saboru o svom radu, dok u slučajevima većeg stupnja ugroženosti prava i interesa djece može o tim slučajevima podnijeti i posebna izvješća Hrvatskom saboru. Uređenje nasilja u obitelji, s aspekta kaznenog zakonodavstva, proteže se kroz tri zakona: Kazneni zakon (110/97,27/88,50/00,129/00), Obiteljski zakon (162/98) i Zakon o kaznenom postupku (NN br. 110/97 i 58/02). U posljednjem desetljeću svjedoci smo sve izraženije globalne zabrinutosti za dobrobit i napredak djece, pa tako i za suzbijanje nasilja u njihovom okruženju. Pojačana potreba njihove zaštite rezultirala je daljnjim osnaživanjem kaznenog zakonodavstva i nakon njegove reforme iz 1997. Tako je izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN br. 129/00), unesen novi članak 215.a kojim se propisuje kažnjavanje do tri godine za nasilničko ponašanje u obitelji. Nakon toga u Hrvatskoj je daljnjim aktualiziranjem ovog problema postignut konsenzus oko potrebe da nasilje u obitelji dobije zakonom zajamčenu brzu, adekvatnu i potpuniju zaštitu te da se ova materija objedini na jednom mjestu. Stoga je u svibnju ove godine odlukom Vlade RH oformljena Radna skupina za izradu Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. U nastojanja potpunije zaštite uklapaju se obveze RH koje je ona prihvatila Konvencijom o pravima djeteta te Konvencijom o ukidanju svih oblika diskriminacije žena. Nacrtom zakona se predlaže definiranje pojma nasilja u obitelji, tako da glasi: ”Nasilje u obitelji je svaka primjena fizičke sile ili psihičke prisile, odnosno svako drugo postupanje jednog člana obitelji koje može prouzročiti, ili postoji opasnost da bi moglo prouzročiti, fizičku ili psihičku bol, osjećaj straha ili osobne ugroženosti ili povredu dostojanstva, oštećenje imovine ili ozbiljnu prijetnju takvim oštećenjem kod drugog člana obitelji.” Također se definira kakva djelovanja predstavljaju nasilje: fizički i verbalni napad, spolno uznemiravanje, prijetnja, izolacija, ograničavanje komuniciranja s trećim. Sastavni dio ovog Zakona bit će prekršajno- pravne sankcije: novčana kazna, zatvor te zaštitne mjere. Novina je da se predlaže kažnjavanje osoba koje su za zlostavljanje saznale u okviru obavljanja svoje dužnosti, a propustile su ga prijaviti. Također se predlaže izricanje zaštitnih mjera ukoliko postoji opasnost od ponavljanja djela, posve nove vrste mjera u hrvatskom zakonodavstvu. To su zabrana približavanja nasilnika žrtvi te mjera udaljenja nasilnika iz stambenog prostora. Vlada RH je u ožujku 2001. zadužila Ministarstvo prosvjete i športa da pripremi Program mjera za povećanje sigurnosti u školama koje će obuhvatiti slučajeve nasilja po školama. U tu svrhu ustrojen je međuresorni tim u kojem su predstavnici nadležnih tijela državne uprave. Cilj je izraditi program mjera. U okviru navedenog programa Ministarstvo prosvjete i športa pokrenulo je projekt “Afirmacijom pozitivnih vrijednosti protiv nasilja” čija je svrha poticati zdrav psihosocijalni razvoj učenika i pozitivan sustav vrijednosti. Uskoro se u Zagrebu osniva Poliklinika za zaštitu zdravlja djece koja će se prvenstveno baviti zaštitom zdravlja zanemarene i zlostavljane djece (dijagnostika i terapija) te edukacijom i supervizijom svih stručnjaka koji se time bave (liječnici, policija, suci, psiholozi, socijalni radnici, državni odvjetnici, prosvjetni radnici), uz znanstveno istraživanje i publiciranje. Ideja je krenula od Hrabrog telefona budući da mala nevladina udruga nije u mogućnosti pokriti sve potrebe niti djelovati izvan Zagreba. Primjer je to suradnje NVO i države koja preuzima financiranje. Navedenim integriranom projektom piramidalno se povezuju sve institucije koje se bave djecom i nasiljem (piramida međusobnog obavještavanja i suradnje, ubrzanje i profesionalizacija intervencije). 4.3.2. Prava i zaštita manjina Zaštita manjina i unapređenje njihova položaja jedan je od osnovnih političkih zadataka Vlade RH koja je u potpunosti svjesna značaja uspostave međusobnog povjerenja kao ključnog elementa demokratske stabilnosti. Ustav Republike Hrvatske jamči ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina (članak 15. Ustava). Prema Ustavu ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina uređuje se ustavnim zakonom. Upravo je usvajanje novog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina obveza koja je ostala otvorena, a koju je Republika Hrvatska prihvatila prijemom u Vijeće Europe. Novi Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina usvojen je od strane Hrvatskog sabora 13. prosinca 2002. godine. Budući da se radi o organskom zakonu, za njegovo donošenje bila je potrebna dvotrećinska većina glasova svih zastupnika (članak 82. stavak 1. Ustava RH). Uz Ustavni zakon, 2000. godine donesena su i dva ključna zakona kojima se štite prava manjina. To su Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj i Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina (NN 51/2000). Republika Hrvatska ratificirala je Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina (NN-MU, broj 14/97) i Europsku povelju o regionalnim i manjinskim jezicima (NN-MU, broj 18/97), ujedno je sklopila dvostrane ugovore s Italijom i Mađarskom o pravima manjina (NN-MU, brojevi 15/97 i 8/95) te ima sklopljen određeni broj sporazuma o kulturnoj suradnji s tzv. matičnim državama. Iako je izrada Nacrta Ustavnog zakona bila predviđena za kraj 2001. godine (Plan provedbe SSP-a), to je bilo odgođeno kako bi se nacrt izradio na temelju pouzdanih podataka o etničkom sastavu stanovništva RH koji su prikupljeni popisom stanovništva 2001. godine, a postali su dostupni u travnju 2002. godine. Prema popisu stanovništva Republika Hrvatska ima 4.437.460 stanovnika, od kojih su 331.383 pripadnici nacionalnih manjina, što iznosi 7.47% ukupnog broja stanovništva. Najbrojnija nacionalna manjina u RH je srpska manjina koja prema popisu čini 4,54% ukupnog broja stanovništva. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina izrađen je u suradnji s predstavnicima nacionalnih manjina i međunarodnim stručnjacima (OESS i Vijeće Europe). Njime je riješen institucionalni okvir u kojem će manjine djelovati, zatim će se urediti pitanje političkog predstavljanja u Hrvatskom saboru te participacije u predstavničkim i izvršnim tijelima jedinica lokalne samouprave. Ustavni zakon daje definiciju nacionalne manjine onakvu kako je određena Instrumentom za zaštitu prava manjina Srednjoeuropske inicijative iz 1994. godine. Novost u Ustavnom zakonu je da se odustalo od nabrajanja nacionalnih manjina što je i bila preporuka Komisije za demokraciju putem prava Vijeća Europe (Venecijanska komisija). Što se tiče pitanja izbora zastupnika u Hrvatski sabor, u Ustavnom zakonu ugrađena su samo opća načela kojima će se nacionalnim manjinama jamčiti zastupljenost u Saboru. Tijekom rasprave oko Ustavnog zakona u Hrvatskom saboru predstavnici manjina ipak su se zalagali za uvođenje pozitivne diskriminacije, u čemu ih je podržao i saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Ovo pitanje detaljnije će se urediti novim Zakonom o izboru zastupnika u Hrvatski sabor za koji se predviđa upućivanje u parlamentarnu proceduru početkom 2003. godine. U Ustavnom zakonu predviđa se manjinska samouprava i savjet nacionalnih manjina. Prava nacionalnih manjina uređena su i drugim zakonima, kao što su Zakon o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (NN, broj 33/2001) kojim se jamči proporcionalna zastupljenost manjina sukladno njihovoj brojnosti. Polazeći od međunarodnih standarda i hrvatskog zakonodavstva, Vlada RH definirala je Model ostvarivanja prava pripadnika nacionalnih manjina prema kojem većinu etničkih prava pripadnici nacionalnih manjina ostvaruju kroz redovite institucije sustava. Samo dio etničkih prava osigurava se djelovanjem različitih udruga nacionalnih manjina i na taj način osigurava dodatna zaštita od asimilacije. Prema Modelu pripadnici nacionalnih manjina preko nadležnih državnih institucija ostvaruju svoja prava za područje obrazovanja (Ministarstvo prosvjete i športa), područje knjižničarske djelatnosti (Nacionalna i sveučilišna knjižnica), područje društvenih istraživanja (Ministarstvo znanosti i tehnologije) i područje zaštite kulturne baštine i spomeničkog blaga (Ministarstvo kulture). Pripadnicima nacionalnih manjina osigurava se pristup medijima (Hrvatska televizija i Hrvatski radio). Etnička prava koja nije moguće ostvariti djelovanjem redovitih institucija, ostvaruju se financijskim pomaganjem kulturnih programa nevladinih udruga i ustanova. Radi se o programima iz područja informiranja, izdavaštva, kulturnog amaterizma i kulturnih manifestacija koje Vlada RH financijski pomaže na prijedlog Ureda za nacionalne manjine, koji i provodi distribuciju tih sredstava. Vladin Ured za nacionalne manjine ujedno proučava međunarodne konvencije iz područja etničkih, vjerskih i kulturnih prava manjina, prati stanje u Republici Hrvatskoj i svijetu te predlaže primjenu određenih, u praksi provjerenih modela. Na prijedlog Venecijanske komisije 1998. godine formirano je Vijeće nacionalnih manjina, kao zajedničko tijelo koje koordinira suradnju među udrugama nacionalnih manjina. Takvo tijelo predviđeno je i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina (Savjet). Donošenjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina Republika Hrvatska postignut je zakonodavni okvir koji je u skladu s međunarodnim standardima vezanima za ljudska prava i prava manjina. U tom kontekstu Vladi RH treba osigurati i jamčiti potpunu provedbu takvog zakonodavstva. U sklopu zaštite prava manjina poseban se naglasak stavlja na zaštitu prava Roma kojih u Republici Hrvatskoj prema popisu stanovništva ima 9.460. S obzirom na činjenicu da se romske zajednice suočavaju s poteškoćama u društvenom i gospodarskom životu, poput visoke nezaposlenosti, loših uvjeta stanovanja, niskog stupnja obrazovanja te nezadovoljavajuće zdravstvene skrbi, Vlada RH osnovala je Radnu skupinu stručnjaka za izradu nove Nacionalne strategije za Rome. Spomenuta strategija imat će za zadaću definiranje politike i aktivnosti s ciljem poboljšanja položaja romskog stanovništva u Hrvatskoj i njihove bolje integracije u hrvatsko društvo. Donošenje Nacionalne strategije od strane VRH predviđa se do kraja 2002. godine. U rujnu 2002. u Čakovcu je, u zajedničkoj organizaciji Vlade RH, Vijeća Europe i Pakta o stabilnosti za Jugoistočnu Europu, održan međunarodni seminar o obrazovanju Roma u Hrvatskoj. Posebna pažnja tom je prigodom posvećena predškolskom obrazovanju romske djece putem kojeg bi ona trebala steći dovoljno poznavanje hrvatskog jezika za praćenje daljnjeg redovitog osnovnoškolskog programa. Predviđeno je da se u školama, s većinom romskih učenika, zaposle učiteljski asistenti koji bi djeci pomagali u svladavanju jezičnih poteškoća. Za tu svrhu Vlada RH osigurat će prostorije za centre romske zajednice u Zagrebu i Čakovcu, kao i novčana sredstva u vrijednosti od 1,1 milijuna kuna za njihovo daljnje djelovanje. Institut Hrvatsko otvoreno društvo također će poduprijeti projekte o obrazovanju Roma te pružiti odgovarajuću stručnu pomoć u tom području. 4.3.3. Povratak izbjeglica i raseljenih osoba Prognaničko-izbjeglička kriza u Hrvatskoj započela je 1991. godine nakon agresije na Hrvatsku i progona hrvatskih građana iz njihovih domova na ratom zahvaćenim područjima države koji utočište nalaze na slobodnim područjima Hrvatske i manji broj u inozemstvu. Nastavljena je 1992. godine nakon izbijanja rata u susjednoj Bosni i Hercegovini i priliva velikog broja izbjeglica u Hrvatsku. Tako je krajem 1992. godine Republika Hrvatska bila utočište za više od 700.000 prognanika i izbjeglica: 300.000 prognanika s tadašnjih okupiranih područja Hrvatske te 400.000 izbjeglica iz susjedne Bosne i Hercegovine. Kriza je svoj smjer promijenila tek krajem 1995. godine kada otpočinje masovni povratak prognanika i izbjeglica na dotad okupirana područja Hrvatske oslobođena akcijama Hrvatske vojske “Bljesak” i “Oluja” te u Bosnu i Hercegovinu nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma. Aktivna politika Vlade Republike Hrvatske prema procesu povratka te njena značajna financijska ulaganja u provedbu povratka u posljednjih dvije i pol godine rezultirali su velikim napretkom u povratku prognanika i izbjeglica, osobito u manjinskom povratku hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Još 2000. godine uklonjene su zakonske, administrativne i sigurnosne prepreke povratku svih hrvatskih građana, između ostalog, kroz izmjene administrativnih i zakonskih propisa (Zakon o obnovi i Zakon o područjima posebne državne skrbi). U 2001. i 2002. godini krenulo se korak dalje s kreiranjem sveobuhvatne politike povratka u cilju postizanja održivosti samog procesa i njegovog ubrzavanja, a za što su osigurana dodatna proračunska i druga kreditna sredstava, osobito u području obnove stambenog fonda i infrastrukture te povratu imovine i stambenom zbrinjavanju. Posebno veliki pomaci napravljeni su na području povrata imovine koje je jedan od ključnih elemenata povratka i zaštite osnovnih ljudskih prava osobito prava na raspolaganje vlastitom imovinom, kao i normalizacije života u multietničkim lokalnim zajednicama na područjima povratka. Nakon što je Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo obavilo pregled sve zauzete imovine i jasno definiralo početno stanje, Hrvatska je Vlada krenula krajem 2001. godine s cjelovitom reformom sustava povrata imovine. Tako je u rujnu 2001. godine Vlada donijela Odluku o dovršenju procesa povrata imovine do kraja 2002. godine, u prosincu usvojila Akcijski plan za provedbu povrata imovine do kraja 2002. gdje su razrađene konkretne aktivnosti i mjere za provedbu odluke. U međuvremenu je u srpnju 2002. godine Hrvatski sabor usvojio izmjene Zakona o područjima posebne državne skrbi s jasno definiranim procedurama povrata imovine i rokom za povrat imovine vlasnicima. Pored spomenutih mjera čija je provedba ključna za proces povratka, Vlada je definirala i poduzela druge mjere koje se odnose na poticanje rješavanja ostalih pitanja vezanih za povratak, što uz povrat imovine uključuje obnovu i poticanje gospodarskog oporavka te ukupni ekonomski razvitak područja povratka, razminiravanje i sređivanje zemljišnih knjiga kao osnove za uvođenje reda u sustav vlasničkih odnosa, a uz to u tijeku je i revizija korištenja državne imovine na područjima posebne državne skrbi kako bi se sredilo i uredilo stanje u raspolaganju i korištenju državnom imovinom. Sve te mjere, bilo zakonodavne, političke i materijalne, bitno su promijenile ukupnu atmosferu i prihvaćanje povratnika u povratničkim mjestima, što je osiguralo dodatan zamah u procesu povratka. Značajno unapređenje procesa povratka kako dinamike, tako i održivosti povratka, očitovalo se u povećanju ukupnog broja povratnika – 66.882 povratnika u zadnjih dvije i pol godine, među kojima je 36.797 manjinskih povrataka iz SRJ, BiH i hrvatskog Podunavlja građana srpske nacionalnosti. Ukupno se od početka masovnog povratka u Hrvatsku 1995. godine do sada vratilo 301.828 prognanika i izbjeglica, i to: 205.294 povratnika – bivših prognanika, uglavnom Hrvata, koji su tijekom progonstva boravili u drugim područjima Hrvatske koja nisu bila zahvaćena ratom te 96.534 manjinskih povratnika, hrvatskih građana srpske nacionalnosti, koji su u izbjeglištvu većim dijelom boravili u SRJ i BiH. Za povratak je danas preostalo još 15.706 prognanika, 8.563 izbjeglica iz BiH i Kosova, 3.360 raseljenih osoba, najmanje 13.241 izbjeglica u SRJ i BiH koji su podnijeli zahtjeve za povratak u Hrvatsku. Pored njih rješenje još očekuje oko 21.000 izbjeglih iz BiH i SRJ koji zauzimaju tuđu imovinu u Hrvatskoj (povratak domovima ili stambeno zbrinjavanje u Hrvatskoj). Strateški je cilj Vlade svima koji se žele vratiti osigurati održive uvjete povratka i na taj način konačno zaokružiti i završiti pitanje ratnih posljedica u Hrvatskoj. Proces rješavanja svih problema vezanih za povratak vrlo je složen i vezan je dijelom za šire reforme koje se provode ili pripremaju u Hrvatskoj, ali odvija se uz odlučnu namjeru i konkretna ulaganja Vlade da ga što prije razriješi. Uvjeti za održivi povratak i reintegraciju preostalih prognanih i izbjeglih osiguravaju se kroz više programa hrvatske Vlade čija je provedba trenutno u tijeku, i to: obnovu u ratu oštećenih i razorenih kuća i stanova, povrat imovine koja je privremeno zauzeta, izravnu pomoć u obnovi i povratku u Bosnu i Hercegovina, a za manji broj povratnika i izbjeglica koji su se opredijelili za lokalnu integraciju u Hrvatskoj osigurava se stambeno zbrinjavanje. Kroz te programe potrebno je osigurati uvjete za održivi povratak ili lokalnu integraciju oko 62.000 preostalih prognanika i izbjeglica u Hrvatskoj te potencijalnih povratnika koji još borave u SRJ i BiH. Obnova stambenog fonda i infrastrukture intenzivirana je zadnjih godina jer je osigurano dodatno financiranje kako iz državnog proračuna, tako i iz kreditnih sredstava koje je uzela hrvatska Vlada. Samo tijekom 2002. godine u obnovu se ulaže ukupno 1,458 milijardi kuna. Do kraja 2001. godine, kada je istekao rok za podnošenje zahtjeva za obnovu, podneseno oko 25.000 novih zahtjeva, uglavnom izbjeglica koje još borave u SRJ i BiH te su na taj način iskazale svoju želju za povratkom. Hrvatska se Vlada jasno obvezala, a potom i zakonski propisala, vratiti svu zauzetu privatnu imovinu do kraja 2002. godine. Do listopada 2002. godine vraćeno je 10.738 stambenih jedinica njihovim vlasnicima, a u tijeku je provedba procedura za povrat vlasnicima preostalih 7.635 zauzetih stambenih jedinica. Istodobno osigurano je stambeno zbrinjavanje za 1.600 obitelji privremenih korisnika. U tijeku je i osiguravanje dodatnih sredstava kako bi riješili i problem stambenog zbrinjavanja onih koji trenutno zauzimaju tuđu imovinu, oko 6.000 obitelji, za što ćemo iz hrvatskog državnog proračuna za 2003. godinu osigurati 67 milijuna eura (490 milijuna KN), a za ostatak potreban za završavanje programa od oko 40 milijuna eura (292 milijuna KN) zatražit ćemo kredit od Razvojne banke Vijeća Europe. Namjera je hrvatske Vlade da tražeći alternativne načine i modele financiranja razriješi što prije pitanje povrata imovine, potom da do kraja 2003. godine završi program stambenog zbrinjavanja privremenih korisnika trenutno zauzete imovine te u bližoj perspektivi i ukupnu obnovu stambenog fonda i infrastrukture - tijekom 2004. godine. Pitanja vezana uz povratak prognanika i izbjeglica u Republici Hrvatskoj uređena su najvećim dijelom sljedećim zakonskim i podzakonskim propisima: Zakon o statusu prognanika i izbjeglica (NN 96/93, 39/95 i 128/99); Zakon o područjima posebne državne skrbi (NN 44/96, 57/96, 124/97, 73/00, 87/00, 94/01 i 88/02), Uredba o uvjetima i mjerilima za stambeno zbrinjavanje na područjima posebne državne skrbi (NN 10/01), Pravilnik o redu prvenstva stambenog zbrinjavanja na područjima posebne državne skrbi (NN 116/02), Program povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba (NN 92/98), Zakon o prestanku važenja Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom (NN 101/98), Zakon o obnovi (NN 24/96, 54/96, 87/96 i 57/00), Sporazum radne skupine o operativnim postupcima povratka (NN 92/98) te međunarodni propisi i konvencije o statusu izbjeglica. Nadležno tijelo koje je zaduženo za provedbu većine navedenih propisa je Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo, a pored toga Vladina Koordinacija za područja posebne državne skrbi u okviru djeluje više ministarstava koje dijelom sudjeluju u procesu povratka. Navedena Koordinacija također daje prijedloge i inicijative Vladi za poduzimanje potrebnih mjera i aktivnosti za unaprjeđenje procesa povratka. Za inicijative vezane za daljnje harmoniziranje propisa vezanih za povratak zaduženo je posebno tijelo navedene Vladine Koordinacije - Radna skupina za zakonodavstvo koja surađuje s međunarodnim ekspertima za povratak. 4.4. REGIONALNA SURADNJA Hrvatska aktivna i konstruktivna politika regionalne suradnje u okviru svih regija kojima pripada: srednjoeuropske, sredozemne i jugoistočno europske, pridonosi jačanju stabilnosti i sigurnosti u tim regijama. Kontinuiranim razvojem bilateralne i multilateralne regionalne suradnje Republika Hrvatska pridonosi jačanju dobrosusjedstva i stvaranju općeg pozitivnog ozračja za suradnju u svom širem okruženju stavljajući naglasak na konkretnu programsku suradnju kojom se ostvaruju važni hrvatski politički, gospodarski, sigurnosni i drugi interesi. 4.4.1. Multilateralna suradnja Republika Hrvatska aktivna je sudionica Pakta o stabilnosti (PS), Srednjoeuropske inicijative (SEI), Jadransko-jonske inicijative (JJI), Inicijative za suradnju u Jugoistočnoj Europi (SECI), Kvadrilaterale RH-Mađarska-Italija-Slovenija, Radne zajednice Alpe – Jadran, Radne zajednice Podunavskih regija, Procesa suradnje u Podunavlju i Dunavske komisije, SEEI, SEDM i SEE Group. RH je aktivna i u okviru Procesa suradnje u Jugoistočnoj Europi (SEECP) u kojoj ima status promatrača. Aktivnim sudjelovanjem u Paktu o stabilnosti Republika Hrvatska se dokazuje kao važan čimbenik stabilnosti u Jugoistočnoj Europi. Osim u konkretnim projektima na području infrastrukture, Republika Hrvatska svoje interese vidi i ostvaruje i kroz ostale prioritete Pakta (tzv. achievables), poput povratka izbjeglica, razvitka trgovine, poticanja investicija i prekogranične suradnje i dr. Jednim od važnijih projekata Republika Hrvatska smatra i dovršetak izrade pravnog okvira za provedbu SAVA inicijative koja će po prvi put od Save napraviti međunarodni plovni put. Od samih početaka Pakta o stabilnosti Republika Hrvatska je zagovornik jačanja regionalnog vlasništva zemalja u Jugoistočnoj Europi nad Paktom. Regionalno vlasništvo reflektira se kroz mogućnost zemalja-sudionica Pakta o stabilnosti da predlažu konkretne projekte od svog zajedničkog interesa te kroz predsjedanje radnim tijelima Pakta o stabilnosti od strane predstavnika zemalja Jugoistočne Europe. U tom smislu vrijedno je spomenuti da je Republika Hrvatska prva zemlja iz regije koja predsjeda jednim Radnim stolom, a supredsjedava također i Radnim stolom o gospodarskoj obnovi, razvoju i suradnji. Iako je stvaranjem Pakta o stabilnosti najveći dio projekata South East Europe Cooperation Initiative (SECI), posebice s područja prometne infrastrukture i energetike, preuzet od strane Pakta stabilnosti, RH svoj interes za sudjelovanjem u SECI-ju pronalazi u sljedećim aktivnostima: Centar za borbu protiv prekograničnog kriminala u Bukureštu, Program olakšavanja trgovine i transporta u Jugoistočnoj Europi (TTFSE) i SECIPRO odbor. Uz sudjelovanje u projektima Arbitražnog centra JIE i suradnji burzi, RH će i dalje nastaviti aktivno sudjelovati u aktivnostima vezanim za suzbijanje prekograničnog kriminala te olakšavanje trgovine i transporta kao prioritetnim projektima u predstojećoj godini. Članstvom u Srednjoeuropskoj inicijativi (SEI) Republika Hrvatska potvrđuje svoju srednjoeuropsku pripadnost te ujedno ostvaruje suradnju s nizom zemalja Jugoistočne Europe koje su također članice SEI. Politički dijalog o najvažnijim političkim pitanjima u regiji između država članica EU, pridruženih članica i budućih kandidata značajno doprinosi jačanju pretpostavki za zajedničku europsku budućnost. Važna je i programska suradnja u čitavom nizu područja: borba protiv organiziranog kriminala, civilna zaštita, gospodarstvo, malo i srednje poduzetništvo, turizam, poljoprivreda, zaštita okoliša, promet, kultura, prekogranična suradnja itd. Kroz Jadransko-jonsku inicijativu Republika Hrvatska promovira svoju sredozemnu dimenziju, poglavito u političkoj, gospodarskoj, infrastrukturnoj i kulturno-turističkoj sferi. Jadransko-jonski koridor, s prioritetom Jadransko-jonske autoceste te zaštita i sigurnost Jadrana srednjoročni su prioriteti kroz koje će se ponajviše mjeriti uspješnost ove suradnje. Proces suradnje u Podunavlju, uz sudjelovanje i punu potporu Europske komisije i Pakta o stabilnosti, politički je proces od kojeg Republika Hrvatska očekuje doprinos jačanju regionalne suradnje u dunavskom bazenu u okviru postojećih oblika suradnje na gospodarskom, kulturnom i znanstvenom, ali u prvome redu na prometnom, infrastrukturnom i informatičkom planu: ostvarivanje Koridora VII i s njim u vezi priključaka s Koridorima V i X; obnova i jačanje neometane i tehničko-informatički modernizirane plovidbe Dunavom, u kombinaciji s drugim oblicima prijevoza; reguliranje rijeke Save kao međunarodnoga plovnog puta; bolje povezivanje dunavskoga s jadranskim bazenom. Prometne aspekte svoje podunavske dimenzije Republika Hrvatska ostvaruje i članstvom u Dunavskoj komisiji kojoj i predsjedava do 2005. godine. Republika Hrvatska od 2000. godine sudjeluje u Procesu suradnje ministara obrane Jugoistočne Europe (South Eastern Defence Ministerial - SEDM), inicijativi regionalne suradnje na području obrane utemeljenoj na smjernicama Euro-atlantskog partnerskog vijeća za suradnju na regionalnoj osnovi. Kroz SEDM države Jugoistočne Europe te Italije i SAD-a surađuju na obrambenom planu u duhu Partnerstva za mir s konačnim ciljem bržeg uključenja zemalja JI Europe u NATO. RH ima aktivnu ulogu u NATO-ovoj Inicijativi za Jugoistočnu Europu (South East Europe Initiative - SEEI) kojoj je svrha pomoći u provođenju ciljeva Pakta o stabilnosti i promicati suradnju u Jugoistočnoj Europi. Nakon svoga osnivanja kao dijela SEEI-a, Koordinacijska skupina za sigurnosnu suradnju u Jugoistočnoj Europi (South East Europe Security Co-operation Steering Group - SEEGROUP) nastavila je s radom u 2001. pod predsjedanjem Hrvatske. Premda je regionalni forum, SEEGROUP je otvorena za sudjelovanje zainteresiranih članica NATO-a i zemalja Partnerstva za mir. Svojim aktivnim pristupom radu SEEGROUP-a RH podupire razne procese suradnje među zemljama regije. Uz to, RH je aktivno sudjelovala u stvaranju SEECAP-a, dokumenta čiji je puni naziv South East Europe Common Assesment Paper on Regional Security Challenges and Opportunities. SEECAP je istakao postojeća rizična pitanja sigurnosti u Jugoistočnoj Europi i predložio načine njihova rješavanja. Radi mogućega sudjelovanja u budućim mirovnim operacijama NATO/PfP, u Hrvatskoj su u tijeku pripreme: borbenih postrojbi, postrojbi za borbenu potporu, nacionalne potpore budućim raspoređenim postrojbama i službe borbene potpore. Te bi postrojbe trebale biti potpuno spremne do kraja 2003. Trenutno RH posjeduje jedan vod vojne policije potpuno obučen i spreman za sudjelovanje u mirovnim operacijama NATO-a. U lipnju 2002. RH je primljena u Koordinacijski odbor za suradnju srednjoeuropskih naroda (Central European Nations’ Co-operation in Peace Support -CENCOOP). RH je nakon okončanja multilateralnih i bilateralnih pregovora sa svim članicama Srednjoeuropskog sporazuma o slobodnoj trgovini (CEFTA) parafirala temeljni ugovor s protokolima, čime su ispunjeni svi uvjeti za punopravno članstvo RH u ovoj srednjoeuropskoj zoni slobodne trgovine. Po okončanju potpisivanja i postupka ratifikacije u parlamentima država članica, očekuje se da će Republika Hrvatska postati i službeno punopravnom članicom 1. ožujka 2003. godine. Članstvo RH u CEFTA nije značajno samo s aspekta liberalizacije trgovine, intenziviranja trgovinskih odnosa te slojevitog umrežavanja hrvatskog gospodarstva u šire regionalne i europske gospodarske tijekove, već se očekuje da će preferencijalan pristup CEFTA tržištu utjecati na povećanje izvoza, smanjenje deficita i uravnoteženje trgovinske bilance, a u konačnici i na gospodarski rast. Radna zajednica Alpe–Jadran (RZAJ) i Radna zajednica Podunavskih regija (RZPR) predstavljaju okvire za međuregionalnu suradnju na raznim područjima. RZ Alpe–Jadran 80-ih je poslužila kao regionalni most između naroda podijeljenih u tada postojeće političke blokove, a danas sve više služi kao most između sadašnjih i budućih članica EU. Sudjelovanje RH u RZPR imalo je najveće značenje početkom 90–ih godina, u doba borbe za političku i međunarodnu afirmaciju Hrvatske. U predstojećem razdoblju trebat će razmotriti spuštanje razine sudjelovanja u ovim radnim zajednicama s državne na županijsku, čime ćemo se izjednačiti s drugim sudionicima. Promatračkim statusom u Procesu suradnje u Jugoistočnoj Europi (SEECP) i aktivnim sudjelovanjem na svim sastancima, uključujući i sastanak predsjednika država i vlada, Republika Hrvatska daje doprinos ovoj, do sada isključivo političkoj, inicijativi zemalja Jugoistočne Europe. Suradnja u okviru Kvadrilaterale (Hrvatska-Mađarska-Italija-Slovenija) za Republiku Hrvatsku, uz regionalnu dimenziju, predstavlja mogućnost za dodatno intenziviranje suradnje sa susjedima. Republika Hrvatska koordinira rad Kvadrilaterale tijekom 2002. godine. Suradnja se unutar Kvadrilaterale ostvaruje kroz suradnju susjeda kao i kroz suradnju u kontekstu EU i NATO proširenja. Tijekom 2002. godine RH je organizirala sastanaka zamjenika ministara vanjskih poslova, ministara kulture i voditelja carinskih uprava. Sastanak ministara rada i socijalne skrbi održao se u studenom, a sastanak predsjednika vlada u prosincu o. g. Uzimajući u obzir činjenicu da je zajednički interes svih sudionica Kvadrilaterale uspješno sudjelovanje u procesima europskih integracija, posebice uključivanje u EU i NATO, prijedlozi za konkretne aktivnosti i programi suradnje povezani su s uzajamnom razmjenom iskustava i know-how o europskim stečevinama (acquis). Vezano uz programsku orijentaciju suradnje posebice su naglašena područja infrastrukturnih projekata i prometnih koridora; gospodarske veze; malo i srednje poduzetništvo; vojna suradnja; borba protiv terorizma i organiziranog kriminala; migracije; informacijska tehnologija; sport i obrazovanje. Regionalna dimenzija Procesa stabilizacije i pridruživanja predviđa i vrlo usku suradnju s državama koje su dijelom Procesa, ali nisu neposredni susjedi RH, prije svega sklapanjem bilateralnih konvencija. Unutar PSP-a, temeljem čl. 12. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između RH i EU, u tijeku je izrada bilateralnog Sporazuma o regionalnoj suradnji s Makedonijom. Republika Albanija i RH imaju dobre političke odnose i zajednički interes za jačanje gospodarske suradnje te slična ili istovjetna stajališta glede europskih integracijskih procesa i regionalne suradnje. Ostvareni su brojni bilateralni susreti na svim razinama. Nova dinamika hrvatsko-albanskih odnosa započela je nakon promjene vlasti u RH tijekom 2000. Potpisana su 23 bilateralna ugovora među kojima: Ugovor o slobodnoj trgovini, Sporazum o gospodarskim bilateralnim odnosima između Vlade RH i Vlade Republike Albanije, Ugovor između VRH i VRA o poticanju i uzajamnoj zaštiti ulaganja, Protokol o suradnji između MVP RH i MVP Albanije, Ugovor o uzajamnom ukidanju viza za nositelje diplomatskih i službenih putovnica između RH i Republike Albanije, Ugovori o kulturnoj, znanstvenoj i vojnoj suradnji. Gospodarska razmjena, usprkos potpisanim sporazumima, nedostatna je pa se poduzimaju potrebni koraci kako bi se ona intenzivirala. Uskoro se očekuje uzajamna liberalizacija viznog režima za određene kategorije građana npr. poslovne ljude, znanstvenike, itd. Politički odnosi između Republike Makedonije i RH razvijaju se vrlo dobro na svim razinama. Obje države podupiru napore EU za stabilizaciju Jugoistočne Europe, osobito glede individualnog pristupa te se zalažu za što brže rješavanje pitanja sukcesije. Republika Hrvatska je prihvatila makedonsku ideju o održavanju trilateralnih sastanaka (RH, RM i SRJ) u okviru kojih bi se razmatrala pitanja od zajedničkog interesa. Vlada RH namjerava s RM sklopiti Sporazum o regionalnoj bilateralnoj suradnji u okviru približavanja i pristupanja Europskoj uniji kojim bi se proširila ugovorna osnovica za razvijanje bilateralnih odnosa te stvorile pretpostavke za unapređivanje suradnje u okviru individualnog približavanja EU. Do sada su potpisana 23 bilateralna ugovora, a u lipnju 2002. potpisane su Izmjene i dopune Ugovora o slobodnoj trgovini između RH i RM. Promjene je inicirala hrvatska strana kako bi Ugovor, potpisan 1997., bio prilagođen pravilima WTO, EU te PSP-a, a također je uveden veći stupanj liberalizacije (posebice poljoprivrednih proizvoda). 4.4.2. Bilateralni odnosi sa susjednim državama Razvijanje dobrosusjedskih odnosa sa svim državama s kojima graniči, jedan je od prioriteta hrvatske vanjske politike što ujedno stvara dobre pretpostavke za regionalnu suradnju koja se ostvaruje na različitim područjima. TALIJANSKA REPUBLIKA Republika Hrvatska i Talijanska republika imaju vrlo razvijene bilateralne odnose, poglavito na gospodarskom polju te intenzivnu suradnju u nizu regionalnih organizacija poput Kvadilaterale, Jadransko-jonske i Srednjoeuropske inicijative, u kojima je naglasak suradnje stavljen na pitanja sigurnosti, borbe protiv organiziranog kriminala i ilegalnih migracija te zaštite okoliša, područje na kojem će dvije zemlje uskoro sklopiti ugovor kojim bi regulirale takvu vrstu suradnje. Gospodarska suradnja ima veliko strateško značenje za obje zemlje. Italija je prvi vanjskotrgovinski partner RH ( u 2001. ukupna razmjena iznosila je 2,3 mlrd. USD; uvoz u RH 1,35 mlrd. USD) te najveći strani ulagač, poglavito u bankarski i trgovački sektor. RH teži uravnoteženijoj suradnji i većim talijanskim ulaganjima i u druge sektore. Talijanska manjina u RH (oko 20.000) uživa sva prava prema europskim standardima, a ima i svog zastupnika u HS-u. Talijanski jezik je službeni jezik u općinama s većinskim talijanskim stanovništvom gdje postoje osnovne i srednje škole na talijanskom jeziku koje mogu pohađati i hrvatska djeca. Talijanska vlada financijski pomaže svoju manjinu, a to isto čini i hrvatska Vlada. Iako aktivnosti hrvatske manjine u Italiji nisu razgranate zbog nedovoljne organiziranosti, od talijanske Vlade se očekuje znatnija pomoć kulturnim aktivnostima hrvatske manjine. U pripremi je Sporazum o prijateljstvu, suradnji i partnerstvu koji predviđa strateško partnerstvo i pomoć Italije u približavanju RH europskim institucijama. Njegovo sklapanje očekuje se tijekom 2003. godine. Slijedom dogovora ministra vanjskih poslova T. Picule i talijanskog premijera S. Berlusconija, u listopadu 2002. konstituirana je mješovita hrvatsko-talijanska komisija koja će na temelju izmijenjenog Zakona o denacionalizaciji, koji i strancima omogućava nadoknadu za nacionaliziranu imovinu u RH, predložiti rješenja za zahtjeve talijanskih državljana. REPUBLIKA SLOVENIJA Dvije su države uspjele samostalno riješiti većinu otvorenih pitanja naslijeđenih iz bivše zajedničke države. U proteklih deset godina potpisano je tridesetak bilateralnih ugovora. Daljnjem razvijanju odnosa pridonijet će i uspostava strateškog partnerstva između dviju država o čemu se vode razgovori između ministara vanjskih poslova Picule i Rupela. Još se uvijek radi na rješavanju triju značajnih pitanja: određivanja granice na moru, dugovanja Ljubljanske banke hrvatskim štedišama te stupanja na snagu Ugovora o NE Krško. Gospodarska suradnja je na visokoj razini što pokazuju statistički pokazatelji za 2001. S ukupnom vrijednošću robne razmjene od 1,1 milijarde USD, Slovenija predstavlja jednog od najznačajnijih trgovinskih partnera RH. Napredak je uočen i u dijelu novih ulaganja s obje strane, uz zajednički nastup na tržištima trećih država. Pitanja vezana za granice na moru i uređenje ribarenja u pograničnom području u posljednje vrijeme najviše opterećuju odnose dviju država. Na sastanku premijera Račana i Drnovšeka u rujnu 2002. u Zagrebu dogovoren je privremeni, tromjesečni režim ribarenja u području dodira dvaju teritorijalnih mora koji se uspješno primjenjuje. Nakon višegodišnjih pregovora Ugovor o državnoj granici parafiran je u srpnju 2001. Budući da Ugovor nije naišao na podršku javnosti ni većine političkih stranaka, nije prošao predviđenu proceduru te stoga nije niti potpisan. Preostaje da se otvore novi pregovori o granici na moru, čemu je Vlada RH sklona, ili da se zatraži arbitraža koja je za RH također prihvatljiva. Do postizanja konačnog razgraničenja na moru, gdje nije postojala granica između republika bivše države, hrvatska strana granicom drži crtu sredine sukladno Konvenciji UN o pravu mora (čl. 15.). Uspješno provođenje Sporazuma o pograničnom prometu i suradnji ima posebnu težinu u svjetlu ulaska Slovenije u članstvo EU. Cjelovita provedba ima za cilj olakšati život pograničnom stanovništvu obiju država, ali i prevladati probleme do konačnog razgraničenja. Republika Hrvatska i Slovenija nastavljaju razgovore o nizu pitanja kojima se definira granični režim – o izgradnji zajedničkih graničnih prijelaza, o pojednostavljenju granične kontrole na cestovnim i željezničkim prijelazima kako bi se što spremnije dočekalo uvođenje schengenskog režima. Ugovor o prekograničnoj policijskoj suradnji između Hrvatske i Slovenije potpisan 6. studenoga 2002. određuje način i oblik policijske suradnje prilikom nadzora zajedničke granice, uz uvođenje mješovitih policijskih ophodnji što će povećati sigurnost na slovensko-hrvatskoj granici i pridonijeti sprječavanju nezakonitih migracija i svih oblika kriminala. Nadalje, vrlo važno pitanje su i dugovanja Ljubljanske banke hrvatskim štedišama. Republika Hrvatska ima stajalište da ova dugovanja nisu dio sukcesijske mase, budući da se radi o privatno-pravnom odnosu između banke i štediša te se zalaže da Ljubljanska banka odnosno RS podmiri dugovanja prema štedišama iz RH. Navedeno pitanje raspravlja se i na Sudu za ljudska prava Vijeća Europe kojemu su upućene tužbe štediša Ljubljanske banke, kao i u okviru Parlamentarne skupštine Vijeća Europe. Ugovor o NE Krško potpisan u prosincu 2001.godine još nije stupio na snagu jer ga je ratificirao samo Hrvatski sabor. Istodobno, slovenski parlament još nije obavio ratifikaciju. Ukoliko slovenska strana ni u naknadnom roku (do 1. siječnja 2003.) ne obavi ratifikaciju, razmotrit će se stavljanje izvan snage Zakona o ratifikaciji. Konačno rješenje hrvatska strana će tražiti u isplati naknade štete za neisporučenu električnu energiju i u arbitraži. REPUBLIKA MAĐARSKA Od osamostaljenja RH bilateralni odnosi s Republikom Mađarskom odvijali su se u duhu dobrosusjedstva bez značajnih otvorenih pitanja. Čelnici dviju država u više su navrata isticali “strateško partnerstvo” koje se ogleda prije svega u boljoj gospodarskoj suradnji (energetika, turizam, promet, infrastruktura), u kulturnim vezama i u zaštiti manjina. Gospodarska suradnja je znatno slabija od prijateljskih dobrosusjedskih političkih odnosa. Njezinom poboljšanju zasigurno će pridonijeti Ugovor o slobodnoj trgovini potpisan 2001. godine, što je bio prvi Ugovor o slobodnoj trgovini izvan kruga zemalja bivše SFRJ. Kako bi se bilateralna suradnja podigla na što viši stupanj, 2001. godine osnovan je Mješoviti vladin odbor na čelu za zamjenicima ministara vanjskih poslova koji zasjeda jedanput godišnje. Dvije zemlje vrlo dobro surađuju na multilateralnom planu i u regionalnim institucijama. Kao članica NATO-a i kandidat za EU, Mađarska prenosi svoja iskustva mjerodavnim tijelima RH koja će ovu vrstu suradnje, za koju je posebno zainteresirana, nastaviti razvijati. Radi potpunog uređivanja svih graničnih pitanja, RH i RM intenzivno pregovaraju o ugovorima kojima će regulirati promet preko graničnih prijelaza, pojednostavniti proceduru i ubrzati prijelaz putnika i robe preko granice. S obzirom na povećani obujam prometa, na sve veći priljev turista u RH iz Mađarske ili preko nje, dogovorno se gradi i autoput s obje strane granice. Prekogranična suradnja sve je izraženija, posebno u regijama gdje žive manjine. S obzirom na zainteresiranost za pograničnu suradnju, RH predlaže sklapanje novog Ugovora o pograničnom prometu i suradnji. Pitanje manjina između RH i RM riješeno je Sporazumom o zaštiti mađarske manjine u RH i hrvatske manjine u RM sklopljenim 1995. godine. Zbog provedbe navedenog Sporazuma uspostavljen je Mješoviti hrvatsko-mađarski odbor za manjine na razini Vlada koji se redovito sastaje jednom godišnje. Mađarska je najviše zainteresirana za konkretnu potporu mađarskim zajednicama u RH koje su u ratu pretrpjele velike štete, dok RH od mađarskih vlasti očekuje primjerene i redovite državne dotacije ključnim ustanovama hrvatske manjine u Mađarskoj. Mađarska manjina ima svog zastupnika u HS-u te RH očekuje da će to biti omogućeno i hrvatskoj manjini u Mađarskoj. BOSNA I HERCEGOVINA Dvije države razvijaju partnerske i dobrosusjedske odnose unatoč povremenim zastojima i napetostima. Vlada RH nastavlja politiku zacrtanu 2000. godine prema kojoj se svi službeni kontakti odvijaju isključivo preko državnih institucija BiH, a središnje vlasti njen su glavni sugovornik. Kontakti s entitetskim vlastima odvijaju se prema potrebi i u dogovoru sa središnjim vlastima. Službeni kontakti i bilateralni posjeti predstavnika izvršne i zakonodavne vlasti vrlo su intenzivni na svim razinama. Svakih šest mjeseci održava se sjednica Međudržavnog vijeća za suradnju na kojoj se, na najvišoj razini, sumiraju rezultati prethodnog razdoblja i raspravlja o najvažnijim aspektima bilateralne suradnje. Učestalost tih odnosa potvrđuje i 40-ak potpisanih ugovora iz svih područja. Gospodarska suradnja sve je intenzivnija, slijedom čega je razmjena u prvih sedam mjeseci 2002. dostigla 465 mil. USD. Izvoz iz RH u BiH iznosi 375 mil. USD, odnosno više nego ukupna prošlogodišnja razmjena u istom razdoblju. Uvoz iz BiH iznosi 89 mil. USD i u porastu je za 27%, dok je izvoz porastao za 25%. RH je i dalje prvi izvoznik u BiH čemu pridonosi i Ugovor o slobodnoj trgovini koji je u primjeni od siječnja 2001. RH je i veliki ulagač u BiH – na nju otpada oko 12% svih stranih ulaganja. Tome doprinosi i Sporazum o poticanju i uzajamnoj zaštiti ulaganja potpisan 1996., koji se od 2002. primjenjuje i na Republiku Srpsku (do tada samo na Federaciju). Za suradnju na polju bankarstva vrlo je važan Sporazum o suradnji Hrvatske banke za obnovu i razvoj i Investicijske garancijske agencije BiH, potpisan u svibnju 2002. Ustavne promjene koje su izvršene u BiH početkom ove godine, Vlada RH je podržala iako one nisu bile optimalne jer nisu dovele do potpune simetrije između FBiH i RS. Prihvaćanjem konstitutivnosti sva tri naroda na cijelom teritoriju BiH stvoreni su uvjeti za veću ravnopravnost Hrvata i Bošnjaka u institucijama RS. Pridavajući veliku važnost parlamentarnim izborima u BiH održanim 5. listopada 2002. te budući da u RH boravi oko 80.000 državljana BiH s pravom glasa, VRH je financijski pomogla organizaciju medijske kampanje u hrvatskim medijima, a biračima iz RH omogućeno je besplatno slanje izbornog materijala u Sarajevo. Ova akcija organizirana je u uskoj suradnji s Izbornim povjerenstvom BiH i s Veleposlanstvom BiH u Zagrebu, a na terenu su je provodile izbjegličke udruge. U RH trenutno boravi oko 120.000 državljana BiH, uglavnom Hrvata, koji su se doselili tijekom ratnih zbivanja u BiH. Vlada RH programom izravne pomoći potiče povratak izbjeglica koje se želi vratiti, prije svega u Republiku Srpsku, među ostalim i dodjelom građevinskog materijala za obnovu kuća. Vlada RH pomaže Hrvate u BiH. Ta pomoć za 2002. iznosi oko 3 milijuna eura, a dodjeljuje se posve transparentno na temelju natječaja, prije svega za kulturne i znanstvene projekte. O graničnim pitanjima vrlo se intenzivno pregovaralo i tijekom 2002. Dvije su države sklopile Ugovor o državnoj granici u srpnju 1999., ali ga još nisu ratificirale. Početkom 2002. godine Mješovita komisija za granicu počela je s prikupljanjem tehničke dokumentacije i identifikacijom granične crte što će ubrzati proceduru ratifikacije ovog Ugovora. U međuvremenu je sklopljeno pet različitih ugovora vezanih uz granične prijelaze kojima je uređeno pitanje prometa preko granice. Uskoro će biti sklopljen i Sporazum o pograničnom prometu i suradnji koji će zaokružiti pitanje graničnih prijelaza između dviju država. Posebnu važnost pritom ima Ugovor o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima prema kojemu dvije države dogovorno uređuju granične prijelaze na teritoriju jedne od država omogućavajući nesmetan rad graničnih službi druge države na svom teritoriju. Taj način rada pojednostavljuje graničnu proceduru i pridonosi mjerama izgradnje povjerenja. Na temelju ovog Ugovora riješen je granični spor oko teritorija u Hrvatskoj Kostajnici. Nakon dugih pregovora i uz pomoć MZ krajem srpnja 2002. dvije su vlade pronašle zadovoljavajuće rješenje te je granični prijelaz konačno otvoren 26. kolovoza 2002. Rješenje ovog spora dokaz je da su dvije države sposobne mirno riješiti i najteže probleme. Razvijanje odnosa s BiH za RH će i dalje predstavljati jedan od vanjskopolitičkih prioriteta. Stoga će se nastaviti intenzivni pregovori oko sklapanja nekoliko važnih ugovora: o dvojnom državljanstvu, o imovinsko pravnim odnosima, o kulturnoj suradnji. Isto tako, pokušat će se pronaći prihvatljivo rješenje koje će omogućiti Hrvatskoj ratificiranje Sporazuma o luci Ploče. SAVEZNA REPUBLIKA JUGOSLAVIJA Intenzivni proces normalizacije odnosa između RH i SRJ nastavljen je i u ovoj godini, uz brojne kontakte dužnosnika na svim razinama. U protekle dvije godine značajno je intenzivirana gospodarska suradnja, a registrirano je i veliko povećanje robne razmjene čemu je pridonijelo i otvaranje predstavništva Hrvatske gospodarske komore u Beogradu, Subotici, Prištini i Kotoru. Do kraja godine 2002. očekuje se potpisivanje Ugovora o slobodnoj trgovini koji bi dodatno liberalizirao uvjete trgovine i gospodarske suradnje. U proteklom razdoblju najintenzivnije se pregovaralo o rješavanju graničnih pitanja, posebice o južnoj granici, između RH i Crne Gore. Pitanje cijele granice rješava se u sklopu Međudržavne diplomatske komisije za granice čiji je zadatak identificiranje postojeće granice na kopnu i određivanje granice na moru tj. njezino razgraničenje. Komisija je održala nekoliko uspješnih sastanaka, usuglasila metode rada, a ministri vanjskih poslova su potpisali Protokol o načelima za utvrđivanje granice. Izaslanstva dviju država paralelno su pregovarala o privremenom prijelaznom režimu uzduž južne granice (na Prevlaci) kojim bi se premostilo razdoblje od zaključenja mandata UNMOP do konačnog potpisivanja Ugovora o granici. Budući da se pokazalo da dvije zemlje mogu same riješiti i teške granične sporove, kao što je status poluotoka Prevlake, na kojoj su 10 godina bili vojni promatrači UN, VS je u svojoj rezoluciji od 11. listopada 2002. najavilo završetak mandata UNMOP-a s 15. prosinca 2002. S tim datumom, Prevlaka je vraćena pod puni suverenitet Republike Hrvatske. Protokol između Vlade RH i Savezne vlade SRJ o privremenom režimu uz južnu granicu između dviju država, potpisan je 10. prosinca 2002. godine, privremeno uređuje međusobne odnose u svezi sa prelaskom granice, pograničnim režimom, te demilitarizacijom i razminiranjem, policijskim i carinskim nadležnostima, kao i drugim pitanjima važnim za odvijanje prometa i život ljudi u područjima na koji se dokument odnosi. Dvije države imaju različiti pristup identifikaciji sjeverne granice koja uglavnom ide rijekom Dunav. Teški incident koji se dogodio krajem srpnja 2002. na obali Dunava, na tzv. Šarengradskoj adi, tj. na teritoriju RH koji nije pod njenom kontrolom, o tome najbolje govori. Kako bi se ovakvi incidenti izbjegli ministri vanjskih poslova Picula i Svilanović inicirali su rad Mješovitog povjerenstva za provedbu Sporazuma o pograničnom prometu koji je potpisan 1996. od kada se privremeno primjenjuje. Prvi sastanak Povjerenstva održan je u Beogradu početkom listopada 2002. Vizni režim između dviju zemalja dodatno je liberaliziran, SRJ je uvela turističke propusnice za državljane RH, dok je RH pojednostavnila i ubrzala postupak izdavanja viza za državljane SRJ. U SRJ boravi veliki broj izbjeglica iz RH od kojih se jedan dio želi vratiti. Vlada RH je pozvala sve one koji se žele vratiti da to učine jer ne postoje političke, pravne niti bilo koje druge prepreke za njihov povratak. Jedini problem su financijska sredstva, za što RH očekuje pomoć međunarodne zajednice. Vlada RH je usvojila Akcijski plan za povratak i obnovu imovine izbjeglih čija je realizacija planirana do kraja 2002. godine. RH i SRJ pregovaraju o Sporazumu o zaštiti manjina. Budući da je SRJ u veljači 2002. usvojila Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina te da je usvojen Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, taj bi Sporazum mogao biti sklopljen tijekom 2003. RH osigurava srpskoj i crnogorskoj manjini najveća moguća prava, politička i kulturna, što će biti potvrđeno i navedenim Ustavnim zakonom. Imajući u vidu važnost bilateralnih odnosa sa SRJ za cijelu regiju, RH će nastaviti produbljivati odnose na svim područjima, posebno na onim važnim za sigurnost i stabilnost u regiji. Stoga će najveću pozornost posvetiti rješenju graničnih sporova i uređenju graničnih prijelaza, suradnji u zajedničkoj borbi protiv prekograničnog i organiziranog kriminala te razvitku normalnih dobrosusjedskih odnosa. Budući da sudbina nestalih iz Domovinskog rata i dalje opterećuje odnose dviju država, RH će i dalje ustrajati na razrješenju više od 1300 slučajeva nestalih osoba, koji još nisu riješeni. |
|||||||||||||