 |
 |
 |
 |
 |
|
|
|
|
|
|
||||||||||||||||
 
 NOVI PREGLED PROPISA Ugovori Banke Biljno zdravstvo Zdravstveno osiguranje Državne potpore Državni službenici Elektronička isprava Elektronička trgovina Elektronički mediji Financijsko osiguranje Gradnja Hrana Informacijska sigurnost Investicijski fondovi Izmjera i katastar Kazneni postupak Kazneni zakon Kemikalije Kreditne unije Kvaliteta zdravstvene zaštite Lijekovi Nasljeđivanje Obavljanje djelatnosti Obiteljski zakon Obrazovanje odraslih Obrt Obvezni odnosi (ZOO) Obvezno zdravstveno osiguranje Opći upravni postupak Oružje Osiguranje Osiguranje u prometu Ovrha - Ovršni zakon Parnični postupak Primjeri ugovora Porez na dobit Porez na dohodak Porez na kavu Posredovanje u prometu nekretnina Poticanje ulaganja Predmeti opće uporabe Prekršajni zakon Prijevoz - linijski Prijevoz opasnih tvari Prostorno uređenje i gradnja Rad - Zakon o radu Računovodstvo Revizija Stranci Sudovi Šport Šume Tajnost podataka Trgovačka društva Udomiteljstvo Udžbenici za školu Ugostiteljska djelatnost Umirovljenički fond Usluge u turizmu Veterinarstvo Volonterstvo Zabrane u zakonima Zakon o leasingu Zaštita bilja Zakon o radu Zaštita na radu Zaštita okoliša Zaštita potrošača Zaštita prirode Zaštita pučanstva Zaštita životinja Javna nabava NOVI PREGLED PROPISA 
|
 |
 VLADA REPUBLIKE HRVATSKE Na temelju članka 13., članka 14. stavka 4., članka 20. stavka 2., članka 27., članka 47a. stavka 3., članka 48., članka 69., članka 73. stavka 2., članka 78. stavka 3., članka 81. stavka 4., članka 84. stavka 3., članka 88. stavaka 1. i 5., članka 97., članka 169. stavka 3., članka 179. stavka 4., članka 181. stavka 4., članka 185. stavaka 3. i 5., članka 189., članka 194. stavka 3., članka 221. stavka 5., članka 226. stavka 3., članka 229. stavka 3., članka 235., članka 236. i članka 257. stavka 2. Carinskog zakona (»Narodne novine«, br. 78/99, 94/99, 117/99, 73/2000, 92/2001 i 47/2003), Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 25. rujna 2003. godine donijela UREDBA ZA PROVEDBU CARINSKOG ZAKONA (NN 161/03) Čl. 100 - 199 Čl. 200 - 299 Čl. 300 - 399 Čl. 400 - 499 Čl. 500 - 523 Dio I. OPĆE PROVEDBENE ODREDBE Glava I. ZAJEDNIČKE ODREDBE Poglavlje 1. Uvodne odredbe Članak 1. Ovom Uredbom uređuje se: – uvjeti za izdavanje obavijesti i obvezujućih mišljenja za primjenu carinskih propisa, – kriteriji i postupak za selektivnu primjenu mjera carinskog nadzora i provjere u putničkom i robnom prometu, te za provedbu pojednostavnjenja carinskih postupaka zbog zastoja u prometu na graničnim prijelazima i u unutrašnjosti carinskog područja, – vrijednost robe do koje se može primijeniti i vrste roba na koje se ne može primijeniti jedinstvena carinska stopa za netrgovačku robu, koju putnik nosi sa sobom ili koju fizička osoba primi u pošiljci od druge fizičke osobe, – dodatna mjerila za utvrđivanje podrijetla robe, čija proizvodnja uključuje uporabu robe s podrijetlom više od jedne zemlje, način dokazivanja podrijetla robe, način izdavanja potvrde te mjerodavna tijela za ovjeru potvrda i davanje tumačenja o podrijetlu robe, – uvjeti i način utvrđenja carinske vrijednosti robe, koja je prije puštanja u slobodan promet bila stavljena u drugo carinski dopušteno postupanje ili uporabu, – primjena odredaba o utvrđenju vrijednosti robe za carinske svrhe, – primjena odredaba Carinskog zakona o postupanju sa stranom robom od ulaska u carinsko područje Republike Hrvatske do određivanja carinski dopuštenoga postupanja ili uporabe, – oblik, sadržaj i način podnošenja carinske deklaracije i drugih obrazaca koji se primjenjuju u carinskom postupku, – slučajevi kada carinska deklaracija može biti ukinuta nakon što se roba pusti deklarantu, – uvjeti i način uzimanja uzoraka, – primjena carinskih obilježja, – pojednostavljenja formalnosti i postupka podnošenja i prihvaćanja carinske deklaracije, – pojednostavljenja formalnosti u provoznom postupku, – provedba carinskih postupaka s gospodarskim učinkom, – slučajevi i uvjeti kada se ne podnosi izvozna carinska deklaracija za robu koja napušta carinsko područje, – način vođenja evidencija, te način provedbe mjera carinskog nadzora u slobodnoj zoni ili u slobodnome skladištu, – slučajevi u kojima se za stranu robu, stavljenu u postupak s odgodom, neće primjenjivati trgovinske mjere pri njezinom izvozu iz carinskog područja, – slučajevi i način ustupanja robe u korist države, – okolnosti i uvjeti pod kojima je moguće ostvariti oslobođenje od plaćanja carine za robu koja se ponovno uvozi, iako nije u istom stanju u kojem je bila izvezena, – uvjeti i postupak davanja zajedničkog osiguranja za namirenje carinskog duga, – svota carine koja se neće naknadno knjižiti, – uvjeti pod kojima se naplata carinskog duga može obustaviti, ako je podnesen zahtjev za otpuštanje duga ili ako je roba zaplijenjena s namjerom da se oduzme, – svota carine i kamata koje se neće prisilno naplaćivati, – drugi slučajevi povrata ili otpusta uvoznog ili izvoznog duga, – svota carinskog duga za koji se neće odobriti otpust ili povrat duga, te – provedba postupka o drugim oblicima raspolaganja robom oduzetom u prekršajnom postupku i robom koju je carinarnica oduzela prema drugim odredbama Carinskog zakona. Poglavlje 2. Pojmovna određenja Članak 2. Za primjenu ove Uredbe pojedini izrazi imaju sljedeće značenje: a) podaci potrebni za prepoznavanje robe: podaci koji se koriste za prepoznavanje robe u trgovačkom smislu i omogućuju carinarnici da rasporedi robu u Carinsku tarifu, te da odredi količinu robe, b) roba nekomercijalne naravi: roba za koju se određeni carinski postupak zahtijeva povremeno i čija vrsta i količina ukazuju na to da je namijenjena za pojedinačnu, osobnu uporabu, za uporabu u kućanstvu primatelja ili osobe koja je unosi ili je jasno da se radi o poklonima, c) trgovinske mjere: necarinske mjere koje su dio trgovinske politike države i uređuju uvoz ili izvoz robe, kao što su na primjer: nadzorne i zaštitne mjere, količinska ograničenja, te uvozne i izvozne zabrane, d) karnet ATA: međunarodna carinska isprava za privremeni uvoz robe, propisana u okviru ATA Konvencije odnosno Istanbulske konvencije, e) osoba: – fizička osoba, – pravna osoba, – udruga osoba bez pravne osobnosti, kada im je za obavljanje njihove dopuštene djelatnosti neophodno omogućiti nastupanje pred Carinskom upravom, f) osobe s prebivalištem – sjedištem u carinskom području: – u slučaju fizičkih osoba, osobe koje u carinskom području imaju prebivalište ili uobičajeno mjesto stanovanja, – u slučaju pravnih osoba ili udruga bez pravne osobnosti, osobe koje u carinskom području imaju registrirano sjedište, glavnu upravu ili stalnu podružnicu. Poglavlje 3. Računalna provedba carinskih postupaka Članak 3. Carinska uprava – Središnji ured može odobriti da se pri provedbi carinskih postupaka koristi sustav elektroničke razmjene podataka. U ovom članku pojedini izrazi imaju sljedeće značenje: a) sustav elektroničke razmjene podataka: 1. razmjenu standardiziranih poruka sa carinarnicama, 2. unos podataka potrebnih za provedbu odnosnih carinskih postupaka u carinski informatički sustav, b) standardizirana poruka: poruka unaprijed utvrđena i prihvaćena za elektroničku razmjenu podataka. Uvjeti propisani za provedbu sustava elektroničke razmjene podataka uključuju, između ostaloga, mjere za provjeru poštivanja načela carinskih propisa, zaštitu izvora podataka i osiguranje podataka od neovlaštenog pristupa, gubitka, izmjene ili uništenja. Ministar financija propisat će pravila za nadomjestak vlastoručnog potpisa elektroničkim potpisom u primjeni sustava za elektroničku razmjenu podataka. Poglavlje 4. Primjena sustava za analizu rizika u carinskom postupku Članak 4. Radi stvaranja uvjeta za održavanje normalnoga toka prekograničnoga robnoga i putničkoga prometa u uvjetima osiguranja optimalnog stupnja zaštite interesa državnog proračuna, Carinska uprava ustrojava i razvija sustav analize i procjene rizika s obzirom na strukturu robnoga prometa prema vrstama roba i visini uvoznih opterećenja, strukturi sudionika u robnome i putničkome prometu, vrsti prijevoznih sredstava, prometnim putevima i drugim okolnostima mjerodavnim za procjenu stupnja rizičnosti pojedine robne pošiljke ili sudionika u carinsko pravnome prometu, kao osnovice za utvrđivanje kriterija i donošenje odluka o selektivnoj provedbi ili opsegu provedbe propisanih mjera carinskog nadzora ili carinske provjere. Osnove za izgradnju sustava analize i procjene rizika i kriterije za selektivnu provedbu mjera carinskoga nadzora i provjere utvrđuje ministar financija. Sustavom analize i procjene rizika upravlja ravnatelj Carinske uprave. Podaci sadržani u bazama podataka sustava za analizu i procjenu rizika ili proistekli iz toga sustava, kriteriji za selektivnu provedbu mjera carinskoga nadzora ili provjere, te nalozi za provedbu određenih mjera carinskoga nadzora ili provjere službena su tajna. Članak 5. Kriteriji za selektivnu provedbu mjera carinskog nadzora ili provjere i nalozi za provedbu određenih mjera carinskoga nadzora ili provjere, kao sastavnim dijelom sustava analize i procjene rizika, utvrđuju se pisano ili putem sredstava za elektroničnu obradu podataka. Ovlašteni carinski službenici dužni su pri provedbi mjera carinskoga nadzora i carinske provjere postupati sukladno podacima proisteklim iz sustava analize i procjene rizika, te na njima zasnovanim kriterijima za provedbu pojedinih carinskih procedura i naloga za poduzimanje određenih mjera carinskoga nadzora ili provjere. Poglavlje 5. Prevladavanje poremećaja u prekograničnom putničkom i robnom prometu Članak 6. Izvanrednom situacijom u smislu članka 14. stavak 3. Carinskog zakona smatra se zastoj ili poremećaj u prometu preko graničnih prijelaza u putničkome i robnome prometu ili u obavljanju carinskih postupaka u unutrašnjosti carinskog područja: a) koji ima štetne posljedice u međunarodnome turističkom i robnome prometu, međunarodnim ekonomskim ili političkim odnosima ili uvjetuje nastanak ili održanje trajnijih poremećaja na hrvatskom tržištu ili predstavlja opasnost za život ili zdravlje sudionika carinskog postupka ili ljudskog okoliša, te b) koji je moguće otkloniti ili ublažiti provedbom mjera za pojednostavnjenje propisima ili sustavom analize i procjene rizika utvrđenih carinskih procedura odnosno mjera carinskoga nadzora ili provjere. U slučajevima nastupa okolnosti iz stavka 1. ovoga članka, ministar financija može odrediti da se privremeno, za razdoblje ne duže od 30 dana, provode u smanjenom opsegu ili pojednostavnjeno provode neke od propisanih carinskih procedura, te ne poduzimaju ili poduzimaju u smanjenom opsegu neke od mjera carinskoga nadzora ili provjere, kao što su: a) produžavanje uredovnoga vremena određenih graničnih prijelaza, b) preusmjeravanje putničkog i robnoga prometa na druge granične prijelaze, c) povećanje broja zelenih traka na graničnom prijelazu (»ništa za carinjenje«) ili njihovu primjenu i na graničnim prijelazima koji nemaju takvu traku, d) određivanje prioriteta propuštanja određene vrste putnika ili vrste robnoga prometa, e) smanjenje broja carinskih provjera određenih vrsta poši-ljaka, u odnosu na normative proistekle iz provedbe sustava analize i procjene rizika, f) neobavljanje carinske provjere vozila i prtljage u putničkome prometu, osim u slučaju postojanja osnova sumnje za kršenje carinskih propisa od strane određenoga kruga sudionika u prometu preko određenog graničnoga prijelaza, te g) druge mjere, utvrđene sustavom analize i procjene rizika. Glava II. OBVEZUJUĆA MIŠLJENJA Poglavlje 1. Pojmovna određenja Članak 7. Pojedini izrazi u ovom poglavlju imaju sljedeće značenje: a) obvezujuće mišljenje: mišljenje o razvrstavanju robe u Carinsku tarifu ili mišljenje o podrijetlu robe koje, ako su ispunjeni uvjeti iz članka 5. i članka 7. ove Uredbe, obvezuje Carinsku upravu. b) podnositelj zahtjeva: 1. u slučaju razvrstavanja robe u Carinsku tarifu: osoba koja je Carinskoj upravi Središnjem uredu podnijela zahtjev za izdavanje obvezujućeg mišljenja o razvrstavanju robe u Carinsku tarifu, 2. u slučaju podrijetla robe: osoba koja je Carinskoj upravi Središnjem uredu podnijela zahtjev za izdavanje obvezujućeg mišljenja o podrijetlu robe, c) korisnik mišljenja: osoba kojoj je obvezujuće mišljenje izdano. Poglavlje 2. Postupak za dobivanje obvezujućeg mišljenja Članak 8. Zahtjev za izdavanje obvezujućeg mišljenja podnosi se Carinskoj upravi Središnjem uredu. Obvezujuće mišljenje donosi Carinska uprava – Središnji ured. Zahtjev za izdavanje obvezujućeg mišljenja o razvrstavanju robe u Carinsku tarifu može se odnositi samo na jednu vrstu robe. Zahtjev za izdavanje obvezujućeg mišljenja o podrijetlu robe može se odnositi samo na jednu vrstu robe i na jedan skup okolnosti koji određuju podrijetlo robe. Zahtjev za izdavanje obvezujućeg mišljenja o razvrstavanju robe u Carinsku tarifu mora sadržavati: a) ime ili naziv i adresu korisnika mišljenja, b) ime ili naziv i adresu podnositelja zahtjeva, ako to nije korisnik mišljenja, c) Carinsku tarifu ili drugu tarifu koja se u potpunosti ili djelomično temelji na Carinskoj tarifi, ili su zbog nje u Carinskoj tarifi dodane daljnje podjele. Ako podnositelj zahtjeva želi dobiti mišljenje o razvrstavanju robe u drugu tarifu osim u Carinsku tarifu, to u zahtjevu treba posebno navesti, d) podroban opis robe koji omogućava njezino prepoznavanje i od utjecaja je na njezino razvrstavanje u Carinsku tarifu, e) sastav robe i metode analize koje se koriste za određivanje sastava robe, ako je razvrstavanje robe u Carinsku tarifu ovisno o njemu, f) uzorak robe, fotografije, nacrte, kataloge ili druge isprave koje su na raspolaganju, a mogu pomoći pri pravilnom razvrstavanju robe u Carinsku tarifu, g) prijedlog za razvrstavanje robe u Carinsku tarifu, h) suglasnost podnositelja zahtjeva da će pribaviti prijevod bilo koje isprave priložene zahtjevu, ako bi to Carinska uprava Središnji ured zahtijevala, i) naznaku svih podataka s kojima treba postupati kao s povjerljivima, j) izjavu podnositelja zahtjeva o tome da li je prema njegovom saznanju obvezujuće mišljenje o razvrstavanju robe u Carinsku tarifu za jednaku ili sličnu robu već bilo u Republici Hrvatskoj izdano ili je za njega podnesen zahtjev, te k) suglasnost da se obvezujuće mišljenje, uz poštivanje odredbi propisa o zaštiti podataka, smije pohraniti u datoteci Carinske uprave. Zahtjev za izdavanje obvezujućeg mišljenja o podrijetlu robe mora sadržavati: a) ime ili naziv i adresu korisnika mišljenja, b) ime ili naziv i adresu podnositelja zahtjeva, ako je to druga osoba od korisnika mišljenja, c) pravnu osnovu, prema odredbama Carinskog zakona o podrijetlu robe, d) podroban opis robe i njezino razvrstavanje u Carinsku tarifu, e) podatke o sastavu robe i metode analize koje se koriste za određivanje sastava robe i po potrebi vrijednost robe na paritetu isporučeno u tvornici (ex-works price), f) okolnosti koje omogućavaju određivanje podrijetla, uporabljene materijale i njihovo podrijetlo, razvrstavanje robe u Carinsku tarifu, vrijednosti i opis okolnosti (pravila o promjeni tarifnog broja, dodanoj vrijednosti, opis radnji i postupaka ili kakvo posebno pravilo) na osnovi kojih je moguće utvrditi da su uvjeti za dobivanje podrijetla ispunjeni; naročito mora biti navedeno točno pravilo za dobivanje podrijetla koje je bilo primijenjeno pri utvrđivanju podrijetla, te predviđeno podrijetlo robe, g) uzorke, fotografije, nacrte, kataloge i druge raspoložive isprave o sastavu robe i prerađenih materijala koji mogu pomoći pri opisu proizvodnih radnji ili preradbe materijala, h) suglasnost podnositelja zahtjeva da će pribaviti prijevod bilo koje isprave koja je priložena zahtjevu, ako bi Carinska uprava Središnji ured tako zahtijevala, i) naznaku svih podataka s kojima treba postupati kao s povjerljivima, neovisno o tome da li su podaci za javnu ili službenu uporabu, j) izjavu podnositelja zahtjeva o tome da li je prema njegovom saznanju obvezujuće mišljenje o podrijetlu jednake ili slične robe ili materijala navedenih u točki d) ili točki f) ovog stavka već bilo u Republici Hrvatskoj izdano ili je za njega podnesen zahtjev, te k) suglasnost da se obvezujuće mišljenje uz poštivanje odredbi propisa o zaštiti podataka može pohraniti u datoteci Carinske uprave. Ako Carinska uprava Središnji ured smatra da zahtjev ne sadrži sve podatke koji su potrebni za izdavanje mišljenja, može od podnositelja zahtjeva zatražiti da dostavi podatke koji nedostaju. Rok iz članka 10. ove Uredbe počinje teći od trenutka kada Carinska uprava Središnji ured raspolaže svim potrebnim podacima za izdavanje mišljenja. Carinska uprava Središnji ured obavještava podnositelja da je prihvatila zahtjev kao potpun, te u obavijesti navodi kada počinje teći rok iz članka 10. ove Uredbe. Stručne podloge za izdavanje obvezujućih mišljenja izrađuju ustrojstvene jedinice Carinske uprave Središnjeg ureda nadležne za carinsku tarifu i podrijetlo robe. Članak 9. Ako je za utvrđivanje stvarnog stanja robe u svrhu izdavanja obvezujućeg mišljenja potrebna analiza robe, drugo ispitivanje ili vještačenje koje nije moguće obaviti u carinskom laboratoriju, Carinska uprava Središnji ured može radi toga poslati uzorak robe stručnoj organizaciji ili osobi. Carinska uprava Središnji ured će poslati uzorak robe u skladu sa stavkom 1. ovog članka, ako prethodno dobije pisanu suglasnost podnositelja zahtjeva da će snositi troškove analize, ispitivanja ili vještačenja. Ako podnositelj zahtjeva ne priloži suglasnost iz stavka 2. ovog članka u roku osam dana po prijamu obavijesti, smatrat će se da je od zahtjeva odustao i postupak će se obustaviti. Naknada za troškove koji nastaju zbog provedbe potrebnih analiza i drugih ispitivanja ili vještačenja, koje obavlja Carinska uprava, naplaćuje se prema tarifi koju propisuje ministar financija. U slučajevima kada analizu robe, drugo ispitivanje ili vještačenje obavlja stručna organizacija ili osoba iz stavka 1. ovoga članka, podnositelj zahtjeva dužan je prije dostave mišljenja podmiriti troškove prema računu stručne organizacije ili osobe koja je isto izvršila. Članak 10. Obvezujuće mišljenje izdaje se čim je prije moguće. Ako obvezujuće mišljenje o razvrstavanju robe u Carinsku tarifu nije bilo moguće izdati u roku tri mjeseca od dana prihvaćanja potpunoga zahtjeva, Carinska uprava Središnji ured će obavijestiti podnositelja zahtjeva o razlozima kašnjenja i odredit će rok u kojem smatra da će ga izdati. Obvezujuće mišljenje o podrijetlu robe izdaje se u roku 5 mjeseci od dana podnošenja potpunog zahtjeva. Zahtjev za izdavanje mišljenja o razvrstavanju robe u Carinsku tarifu podnosi se pisano sukladno obrascu koji je otisnut u Prilogu 1. ove Uredbe i njezin je sastavni dio. Obvezujuće mišljenje o razvrstavanju robe u Carinsku tarifu izdaje se na obrascu koji je u Prilogu 2. ove Uredbe i njezin je sastavni dio. Obvezujuće mišljenje o podrijetlu robe izdaje se na obrascu koji je u Prilogu 3. ove Uredbe i njezin je sastavni dio. U obvezujućem mišljenju treba se izričito navesti koje sve podatke treba smatrati povjerljivima. Članak 11. Podnositelj zahtjeva može u roku 15 dana od dana dostave obvezujućeg mišljenja ili akta kojim se u cijelosti ili djelomično odbija zahtjev izjaviti žalbu. Žalba se podnosi Ministarstvu financija Samostalnoj službi za drugostupanjski upravni postupak, putem Carinske uprave Središnjeg ureda. Poglavlje 3. Pravni učinak obvezujućeg mišljenja Članak 12. Osim u slučajevima iz članka 5. i članka 76. Carinskoga zakona, na obvezujuće mišljenje se može pozivati samo korisnik mišljenja. Carinarnica može zahtijevati od korisnika obvezujućeg mišljenja o razvrstavanju robe u Carinsku tarifu da ju izvijesti o tome da li raspolaže obvezujućim mišljenjem o razvrstavanju robe u Carinsku tarifu za robu koja je u carinskom postupku. Carinarnica može zahtijevati od korisnika obvezujućeg mišljenja o podrijetlu robe da ju izvijesti o tome da li raspolaže obvezujućim mišljenjem o podrijetlu robe za robu koja je u carinskom postupku. Korisnik obvezujućeg mišljenja može se pozvati na izdano obvezujuće mišljenje samo u slučaju: a) razvrstavanja robe u Carinsku tarifu, ako dokaže da roba u svakom pogledu odgovara onoj navedenoj u priloženom obvezujućem mišljenju, b) podrijetla robe, ako dokaže da roba i okolnosti na osnovu kojih se određuje njezino podrijetlo u svakom pogledu odgovaraju robi i okolnostima koje su opisane u obvezujućem mišljenju. Poglavlje 4. Prestanak važenja obvezujućeg mišljenja Članak 13. Obvezujuće mišljenje može prestati važiti i prije isteka roka od 6 godina ukoliko nastupe okolnosti propisane člankom 12. stavkom 8. Carinskog zakona. U slučajevima iz članka 12. stavka 8. točke a) podtočka 1. i 2. Carinskog zakona, obvezujuće mišljenje o razvrstavanju robe u Carinsku tarifu prestati će važiti, ako više nije u skladu s: – donesenom Uredbom o carinskoj tarifi ili izmjenama ili dopunama Uredbe o carinskoj tarifi za odnosnu godinu, koja se donosi temeljem Zakona o carinskoj tarifi, – mišljenjem o razvrstavanju robe usvojenom od strane Odbora za harmonizirani sustav Svjetske carinske organizacije, temeljem Međunarodne konvencije o harmoniziranom sustavu, – izmjenama i dopunama Objašnjenja harmoniziranog sustava utvrđenih Naputkom za primjenu sustava nazivlja i brojčanog označavanja robe, – izmjenama i dopunama Objašnjenja kombiniranog nazivlja utvrđenih Naputkom za primjenu sustava nazivlja i brojčanog označavanja robe, – obvezama koje je Republika Hrvatska preuzela drugim međunarodnim konvencijama, sporazumima ili ugovorima, – Naputkom glede razvrstavanja robe u Carinsku tarifu donesenim na temelju propisa o carinskoj tarifi, te – presudom Upravnog suda. Obvezujuće mišljenje o podrijetlu robe prestat će važiti ako više nije u skladu sa: – člankom 12. stavkom 8. točkom b) podtočkama 1. i 2. Carinskog zakona, danom početka njihove primjene, – ako je mišljenje ukinuto ili izmijenjeno sukladno članku 12. stavku 8. točki b) podtočka 3. Carinskog zakona, sljedeći dan od dana stupanja na snagu ukinutog ili izmijenjenog mišljenja. Carinska uprava Središnji ured poduzet će sve potrebne mjere kako bi osigurala suglasnost obvezujućih mišljenja s važećim propisima. Ako korisnik obvezujućeg mišljenja koje je sukladno članku 12. stavku 8. Carinskog zakona prestalo važiti želi upotrijebiti takvo mišljenje, sukladno stavku 10. istog članka, u zakonom dopuštenom roku, o tome mora obavijestiti Carinsku upravu - Središnji ured i priložiti sve potrebne isprave na osnovu kojih je moguće provjeriti da li su ispunjeni propisani uvjeti. Glava III. PODRIJETLO ROBE Poglavlje 1. Nepovlašteno podrijetlo robe Odjeljak 1. Preradbe ili obradbe koje mijenjaju podrijetlo Članak 14. Pravila o nepovlaštenom podrijetlu robe propisana Carinskim zakonom i ovom Uredbom, jednako se primjenjuju na hrvatsku i uvoznu robu. Članak 15. Nepovlašteno podrijetlo robe se utvrđuje na osnovu pravila iz članaka 24. do 26. Carinskog zakona i posebnih pravila propisanih u ovom poglavlju. Članak 16. Posljednjom bitnom obradbom ili preradbom u smislu članka 25. Carinskog zakona i ove Uredbe smatra se obradba ili preradba: a) uslijed koje se dobiveni proizvod razvrstava u različiti tarifni broj Carinske tarife od tarifnog broja Carinske tarife svih materijala bez podrijetla koji su bili uporabljeni u postupku preradbe ili obradbe, ili b) u kojoj vrijednost svih uporabljenih uvezenih materijala ne smije premašiti 50 % cijene proizvoda isporučeno u tvornici (ex-works). U slučajevima iz članka 25. stavka 2. Carinskog zakona roba ne može dobiti podrijetlo, iako je radi preradbe došlo do promjene tarifnog broja (nedostatna preradba). Članak 17. Da bi se ustanovilo je li neki proizvod s podrijetlom, nije potrebno utvrđivati podrijetlo onoga što je bilo korišteno u njegovoj izradi, kako slijedi: a) energije i goriva; b) pogona i opreme; c) strojeva i alata; d) robe koja ne ulazi niti je namijenjena ulasku u konačni sastav proizvoda. Članak 18. Za potrebe članka 16. ove Uredbe pojedini izrazi imaju sljedeće značenje: a) vrijednost materijala: carinska vrijednost u vrijeme uvoza upotrebljenih materijala ili ako ona nije poznata i ne može se utvrditi, prvu cijenu za koju se može utvrditi da je plaćena za te materijale u zemlji u kojoj je obavljena preradba, b) cijena isporučeno u tvornici (ex-works price): cijena plaćena za proizvod proizvođaču u zemlji u kojoj je obavljena zadnja obradba ili preradba pod uvjetom da ta cijena uključuje vrijednost svih uporabljenih materijala, uz odbitak unutarnjih poreza koji se vraćaju ili se mogu vratiti nakon izvoza dobivenog proizvoda. Članak 19. Rezervni dijelovi i alati koji se isporučuju zajedno s opremom, strojem, aparatom ili vozilom i čine njegovu uobičajenu opremu imaju jednako podrijetlo kao ta oprema, stroj, aparat ili vozilo. Neophodni rezervni dijelovi opreme, strojeva, aparata ili vozila koji su pušteni u slobodni promet ili prethodno izvezeni imaju isto podrijetlo kao oprema, stroj, aparat ili vozilo samo ako su ispunjeni uvjeti iz članka 20. ove Uredbe. Na zahtjev uvoznika proizvodu u rastavljenom ili nesastavljenom obliku, koji se uvozi u više od jedne pošiljke, jer iz transportnih ili proizvodnih razloga to nije moguće obaviti u jednoj pošiljci, omogućit će se, glede pravila o podrijetlu, status jedinstvenih proizvoda. Ambalaža u koju je pakiran određeni proizvod smatra se istog podrijetla kao i proizvod koji se nalazi u toj ambalaži, uz uvjet da se ona pri carinjenju razvrstava u isti tarifni stavak Carinske tarife kao i taj proizvod. Odjeljak 2. Posebna pravila za zamjenske dijelove Članak 20. Odredbe članka 19. ove Uredbe mogu se uvažiti jedino: a) ako je to nužno radi uvoza u odredišnu zemlju, ili b) ako ugradnja neophodnog rezervnog dijela u opremu, stroj, aparat ili vozilo u proizvodnom procesu ne bi spriječila da ta oprema, stroj, aparat ili vozilo stekne hrvatsko podrijetlo ili podrijetlo zemlje gdje se obavlja proizvodnja. Opremom, strojevima, aparatima ili vozilima iz članka 19. ove Uredbe smatra se roba koja se razvrstava u Odsjek XVI, XVII, i XVIII Carinske tarife. Neophodnim rezervnim dijelovima iz stavka 1. ovog članka smatraju se dijelovi: a) bez kojih pravilni rad robe iz stavka 2. ovog članka, koja je bila prethodno puštena u slobodni promet ili prethodno izvezena, ne bi bio moguć, b) koji su karakteristični za robu iz stavka 2. ovog članka, te c) koji su namijenjeni za uobičajeno održavanje robe iz stavka 2. ovog članka i za zamjenu jednakih rezervnih dijelova koji su uništeni ili neupotrebljivi. Članak 21. Osoba koja zahtijeva izdavanje potvrde o podrijetlu robe za rezervne dijelove sukladno članku 19. ove Uredbe, zahtjevu prilaže: a) izjavu da su rezervni dijelovi, na koje se potvrda odnosi, namijenjeni za uobičajeno održavanje opreme, stroja, aparata ili vozila, b) podrobne podatke o opremi, stroju, aparatu ili vozilu kojemu je rezervni dio namijenjen, te c) podatke o potvrdi o podrijetlu robe koja je bila izdana za opremu, stroj, aparat ili vozilo za čije su održavanje namijenjeni rezervni dijelovi za koje se zahtijeva nova potvrda o podrijetlu robe. Podaci iz stavka 1. ovoga članka moraju biti sadržani također u potvrdi o podrijetlu robe za uvezene neophodne rezervne dijelove. Radi provjere uvjeta iz članaka 19. i 20. ove Uredbe može se također zahtijevati da podnositelj zahtjeva podnese dodatne dokaze za svoje navode, kao naprimjer račune ili kopije računa koji se odnose na opremu, stroj, aparat ili vozilo, ugovore ili druge isprave koje ukazuju na to da je nabava određenog rezervnog dijela obavljena u sklopu uobičajenog održavanja. Odjeljak 3. Provedbeni propisi glede potvrda o podrijetlu robe Članak 22. Podrijetlo robe pri uvozu dokazuje se podnošenjem odgovarajuće potvrde o podrijetlu robe. Potvrda o nepovlaštenom podrijetlu robe mora: a) biti izdana odnosno ovjerena od strane tijela kojega je zemlja izdavateljica za to ovlastila, b) sadržati sve podatke potrebne za prepoznavanje robe na koju se odnosi, a naročito: 1. broj paketa, njihovu vrstu i oznake ili brojeve koji su na paketima, 2. vrstu robe, 3. bruto i neto težinu robe, a ako to nije moguće podatke o broju ili volumenu robe, naročito kada je to s obzirom na vrstu robe primjereno, 4. ime ili tvrtku i sjedište dobavljača robe, te c) nedvosmisleno dokazivati da je roba na koju se odnosi podrijetlom iz određene zemlje. Carinarnica će prihvatiti potvrdu iz stavka 2. ovog članka koja je izdana u drugoj zemlji, samo ako su ispunjeni svi uvjeti iz tog stavka. Podnositelj zahtjeva odgovoran je za točnost i istinitost podataka u zahtjevu za izdavanje potvrde o podrijetlu robe, te mora na zahtjev nadležnog tijela pribaviti dodatne podatke i isprave kojima dokazuje svoje navode u zahtjevu. Ministar nadležan za trgovinu s inozemstvom propisuje vrste roba pri čijem uvozu treba podnijeti potvrdu o podrijetlu robe sukladno ovom članku. Članak 23. Potvrdu o hrvatskom podrijetlu robe izdaje Hrvatska gospodarska komora. Potvrda o hrvatskom podrijetlu robe izdaje se na osnovu pisanog zahtjeva. Ogledni primjerak zahtjeva za izdavanje potvrde i potvrde o hrvatskom podrijetlu robe otisnuti su u Prilogu 4. ove Uredbe i njezinim su sastavnim dijelom. Potvrda o hrvatskom podrijetlu robe ispisuje se na hrvatskom i engleskom ili francuskom jeziku. Podnositelj zahtjeva odgovoran je za točnost i istinitost podataka u zahtjevu. Podnositelj zahtjeva mora na zahtjev Hrvatske gospodarske komore pribaviti dodatne podatke i isprave kojima dokazuje svoje navode u zahtjevu. Članak 24. Hrvatska gospodarska komora izdaje potvrdu o hrvatskom podrijetlu robe samo ako roba ispunjava uvjete za dobivanje hrvatskog podrijetla propisane člancima 24. i 25. Carinskog zakona i člankom 16. ove Uredbe. Članak 25. Potvrda o podrijetlu robe izdaje se u jednom primjerku. Na zahtjev podnositelja zahtjeva i ako je to potrebno radi trgovine robom, može se izdati više primjeraka iste potvrde o podrijetlu robe. Na svakom dodatnom primjerku mora biti oznaka da se radi o kopiji. Članak 26. Zahtjev i potvrda o podrijetlu robe iz članka 23. ove Uredbe moraju biti popunjeni pisaćim strojem (računalom) ili u rukopisu velikim tiskanim slovima. Potvrda o podrijetlu robe mora sadržavati redni broj po kojem ju je moguće prepoznati. Potvrda i zahtjev moraju sadržavati isti redni broj. Hrvatska gospodarska komora može brojčano označiti potvrde o podrijetlu robe prema redoslijedu njihova izdavanja. Članak 27. Potvrda o podrijetlu robe se može izdati naknadno, nakon obavljenog izvoza proizvoda na koje se odnosi, ako pri izvozu nije bila izdana radi zablude nenamjernog propusta ili posebnih okolnosti nastalih pri izvozu robe. U zahtjevu za naknadno izdavanje potvrde o podrijetlu robe izvoznik mora navesti mjesto i datum izvoza proizvoda na koje se potvrda o podrijetlu robe odnosi, te navesti razloge za svoj zahtjev. Hrvatska gospodarska komora može izdati potvrdu o podrijetlu robe naknadno samo po obavljenoj provjeri da se podaci u izvoznikovom zahtjevu slažu s podacima u odgovarajućem spisu. Potvrda o podrijetlu robe koja je izdana naknadno mora u rubrici primjedbe sadržavati sljedeću napomenu na hrvatskom i engleskom ili francuskom jeziku: »IZDANO NAKNADNO« »ISSUED RETROSPECTIVELY« »DELIVRE A POSTERIORI«. Članak 28. U slučaju krađe, gubitka ili uništenja potvrde o podrijetlu robe izvoznik može zatražiti od Hrvatske gospodarske komore izdavanje duplikata na osnovi izvoznih isprava koje posjeduju. Rubrika primjedbe duplikata potvrde o podrijetlu robe mora sadržavati sljedeću napomenu na hrvatskom i engleskom ili francuskom jeziku: »DUPLIKAT« »DUPLICATE« »DUPLICATA«. Duplikat, na kojem mora biti naznačen datum izdavanja izvorne potvrde o podrijetlu robe, važi od datuma izdavanja izvorne potvrde. Članak 29. Ako je roba za koju je izdana potvrda o nepovlaštenom podrijetlu robe pod carinskim nadzorom, a radi slanja svih ili nekih proizvoda unutar ili izvan carinskog područja je to potrebno, moguće je na zahtjev korisnika zamijeniti prvotni dokaz o podrijetlu s jednom ili više potvrda o podrijetlu robe. Potvrdu o podrijetlu robe izdaje carinarnica nadležna za carinski nadzor nad odnosnom robom. Članak 30. Ako se pri izvozu ili uvozu robe od izvoznika ili uvoznika zahtijevaju druge potvrde, kao što su: – potvrda o krajnjem korisniku, – potvrda o višoj sili, – potvrda o podrijetlu robe iz treće zemlje, te potvrde izdaje, odnosno ovjerava Hrvatska gospodarska komora. Potvrde iz stavka 1. ovog članka izdaju se temeljem pisanog zahtjeva uvoznika odnosno izvoznika, koji su dužni uz zahtjev priložiti sljedeće: a) za potvrdu o krajnjem korisniku robe: izjavu da će se roba koristiti za točno određenu svrhu na teritoriju Republike Hrvatske i da neće biti reeksportirana, te podatke o uvozniku, krajnjem korisniku robe, dobavljaču robe i robi koja se uvozi, b) za potvrdu o višoj sili: pisanu potvrdu o »višoj sili«, koju izdaje nadležno tijelo lokalne samouprave na čijem području se dogodio slučaj više sile, c) za potvrdu o podrijetlu robe iz treće zemlje: izvornu potvrdu o podrijetlu robe, koju je izdalo nadležno tijelo u zemlji podrijetla robe ili zemlji uvoza. Hrvatska gospodarska komora izdaje i druge potvrde koje prate robu pri uvozu i izvozu, i ovjerava isprave u svezi sa svim oblicima vanjskotrgovačkog poslovanja, kao i drugim poslovnim odnosima sa inozemstvom. Hrvatska gospodarska komora će po potrebi donijeti potanje upute o načinu izdavanja potvrde o podrijetlu robe i drugih potvrda iz stavaka 1. i 3. ovog članka te sadržaju potvrda koje prate robu pri izvozu i uvozu, ako to nije propisano zakonom, ovom Uredbom ili međunarodnim ugovorom. Poglavlje 2. Povlašteno podrijetlo robe Odjeljak 1. Zajedničke odredbe Članak 31. Za potrebe ovog poglavlja pojedini izrazi imaju sljedeće značenje: a) »izrada« označuje svaku obradu ili preradu, uključujući sklapanje ili posebne postupke; b) »materijal« označuje svaki sastojak, sirovinu, sastavnicu ili dio itd., koji služi u izradi nekog proizvoda; c) »proizvod« označuje proizvedenu robu, čak i ako je namijenjena za uporabu u nekom drugom proizvodnom postupku; d) »roba« označuje i materijal i proizvode; e) »carinska vrijednost« označuje vrijednost koja je utvrđena u skladu s Ugovorom o provedbi članka VII Općeg sporazuma o carinama i trgovini iz 1994. godine (Sporazum Svjetske trgovinske organizacije o određivanju carinske vrijednosti); f) »cijena isporučeno u tvornici (ex-works price)« u prilogu 8. ove Uredbe, označuje cijenu koja se plaća za određeni proizvod u korist proizvođača one ugovorne Strane, u čijoj je tvrtki obavljen posljednji postupak obrade ili prerade, pod uvjetom da ta cijena uključuje vrijednost svih uporabljenih materijala, umanjenu za sve domaće poreze koji podliježu ili bi mogli podlijegati povratu po obavljenom izvozu dobivenoga proizvoda; g) »vrijednost materijala« označuje carinsku vrijednost u trenutku uvoza uporabljena materijala bez podrijetla, ili, ako taj podatak nije poznat ili ga je nemoguće utvrditi, prvu utvrdivu cijenu, plaćenu za materijal u Hrvatskoj; h) »vrijednost materijala s podrijetlom« označuje vrijednost materijala sukladno definiciji iz točke (g), koja se odgovarajuće primjenjuje (mutatis mutandis); i) »vrijednost dodana« podrazumijeva cijenu proizvoda na paritetu isporučeno u tvornici, umanjenu za carinsku vrijednost svih ugrađenih materijala s podrijetlom iz druge ugovorne Strane, ili ako carinska vrijednost nije poznata ili se ne može utvrditi, prvu cijenu koja se može provjeriti, a koja je plaćena za materijale u toj ugovornoj Strani; j) »poglavlja« i »tarifni brojevi« označuju poglavlja i tarifne brojeve (četveroznamenkaste brojeve) koji se upotrebljavaju u nazivlju koje tvori Harmonizirani sustav naziva i označivanja robe (u daljnjem tekstu »Harmonizirani sustav« ili »HS«); k) »razvrstan« označuje razvrstavanje određenog proizvoda ili materijala u određeni tarifni broj; l) »pošiljka« označuje proizvode koji se ili otpremaju istodobno od određenog izvoznika određenom primatelju ili su obuhvaćeni jedinstvenom prijevoznom ispravom koja se odnosi na njihovu otpremu od izvoznika do primatelja ili su, ako takva isprava ne postoji, obuhvaćeni jednim računom; m) »teritorij« uključuje i teritorijalne vode; n) »zemlja odnosno zemlje ugovornice«: zemlje s kojima je Republika Hrvatska zaključila ugovor o povlaštenom carinskom postupanju. Članak 32. Kada je utvrđivanje podrijetla robe potrebno radi stjecanja povlaštenog carinskog postupanja sa robom, to podrijetlo se utvrđuje sukladno ovom poglavlju Uredbe i međunarodnom sporazumu koji propisuje takvo postupanje. Ako propisi iz stavka 1. ovog članka ne sadrže odredbe o utvrđivanju i dokazivanju povlaštenog podrijetla robe, odgovarajuće se primjenjuju opća pravila iz članaka 24. do 26. Carinskog zakona i dodatna pravila koja za nepovlašteno podrijetlo propisuje ova Uredba. Članak 33. Povlašteno podrijetlo robe dokazuje se podnošenjem dokaza o podrijetlu robe, čija je upotreba propisana ovom Uredbom ili međunarodnim sporazumom koji propisuje povlašteno carinsko postupanje. Ako je međunarodnim sporazumom propisano da je moguće pojedinim osobama dopustiti neka pojednostavnjenja u svezi sa dokazivanjem podrijetla robe, Carinska uprava – Središnji ured na osnovi pisanog zahtjeva izdaje odobrenje za izvođenje tih pojednostavnjenja. Pri izdavanju odobrenja iz stavka 2. ovog članka Carinska uprava – Središnji ured uzima u obzir: a) jamstva podnositelja zahtjeva u svezi s pravilnim izvođenjem pojednostavnjenja, b) pouzdanost podnositelja zahtjeva u izvođenju carinskih postupaka. Članak 34. Obrascem FORM A dokazuje se hrvatsko podrijetlo robe radi stjecanja povlaštenog postupanja s robom na osnovu općih shema povlastica (Generalized System of Preferences – GSP), kojeg izdaje Hrvatska gospodarska komora, ako su ispunjeni propisani uvjeti, za primjenu u određenoj zemlji. Obrazac FORM A izdaje se na obrascu koji je u Prilogu 5. ove Uredbe i njezin je sastavni dio. Druge dokaze o hrvatskom podrijetlu robe koji se koriste radi stjecanja povlaštenog carinskog postupanja izdaju carinarnice, osim ako međunarodnim sporazumom koji propisuje povlašteno carinsko postupanje nije propisana nadležnost drugog tijela. Članak 35. Dobavljač robe u unutarnjem prometu (u daljnjem tekstu: dobavljač) mora na zahtjev kupca izdati dokaz o podrijetlu robe – izjavu dobavljača, ako će se za robu, koja se izvozi zahtijevati izdavanje potvrde o povlaštenom podrijetlu robe, bez obzira na to da li će roba biti izvezena u nepromijenjenom stanju ili će biti prerađena, dorađena ili ugrađena u drugu robu. Izjava dobavljača može se izdati za svaki posao posebno (kratkoročna izjava) ili za razdoblje koje ne smije biti duže od 12 mjeseci (dugoročna izjava). Kratkoročna izjava dobavljača izdaje se na obrascu koji je u Prilogu 6. ove Uredbe i njezin je sastavni dio. Dugoročna izjava dobavljača izdaje se na obrascu koji je u Prilogu 7. ove Uredbe i njezin je sastavni dio. Članak 36. Hrvatska gospodarska komora i druga nadležna tijela moraju zahtjeve za izdavanje potvrda o podrijetlu odnosno o povlaštenom podrijetlu robe, kao i druge isprave čuvati najmanje tri godine od dana izdavanja potvrde. Odjeljak 2. Opće odredbe o povlaštenom podrijetlu Pododjeljak 1. Određenje pojma »proizvodi s podrijetlom« Članak 37. Radi provedbe odredaba, koje određuju mjere povlaštenog carinskog postupanja, predviđene u ugovorima koje je Republika Hrvatska zaključila sa zemljama ugovornicama (u daljnjem tekstu: zemlje ugovornice), za sljedeće proizvode se smatra da potječu iz neke od zemlje ugovornice: 1. proizvodi u cijelosti dobiveni u toj zemlji u skladu sa člankom 38. ove Uredbe, 2. proizvodi dobiveni u toj zemlji, za izradu kojih su uporabljeni i drugi proizvodi, osim onih iz točke 1., pod uvjetom da su ti proizvodi prošli dostatnu obradu ili preradu sukladno članku 39. ove Uredbe. Za potrebe ovog poglavlja, proizvodi s podrijetlom iz Republike Hrvatske, u skladu sa stavkom 3. ovog članka, koji su bili izvezeni u zemlju ugovornicu, i tamo obrađeni ili prerađeni više nego je to propisano člankom 40. ove Uredbe, smatra se proizvodima s podrijetlom iz te zemlje ugovornice. Odredba stavka 1. ovog članka, odgovarajuće se primjenjuje u svrhu određivanja podrijetla robe dobivene u Republici Hrvatskoj. Članak 38. Smatra se da su u cijelosti dobiveni u zemlji ugovornici: a) mineralni proizvodi koji su izvađeni iz njenog tla ili s morskog dna te zemlje; b) biljni proizvodi, ondje ubrani ili požnjeveni; c) žive životinje, koje su ondje okoćene i uzgojene; d) proizvodi proizvedeni od ondje uzgojenih živih životinja; e) proizvodi koji su dobiveni lovom ili ribolovom ondje obavljenim; f) proizvodi morskog ribolova i drugi proizvodi koje su njena plovila izvadila iz mora izvan teritorijalnih voda te zemlje; g) proizvodi izrađeni na njihovim brodovima tvornicama isključivo od proizvoda spomenutih pod točkom (f) h) rabljeni proizvodi ondje prikupljeni, namijenjeni samo za recikliranje sirovina, uključujući rabljene gume koje su prikladne isključivo za protektiranje guma ili uporabu u obliku otpada; i) otpad i otpadni materijali nastali slijedom proizvodnih postupaka ondje obavljenih; j) proizvodi koji su izvađeni s morskog dna ili podzemlja izvan njihovih teritorijalnih voda, pod uvjetom da imaju isključivo pravo na eksploataciju toga dna ili podzemlja; k) roba ondje proizvedena isključivo od proizvoda koji su navedeni pod točkom (a) do (j). Izrazi »njihova plovila« i »njihovim brodovima tvornicama« iz stavka 1. točke (f) odnosno (g) ovog članka, primjenjuju se isključivo na plovila i brodove tvornice: a) koji su registrirani ili upisani u ugovornoj strani; b) koji plove pod zastavom te ugovorne strane; c) koji se u omjeru od najmanje 50 % nalaze u vlasništvu državljana te ugovorne strane, odnosno trgovačkog društva sa sjedištem u jednoj od tih zemalja, čiji su direktor ili direktori, predsjednik uprave ili nadzornog odbora i većina članova te uprave ili odbora državljani te ugovorne strane, i čija polovica kapitala, u slučaju partnerstava ili društava s ograničenom odgovornošću, a povrh svega navedenoga, pripada tim strankama ili javnim tijelima odnosno državljanima najmanje polovina kapitala pripada tim državama, ili njihovim državnim organima, ili državljanima te ugovorne strane; d) čiji su vlasnik i časnici državljani te ugovorne strane; i e) u čijem osoblju najmanje 75 % otpada na državljane te zemlje ugovornice. Članak 39. Za potrebe članka 37. ove Uredbe proizvodi koji nisu dobiveni u cijelosti smatraju se dostatno obrađenima ili prerađenima ako su ispunjeni uvjeti koji su navedeni u popisu »Lista prerada ili obrada što ih je potrebno obaviti na materijalima bez podrijetla kako bi dobiveni proizvod stekao status proizvoda s podrijetlom«, sukladno Prilogu 8. ove Uredbe, koja je njezin sastavni dio. U slučaju svih proizvoda koji su obuhvaćeni ovim popisom, gore spomenuti uvjeti odnose se na vrstu obrade ili prerade kojoj se mora podvrgnuti materijal bez podrijetla koji služi u proizvodnji te se primjenjuje isključivo u vezi s takvim materijalom. Prema tome, ako se određeni proizvod koji je ispunjavanjem uvjeta koji su navedeni u popisu stekao status proizvoda s podrijetlom upotrebljava u proizvodnji nekog drugog proizvoda, na njega se ne primjenjuju uvjeti koji su primjenjivi na proizvod u koji je ugrađen, a materijal bez podrijetla, koji se možebitno upotrebljavao u njegovoj proizvodnji, ne uzima se u obzir. Članak 40. Bez obzira na odredbe u stavku 2. ovog članka, sljedeći postupci smatrat će se obradom ili preradbom nedostatnom za stjecanje statusa proizvoda s podrijetlom, neovisno o tome jesu li ili nisu ispunjeni uvjeti iz članka 39. ove Uredbe: a) postupci kojima se jamči očuvanje robe u dobrom stanju tijekom prijevoza i skladištenja, b) rastavljanje i sastavljanje pošiljaka, c) pranje, čišćenje; uklanjanje prašine, hrđe, ulja, boje ili drugih tvari za prekrivanje, d) glačanje ili prešanje tekstila, e) jednostavni postupci bojenja i laštenja, f) ljuštenje, djelomično ili potpuno izbjeljivanje, poliranje i glaziranje žitarica i riže, g) postupci bojenja šećera ili izrade kocki šećera, h) lupljenje, uklanjanje koštica i guljenje voća, orašastih plodova i povrća, i) oštrenje, jednostavno brušenje ili jednostavno rezanje, j) sijanje, prebiranje, razvrstavanje, raspoređivanje, stupnjevanje, slaganje (uključujući i sastavljanje garniture proizvoda), k) jednostavno pakiranje u staklenke, limenke, bočice, vreće, sanduke i kutije, pričvršćivanje na kartone ili daske i svi drugi jednostavni postupci pakiranja, l) stavljanje ili tiskanje oznaka, etiketa, logotipova i drugih sličnih prepoznatljivih znakova na proizvode ili njihovu ambalažu, m) jednostavno miješanje proizvoda, bilo iste ili različite vrste, n) jednostavno sastavljanje dijelova proizvoda radi dobivanja proizvoda u cijelosti ili rastavljanje proizvoda na sastavne dijelove, o) kombinacija dvaju ili više postupaka koji su navedeni pod točkom a) do n) ovog stavka, p) klanje životinja. Kako bi se utvrdilo da li se obrada ili prerada kojoj je podvrgnut određeni proizvod može smatrati nedostatnom u smislu stavka 1. ovog članka, u obzir će se, zajednički gledano, uzeti svi radni postupci koji su obavljeni na nekom proizvodu bilo u zemlji ugovornici ili u Republici Hrvatskoj. Članak 41. Kvalifikacijska jedinica je konkretni proizvod koji se smatra osnovnom jedinicom, kada se roba razvrstava u Carinsku tarifu. Prema tomu: a) kada se proizvod sastavljen od skupine ili skupa predmeta razvrstava u jedan tarifni broj Carinske tarife, takva cjelina tvori kvalifikacijsku jedinicu; b) kada se pošiljka sastoji od više istovjetnih proizvoda koji su razvrstani u isti tarifni broj Carinske tarife, pri primjeni odredaba ovoga Protokola svaki se proizvod mora uzeti pojedinačno. Kad se u skladu s Općim pravilom 5. za primjenu nazivlja Carinske tarife, za potrebe razvrstavanja, ambalaža uključuje zajedno s proizvodom, ona će se uključiti i za potrebe utvrđivanja podrijetla. Članak 42. Bez obzira na odredbe članka 39. ove Uredbe, materijale bez podrijetla može se koristiti u izradi određenog proizvoda, pod uvjetom da njihova ukupna vrijednost ne prelazi 10 % vrijednosti cijene isporučeno u tvornici (ex-works price). Kada se u Listi, iz članka 39. ove Uredbe, navodi jedan ili više postotaka kao najveću količinu materijala bez podrijetla, taj se postotak ne može premašiti primjenom odredbe stavka 1. ovog članka. Odredbe ovog članka se ne primjenjuje na proizvode koji potpadaju pod poglavlja 50 do 63 Carinske tarife. Članak 43. Pribor, zamjenski dijelovi i alati koji se šalju zajedno s određenom opremom, strojem, uređajem ili vozilom, koji su dio redovite opreme i stoga uključeni u njihovu cijenu ili koji nisu zasebno fakturirani, smatrat će se sastavnim dijelom te opreme, stroja, uređaja ili vozila. Članak 44. Slogovi (setovi), kako su definirani Općim pravilom 3. za primjenu Carinske tarife, smatrat će se proizvodom s podrijetlom kada sve komponente istoga imaju podrijetlo. Međutim, kada se slog (set) sastoji od proizvoda s podrijetlom i proizvoda bez podrijetla, smatrat će se proizvodom s podrijetlom pod uvjetom da vrijednost proizvoda bez podrijetla ne prelazi 15 % od cijene sloga (seta) isporučeno u tvornici (ex-works price). Članak 45. Kako bi se utvrdilo je li određeni proizvod s podrijetlom, nije potrebno utvrđivati podrijetlo onoga što je bilo korišteno u njegovoj izradi, kako slijedi: a) energije i goriva; b) postrojenja i oprema; c) strojevi i alati; d) roba koje ne ulazi i koja nije namijenjena ulasku u konačni sastav proizvoda. Članak 46. Uvjeti za stjecanje statusa proizvoda s podrijetlom u slučajevima predviđenim člankom 37. ove Uredbe, moraju biti bez prekida stalno ispunjeni u Republici Hrvatskoj ili zemlji ugovornici. Izuzev u slučaju, ako se roba s podrijetlom, koja je iz Republike Hrvatske ili druge zemlje ugovornice izvezena u neku treću zemlju vrati, ona se mora smatrati robom bez podrijetla, osim ako se carinskim vlastima ne pruže zadovoljavajući dokazi o tome: a) da je vraćena upravo ona roba koja je bila izvezena; i b) da roba nije bila podvrgnuta nikakvim postupcima, osim postupcima koji su bili prijeko potrebni kako bi se očuvala u dobrom stanju dok se nalazila u toj zemlji ili dok je bila izvezena. Članak 47. Povlašteni tretman predviđen ugovorima primjenjuje se isključivo na proizvode koji zadovoljavaju uvjete iz Protokola o podrijetlu i čiji se prijevoz obavlja izravno između Republike Hrvatske i zemlje ugovornice, ili preko teritorija drugih zemalja. Međutim, proizvodi koji predstavljaju jednu pošiljku mogu se prevoziti i preko teritorija trećih zemalja, pri čemu je, ako to nalažu okolnosti, na tim teritorijima moguć i njihov pretovar ili privremeno skladištenje, pod uvjetom da ti proizvodi ostaju pod nadzorom Carinskih službi u zemlji provoza ili skladištenja te da nisu podvrgnuti nikakvim postupcima osim istovara, ponovnog utovara ili kakva drugog postupka koji se obavlja kako bi se očuvali u dobrom stanju. Proizvodi s podrijetlom mogu se cjevovodima prevoziti i preko drugih teritorija, koji nisu teritoriji zemalja ugovornica. Carinskim službama zemlje uvoznice podnosit će se dokazi o ispunjenju uvjeta iz stavka 1. ovoga članka, i to predočenjem: a) jedinstvene prijevozne isprave kojom je obuhvaćen prolazak robe od zemlje izvoznice kroz zemlju provoza; ili b) potvrde koju izdaju Carinske službe zemlje provoza: – u kojoj se navodi točan opis proizvoda; – u kojoj se navode datumi istovara i ponovnog utovara proizvoda i, prema potrebi, nazivi brodova ili drugih uporabljenih prijevoznih sredstava; i – kojom se potvrđuju uvjeti pod kojima su proizvodi ostali u zemlji provoza; ili c) u nedostatku navedenoga, bilo kakvih isprava koje mogu poslužiti kao dokaz. Članak 48. Na proizvode s podrijetlom koji su poslani radi izlaganja u nekoj trećoj zemlji i nakon izložbe prodani radi uvoza u Republiku Hrvatsku, pri uvozu će se primjenjivati odredbe članka 37. ove Uredbe, pod uvjetom da se carinarnici podnesu zadovoljavajući dokazi o tome: a) da je izvoznik te proizvode poslao iz zemlje ugovornice u zemlju u kojoj se izložba održava te da ih je tamo izložio; b) da je izvoznik te proizvode prodao ili na koji drugi način ustupio nekoj osobi u Republici Hrvatskoj; c) da su proizvodi, poslani za vrijeme izložbe ili neposredno nakon nje, upravo onakvi kakvi su bili upućeni na izložbu; i d) da proizvodi, od trenutka kada su poslani na izložbu, nisu upotrijebljeni ni u koju drugu svrhu osim izlaganja na toj izložbi. Isprava o povlaštenom podrijetlu mora biti podnesena carinarnici na uobičajen način. Na njoj mora biti navedeno ime i naziv izložbe. Po potrebi se može zahtijevati dodatni pisani dokaz o uvjetima, pod kojima su proizvodi bili izlagani. Stavak 1. ovog članka odnosi se na sve trgovinske, industrijske, poljoprivredne ili obrtničke izložbe, sajmove ili slične priredbe ili izlaganja koja se ne priređuju u privatne svrhe u prodavaonicama ili poslovnim prostorima radi prodaje stranih proizvoda i tijekom kojih proizvodi ostaju pod carinskim nadzorom. Pododjeljak 2. Potvrda o podrijetlu Članak 49. Prilikom uvoza proizvoda iz zemlje ugovornice u Republiku Hrvatsku, odnosno pri izvozu iz Republike Hrvatske u zemlju ugovornicu, podrijetlo robe dokazuje se: a) potvrdom o prometu robe EUR.1, ili b) izjavom na računu. Dokazi o podrijetlu vrijede četiri mjeseca od datuma izdavanja u zemlji izvoznici, i u tom roku moraju biti podneseni carinskim vlastima u zemlji uvoznici. Dokazi o podrijetlu koji se carinskim vlastima zemlje uvoznice podnose nakon posljednjega roka za podnošenje, koji je naveden u stavku 2. ovog članka, mogu se prihvatiti radi primjene povlaštenoga tretmana u slučaju da je do nepodnošenja tih isprava prije isteka krajnjeg roka došlo zbog izvanrednih okolnosti. U ostalim slučajevima zakašnjeloga podnošenja isprava Carinske službe zemlje uvoznice mogu prihvatiti dokaze o podrijetlu kada su proizvodi podneseni na carinjenje prije isteka posljednjega roka. Dokazi o podrijetlu podnose se carinskim vlastima zemlje uvoznice u skladu s postupkom koji je na snazi u toj zemlji. Carinarnice mogu zahtijevati prijevod dokaza o podrijetlu, a mogu zahtijevati također da uvozna deklaracija sadrži i izjavu s kojom uvoznik potvrđuje da proizvodi ispunjavaju potrebne uvjete propisane ovim poglavljem i konkretnim ugovorom. Potvrda o prometu robe EUR.1 izdaje se na obrascu koji je otisnut u Prilogu 9. ove Uredbe i njezin je sastavni dio. Članak 50. Potvrda o prometu robe EUR.1 može se iznimno izdati nakon izvoza proizvoda na koje se odnosi ako: a) u trenutku izvoza nije izdana zbog greške, nenamjernog propusta ili posebnih okolnosti; ili b) se carinskim vlastima pruže zadovoljavajući dokazi o tome da je potvrda o prometu robe EUR.1 izdana, ali da pri uvozu nije prihvaćena iz tehničkih razloga; Izvoznik u svom zahtjevu mora naznačiti mjesto i datum izvoza proizvoda na koje se potvrda o prometu robe EUR.1 odnosi te navesti razloge za svoj zahtjev. Carinske službe mogu naknadno izdati potvrdu o prometu robe EUR.1 tek nakon što provjere da li podaci navedeni u izvoznikovu zahtjevu odgovaraju podacima iz odgovarajuće evidencije. Naknadno izdane potvrde o prometu robe EUR.1 moraju sadržavati jednu od ovih naznaka: »IZDANO NAKNADNO« ili »ISSUED RETROSPECTIVELY«. Članak 51. U slučaju krađe, gubitka ili uništenja potvrde o prometu robe EUR.1, izvoznik carinskim vlastima koje su je izdale može podnijeti zahtjev za izdavanjem duplikata na temelju izvoznih isprava koje se nalaze u njihovu posjedu. Tako izdan duplikat mora sadržavati jednu od ovih oznaka: EN»DUPLICATE« HR »DUPLIKAT« Oznaka iz stavka 2. unosit će se u polje »Napomene« na potvrdi o prometu robe EUR.1. Duplikat, na kojemu mora biti naznačen datum izdavanja izvorne potvrde o prometu robe EUR.1 stupit će na snagu s tim datumom. Članak 52. Izjavu na računu može izdati: a) ovlašteni izvoznik u smislu članka 53. ove Uredbe; ili b) bilo koji izvoznik pošiljke koja se sastoji od jednog ili više pakiranja proizvoda s podrijetlom, čija ukupna vrijednost ne prelazi 6.000 eura (protuvrijednost u kunama čiji tečaj se utvrđuje prvi radni dan u mjesecu listopadu, a primjenjuje se od siječnja sljedeće godine). Izjavu na računu je moguće izdati ako se predmetni proizvodi mogu smatrati proizvodima podrijetlom iz Republike Hrvatske ili druge ugovorne strane te zadovoljavaju ostale zahtjeve Ugovora o slobodnoj trgovini. Izvoznik koji izdaje izjavu na računu treba u svakom trenutku biti spreman na zahtjev Carinske službe zemlje izvoznice podnijeti sve odgovarajuće isprave kojima se dokazuje da predmetna roba ima status proizvoda s podrijetlom te da zadovoljava ostale zahtjeve Ugovora o slobodnoj trgovini. Izjavu na računu izvoznik će izdati tako što će na računu, dostavnici ili drugoj komercijalnoj ispravi otipkati ili otisnuti u pečatnom ili tiskanom obliku izjavu čiji se tekst navodi u ugovoru o slobodnoj trgovini, pri čemu je dužan uporabiti jednu od jezičnih inačica iz toga ugovora, a u skladu s odredbama domaćih zakona zemlje izvoznice. Ako je izjava pisana rukom, bit će napisana tintom i tiskanim slovima. Izjava na računu bit će ovjerena rukom pisanim izvornim potpisom izvoznika. Međutim, ovlašteni izvoznik ne mora potpisivati takvu izjavu pod uvjetom da se carinskim vlastima zemlje izvoznice u pisanom obliku obveže da će preuzeti punu odgovornost za svaku izjavu na računu u kojoj se navodi kao da ju je sam potpisao rukom. Izjavu na računu može izdati izvoznik u trenutku izvoza proizvoda na koje se odnosi ili nakon izvoza, pod uvjetom da se u zemlju uvoznicu dostavi najkasnije dvije godine nakon uvoza proizvoda na koje se odnosi. Izjava na računu izdaje se sukladno Prilogu 10. ove Uredbe i njezin je sastavni dio. Članak 53. Carinska uprava Središnji ured može ovlastiti bilo kojeg izvoznika, u daljnjem tekstu: »ovlašteni izvoznik«, koji često šalje pošiljke proizvoda u skladu s ugovorom o slobodnoj trgovini da daje izjave na računu bez obzira na vrijednost predmetnih proizvoda. Izvoznik koji podnosi zahtjev za takvo ovlaštenje mora Carinskoj upravi dati sva zadovoljavajuća jamstva koja su prijeko potrebna za potvrđivanje da njegovi proizvodi imaju status proizvoda s podrijetlom te da zadovoljavaju ostale zahtjeve ovog odjeljka u svezi s izdavanjem izjave na računu. Carinska uprava može odobriti status ovlaštenog izvoznika pod uvjetima koje smatraju prikladnima. Carinska uprava će ovlaštenom izvozniku dodijeliti broj carinskog ovlaštenja koji će se navesti u svakoj izjavi na računu. Carinska uprava će nadzirati kako ovlašteni izvoznik rabi svoje ovlaštenje. Carinske uprava u svakom trenutku može opozvati svoje odobrenje. Carinska uprava će to učiniti kada ovlašteni izvoznik prestane davati jamstva, kada više ne zadovoljava uvjete ili na drugi način nepravilno rabi svoje ovlasti Članak 54. U slučajevima kada se na zahtjev uvoznika i pod uvjetima koje određuje Carinska uprava uvoze rastavljeni ili nesastavljeni proizvodi u smislu Općeg pravila 2. točka (a) Carinske tarife, koji potpadaju pod odsjek XVI. i XVII. ili tarifne brojeve 7308 i 9406 Carinske tarife, podnosi se jedinstveni dokaz o podrijetlu za te proizvode pri uvozu prve pošiljke. Članak 55. Proizvodi koje u malim paketima pojedinac šalje pojedincu ili koji čine osobnu prtljagu putnika prihvaćat će se kao proizvodi podrijetlom iz zemlje ugovornice bez podnošenja dokaza o podrijetlu, pod uvjetom da takvi proizvodi nisu trgovačke naravi, da su deklarirani kao proizvodi koji zadovoljavaju zahtjeve Ugovora o slobodnoj trgovini i da nema sumnje u istinitost takve izjave. U slučaju proizvoda koji su poslani poštom ova se izjava može unijeti u carinsku deklaraciju CN22/CN23 ili na listu papira koji se prilaže toj ispravi. Uvoz proizvoda koji je povremene naravi i koji obuhvaća isključivo proizvode za osobnu uporabu primatelja ili putnika ili članova njihovih obitelji neće se smatrati uvozom trgovačke naravi ako je iz naravi i količine proizvoda očito da ne postoji namjera njihove komercijalne uporabe. Ukupna vrijednost takvih proizvoda ne smije prelaziti 500 EUR-a u slučaju malih paketa ili 1.200 EUR-a u slučaju proizvoda koji čine dio osobne prtljage putnika (protuvrijednost u kunama čiji tečaj se utvrđuje prvi radni dan u mjesecu listopadu, a primjenjuje se od siječnja sljedeće godine). Članak 56. Isprave koje se rabe radi dokazivanja da proizvodi obuhvaćeni potvrdom o prometu robe EUR.1 ili izjavom na računu mogu biti smatrani proizvodima podrijetlom iz Republike Hrvatske ili druge zemlje ugovornice te da zadovoljavaju ostale zahtjeve ugovora, mogu se sastojati, inter alia, od sljedećega: a) izravnih dokaza o postupcima koje je izvoznik ili dobavljač poduzeo da bi se dobila predmetna roba i koji se nalaze, primjerice, u njegovoj računovodstvenoj ili knjigovodstvenoj evidenciji; b) isprava izdanih ili sastavljenih u Republici Hrvatskoj ili drugoj ugovornoj strani, kojima se status proizvoda s podrijetlom dokazuje za iskorišten materijal u slučaju da se te isprave rabe u skladu s domaćim pravom; c) isprava izdanih ili sastavljenih u Republici Hrvatskoj ili drugoj ugovornoj strani, kojima se dokazuje obrada ili prerada materijala u Republici Hrvatskoj ili drugoj ugovornoj strani za iskorišten materijal u slučaju da se te isprave rabe u skladu s domaćim pravom; d) potvrde o prometu robe EUR.1 ili izjave na računu izdane ili sastavljene u Republici Hrvatskoj ili drugoj ugovornoj strani u skladu s Ugovorom o slobodnoj trgovini, kojima se dokazuje da iskorišteni materijal ima status proizvoda s podrijetlom. Članak 57. Izvoznik koji podnosi zahtjev za izdavanje potvrde o prometu robe EUR.1 najmanje će tri godine čuvati isprave. Izvoznik koji daje izjavu na računu, najmanje će tri godine čuvati jedan primjerak isprave s izjavom na računu. Carinske službe zemlje izvoznice koje izdaju potvrdu o prometu robe EUR.1 najmanje će tri godine čuvati obrazac zahtjeva. Carinske službe zemlje uvoznice najmanje će tri godine čuvati potvrde o prometu robe EUR.1 i izjave na računu koje su im podnesene. Članak 58. Kumulacija podrijetla ovisi o konkretnom ugovoru koje je Republika Hrvatska sklopila sa drugim zemljama ugovornicama. Članak 59. Otkriće neznatnih odstupanja između podataka u dokazu o podrijetlu i podataka u ispravama koje su podnesene carinarnici pri obavljanju službenog postupka za uvoz samo po sebi neće činiti dokaz o podrijetlu ništavim, ako se utvrdi da se ta isprava odnosi na podnesene proizvode. Očite formalne pogreške, kao što su greške u pisanju na ispravama o podrijetlu, ne bi trebale prouzrokovati odbacivanje te isprave ako te greške nisu takve da bi stvorile sumnju u točnost navoda u toj ispravi. Članak 60. Carinska uprava Republike Hrvatske i druge zemlje ugovornice će jedna drugoj dostaviti ogledne otiske pečata koje u svojim carinskim službama rabe za izdavanje potvrde o prometu robe EUR.1, te adrese Carinskih službi koje su odgovorne za provjeru tih potvrda i izjava na računu. Kako bi osigurale pravilnu primjenu Ugovora o slobodnoj trgovini, Republika Hrvatska i druga zemlja ugovornica će putem svojih nadležnih carinskih službi jedna drugoj pomagati u provjeri vjerodostojnosti potvrda o prometu robe EUR.1 ili izjava na računu te točnosti navoda sadržanih u tim ispravama. Članak 61. Carinska uprava surađuje sa nadležnim državnim tijelima zemlje ugovornice u međusobnoj pomoći u postupku naknadne provjere potvrda o porijeklu robe EUR.1 ili izjave na računu, izdanih u zemlji ugovornici ili u Republici Hrvatskoj, kao i radi utvrđivanja ispravnosti podataka i navoda u tim ispravama. Članak 62. Naknadna će se provjera dokaza o podrijetlu obavljati nasumičnim odabirom ili kad god Carinske službe zemlje uvoznice imaju osnovane razloge za sumnju u vjerodostojnost tih isprava, status podrijetla tih proizvoda ili ispunjavanje drugih uvjeta iz ovog poglavlja. Za potrebe stavka 1. ovog članka, moraju Carinske službe vratiti potvrdu o podrijetlu (EUR.1 ili izjavu na računu), ili kopiju tih isprava nadležnim organima zemlje izvoznice i ako je to potrebno, navesti razloge za provjeru. U prilogu zahtjeva za provjeru potrebno je proslijediti sve potrebne isprave ili informacije koje ukazuju da su podaci na dokazu o podrijetlu netočni. Ako Carinske službe odluče privremeno ne odobriti povlašteno carinsko postupanje, sukladno članku 37. ove Uredbe, u međuvremenu dok čekaju na rezultate provjere, moraju uvozniku omogućiti puštanje robe uz osiguranje mjera, koje su potrebne. Ako Carinska uprava Republike Hrvatske dobije zahtjev za provjeru podrijetla robe iz zemlje uvoznice, dužna je odmah poduzeti sve potrebne radnje za provjeru. Radi toga ima pravo zatražiti sve potrebne dokaze i obaviti svaki potreban uvid u poslovne knjige izvoznika ili kakvu drugu provjeru koju smatra primjerenom. Rezultati provjere bit će u najkraćem mogućem roku proslijeđeni carinskim vlastima zemlje uvoznice. Rezultati provjere moraju jasno pokazati jesu li isprave vjerodostojne i može li se smatrati da su predmetni proizvodi podrijetlom iz Republike Hrvatske ili neke druge zemlje ugovornice te da li zadovoljavaju ostale uvjete iz ugovora. Ako se u slučaju osnovane sumnje ne dobije nikakav odgovor u roku od deset mjeseci od dana podnošenja zahtjeva za provjeru ili ako u odgovoru nisu sadržane dostatne informacije za utvrđivanje vjerodostojnosti dotične isprave ili stvarnog podrijetla proizvoda, Carinske službe koje su podnijele zahtjev, osim u iznimnim okolnostima, odbit će primjenu povlaštenog tretmana. Ako postupak naknadne provjere ili bilo koji drugi raspoloživi dokaz ukazuju da se odluke ovog poglavlja krše, zemlja ugovornica izvoznica mora, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev Carinske uprave Republike Hrvatske, obaviti prikupljanje potrebnih informacija i utvrditi točnost takvih informacija radi nužnosti utvrđivanja i sprječavanja takvih kršenja. U tim slučajevima može predstavnik Republike Hrvatske sudjelovati u utvrđivanju činjenica. Članak 63. Carinska uprava Republike Hrvatske poduzet će sve potrebne mjere koje će osigurati da proizvodi kojima se vrši trgovina, a koji se tijekom prijevoza zadržavaju u slobodnoj zoni na teritoriju Republike Hrvatske, i uz koje je priložen dokaz o podrijetlu, ne budu zamijenjeni drugom robom te ne budu podvrgnuti nikakvom drugom rukovanju, osim uobičajenih postupaka kojima je cilj sprječavanje njihovog propadanja. Iznimno, od odredaba stavka 1. ovog članka, u slučaju da su proizvodi podrijetlom iz zemlje ugovornice uvezeni u slobodnu zonu na području Republike Hrvatske, uz koje je priložen dokaz o podrijetlu, podvrgnuti obradi ili preradi, Carinska uprava dužna je na zahtjev izvoznika izdati novu potvrdu o prometu robe EUR.1, ako je primijenjena obrada ili prerada sukladno ovom poglavlju. Članak 64. Ako Carinska uprava utvrdi da je posljednja obrada ili prerada u određenoj državi, u smislu članka 25. Carinskog zakona, izvršena sa namjerom da se izigraju propisi u svezi sa robom podrijetlom iz te zemlje, pod određenim uvjetima neće se smatrati da je roba zbog takve obrade ili prerade dobila podrijetlo zemlje u kojoj je bila posljednja obrada ili prerada izvršena. Članak 65. Sve što nije regulirano ovim poglavljem ili je ugovorom o povlaštenom podrijetlu robe, kojeg je Republika Hrvatska zaključila s drugom zemljom ili zemljama, regulirano drugačije, primijenit će se odredbe tog ugovora. Glava IV. CARINSKA VRIJEDNOST Poglavlje 1. Određivanje carinske vrijednosti Članak 66. Carinska vrijednost je transakcijska vrijednost sukladno članku 31. Carinskog zakona. To je, pri prodaji robe za izvoz radi uvoza u carinsko područje Republike Hrvatske, ugovorena, stvarno plaćena ili plativa cijena koja ispunjava uvjete iz članka 31. stavka 1. Carinskog zakona i koja je usklađena sukladno članku 38. i 39. Carinskog zakona. Stvarno plaćena ili plativa cijena podrazumijeva sva plaćanja kupca ili nekoga drugoga, koje je za tu uvezenu robu morao ili će morati platiti prodavaču ili u njegovu korist. Plaćanje se može obaviti posredno ili neposredno, u gotovini ili drugačijim oblikom plaćanja. Ako carinsku vrijednost nije moguće odrediti sukladno članku 31. Carinskog zakona, carinska vrijednost određuje se sukladno člancima 32. do 37. Carinskog zakona. U svrhu određivanja carinske vrijednosti sukladno članku 31. Carinskog zakona za robu za koju ugovorena cijena u trenutku procjene još nije bila plaćena, prihvaća se ona cijena koja bi bila plaćena za ispunjenje obveza. Članak 67. Kad se za puštanje u slobodni promet deklarira dio veće pošiljke istovjetne robe kupljene u okviru iste transakcije, sukladno članku 31. Carinskog zakona stvarno plaćenu ili plativu cijenu predstavlja onaj dio ukupne cijene koji odgovara omjeru količine deklarirane robe i ukupne količine kupljene robe. Razmjernu raspodjelu stvarno plaćene ili plative cijene prije puštanja u slobodni promet treba napraviti također ako se roba koja je predmet procjene djelomično izgubi ili ošteti. Članak 68. Kad stvarno plaćena ili plativa cijena robe koja se procjenjuje sadrži iznos nacionalnih davanja države podrijetla ili države izvoznice, taj se iznos ne uračunava u carinsku vrijednost robe ako se carinarnici dokaže da je roba bila ili će biti oslobođena tih davanja u korist kupca. Članak 69. Za svrhu članka 31. Carinskog zakona činjenica da je roba koja je predmet prodaje deklarirana za puštanje u slobodni promet smatrat će se odgovarajućim pokazateljem da se radi o prodaji za izvoz u carinsko područje Republike Hrvatske. U slučaju uzastopnih preprodaja koje su prethodile utvrđivanju carinske vrijednosti, tim pokazateljem smatrat će se posljednja prodaja koja je prethodila unosu robe u carinsko područje Republike Hrvatske ili posljednja prodaja koja se desila u Republici Hrvatskoj prije puštanja robe u slobodni promet. U primjeni stavka 1. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju članci 88., 91. i 92. ove Uredbe. Ako se roba koristi u drugoj zemlji od trenutka prodaje do trenutka puštanja robe u slobodni promet carinska vrijednost ne mora biti transakcijska vrijednost. Kupac ne treba ispunjavati nikakve druge uvjete, osim da je stranka u kupoprodajnom ugovoru. Članak 70. Pri provjeri da li postoje ograničenja iz članka 31. stavka 1. točke a) Carinskog zakona, treba uzeti u obzir konkretan kupoprodajni posao. Članak 71. Ako carinarnica pri određivanju carinske vrijednosti sukladno članku 31. stavku 1. točki b) Carinskog zakona utvrdi da je kupoprodajni posao ili cijena uvezene robe ovisna o uvjetima ili obvezama kojih je vrijednost u pogledu uvezene robe moguće odrediti, ta se vrijednost smatra posrednim plaćanjem kupca prodavaču i time kao dio stvarno plaćene ili plative cijene. Stavak 1. ovog članka se ne primjenjuje ako se uvjeti ili obveze odnose na radnje navedene u članku 31. stavku 7. Carinskog zakona. Kao uvjeti i obveze iz kupoprodajnog posla zbog kojih se transakcijska vrijednost ne može prihvatiti kao carinska vrijednost smatraju se slučajevi kad: a) prodavač odredi cijenu za uvezenu robu pod uvjetom da kupac kupi određene količine druge robe, b) je cijena za uvezenu robu ovisna o cijeni po kojoj kupac prodaje drugu robu prodavaču uvezene robe, c) se cijena za uvezenu robu određuje na osnovi oblika plaćanja koji nije u svezi s uvezenom robom. Članak 72. Radnje iz članka 31. stavka 7. Carinskog zakona su sve radnje koje se odnose na reklamu i pospješivanje prodaje robe, te sve radnje u svezi s jamstvima i garancijama za tu robu. Članak 73. Ugovorenu, stvarno plaćenu ili plativu cijenu robe kojoj se određuje carinska vrijednost moguće je prihvatiti i u slučajevima iz članka 31. stavka 1. točke c) Carinskog zakona, ako je cijenu moguće uskladiti prema članku 38. stavku 1. točki d) Carinskog zakona. Članak 74. Nadziranjem druge osobe u smislu članka 30. stavka 5. točke e) Carinskog zakona smatrat će se takav odnos među osobama kad jedna osoba ima toliki upliv na poslovanje druge osobe da potonja ne može samostalno oblikovati cijenu i sastavljati kalkulaciju. Članovi iste obitelji u smislu članka 30. stavka 5. točke h) Carinskog zakona smatrat će se: – suprug i supruga, – roditelji i djeca, – braća i sestre (i polubraća i polusestre), – djedovi i bake i unuci, – ujaci i ujne i tetci i tetke i stričevi i strine, – roditelji od supružnika, snahe i zetovi, – šurjak i šurjakinja. Ugovori o licencijama se sami po sebi ne smatraju međusobnom povezanošću. Članak 75. Za određivanje carinske vrijednosti sukladno člancima 32. i 33. Carinskog zakona koristi se transakcijska vrijednost istovjetne ili slične robe iz kupoprodajnog posla na istoj komercijalnoj razini i u približno jednakoj količini robe kao što je količina robe koja se procjenjuje. Ako takvog kupoprodajnog posla nema uzima se transakcijska vrijednost za istovjetnu ili sličnu robu koja je bila prodana na drugoj komercijalnoj razini i/ili za drugačije količine, poštujući sljedeći redoslijed: a) jednaka komercijalna razina, ali drugačija količina, b) drugačija komercijalna razina ali približno jednaka količina, te c) različita komercijalna razina i različite količine. Takvu transakcijsku vrijednost treba ispraviti za razlike nastale zbog različitih komercijalnih razina kupoprodaje i/ili količina, kad podnesene isprave to omogućavaju, bez obzira na to da li utječu na povećanje ili umanjenje vrijednosti. Ako su u transakcijsku vrijednost uključeni troškovi sukladno članku 38. stavku 1. točke a) podtočkama 4., 5. i 6. Carinskog zakona pri prilagodbi se moraju uzeti u obzir bitne razlike u tim troškovima za uvezenu robu i odgovarajuću istovjetnu ili sličnu robu koji proizlaze iz razlike u udaljenosti i vrsti prijevoza. Ako se u skladu s ovim člankom utvrdi više transakcijskih vrijednosti istovjetne ili slične robe, za utvrđivanje carinske vrijednosti uvezene robe upotrijebit će se najniža između tih vrijednosti. U primjeni ovog članka uzet će se u obzir transakcijska vrijednost robe koju je proizvela treća osoba, samo u onim slučajevima kad carinarnica ne raspolaže transakcijskim vrijednostima za istovjetnu ili sličnu robu koju je proizvela ista osoba kao robu koja se procjenjuje. Transakcijska vrijednost uvezene istovjetne ili slične robe je carinska vrijednost koja je bila sukladno članku 31. Carinskog zakona već prije prihvaćena i koja je usklađena sukladno članku 38. stavku 1. točki a) podtočkama 4., 5. i 6. Carinskoga zakona kao i sa člankom 32. stavkom 3. Carinskog zakona. Članak 76. Za određivanje jedinične vrijednosti u skladu s člankom 35. Carinskog zakona ne smiju se koristiti slučajevi prodaje u Republici Hrvatskoj osobama koje neposredno ili posredno, besplatno ili po sniženim cijenama dobavljaju robu ili obavljaju usluge iz članka 38. stavka 1. točke b) Carinskog zakona u svezi sa proizvodnjom ili prodajom uvezene robe. U smislu članka 35. stavka 2. Carinskog zakona termin u najkraćem roku poslije uvoza smatra se onaj dan do kojeg je obavljen dostatan broj prodaja uvezene robe ili uvezene istovjetne ili slične robe u dovoljno velikoj količini za određivanje jedinične cijene. U smislu članka 35. Carinskog zakona jedinična cijena po kojoj se prodaje najveći mogući broj jedinica je cijena po kojoj je najveći broj jedinica prodan nepovezanim kupcima na prvoj trgovačkoj razini nakon uvoza na kojoj se takve prodaje ostvaruju. Članak 77. Carinska vrijednost u skladu s člankom 36. Carinskog zakona (izračunata vrijednost) u pravilu se određuje na osnovi podataka koji su na raspolaganju osobama sa sjedištem ili prebivalištem u Republici Hrvatskoj. Podatke o elementima za izračun vrijednosti koje navede sam proizvođač robe ili ih dostavi deklarant radi određivanja carinske vrijednosti, Carinska uprava Republike Hrvatske može uz suglasnost proizvođača provjeriti u inozemstvu ako pravodobno obavijesti nadležno tijelo te države i ako ono ne osporava postupak provjere. Ako se, osim podataka koje je naveo proizvođač ili ih je u njegovo ime dostavio deklarant, za određivanje carinske vrijednosti upotrijebe i drugi podaci, carinarnica poštujući članak 16. Carinskog zakona obavještava deklaranta na njegov zahtjev o upotrijebljenim podacima, njihovom izvoru i o izračunu na njihovoj osnovi. Kao vrijednost materijala i troškova proizvodnje sukladno članku 36. stavku 1. točki a) Carinskog zakona uračunavaju se također troškovi iz članka 38. stavka 1. točke a) podtočke 2. i 3. Carinskog zakona. Kao vrijednost troškova i izdataka iz članka 36. stavka 1. točke a) Carinskog zakona smatraju se troškovi i izdaci za robu i radnje iz članka 38. stavka 1. točke b) podtočaka 1., 2., 3. i 4. Carinskog zakona, koje je kupac dovršio ili obavio neposredno ili posredno u svezi s proizvodnjom uvezene robe. Vrijednost radnji iz članka 38. stavka 1. točke b) podtočke 4. Carinskog zakona koje su bile obavljene u carinskome području Republike Hrvatske uključuju se samo ako se zaračunaju proizvođaču. Sukladno članku 36. stavku 1. točki b) Carinskog zakona kao vrijednost troškova računaju se neposredni ili posredni troškovi za proizvodnju ili prodaju robe za izvoz koji nisu ubrojeni u članku 36. stavku 1. točki a) Carinskog zakona. Članak 78. Metode koje se koriste sukladno članku 37. Carinskog zakona moraju u najvećoj mogućoj mjeri odgovarati metodama iz članaka 31., 32., 33., 35. i 36. Carinskoga zakona. Spomenute metode mogu se upotrijebiti prilagođene na način koji odgovara zahtjevima članka 37. stavka 1. Carinskog zakona. Članak 79. Ako je ambalaža iz članka 38. stavka 1. točke a) podtočke 2. Carinskog zakona namijenjena ponovnoj uporabi pri sljedećim uvozima, na zahtjev se deklaranta u carinsku vrijednost ubrajaju razmjerno raspodijeljeni troškovi. Članak 80. Kao mjesto unosa robe u carinsko područje smatra se: a) carinski granični prijelaz – u cestovnom i željezničkom prometu, b) luka istovara – u pomorskom prometu, c) prva luka otvorena za međunarodni promet u kojoj brod pristane – u riječnom prometu, d) prva odredišna zračna luka – pri prijevozu robe u zračnom prometu, te e) mjesto gdje roba prijeđe kopnenu granicu carinskog područja – za robu koja se prevozi na drugi način. Članak 81. Ako je isporuka dogovorena na paritetu »franco odredište u carinskom području« i ako visinu prijevoznih troškova od mjesta unosa u carinsko područje do mjesta isporuke nije moguće utvrditi iz ugovora i drugih priloženih isprava, u carinsku se vrijednost uračunavaju cjelokupni prijevozni troškovi. Ako je roba isporučena po jediničnoj cijeni na paritetu »franco odredište u carinskom području« koja odgovara vrijednosti na mjestu unosa, troškovi koji se odnose na prijevoz unutar carinskog područja se ne odbijaju od te vrijednosti. Odbitak se uzima u obzir u slučaju ako se carinarnici dokaže da je vrijednost »franco mjesto unosa u carinsko područje« niža od jedinične vrijednosti robe na paritetu »franco odredište u carinskom području«. Ako je prijevoz besplatan ili obavljen s vlastitim vozilom kupca, u carinsku se vrijednost ubrajaju troškovi do mjesta unosa na carinsko područje određeni na osnovi uobičajene tarife za jednaki način prijevoza. Deklarant mora priložiti dokaze o tako obračunatim troškovima. Ako se u jednoj pošiljci nalazi više vrsta robe cjelokupni iznos troškova prijevoza, osiguranja i dopreme robe mora se obračunati razmjerno vrijednosti pojedine vrste robe. Troškovi osiguranja za uvezenu robu do mjesta unosa u carinsko područje u cijelosti se uračunavaju u carinsku vrijednost. Ukoliko troškovi osiguranja od mjesta unosa u carinsko područje do mjesta isporuke nisu razdvojeni u carinsku vrijednost uračunavaju se cjelokupni troškovi osiguranja. Poštanske pristojbe za robu koja se prevozi u poštanskom prometu, u cijelosti se, do mjesta odredišta, uračunavaju u carinsku vrijednost. Izuzete su moguće dodatne poštanske pristojbe koje se obračunavaju u carinskom području. Pristojbe iz stavka 6. ovog članka ne uračunavaju se u carinsku vrijednost robe koje uvoz nije komercijalne naravi. Stavci 5. i 6. ovog članka ne primjenjuju se na hitne poštanske pošiljke. Članak 82. Robu može prema članku 38. stavku 1. točki b) podtočkama 1., 2. i 3. Carinskog zakona kupac dopremiti prodavaču posredno ili neposredno. Ta roba, osim one navedene u članku 38. stavku 1. točki b) podtočki 3. Carinskog zakona, mora zatim biti upotrijebljena pri izradi uvezene robe i u njoj sadržana ili utrošena. Roba iz članka 38 . stavka 1. točke b) podtočke 1. Carinskog zakona koju je dostavio kupac može biti nabavljena u bilo kojoj državi u inozemstvu, uključujući državu prodavača. Za robu iz članka 38. stavka 1. točke b) podtočke 3. Carinskog zakona smatra se roba iz članka 38. stavka 1. točke b) podtočke 1. Carinskog zakona, ako nije bila kupljena u inozemstvu kao i potrošni materijal. Članak 83. Dio vrijednosti alata, kalupa, matrica i sličnih proizvoda upotrijebljenih pri proizvodnji uvezene robe koja se sukladno članku 38. stavku 1. točki b) podtočki 2. Carinskog zakona uračunava u carinsku vrijednost uvezene robe, je iznos amortizirane vrijednosti tih proizvoda upotrijebljenih pri proizvodnji uvezene robe. Članak 84. Kao tantijeme, troškovi i licencije iz članka 38. točke c) stavka 1. Carinskog zakona (u nastavku licencije) smatraju se prije svega plaćanja za upotrebu prava u svezi s: a) proizvodnjom uvezene robe (patenti, uzorci, modeli i tehnološki know-how), b) ponovnom prodajom uvezene robe u izvoz (robne uslužne marke i zaštićeni modeli), te c) upotrebom i daljnjom prodajom uvezene robe (autorska prava i tehnološki postupci koji su nedjeljivo uključeni u uvezenu robu). Ako se carinska vrijednost uvezene robe određuje u skladu sa člankom 31. Carinskog zakona stvarno plaćenoj cijeni ili plativoj cijeni za uvezenu robu pribrajaju se licencije, ako to plaćanje: a) se odnosi na robu koja je predmet procjene, b) predstavlja uvjet prodaje za uvezenu robu. Ako je uvezena roba samo dio ili dodatna oprema robi koja se proizvodi u carinskom području, trošak licencije može se pribrojiti stvarno plaćenoj ili plativoj cijeni za uvezenu robu samo ako se licencija odnosi na tu uvezenu robu. Ako se roba uvozi u rastavljenom stanju ili se prije sljedeće prodaje samo nebitno preradi, npr. raspakira ili prepakira, to ne znači da se licencija ne odnosi na uvezenu robu. Ako se licencije djelomično odnose na uvezenu robu, a djelomično na druge radnje ili dodatnu opremu koja se robi dodaje nakon uvoza, ili na radnje poslije uvoza, licencije se razdjeljuju na osnovi objektivnih i odredivih činjenica. Licencija za pravo uporabe robne marke dodaje se stvarno plaćenoj ili plativoj cijeni samo onda kad: a) se licencija odnosi na robu koja je nakon uvoza bila prodana u nepromijenjenom stanju ili je nebitno prerađena ili obrađena, b) se ta roba prodaje s robnom markom označenom prije ili nakon uvoza i za koju se plaća licencija, ili c) kupac nema mogućnost nabave te robe kod drugih s prodavačem nepovezanih dobavljača. Ako kupac licenciju plaća trećoj osobi, uvjeti iz stavka 2. ovog članka ispunjeni su onda kad prodavač ili s njim povezana osoba zahtjeva od kupca plaćanje toj trećoj osobi. Ako je način obračuna licencije ovisan o cijeni uvezene robe smatra se, sve dok nije dokazano suprotno, da se plaćanje licencije odnosi na robu koja se procjenjuje. Ako se iznos licencije obračunava neovisno od cijene uvezene robe, plaćanje licencije može se odnositi na robu koja se procjenjuje. Za primjenu članka 38. stavka 1. točke c) Carinskog zakona nije važno u kojoj državi primatelj naknade za licenciju ima sjedište. Članak 85. Pri određivanju carinske vrijednosti se druge stavke (troškovi) osim onih iz članka 38. stavka 1. Carinskog zakona ne mogu pribrajati stvarno plaćenoj ili plativoj cijeni. Svaka stavka koju se po odredbama stavka 1. ovog članka doda stvarno plaćenoj ili plativoj cijeni mora se temeljiti isključivo na objektivnim i mjerljivim radnjama. Umnožavanjem (reproduciranjem) sukladno članku 39. stavku 1. točki d) Carinskog zakona smatra se prije svega grafičko i trodimenzionalno umnožavanje, izgradnja ili izvedba arhitektonskog ili drugog objekta ili naprave, fotografiranje, tonsko i vizualno snimanje i prikazivanje te pohranjivanje u elektroničkom obliku. Članak 86. Bez obzira na članak 77. stavak 2. i 3. ove Uredbe carinarnica može na zahtjev deklaranta odobriti da se iznosi utvrđenih troškova koji se pribrajaju plaćenoj ili cijeni koju treba platiti, iako nisu bili količinski određeni u trenutku nastanka duga (članak 77. stavak 2. ove Uredbe) ili iznosi utvrđenih troškova koji se ne uračunavaju u carinsku vrijednost u onim slučajevima kad u trenutku nastanka carinskog duga nisu bili prikazani odvojeno (članak 77. stavak 3. ove Uredbe) određuju na osnovi posebnih mjerila. U slučaju iz stavka 1. ovog članka deklarirana carinska vrijednost se ne smatra kao privremena vrijednost sukladno članku 168. ove Uredbe. Odobrenje iz stavka 1. ovog članka moguće je izdati: a) ako bi provedba postupka sukladno članku 168. ove Uredbe predstavljala nesrazmjerno velike troškove s obzirom na okolnosti slučaja, b) ako bi uporaba nadomjesnih metoda procjene u skladu s člancima od 32. do 37. Carinskog zakona u pogledu okolnosti bila neodgovarajuća, c) u slučaju postojanja osnovanih razloga da dugovana uvozna davanja u nekom razdoblju neće radi odobrenja iz stavka 1. ovog članka biti niža nego bi bila da odobrenje nije bilo izdano, te d) ako izdavanje odobrenja ne utječe na konkurentnost gospodarskih subjekata. Članak 87. Troškovi financiranja (troškovi kamata) usklađuju se sukladno članku 39. stavku 1. točki c) Carinskog zakona također i pri uporabi nadomjesnih metoda procjene iz članaka 32. do 37. Carinskog zakona. Članak 88. Carinarnica neće utvrditi carinsku vrijednost uvezene robe temeljem transakcijske vrijednosti, ukoliko temeljem procedure iz članka 89. ove Uredbe, nije otklonjena opravdana sumnja da deklarirana vrijednost ne predstavlja ukupan iznos stvarno plaćen ili plative cijene sukladno članku 31. Carinskog zakona. Članak 89. U slučaju sumnje da deklarirana vrijednost ne predstavalja stvarno plaćenu cijenu ili cijenu koju treba platiti, carinarnica može zahtijevati dodatna pojašnjenja uključujući prilaganje dodatnih isprava ili podataka iz kojih je vidljivo da je deklarirana vrijednost ukupna svota stvarno plaćena ili plativa za uvezenu robu, usklađena sukladno članku 38. i 39. Carinskog zakona. Ako deklarant nije pružio dodatna pojašnjenja, dodatne podatke ili isprave ili su oni nedostatni, carinarnica mora prije donošenja konačne odluke obavijestiti deklaranta, ako deklarant to zahtjeva carinarnica ga obavještava pisano, o razlozima za sumnju o istinitosti ili točnosti vrijednosti, te mu odrediti odgovarajući rok za podnošenje objašnjenja. O konačnoj odluci, te o razlozima za njezino donošenje carinarnica mora pisano obavijestiti deklaranta. Poglavlje 2. Posebna pravila za određivanje carinske vrijednosti za programsku opremu Članak 90. Bez obzira na odredbe članaka 31. do 47. Carinskog zakona pri određivanju carinske vrijednosti za uvoz nosača podataka iz članka 43. Carinskog zakona koji sadrže podatke ili programske upute namijenjene za uporabu opreme za obradbu podataka uračunava se samo vrijednost nositelja podataka, ako je vrijednost podataka ili programskih uputa prikazana odvojeno od vrijednosti podataka. Poglavlje 3. Prijava podataka o carinskoj vrijednosti i isprave koje treba priložiti Članak 91. Ako se carinska vrijednost određuje sukladno člancima 31. do 47. Carinskog zakona zajedno sa carinskom deklaracijom potrebno je ispravno prijaviti sve podatke koji se odnose na carinsku vrijednost uvezene robe (deklaracija o carinskoj vrijednosti robe). Deklaracija o carinskoj vrijednosti robe (DCV) podnosi se na obrascu koji je otisnut u Prilogu 11. ove Uredbe, a po potrebi se dopunjava jednim ili više dodatnih obrazaca (DCV BIS) otisnutim u Prilogu 12. ove Uredbe i njezinim su sastavnim dijelom. DCV i DCV BIS podnosi primatelj robe ili njegov opunomoćenik (članak 76. Carinskog zakona), koji mora raspolagati sa svim podacima potrebnim za pravilno utvrđivanje carinske vrijednosti. Carinarnica može ne zahtijevati prilaganje DCV-a i DCV BIS-a u slučajevima kada se carinska vrijednost robe ne može utvrditi temeljem transakcijske vrijednosti iz članka 31. Carinskog zakona. U tim slučajevima osoba iz stavka 3. ovog članka mora podnijeti carinarnici sve podatke koji su neophodni za utvrđivanje carinske vrijednosti temeljem neke druge odredbe Carinskog zakona. Ti podaci trebaju se podnijeti u obliku i na način kako to odluči carinarnica. Osobe iz stavka 3. ovog članka dužne su pri prijavi carinske vrijednosti osigurati: a) točnost i potpunost podataka navedenih u prijavi carinske vrijednosti, b) vjerodostojnu dokumentaciju kao potporu činjenicama iz prijave carinske vrijednosti, c) sve dodatne podatke i isprave koje su neophodne za utvrđivanje carinske vrijednosti. Deklaraciju o carinskoj vrijednosti robe ne treba podnositi: a) za robu koje uvoze fizičke osobe za svoje osobne potrebe i potrebe svojeg kućanstva, b) za uvoz robe bez prodaje. Bez obzira na stavak 6. ovoga članka, carinarnica može zahtijevati prilaganje DCV-a ukoliko neki od navedenih uvjeta nije ispunjen ili nije više ispunjen. Osoba iz stavka 3. ovog članka mora carinarnici uz prijavu o carinskoj vrijednosti na obrascu DCV, priložiti original ili kopiju računa za uvezenu robu, na osnovu kojih je bila prijavljena carinska vrijednost. Priloženi račun i ostale isprave moraju sadržavati sve podatke neophodne za utvrđivanje carinske vrijednosti robe, te potkrijepiti činjenice navedene u DCV-u i DCV BIS-u. Kada je carinska vrijednost prijavljena u pisanom obliku, račun zadržava carinarnica. Obrasci iz stavka 2. ovoga članka popunjavaju se sukladno propisu koji donosi ministar financija. Članak 92. Pri uporabi računalnog sustava za automatsku obradu podataka ili ako se za neku robu odobri pojednostavnjenje u pogledu carinskih deklaracija, Carinska uprava – Središnji ured može odobriti odstupanja od načina prikazivanja podataka potrebnih za određivanje carinske vrijednosti. Članak 93. Ovlašćuje se ministar financija da propiše način objave i primjene Napomena za primjenu Sporazuma o primjeni članka VII GATT-a. Glava V. UNOS ROBE U CARINSKO PODRUČJE Poglavlje 1. Podnošenje robe carinarnici Članak 94. U skladu s člankom 50. stavkom 1. Carinskog zakona roba se podnosi u uredovno vrijeme i na radnom prostoru carinarnice ili na drugom mjestu koje odobri carinarnica. Radni prostor carinarnice za određene vrste prijevoza određen je ovom Uredbom ili ga određuje carinarnica i to objavljuje na oglasnoj ploči. Uredovno vrijeme carinarnice propisuje ravnatelj Carinske uprave Republike Hrvatske i objavljuje se na oglasnoj ploči carinarnice. Iznimno, uz odobrenje carinarnice, roba se može podnijeti carinarnici izvan uredovnog vremena i izvan radnog prostora. Moguće troškove vezane za takvo podnošenje snosi deklarant. Tarifu troškova propisat će ministar financija. Članak 95. Pregled robe koji osoba zahtjeva sukladno članku 54. Carinskog zakona odobrava se na osnovu usmenog zahtjeva osobe koja je ovlaštena za određivanje carinski dopuštenog postupanja ili uporabe, osim ako carinarnica smatra da je prema okolnostima slučaja potrebno podnijeti pisani zahtjev. Kada se prilikom pregleda robe iz stavka 1. ovog članka zahtijeva uzimanje uzoraka zahtjev je potrebno podnijeti u pisanom obliku. Pisani zahtjev mora biti potpisan i predaje se carinarnici kojoj je podnesena roba. Zahtjev sadrži sljedeće podatke: – ime ili naziv podnositelja zahtjeva, – podatak gdje se roba nalazi, – broj skraćene deklaracije, ako je bila podnesena, podatak o prethodnom carinskom postupku ili podatak o prijevoznom sredstvu na kojem se roba nalazi, – razloge zbog kojih se zahtijeva pregled robe ili uzimanje uzoraka, te – sve druge podatke potrebne za prepoznavanje robe. Rješenje kojim se udovoljava pisanom zahtjevu izdaje se u obliku bilješke na zahtjevu. U slučaju uzimanja uzoraka carinarnica određuje i količinu robe koju je potrebno uzeti. Predpregled robe i uzimanje uzoraka izvodi se pod nadzorom i na način koji odredi carinarnica, koja ovisno o vrsti robe određuje odgovarajući način postupanja. Podnositelj zahtjeva snosi rizik i troškove raspakiranja, prepakiranja, vaganja i svih drugih postupaka s robom kao i troškove analize ili drugih ispitivanja. Uzeti uzorci se ubrajaju u količinu robe za koju se odobrava carinski dopušteno postupanje ili uporaba. Ako se uzeti uzorci pri analizi unište ili oštete tako da više nemaju uporabnu vrijednost za njih ne nastaje carinski dug. S otpacima i ostacima postupa se sukladno članku 185. stavku 7. i 8. Carinskog zakona. Poglavlje 2. Skraćena deklaracija Članak 96. Carinska deklaracija iz članka 55. stavak 1. Carinskog zakona (skraćena deklaracija) podnosi se na obrascu koji je otisnut u Prilogu 13. ove Uredbe i njezinim je sastavnim dijelom. Deklaracija iz stavka 1. ovoga članka popunjava se sukladno propisu koji donosi ministar financija, a potpisuje ju podnositelj. Carinarnica prihvaća skraćenu deklaraciju, unosi propisane podatke i pohranjuje ju kako bi mogla provjeriti da li je za navedenu robu zahtijevano carinski dopušteno postupanje ili uporaba robe u roku iz članka 61. Carinskog zakona. Ako je roba prethodno bila u provoznom postupku, kao skraćena deklaracija koristi se primjerak deklaracije za provozni postupak namijenjen odredišnoj carinarnici. Carinarnica može dopustiti da se skraćena deklaracija podnese uporabom elektroničke obrade podataka. U tom slučaju odgovarajuće se primjenjuje stavak 2. ovog članka. Bez obzira na odredbe ovog članka, skraćena deklaracija se obavezno podnosi na propisanom obrascu, ako to carinarnica zahtijeva. Članak 97. Osoba iz članka 56. stavka 2. Carinskog zakona mora na zahtjev carinarnice pokazati netaknutu robu koja nije bila istovarena iz prijevoznog sredstva, a navedena je u skraćenoj deklaraciji, sve dok za robu nije određeno carinski dopušteno postupanje ili uporaba. Svaka osoba koja raspolaže robom istovarenom radi prijevoza ili skladištenja mora ponovno pokazati netaknutu robu kada god to carinarnica zahtijeva. Poglavlje 3. Privremeni smještaj robe Članak 98. Prostor za privremeni smještaj je prostor iz članka 63. stavka 1. Carinskog zakona. Ako su prostori iz članka 63. stavak 1. Carinskog zakona stalno odobreni za privremeni smještaj robe, ti se prostori nazivaju »skladišta za privremeni smještaj«. Ako skladištem za privremeni smještaj iz stavka 2. ovoga članka ne upravlja carinarnica može se radi provođenja carinskih propisa zahtijevati: – suključarstvo carinarnice s posjednikom prostora za privremeni smještaj, – da posjednik prostora za privremeni smještaj vodi takvu evidenciju o robi koja omogućava praćenje kretanja robe. Članak 99. Roba se smješta u prostore privremenog smještaja skraćenom deklaracijom. Nastavak; Čl. 100 - 199 Čl. 200 - 299 Čl. 300 - 399 Čl. 400 - 499 Čl. 500 - 523
|
||||||||||||||||
