Kada se govori o trihinelozi u literaturi se najčešće kao uzročnik označava Trichinella spiralis, međutim i neke druge vrste trihinela mogu izazvati oboljenje. Najtočnija definicija bila bi da je trihineloza bolest ljudi i životinja uzrokovana parazitima koji pripadaju klasi nematoda (Nematodes), potklasi afazmidija (Aphasmidia), redu trihineloida (Trichinellloidea), familiji trihinela (Trichinellae). Prema tome, uzročnik trihineloze nije uniforman parazit, već obuhvaća veći broj vrsta i podvrsta.

Iako se u znanstvenim krugovima još uvek vode diskusije o klasifikaciji različitih izolata trihinela, kao i njihovoj nomenklaturi, najšire je prihvaćena podjela prema Pozio-u (1992) na osam dobro diferenciranih genotipskih varijanti, pri čemu se pet smatraju posebnim vrstama (T. spiralis, T. pseudospiralis, T. britovi, T. nativa i T. nelsoni), a tri podvrstama u okviru ovih vrsta (izolati iz Tanzanije i Kenije; izolati iz Pensilvanije i Montane). U našim krajevima dominantna je T. spiralis.

Trihinela je mali valjkasti crv. Mužjak je manji od ženke i dužina mu se kreće između 1,4 i 1,6 mm, a širina mu iznosi oko 0,04 mm. Ženka je dužine 3-4 mm i širine oko 0,06 mm. Organe za parenje mužjaka čine dva para izraštaja položenih bočno od kloake. Između ovih izraštaja nalaze se dva para papila. Unutrašnjost mužjaka je skoro sasvim ispunjena cijevasto građenim testisom. Vulva ženke se nalazi u visini jednjaka u prvoj petini tijela. Ženka je viviparna (rađa žive mladunce - larve). Ženka ima dugu matericu koja ispunjava tjelesnu šupljinu. Zadnji dio materice sadrži jajašca u raznim stadijumuma razvoja, dok se u prednjem dijelu nalaze slobodne larve. Razvoj od jajeta do slobodne larve traje tri dana.

Kada čovjek ili životinja pojedu meso u kome se nalaze učahurene (inkapsulirane) larve trihinele, one se pod uticajem sokova digestivnog trakta oslobađaju svojih čahura i brzo rastu. U crijevima sazrijevaju u spolno zrele mužjake i ženke i tamo se hrane tkivnim sokom, koristeći kisik iz tkiva. Nekoliko dana nakon infekcije dolazi do parenja muških i ženskih trihinela. U početku je broj muških i ženskih trihinela jednak, dok se kasnije broj mužjaka smanjuje. Prema nekim podacima, mužjaci ugibaju već nakon 6-7 dana od oplođavanja ženki, a prema drugim, 10 do 14 dana nakon infekcije u crijevu mogu se naći isključivo ženke, koje mogu živjeti 5-6, pa čak i do 12 tjedana. Oplođene ženke se zabadaju duboko u sluzokožu tankog crijeva i tamo, u podsluzokoži, izbacuju larvice valjkastog oblika, duge 0,08-0,12 mm, a široke 0,005-0,006 mm. Ženke počinju izbacivati larvice najranije 4-7 dana nakon infekcije. Reproduktivni period trihinele traje 2-3 mjeseca, tijekom koga jedna ženka može izbaciti i do 15000 larvi. Kada ženke završe sa izbacivanjem larvi, one ugibaju.

Larvice se iz crijevnog zida šire po cijelom organizmu na tri načina: preko portalnog krvotoka, putem limfe i direktnom migracijom kroz vezivno tkivo i tjelesne tekučine. Kada putem krvi dođu u krvne kapilare koji se nalaze u mišićima, larvice probijaju zid kapilara i dolaze u vezivno tkivo mišića, migrirajući sve dalje dok ne dođu do mišićnog vlakna. Ove larvice, tzv. putujuće trihinele, nisu još dovoljno zrele da bi mogle izazvati infekciju u organizmu drugog domaćina.

Putujuća trihinela probija ovojnicu (sarkolemu) mišićnog vlakna, ulazi u samo mišićno vlakno, gdje nastavlja svoj rast i razvoj. Pri tome, ona, svojim prisustvom, kao i toksičnim produktima svoga metabolizma izaziva degeneraciju mišićnog vlakna, zbog čega vlakno gubi poprečnu prugavost, što je jedna od karakterističnih promjena. Poslije 15-20 dana mišićna trihinela dostiže dužinu od oko 0,8-1 mm i širinu oko 0,03 mm. Sarkolema se širi, a trihinela se u vlaknu savija u obliku spirale, osmice, slova S ili na neki drugi način.

Krajem prvog i tijekom drugog mjeseca oko trihinele počinje se stvarati kapsula, koja je krajem trećeg meseca potpuno oformljena. U jednoj kapsuli se obično nalazi jedna, a ponekad dvije ili tri trihinele.

Kapsula je oblika limuna, dužine oko 0,5 mm i širine oko 0,25 mm. U početku je prozirna, ali kod dobro utovljenih svinja za 6-8 tjedana poslije infekcije dolazi do nagomilavanja masnih ćelija na polovima kapsule. Posle 5-6 mjeseci počinje zakrečavanje kapsule, a završava se nakon 16-18 mjeseci. Ako te tvari nisu prodrle u tjelo trihinele ona može ostati živa i do 40 godina.

Trihinela se razvija u poprečno prugastim mišićima koji su najaktivniji tijekom života životinje i koji su dobro opskrbljeni kisikom. To su, prije svega, mišićni dio dijafragme, jezik, žvakaći mišići, međurebarni mišići, mišići grla, vrata, oka itd.

Dijagnoza se postavlja na osnovi karakterističnih kliničkih simptoma bolesti (povišena temperatura, bolovi u mišićima, edem vjeđa) te na osnovi podataka o konzumiranju potencijalno zaraženog mesa. Ako je zaraženo meso dostupno, može se i trihineloskopski pregledati. U krvnoj slici bolesnika imamo karakteristične promjene (povišene vrijednosti leukocita, s povećanim brojem eozinofila u diferencijalnoj krvnoj slici, te povišenje vrijednosti mišićnih enzima). Za potvrdu bolesti mogu se koristiti i serološki testovi, koji postaju pozitivni tek tijekom trećeg tjedna bolesti, a mogu ostati pozitivni nekoliko godina.

U oboljela čovjeka ličinke se mogu dokazati u toku tkivne faze u invadiranom mišiću. Kirurškim se zahvatom uzima uzorak mišića bicepsa koji se zatim pretražuje ili trihineloskopski ili pomoću digestije. Od imunobioloških testova primjenjuju se serološke reakcije flokulacije, vezanja komplementa, precipitacije u agar-geldifuziji i slične antigenom pripravljenim ekstrakcijom iz ličinki trihinele. U novije se vrijeme sve više koriste serološki testovi s obilježenim protutijelima (test imunofluorescencije i imunoenzimski test), a u dijagnostici može biti korisno i izvođenje kožnoga alergijskog testa alergenom koji je također pripravljen od ličinki.

Trihineloza se u prirodi održava u okruženju koji čine divlje životinje i glodari (silvatični ciklus), odnosno domaće životinje i glodari (sinatropni ciklus). Ova dva ciklusa nisu potpuno odvojena, već se često preklapaju.

Divlje životinje, naročito mesojedi i svaštojedi, među kojima je trihineloza dosta rasprostranjena, zaražavaju se međusobno jedući leševe drugih životinja, pa i leševe vlastite vrste. Ako se svinje drže i gaje u slobodnoj prirodi (ekstenzivan način držanja svinja), uvijek postoji opasnost da one naiđu na leš neke divlje životinje, da ga pojedu i zaraze se trihinelom. Sasvim je razumljivo da meso ovih životinja može biti vrlo opasno za čovkeka koji ga upotrjebi kao hranu. Ako se u područjima u kojima postoje žarišta trihineloze vrši još i nekontrolirano klanje svinja, a otpaci od klanja razbacuju, ona mogu postati stalan izvor trihineloze.

I domaći glodari imaju veliki značaj u širenju ove bolesti. Odavno se zna da je štakor osnovni domaćin i rezervoar trihineloze - on u sebi ovog parazita održava ili ga prenosi na drugog štakora (kanibalizam kod štakora je raširen). Od štakora se zaražavaju svinje, a od svinja čovjek.
Čovjek se obično zarazi jedući nedovoljno kuhano ili pečeno, a najčešće nepropisno sušeno mesa zaražene svinje. Rjeđe se javljaju manje epidemije vezane uz uživanje mesa divlje svinje ili medvjeda.

Trihineloza se može prenjeti sa zaražene na zdravu svinju i onda kada se zdrave svinje hrane neprokuhanim klaničnim otpacima koji potiču od trihineloznih svinja.

Do proširenja parazita, u nas je došlo iz više razloga. Smanjena kontrola za vrijeme rata pomogla je širenju zaraze iz područja tradicionalno bogatih trihinelom – Srbija i BiH, a rastući broj malih glodavaca (posebice štakora), zbog neprovođenja nikakve sustavnije deratizacije zadnjih godina omogućio je povećanje i opstanak trihineloze. To potvrđuje najveća rasprostranjenost parazita upravo u pograničnim područjima najviše pogođenim ratom – u Osječko-baranjskoj, Vukovarsko-srijemskoj i Brodsko-posavskoj županiji.

Upravo sustavna i planska deratizacija sa ciljem smanjenja broja štakora te obvezatan pregled i neškodljivo uklanjanje zaraženog mesa, osnovni su preduvjeti suzbijanja invazije. Pregled mesa i neškodljivo uklanjanje je zakonom obvezatno u RH, a javlja se i mogućnost provedbe niza drugih zakonskih mjera. To, a posebice povećano zanimanje i svijest ljudi daju nam nadu, da bi u budućnosti trebalo doći do zaustavljanja širenja i smanjivanja proširenosti oblića Trichinelle spiralis na našem području.

 Najbolja zaštita ljudi i životinja svakako leži u preventivi. S druge strane, posmortalne mjere podrazumijevaju pregled mesa, podvrgavanje mesa različitim postupcima kojima se infektivne larve uništavaju, i neškodljivo uklanjanje takvog mesa, što predstavlja čist ekonomski gubitak.

Preventivne (premortalne) mjere imaju za cilj sprečavanje zaražavanja životinja sprovođenjem postupaka koji umanjuju ili potpuno neutraliziraju moguće faktore nastanka oboljenja. Ove mjere obuhvaćaju:

-termičku obradu klaničnih otpadaka ili pomija, jer u suprotnom oni predstavljaju potencijalni izvor zaraze za životinje i glodare koji ih konzumiraju,
-sistematsku deratizaciju,
-propisno neškodljivo uklanjanje leševa,
-informiranje proizvođača, potrošača i lovaca o ovom oboljenju.

Primjena specifičnih lijekova za prevenciju, odnosno lječenje životinja, kao i primjena vakcina, bila bi idealna. Međutim, sprovođenje prevencije vakcinacijom za sada nije moguće jer vakcine, koja bi pouzdano osigurala imunitet životinja, zasada nema. S druge strane lječenje oboljelih životinja medikamentima bilo bi moguće samo onda, kada bismo znali točno vrijeme zaražavanja.

Dvije, za sada najznačajnije mjere u iskorenjivanju ovog oboljenja bi bile sistematska deratizacija, odnosno neškodljivo uklanjanje leševa i klaničnih konfiskata. Kod sprovođenja deratizacije, naročito u zaraženim područjima, posebnu pažnju treba obratiti na osiguravanje objekata. Ako se ono ne izvede kako treba, u prvo vrijeme može doći do povećanja broja oboljelih svinja i drugih oboljelih domaćih životinja, pošto pod uticajem otrova, omamljeni ili mrtvi mišoliki glodari i štakori završavaju kao njihova hrana.

Podatak da se trihinela pojavila i kod svinja koje imaju svjedodžbe i ušne markice, ne čudi, jer se bolest ne može dijagnosticirati kod živih svinja. Upravo je to i upozorenje svim građanima da se pridržavaju propisa i daju što više uzoraka mesa na trihineloški pregled jer se samo na taj način mogu zaštititi od ove teške bolesti. Poznato je da je Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva osiguralo građanima naknadu u visini tržne vrijednosti zaklane svinje, tamo gdje se bolest utvrdi.


Što treba donijeti za pregled

Na pregled je najbolje donijeti dijafragmu (korjen ili rebarni dio). Ako nema dijafragme onda treba donijeti dio jezične ili podjezične muskulature, zatim žvakaće ili trbušne muskulature.

Sušeno meso i kobasice se pregledaju metodom umjetne digestije, i za pregled je potrebno donijeti 100 grama ovih proizvoda.

Za liječenje trihineloze nema pouzdanog, specifičnog lijeka. Primjena tableta mebendazola i tiabendazola je potrebna da bi se zaustavio crijevni ciklus parazita i na taj način spriječilo stvaranje novih ličinki. Djelovanje ovih lijekova na migrirajuće ličinke, kao i ličinke koje su već ušle u mišiće, nije sigurno. Osnovno kod trihineloze je mirovanje, a zbog bolova i povišene temperature mogu se davati salicilati. Kod težih kliničkih slika, kod upale srčanog mišića ili mozga i moždanih ovojnica, daju se kortikosteroidi, lijekovi koji barem donekle ublažavaju teške slučajeve ove bolesti.
Prevencija bolesti se postiže veterinarskim nadzorom i trihineloskopijom mesa u klaonicama, što je u nas i zakonom propisano. Individualni proizvođači mesa, posebice sada za vrijeme klanja svinja, obvezno bi trebali odnijeti meso na trihineloskopski pregled kako bi se isključila zaraženost parazitima trihinele. U osobne mjere zaštite na prvome mjestu spada dobra termička obrada mesa, pri čemu u svakom njegovu dijelu temperatura mora prijeći 80 stupnjeva Celzijevih, jer tek pri toj temperaturi ugibaju eventualno prisutne ličinke. Smrzavanjem mesa na minus petnaest stupnjeva Celzijevih u tri tjedna također se uništavaju ličinke. Kod još nižih temperatura je, naravno, potrebno kraće vrijeme. Tako se u velikim hladnjačama u tu svrhu meso naglo zamrzava na minus četrdeset stupnjeva. Soljenje, sušenje i dimljenje mesa uništava ličinke samo ako je propisno učinjeno, tako da vam iskustvo i nije neka prednost.

(Smrzavanje mesa na -15°C kroz trideset dana, na -20°C kroz deset dana, ili naglo smrzavanje na temperaturu između -40°C i -70°C, uspješno uništava ličinke. U klaonicama koje imaju veliki promet mesa koristi se ovaj način naglog zamrzavanja. Prilikom termičke obrade hrane dosezanje temperature od 80°C uništava ličinke trihinele, ali treba paziti da svi dijelovi mesa dosegnu tu temperaturu.)